Pratite nas

Povijesnice

Prava istina o jugoslavenskom „socijalizmu s ljudskim licem“

Objavljeno

na

Arhivi i arhivsko prenemaganje

Dokumenti pokazuju da se u Jugoslaviji toliko nadzirao svakodnevni život da niste mogli zakucati čavao u zid da to neki revni partijski doušnik nije pribilježio u nekom izvješću. Nesloboda i nadziranje društva iz tih godina doslovno kipi iz papira, piše Davor Marijan

U Hrvatskoj je nedostupnost arhivskih fondova iz razdoblja socijalističke Hrvatske ponovo tema tjedna. Od važne problematike opet se radi dnevnopolitički igrokaz. Posve nepotrebno. Iz krugova pravnih sljednika čuju se ironični komentari da je to nešto marginalno, gotovo nevrijedno spomena. Naravno, uz napomenu da se oni tomu ne protive, ali s obzirom na loše stanje u državi da treba misliti na budućnost, a ne opterećivati društvo prošlošću. U tim krugovima očito smatraju da stanje u društvu nije odraz neraščišćenih dionica nedavne prošlosti. Zapravo SDP i HNS jako se protive otvaranju arhiva i to pokazuju na loš način. Omalovažavanje civilizacijske inicijative predlagatelja da se promijeni zakon o državnom arhivu samo je oblik njihova protivljenja. Nedavno smo svjedočili i nekoliko desetljeća zakašnjelu javljanju arhivske struke, koja se na toj problematici debelo kompromitirala.

U, nazovimo je tako, arhivskoj kulturi Hrvatska je na repu EU. Nažalost i usporedba sa susjednim državama pokazuje nižu razinu arhivske kulture, posebice kad se mjeri standardom usluge u Arhivu Jugoslavije, ključnoj instituciji za istraživanje povijesti obiju Jugoslavija.

Srpska pobuna u Hrvatskoj, rat i neuspješni politički projekt pomirbe ključni su razlozi što se o arhivima nije raspravljalo kada je trebalo, u proljeće 1990, odmah nakon višestranačkih izbora. Sabor je tek 1997. proglasilo gradivo društveno-političkih organizacija državnim vlasništvom, no to se tumači po volji pojedinih pravnika. Iz osobnog iskustva znam da su različito mišljenje imali pravnici u Hrvatskom državnom arhivu i Ministarstvu kulture i u Hrvatskom institutu za povijest. Prevagu je dakako donijelo mišljenje pravnika u institucijama kojima je država povjerila da se brinu o arhivima. Zbog kakvoće te brige sada se nalazimo gdje jesmo. Ona je odraz simbioze SDP-a i HDA, koja pripada u domenu za koju bi po mom mišljenju trebao biti nadležan DORH. Da su arhivisti radili civilizirano, a ne po „naški“, problem arhivskoga gradiva danas ne bi uopće postojao. S primjenom zaštitnog roka od trideset godina za pet godina bila bi dostupna kompletna građa nastala u razdoblju socijalističke Hrvatske, premda nije ni bilo pravnih osnova za ustrajavanje na tom roku. Vuk bi tako bio sit, a koze možda na broju. Problem je nastao tako što je ugovor SDP-a i HDA nametnuo embargo na svu socijalističku dokumentaciju od pedeset godina, a to je vremenski rok kojim se zakonski štiti arhivsko i registraturno gradivo „koje sadrži podatke što se odnose na obranu, međunarodne odnose i na poslove nacionalne sigurnosti, uključujući one za održavanje reda i mira, te na gospodarske interese države, a čijim bi objavljivanjem nastupile štetne posljedice za nacionalnu sigurnost ili nacionalni interes Republike Hrvatske od nacionalnog i sličnog značenja“. Nema mjesta dvojbi da ni jedan dokument ili podatak koji je nastao prije 30. svibnja 1990. ne može ugroziti nacionalni interes Republike Hrvatske. Nečiju nečistu savjest, da ne ulazim u osjetljivu sferu simbioze partijske i obiteljske „privatnosti“ svakako može razotkriti. Pristajući na takvo ponašanje HDA je nastavio biti servis partije, a ne znanosti, što je i bio do 1990, samo pod drugim imenom. Posebice što je na isti način restriktivno uskraćivan pristup i gradivu onog dijela sustava koji se danas naziva izvršna vlast. Ovo je naravno cinizam, od 1945. do 1990. Hrvatska nije imala trodiobu vlasti već jedinstvo vlasti oličeno u Komunističkoj partiji Hrvatske, poslije Savezu komunista Hrvatske.

