PravDA: Smije li vojni veteran Domovinskog rata biti bogat?

0

Srušiti ovu vlast, a prije svega Ivu Josipovića s državnih funkcija Republike Hrvatske temeljni je preduvjet za spas ove zemlje i naroda. Zato su optužbe o političkoj pozadini prosvjeda ili destabilizaciji vlasti besmislene, a opravdanje od njih nepotrebno. Taj imperativ je minimum demokratske zrelosti hrvatskog naroda.

Scenarij potpunog opkoljavanja Vukovara i razaranja svim sredstvima radi slamanja hrvatskoga otpora u studenom 1991. godine primjenjivala je srpska Armija, a danas isti scenarij primjenjuje država u Hrvatskoj na čelu s Josipovićem, prema hrvatskim vojnicima u Savskoj. Tada se ispaljivalo stotine tisuća granata, danas se ispaljuju laži. Tada su topnici bili ”antifašisti” JNA i ”antifašističke” Srbije, danas su to ”antifašisti” Ive Josipovića, raspoređeni na sve moguće medijske i političke pozicije. Tada je za proboj blokade trebalo staviti glavu na kocku, danas se za proboj ove blokade mora uložiti malo samopoštovanja i razuma. Tada je kao i danas – Hrvatska bila na kocki!

Josipović za N1 (novu regionalnu tv igračku sa Šprajcom kao glavnim urednikom) kaže: ”Pretpostavljam da je nekima glavni motiv sudjelovanja u prosvjedu politički motiv rušenja Vlade ili Predsjednika….”. Zamislite, molim vas – prosvjednici, nezadovoljnici radom Vlade i predsjednika Republike hoće njihovo rušenje!?

A što bi trebali? Donijeti im cvijeće, burek, grahče na tavče, razdragano ih pozdravljati, pjevati im himne i ode Zapadnom Balkanu?
U jednom od temeljnih dokumenata na kojima počivaju načela suvremenog demokratskog svijeta, američkoj Deklaraciji o neovisnosti iz 18. stoljeća istaknuto je pravo na revoluciju, kao temeljno pravo i dužnost svakoga naroda da zbaci tiraniju i tiranina zbog svojih interesa i svoje slobode!
Mentalnom teroru se mora oduprijeti – razumom. I običnom istinom. ‘Ajmo pokušati.

Tijekom prosvjeda zbog ćirilice u Vukovaru, Bojan Glavašević nije mirovao, nego je naciji slao poruku kako bi njegov otac svakako bio protiv tih prosvjeda i kako bi bio za uvođenje ćirilice. Ničim izazvan, izuzev sasvim vjerojatno nalogom svojih mentora iz sjene mladić poziva ljude da umjesto emocija koriste razum. Pa idemo ga koristiti Bojane!

Onoga trenutka kada je ubijen na Ovčari, Siniša Glavašević je postao hrvatski mučenik i nacionalna vrijednost. Bi li to izabrao za života nitko danas ne može sigurno reći.
Siniša Glavašević je bio novinar, to je postao prije rata, dok je Vukovar svim sredstvima pripreman jednoga dana postati kako bi Nikolić rekao – srpskim gradom. Njega je kao i desetine tisuća Vukovaraca rat zatekao u Vukovaru, na poslu, ili u – svakodnevnom životu. I sasvim slučajno dakle, njegovo radno mjesto je od njega učinilo dnevni glas hrvatskom narodu, signal da je Vukovar još uvijek živ. Siniša Glavašević je u teškim okolnostima radio svoj posao, i, očito je, imao minimum časti pa nije htio bježati još dok je mogao. Ne znamo ni kamo bi bježao, ni je li njegova intimna domovina bila samostalna Hrvatska ili Jugoslavija.

