Pratite nas

Umjetnost

‘Prave’ lutke još uvijek žive

Objavljeno

na

Čini se da današnje klince i klinceze, pored svih tih pametnih telefona, računala i plastičnih igračaka, ne zanimaju “prave”, krpene lutke. Ali zagrebačka lutkarica kaže nešto sasvim drugo.

Davno su krpene lutke pometene sa trona najtraženijih dječjih igračaka. Valjda još otkako su plastični Barbie i Ken poharali tržište, da ne pričamo o najnovijim trendovima razonode klinaca gdje im je dovoljno staviti smartphone u ruke i ušićariti si višesatni mir. Čini se, stoga, da baviti se lutkarstvom danas podrazumijeva pravljenje zastarjelih igračaka za djecu koja su već odavno prestala biti djeca i sada su eventualno bake i djedovi. Što na to kaže Dunja Niemčić (na naslovnoj fotografiji), jedna od rijetkih preostalih zagrebačkih lutkarica?

Lutke su sve traženije

“Djeca se još uvijek hoće igrati s lutkama, sve ovisi o roditeljima. Lutka razvija koordinaciju pokreta, govor. Mislim da su lutke potrebne. I ljudima i životinjama je svojstveno da se igraju kao mali”, kaže Dunja koja već desetljećima izrađuje platnene lutke, a zadnjih 18 godina radi i za kazalište. Možda neočekivano, ali posao s lutkama ide sve bolje i bolje. I zagrebačka lutkarica priznaje da postoji tržišna potreba koju par lutkara koliko ih još rade u Zagrebu, ne mogu zadovoljiti.

Lutke Današnji mališani imaju i drugih zabava, ali ipak zastanu pred šarenim lutkama

Eto sjajne ideje za sve koji se osjećaju kreativno i htjeli bi kapitalizirati na tom osjećaju. Izrada lutaka, barem u Dunjinom slučaju, ne može biti lakša. “Kada radim za kazalište, dobijem temu i likove. No za izradu vlastitih lutaka uvijek imam neku ideju u glavi. Gledam televiziju, a zapravo razmišljam o tome što bih sljedeće mogla napraviti. Proces izrade je jednostavan. Izrežem tijelo od oka, sašijem, okrenem i punim umjetnom vatom, alergijski neutralnom. Ovo zadnje je najteže. Kad je sve popunjeno i spojeno, stavljam kosu, crtam oči i sve što treba. Ne stavljam nikakve gume i slično da ih netko ne bi slučajno progutao”, kaže Dunja koja bez problema napravi tridesetak lutaka u dva dana.

Komentira redovito nasmiješeni i sanjivi izgled svojih platnenih bića. Veli da je vječni optimista, da se uvijek osjeća izvrsno te da želi da i njezine lutke zrače istim osjećajem. “Uvijek gledaju negdje prema gore, ne znam zašto. Tako mi najbolje izgledaju. Kao da nisu sto posto sigurne, što će biti”, zaključuje.

Profesionalna ljubomora

Lutkarstvo se nigdje u Hrvatskoj ne može formalno naučiti, poučava me Dunja, navodeći da su nedavno uveli kolegij lutkarstva na studiju glume i animacije u Osijeku. Ali, to nije to. Tamo ne uče izradu lutaka, nego njihovo korištenje u predstavama.

“Vani postoji studij lutkarstva, njihove izrade, na umjetničkim akademijama. No ovdje morate sami dokučiti neke stvari. Tim više što lutkari, koji isključivo rade za kazalište, čine vrlo zatvoreni krug i svaki ljubomorno čuva svoje. I onda se čude kada ja otvoreno pričam što i kako radim. Moja je deviza – što nas je više, to bolje. Smiješna mi je ta priča o profesionalnim tajnama… Čemu?”, pita se Dunja.

Lutke ‘Sve moje lutle gledaju prema gore’, kaže lutkarica. Jer i ona je vječiti optimista.

Osim igranja s lutkama, djeca, upućuje me moja sugovornica, jednako obožavaju kada im pokažete kako ih izraditi. Za sada se to jedino radi u osnovnoj školi “Ivan Cankar” u Zagrebu.