Totalni nadzor nad životom

Ako se doista, kako se najavljuje, pristup arhivskom gradivu uskladi s civilizacijskim krugom kojem već nekoliko godina pripadamo, što onda? U javnosti se dugo postavlja pitanje što nam otvaranje arhivskih fondova iz socijalizma nosi. Riječ je o pitanju na koje odgovor nije moguće dati prije godina sustavnih istraživanja. Pitanje očigledno dolazi iz krugova koji nemaju iskustva s arhivima ni s arhivskim istraživanjima. Nijedan povjesničar u Hrvatskoj nije se bavio cjelokupnim razdobljem socijalizma na arhivskom gradivu, već samo njegovim segmentima. Od toga je većina na istraživanju poratnih godina. Jedan sam od rijetkih, možda i iznimka, koji se posljednjih desetak godina bavi i istraživanjem osamdesetih godina 20. stoljeća. Prije gotovo dvadeset godina pregledao sam – ne istraživao, već pregledao – povjerljivu građu Centralnog komiteta SKH iz 1967. i 1968. tražeći nešto iz obrambenog sustava što nisam našao. No to iskustvo samo pregledavanja, ne analize dokumenata, navelo me na zaključak da je riječ o razdoblju u kojem se toliko nadzirao svakodnevni život da niste mogli zakucati čavao u zid da to neki revni partijski doušnik nije pribilježio u nekom izvješću. Nesloboda i nadziranje društva iz tih godina doslovno kipi iz papira.

Prirodom posla i radom na hrvatskoj tužbi protiv Srbije, kao i susretljivošću prijatelja koji je 1990, kada je u jednom Republičkom komitetu SRH uništavano gradivo, spasio dio koji se odnosio na općenarodnu obranu i društvenu samozaštitu, imao sam priliku vidjeti niz povjerljivih dokumenata iz 1980-ih. Najveći dio njih se u obliku okružnica, neki i po sto i više stranica, slao po partijskim organizacijama i komitetima za ONO i DSZ, kojih je bilo na razini od mjesne zajednice do republike. To su dokumenti koji sadržavaju vrlo malo imena, često samo potpisnika koji ih je slao ili po funkciji potpisivao. Svi su oni nijemi svjedoci da je u socijalističkoj Hrvatskoj i u završnici postojanja vladao sustav neslobode koji je zbog problema koje je donijela gospodarska kriza itekako morao voditi računa kako se ponaša prema „unutarnjim neprijateljima“. To je sustav koji je možda najbolje opisala jedna novinarka komentarom da je bio „najsavršeniji među svim jednopartijskim sustavima, udešen tako da interiorizira krivnju, odgovornost, neuspjeh i strah, da vas nauči kako da sami cenzurirate svoje misli i djela i da vas istovremeno natjera da povjerujete kako imate više slobode nego itko drugi u Istočnoj Europi“. Stvorena slika koju su nekritički prihvatili mnogi intelektualci na Zapadu i koju danas sustavno nameće medijski stroj najveća je prepreka svođenju Hrvatske i druge Jugoslavije u mjeru koja je karakterizira – totalitarnu mjeru.

Usuđujem se tvrditi da je to upravo ono što će potvrditi historiografska istraživanja. Ni na kraju svoga postojanja to nije bila država vrijedna žaljenja, osim onih koji su imali korist od nje, bez obzira bila riječ o sprezi onih koji su već postali komunistička aristokracija ili onih s društvenog dna koji su s njima stupili u savez i koji su bili spremni zažmiriti na sva kršenja ljudskih prava samo da bi njihove primarne potrebe bile zadovoljene. Takva bi se sprega danas nazvala korupcijom na n-tu potenciju.