Da je zapovjedništvo obrane Vukovara bilo zapovjedništvo izgrađene vojske, da je Hrvatska tada bila država kakvom je se danas predstavlja kada joj se tovare na leđa, usprkos svemu, rijetki zločini lešinara u njezino ime, Siniša Glavešević bi zbog čuvene optužnice protiv vrhovnog zapovjednika hrvatske vojske u ratu završio na vojnom sudu kao izdajnik. I to bi bilo sasvim sukladno svim ratnim konvencijama koje je pokojni Siniša naučio kao student Fakulteta političkih nauka u Sarajevu! Svojim je pozivom snažno propagandno oslabio obranu zemlje, a morao je biti svjestan pa i zbog svojih javljanja na hrvatskom radiju – masovnih nacionalnih empatija hrvatskog naroda. Obrana zemlje se tada nije svodila na sam Vukovar, jer je gorilo desetine gradova Hrvatske od Dubrovnika do Osijeka i Vukovara. Školovani ratni novinar je to morao znati. Druga je stvar to što je tada Glavašević govorio o Gradu, ne o Hrvatskoj, što samo po sebi ruši temeljni smisao i povod napada na Vukovar. Naime, da Vukovar nije bio hrvatski, da je bio samo Grad, ne bi bio napadnut. Da ga Srbija nije htjela pretvoriti iz hrvatskog u srpski grad, ne bi bio napadnut. Da je napadala samo pojam i sadržaj Grad, onda je novosadski, niški ili beogradski korpus, mirne duše mogao razoriti Novi Sad, Pančevo, Paraćin ili Niš i imali bi navodni ”arkanovci” na koje je svaljeno ukupno zlo agresije i zločina, koga klati, silovati i krasti do mile volje. Zašto dakle nisu? Jednostavan je odgovor – napadali su Hrvatsku, a Vukovar je bio njen prag. Školovani novinar i lojalni građanin Republike Hrvatske to je jednostavno morao imati na umu. Pokazalo se da braneći Grad brani i Hrvatsku, htio ili ne! I takvoga ga treba pamtiti danas iako njegov sin to ne dopušta.

Morao je znati i međunarodna prava novinara u ratu. Problem je što nitko u tadašnjoj Jugoslaviji nikoga nije učio kako će se ponašati Srbi u ostvarivanju velikosrpskih ciljeva, niti je igdje pisalo kako se ponašati kada te oni napadnu. Koje konvencije smiješ uzeti za ozbiljno, i smiješ li – ijednu? Pokazalo se da ne smiješ, bar onoliko koliko je bilo realno očekivati zaštitu međunarodne zajednice ili srpskih oficira nakon okupacije.

U Vukovaru je nakon okupacije, kao i na cijelom dijelu okupirane Hrvatske od 1991. do 1998. godine vladao autentični srpski ”Kalifat” koji se tada zvao Republika Srpska Krajina. Bio je brutalniji nego bilo koja slika koju danas osuđujemo gledajući ponašanje islamističkoga Kalifata na prostorima Iraka i Sirije. Sravnjene su sve katoličke crkve, pobijeno, protjerano i zatočeno stanovništvo, masakrirani ljudi, silovane žene, djevojčice. Danas se zgražamo nad slikama iz Azije, a Bojan Glavašević i cijela armija sličnih nas tjeraju zaboraviti takav kalifat na svom pragu i uspomenama. Je li to civlizirano i smije li se zaboraviti takvo zlo bez konzekvenci? Smije li se bivše srpske ”isilovce” samo zato što su se obrijali, danas bez pogovora proglasti – poželjnim sugrađanima, a njihovu ideju legitimnom. Iako su im brade odavno počele opet bujati! Ima li budućnosti s obrijanim ”Isilovcima”, zapravo – ”osloboditeljima Vukovara”?
Problem je što je na čelu kolone zaborava državni funkcioner Bojan Glavašević koji, kad ga već spominjem i ovdje, doduše kao paradigmu, a nikako kao ličnost vrijednu političke pozornosti, ili beskrupulozni Fred Matić, slika i prilika kuma Sabe, koji je do nedavno, upravo besramno licitirajući svojim logoraštvom, plakao javno pred državnim organima – da mu se još malo odobri kršiti zakon!? Pored desetina tisuća ljudi koji su prošli srpske logore čovjek bi u zadnje četiri godine stekao dojam kako su samo Matić i Sabo logoraši. Uz ostalo, upravo zbog toga nikada nisu smjeli preuzeti visoke državne funkcije, jer nitko ne stavlja nacionalnu sigurnost na kocku tipujući na to kako nekoga tortura u logoru nije – slomila. Bi li se netko smio kladiti danas znajući Matića i Sabu da njih – nije?