Najavljeno otvaranje arhivskih fondova iz socijalizma naoko otvara dvije divovske teme za istraživanje. Prva je pitanje karaktera „socijalizma s ljudskim licem“, a druga je istraživanje početaka elite koja danas dominira u Hrvatskoj. Smatram to ključnim istraživačkim temama, uz koje bih dodao istraživanje SUBNOR-a koji nitko ne spominje premda je i on bio društveno-politička organizacija. Arhivski fond SUBNOR-a također je državno vlasništvo, barem po slovu zakona.

Međutim, pažnja javnosti nekako je najviše usmjerena na pitanje djelovanja sigurnosnog sustava bivše države, koji se podrazumijeva pod imenom UDBA-e, premda je mijenjao nazive i imao policijsku i vojnu inačicu. Riječ je o problematici za koju ima dovoljno skepse oko odgovora. Količina gradiva koju je Sigurnosno-obavještajna agencija predala u arhiv toliko je mala da se može govoriti samo o fragmentima službi koje su postojale od 1937. do 1990. Naime 134 dužna metra za razdoblje od 53 godine u prosjeku je 2,5 dužna metra po godini. Kada dodamo najavu da će se uz posebno odobrenje moći gledati, ali ne i preslikavati, ponovno dolazimo u problematiku koja je pitanje arhivske kulture. Ne vidim smisao da se u arhivskoj čitaonici daje na uvid gradivo koje se ne može dobiti u kopiji. Koji je smisao takva pristupa, tjerati istraživače da vježbaju rukopis? Ne treba zaboraviti da je ono što je dosad objavljeno po pitanju djelovanja OZNA-e i KNOJ-a više odraz lijenosti pojedinih arhivista koji nisu uništili sve gradivo nego pisano nasljeđe ostavljeno budućim generacijama da prosuđuju što su očevi i djedovi neki od njih radili.

Gradivo za psihijatre

Koliko znam, iz sigurnosne domene bivšeg sustava u smislu zaokruženoga fonda sačuvano je samo gradivo Varaždinskog korpusa JNA, odnosno organa bezbednosti, kako se službeno zvao. To je gradivo najvećim dijelom nastalo od sredine 1988, kada je korpus osnovan, do rujna 1991, kada su ga zarobile hrvatske snage. Najveći dio gradiva odnosi se na albanski nacionalizam. Riječ je o gradivu od oko deset dužnih metara, što dijelom pokazuje količinu koja je nastajala radom male skupine bezbednjaka. Centri državne sigurnosti bili su veći i imali su širi raspon rada te su morali stvarati daleko više gradiva. Varaždinsko gradivo službe sigurnosti JNA važno je iz dva razloga, prvo što je uopće najbliže zaokruženom fondu, a drugo što pokazuje metodologiju rada. A metodologija je rada takva da se diže kosa na glavi i okreće želudac. To je gradivo primjerenije za istraživanje psihijatra nego povjesničara. Nakon uvida u takvo gradivo samo po sebi postavlja se sumorno pitanje. Kada je služba sigurnosti bila takva u smiraj države za koju neki „ugledni“ autoriteti tvrde da je bila gotovo pa demokratska, pitanje je kako su se te službe ponašale na vrhuncu moći. Kakve su bile do 1953, kada i najveći štovatelji kulta Josipa Broza Tita nevoljko priznaju da je to možda doba totalitarizma, kakve su bile do silaska s političke scene Aleksandra Rankovića? Nadam se da ćemo za desetak godina biti bliže odgovoru na takva pitanja. No ne treba zaboraviti ključnu činjenicu, UDBA nije bila samostalan čimbenik, ona je bila partijski krvnik i bez povijesti KPH – SKH ne može se istražiti povijest UDBA-e.

Mnogo toga o gore navedenu naša je stvarnost zato što nismo presjekli pupčanu vrpcu koja nas veže za razdoblje socijalizma i kao prošlost određuje našu budućnost. Stoga onima koji tvrde da treba samo odmahnuti rukom na arhivsku problematiku i okrenuti se budućnosti, treba reći da je ona dio budućnosti i da se u nju ne može zakoračiti s utezima koji nas drže u prošlosti.

Davor Marijan/Matica.hr

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Povijesnice

19. rujna 1991. Beograd – ‘bacanje cveća’ pred tenkove koji razaraju Vukovar

Objavljeno

na

Objavio

Na današnji dan 19. rujna 1991. dogodilo se poznato „bacanje cveća pred tenkove“ u Beogradu. Bilo je to prilikom kretanja Prve gardijske oklopne divizije JNA (poznatije kao elitna Titova divizija) prema hrvatskom gradu heroju Vukovaru.

Hrvatski junaci branitelji Vukovara uspjeli su razbiti jednu od najelitnijih oklopnih postrojbi Europe u to vrijeme.

Bio je to samo još jedno od niza „događanja naroda“ u glavnom gradu Srbije Beogradu čiji su građani masovno i učestalo sudjelovali na huškačkim ratnim mitinzima od 1987. nadalje. Tako se stvarala ratna atmosfera i podloga za agresiju na Hrvatsku i druge u cilju ostvarenja opće prihvaćene ideje Velike Srbije.

Tisuće Beograđana je oduševljeno izašlo na ulice pozdraviti tenkove koji su išli na Hrvatsku. Vukovar je razrušen, Hrvati pobijeni ili raseljeni, a slika o cvijeću i oduševljenju Beograđana ostala je u kolektivnoj memoriji hrvatskog naroda.

U to vrijeme razboriti i časni antiratni glasovi u Srbiji i Beogradu su postojali, ali bili su rijetkost kao i danas.

Naime, sličnu huškačku atmosferu pokušava podgrijati i današnje čelništvo Srbije koje je aktivno sudjelovalo u divljačkoj agresiji na Hrvatsku što huškanjem (Vučić), što kao četnički vojnik i agresor (Nikolić), a što kao jedan od najvažnijih političara u Srbiji u to vrijeme (Dačić).

Osim toga ovaj događaj, kao i donji TV prilog, jasno pokazuje da je iz glavnog grada Srbije Beograda kretala ne samo upravljačka i huškačka agresija na Hrvatsku, već da su u toj agresiji sudjelovali i Beograđani i drugi građani susjedne Srbije. To znači da je na djelu bila agresija Srbije na Hrvatsku, a ne građanski rat kao što su hrvatski političari s ljevice, (kvazi)povjesničari i velik dio nevladinih udruga godinama pokušavali sugerirati.

facebook komentari

Nastavi čitati

Povijesnice

20 godina od autobombe u Mostaru: Mozak prvog terorističkog napada još u bijegu

Objavljeno

na

Objavio

20 godina od autobombe u Mostaru
Handalin plan predviđao je četiri potencijalna mjesta; zatvor u Šenoinoj ulici, prostor pored velike zastakljene zgrade za koju je on tvrdio da je hotel, benzinsku crpku i parking u središtu stambenog bloka u Splitskoj ulici

”Dana 18.09. 1997. godine, u 23.40 sati u Splitskoj ulici, u blizini ulaza br. 9 (prolaz iz Splitske ulice prema zgradi Policije), NN počinitelji su prouzročili eksploziju jake razorne moći, na mjestu uz sami stambeni blok, pri čemu je ranjeno, po podacima sa Kirurškog odjela KB Mostar, 29 osoba, od kojih su dvije u težem stanju, te je jedna otpremljena u KBC Split.

Među ranjenim osobama nalaze se i tri djelatnika PU Mostar, koji su radili na osiguranju zgrade PU Mostar”, navodi se u priopćenju za javnost nakon terorističkog napada u Mostaru.

Naime, u još uvijek nerazjašnjenom napadu, prije 20 godina je eksplodirala auto bomba s 30 kilograma TNT-a i MES-a, postavljena u vozilu Golf, piše bljesak.info

Osveta

Bomba je aktivirana satnim mehanizmom, a na mjestu eksplozije nastao je krater širine 240 i dubine 85 centimetara. Prema priopćenju koje je tada potpisao ravnatelj bolnice dr. Zoran Antunović, 29 osoba je teže i lakše ozlijeđeno, a eksplozija je uništila 120 stanova, od toga 56 potpuno, i 120 automobila.

Auto bomba u Splitskoj ulici u Mostaru postavljena je iz osvete prema pripadnicima HVO-a, tvrdio je tada u ekskluzivnom razgovoru za Večernjak glasnogovornik mudžahedinske zajednice u BiH

Alu Husin Imad, poznatiji pod nadimkom Abu Hamza, u jednom je intervjuu rekao je kako je napad ustvari osveta koja je, po njegovim tvrdnjama, stigla od Ahmeda Zuhaira zvanog Handala, nakon što se ovaj zakleo da će se, kad bude pušten na slobodu, osvetiti Hrvatima za poniženja koja je doživio kao zarobljenik HVO-a.