Jednostavno, gadljivo je kada sin hrvatskog mučenika, gadljivo je kada jedan ili dva logoraša o kojima postoji čak i iz logora jako puno kontroverzija od živih supatnika, a upravo tu mučninu izazivaju Bojan Glavašević, Fred Matić ili donedavno Sabo, koriste emotivni odnos nacije prema tim sjećanjima – za banalne i posve dvojbene potrebe državne politike. Na to im ne daje pravo ništa što baštine u svojim životima, jer ne donose odluke samo o sebi. Gadljivo je biti znanstveni novak na katedri kod Pupovca, koji nije druga osoba kao najbliži suradnik Vojislava Stanimirovića, koji je ubijanje Grada i njegovih građana proglasio – oslobođenjem! To je sva istina, a tu prestaje i čuđenje – tko je Bojan Glavašević. On jednostavno Hrvatsku drži odgovornom za smrt svoga oca, jer, da nije bilo zahtjeva za slobodom hrvatskoga naroda – Bojan bi danas imao živoga oca, novinara radio Vukovara! A Hrvatske ne bi bilo.
Zbog toga je vrijeme jednostavno iskoračiti iz nekakvih kretenskih okvira koje nam epehaovske i hateveovske mesije slobode svakodnevno već godinama nameću kao civilizacijska pravila. Civilizacija ne može počivati na lažima.

Branitelj Jurica Pavičić, Aleksandra Kolarić – piarovka koju je kao iz kupusa odjednom izmislio genijalni Račan, genijalni zbog nevjerojatnoga instinkta promoviranja surogata politike da ga treba nadaleko tražiti, dio su tih ”topnika” koji raketiraju – ponos i zdrav razum Hrvatske ciljajući hrvatske vojnike u Savskoj.

Kolarićka, očito rješena zaraditi nekakav tip namještenje ili ugovora u neposrednoj budućnosti, histeričnim tonom, otprilike gospodskim kao i ton i način dijaloga Vesne Pusić, upozorava kako je Bojan Glavašević iznio činjenice. I pljuje magistrica komunikologije po samoj biti svoga javnog zvanja. Provjeri, pa tvrdi Aleksandra.
To trubi cjela kolumnistička bulumenta EPH jurišnika, to ponavljaju kao papige voditelji i novinari HTV emisija, očito jer – moraju. Nitko se usprkos zapuštenosti novinarske profesije ipak ne bi tako srozao da nije – prinuđen. Samo je pitanje cijene te profesionalne prostitucije.

Bojan Glavašević je pričom o PTSP-u kod srpskih terorista i srpske vojske jednostavno iznio čiste – laži, kojima iako to vjerojatno nije namjeravao, vrijeđa Srbe, oduzimajući im ljudske slabosti, što je također ljudsko pravo. A kod Stankovića je onome tko misli glavom jasno rekao kako namjeravaju izjednačiti agresora i žrtvu, jer je poznato da na srpskoj strani tada nije bilo vojnika – svi su gulili krumpire. Po istom principu, kako su pod pojam ”branitelji” nagurali i deklarirane neprijatelje, sutra namjeravaju pod ”civilne” žrtve nagurati cijelu bivšu Krajinu. Nije teško pretpostaviti na račun svih iskustava – kamo vodi skrb o svim civilnim žrtvama rata, pogotovo ako arbitar civilnosti bude ova vlast i Documenta.
Jurica Pavičić uz ostalo poručuje: ”Ta masovna tranzicija “iz uniforme u mirovinu” čini rat 1991.-95. bitno drukčijim od onog partizanskog. Naime, nakon 1945., u društvu koje je njegovalo kult rada, podrazumijevalo se da i veterani rata moraju raditi”!
Papazjaniju o ”kultu rada” kojom Pavičić veleumno prisilni progon stotina tisuća ljudi, koje su komunisti godinama privodili na ”dragovoljni rad” dok su im obitelji crkavale od gladi, promovira kao civilizacijsko dostignuće, moguće je izjednačiti s ”kultom rada” iz nacističkih logora. Ni sa čim poznatim više.

Da bi te teze zapravo ispale sasvim sinkronizirane pobrinuo se Josipović nevjerojatno niskom patetikom i neinteligentnom izjavom koja pokazuje koliko je taj čovjek zapravo očajnik. Pa Predsjednik kaže: ”S druge strane, vidio sam među prosvjednicima i mnogo onih koji nikako ne pripadaju toj skupini teških invalida ili bi se trebali osjećati zapostavljeno. Neki od njih jako su bogati poduzetnici, uz to politički vrlo aktivni. Upravo oni tamo vode glavnu riječ. Određuju o kojim će se temama govoriti, a o kojima ne. Izgleda kao da su glavni organizatori i dirigenti tih događanja”.

Zbog poštovanja prema zdravom razumu čitatelja neću komentirati ovu izjavu, uistinu je dovoljna svojom mizernošću sama po sebi. Ali ne razumijem kako se čovjek može tako neoprezno izlagati običnoj ljudskoj radoznalosti?

Predsjedniče, s kojih to polazišta Josip Klemm, jer je očito kao dan da na njega mislite, ne smije biti uspješan poduzetnik i bogat, ne smije biti politički aktivan, ne smije biti organizator ili suorganizator tog prosvjeda? Kako je moguće opravdati da recimo veteran jugoslavenske armije Ante Josipović, iako nikada nije bio na ispitu slobodne konkurencije tržišta, nikada nije bio poduzetnik, Vama zbog toga statusa ostavi čitavo bogatstvo i ponašate se kao da je to posve opravdano, a Josip Klemm hrvatski vojni veteran, ulažući svoj novac, trud, znanje i sposobnost na slobodno tržište bi zbog toga trebao biti – sumnjiv!?

Kakvu to Vi predsjedniče ideologiju, kakve vrijednosti promovirate u 21. stoljeću kao – europski akademac i političar?

Jadnu. Jeftinu. Sramotnu.

Danima se nadalje Matić, a sve manje uvijeno i Josipović, da ne spominjemo hordu intelektualnih ”spasitelja civilizacije” u medijima, trude objasniti naciji kako branitelji zapravo podržavaju uvijek HDZ. Molim vas krimena!? Hrvatski vojni veterani su skloniji HDZ-u!? Pa kome bi bili? Stranci koja je tijekom 1991. godine, kada je Hrvatska bila okupirana, blokirana, kada je hrvatski narod bio izložen neviđenim zločinima i teroru, usporedivim samo sa slikama današnjeg ISIL-a, napustila Sabor pokazujući otvoreno da nije – za nacionalnu neovisnost i obranu!? Smije li se to zaboraviti? S druge strane, HDZ, kakav je god bio, a bio je u ovome razdoblju uistinu svakakav, preuzeo je obranu naroda i zemlje od agresije. Koliko se god trudio današnji ”uljuđeni” Jovanovićev, Stazićev, Radmanov ili Jospovićev SDP otklanjati od nasljeđa Komunističke partije, ne ide. Kako bi rekli, doduše u krivu povodom koji sam citirao, Pavičić, Kolarić i slični agitpropovci, činjenice su – činjenice. Ne može se oprati ruka od Komunističke partije, a imati pravo blokirati uvid u arhive te partije, koji kriju nacionalno – presudnu povijest. Ne može se govoriti o posve novoj stranci, a naslijediti vlasništvo Komunističke partije. Ili kako se može govoriti o potpuno novoj stranci, a imati pravo prodati partijsku imovinu u Sloveniji Radmanu bez natječaja? Da tu primjenimo pravilo ratnog profiterstva!?

Pravci udara na prosvjednike u Savskoj u ovom trenutku su zapravo očito vrlo isplanirani, očito vrlo koordinirani i očito – vrlo neuspješni. To i jest ishodište opće panike, koliko se god više trudili – nezavisni tumači jedine i jedinstvene ”istine”. Nije hrvatski narod još uvijek, iako ni to nije daleko, posve ispranog mozga.
Dobiti vlast na izborima nikome ne daje pravo provoditi politike kakve mu padnu na pamet, jer to uostalom nije demokracija. Demokracija je čitav niz procesa, prije svega u odlučivanju o čemu postoji univerzalna znanost i stroga pravila koja podrazumijevaju da onaj tko je na izborima dobio priliku upravljati, koristi svu raspoloživu pamet i suvremena neupitna dostignuća svoga i svih naroda, kako bi efekti odluka koje donosi bili neupitno korisni građanima koji su ga izabrali. Ova vlast, ali i njezini medijski zagovornici to grubo ruše, polazeći od tipično totalitarne pozicije izgrađene u komunizmu – kako je vlast stečena na bilo koji način neupitna i kako je krimen postavljati pitanja i osporavati ju. Nema nikakve sumnje da Glavašević, Matić i slčni imaju osobno pravo opraštati zločincima što god hoće, ali država mora kaznti zlo i zločin, mora počivati na drugim načelima. To mjenjati ne smiju. Isto tako Pavičić, Kolarić i slični trebaju odgovoriti na jednostavno pitanje: bi li dopustili da netko odlučuje o njihovoj imovini i osobnim interesima onako kako Josipović danas odlučuje o nacionalnim hrvatskim interesima? Odgovor je posve sigurno jasan, jer nitko od njih nije u umobolnici. Ne smiju ni Hrvatskoj navlačiti luđačku košulju!

Autor: Marko Ljubić/Dnevno.hr

facebook komentari