“Mi ne opravdavamo to što je učinio; za postavljanje auto-bombe odgovarat će pred Allahom, ali ga u isto vrijeme razumijemo. On će za taj čin mora imati jak dokaz pred Allahom, jer nitko ne može opravdati da se u ime islama ubijaju žene i civili. Ako imaš problem s ljudima otiđi i kaži mu i vrati mu. Ne mogu se opravdati niti napad u Mostaru ili Londonu, ili Madridu”, rekao je Abu Hamza.

Kako se skovao plan?

Sudski postupak protiv Handale i njegovih petorice pomagača započeo je u svibnju 1998. Handala, je u odsutnosti osuđen na deset godina zatvora. Sudionici terorističkog napada, Ali Ahmed Ali Hamad (iz Bahreina) i Nebil Ali Hil, zvani Abu Jemen, dobili su osam, odnosno pet godina zatvora.

Handalu je američka vojska je zarobila u Afganistanu, potom zatvorila u Guantanamo, odakle je nakon oslobađanja otputovao u Saudijsku Arabiju.

Napad u Mostaru prvi je teroristički čin u BiH.

Tjednik Slobodna Bosna još je 1999. godine opisala tijek događaja u Mostaru navodeći kako su Ahmet Zuhair zvani Handala i Ali Ahmed Ali Hamad zvani Ubeida prvi put u Mostar došli 11. rujna 1997. kako bi precizno utvrdili lokaciju na kojoj će sedam dana kasnije parkirati automobil bombu.

Handalin plan predviđao je četiri potencijalna mjesta; zatvor u Šenoinoj ulici, prostor pored velike zastakljene zgrade za koju je on tvrdio da je hotel, benzinsku crpku i parking u središtu stambenog bloka u Splitskoj ulici.

U izjavi koju je nakon uhićenja, krajem listopda iste godine, Sektoru kriminalističke policije MUP-a Federacije dao Bahreinac Ali Hamad (bivši pripadnik 7. korpusa koji u Bosni stalno boravi od kolovoza 1997.), stoji kako je Handala je osvetu planirao mjesecima ranije. Prijetio je da će “nešto učiniti” u Žepču, Kiseljaku ili Mostaru kako bi se osvetio hrvatskim policajcima koji su ga od siječnja 1996. do kraja svibnja 1997., kada je službeno pomilovan i oslobođen, navodno maltretirali u zatvoru.

Gubljenje tragova

Dan prije eksplozije, njih dvojica sastala su se u kući Handalinog punca u zeničkom naselju Željezno Polje, gdje ih je čekao Saleh Nedal zvani Jemen. Četvrti bitan lik je, navela je tada Slobodna Bosna, Vlado Populovski zvani Makedonac, oružar i stručnjak za izradu eksplozivnih naprava sa satnim mehanizmom iz Zavidovića, koji je Ali Hamadu nekoliko dana ranije uručio satni mehanizam, štapin i sprej protiv insekata za brisanje tragova na automobilu.

Zajednički su odlučili da u toj akciji koriste crveni Golf s automatskim mjenjačem koji su ranije ukrali u Novom Travniku – objavila je Slobodna Bosna 20. ožujka 1999. podsjetivši da je, nakon terorističkog čina u Mostaru, Oslobođenje iz izvora bliskih Federalnom MUP-u objavilo vijest da je “uhapšen Vlado Populovski, misteriozni “Makedonac” iz Zavidovića, za kojeg se vjeruje da je jedan od najopasnijih terorista, u izravnoj vezi sa Abu Hamzom i Handalom.

”Prema istom izvoru, Populovski je, nakon što ga je uhitila federalna policija, pritvoren u Kazneno-popravnom domu u Zenici. Kao i u slučaju Abu Hamze i Handale, tako se i njemu naknadno gubi svaki trag?!”, objavila je Slobodna Bosna.

WIKILEAKS: Dvojica ‘mostarskih’ bombaša bila zatočena u Guantanamu

facebook komentari

Nastavi čitati