‘Transformersi’ protiv krpenog miša

Očekivano, klijenti dolaze sa svakakvim zahtjevima. Jedan je Slovenac tražio da mu izradi vanzemaljca u ljudskim dimenzijama kako bi ga mogao posjesti na suvozačko mjesto u svom automobilu i razgovarati s njim u vožnji. Za predstavu je radila krokodila u prirodnoj veličini u kojem se nalazio glumac koji ga je pokretao. Bračni par iz Australije tražio je da im izradi seriju aboridžinskih likova u formi ginjola (scenskih lutaka koje se navlače na ruku, op.a.).

Priznaje da je raditi za teatar izazovnije. Lutke za predstave su čudnije. “Lutka pruža neizmjerne mogućnosti, od milog i dragog do užasa i strave. Postoje djeca koja ne žele pričati s nikim, ali otvoriti će se lutki”, veli Dunja koja je svojedobno izradila seriju terapeutskih lutaka za psihologe.

Štand na Opatovini Navečer na štandu ponad Dolca i njene lutke idu ‘spavati’

Platnene lutke definitivno pripadaju vremenu kada smo bili nešto sposobniji za jake emocije i bogate unutrašnje svjetove. Klincima su to bila živa bića, netko s kim se može pričati, netko za koga stvoriš duboku privrženost. “Djeca se neće vezati uz Transformera, ali će se vezati uz krpenog miša. Volim da mi lutke budu mekane, da imaju neki osjećaj. Zato ne radim s plastikom”, kazat će mi na kraju Dunja dok njezin sin na kraju radnog dana posprema štand koji drže na zagrebačkoj Opatovini.

Lutke idu spavati. Zvuči najnormalnije.

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Umjetnost

TRUDI NAŠIH DIDOVA

Objavljeno

na

Objavio

Ima jedan otočić pored otoka Kaprija u šibenskom arhipelagu, zove se Baljenac.

Površine je 140.265 metara ‘kvadratnih’ i na njemu su ruke kaprijskih težaka podigle 23 kilometra i 375 metara suhozida (!)… da bi ispod i između kamenja iščeprkali šaku zemlje, a onda s iskrčenim ogradili ta svoja poljca od „kvadrata“, ili dva, za lozu ili dvije.

Možda je to najmanji iskrčeni otočić na našoj obali Jadrana, izgleda neodoljivo impresivno i nikakvo čudo što se njegova fotografija našla u portofoliju kojim je Ivo Pervan popratio pismo UNESCO-u što su ga svojevremno odaslali Joško Božanić i Joško Belamarić, prisnažujući sa svoje strane da se hrvatski suhozidi uvrste na Popis svjetske baštine.

Ivo Pervan je fotograf kojega ne treba predstavljati: on već desetljećima, bez radnog vremena i meteoroloških i kalendarskih ograničenja, gleda i snima i slaže prevrijednu baštinsku građu koja već sada nema cijene. Vlastitom je inicijativom poslikao i valjda sve velike i male krčevine i sakupio veliku i lijepu zbirku fotografija dužobalnih, kraških vinograda i polja, vrtača i suhozida.

Godinama, od prigode do prigode, kad snimam iz zraka, kompletiram ‘kolekciju’ tih vinograda i polja u krčevinama, u suhozidu. Puno sam toga u ovom poslu vidio, i kod nas i u svijetu, ali sam i dalje nevjerojatno impresioniran upravo tim krajolicima i uvijek mislim da bi se s njima moglo itekako puno napraviti u promidžbi naše zemlje. Pa, te krčevine i ti suhozidi, to je rezultat rada ljudskih ruku i to je nešto što apsolutno ima mjesta u svakom predstavljanju Hrvatske.

Ma, da vam ne govorim koliko sam vrata obio nudeći i nukajući da se od tih slika napravi nešto, recimo izložba velikih formata i pokaže svijetu, na tragu one čuvene crno-bijele fotografije koja je ‘visila’ na zidu zgrade Ujednjenih naroda kao ‘pohvala ljudskoj ruci’… Nažalost, nikoga za tim nije briga. Jedini čovjek koji je ovoj ideji dao ruku je naš vinar Andro Tomić koji je financirao let avionom radi snimanja…

Eto! Ne bi se moglo reći da nikoga nije briga jer more je onih koji razumiju jezik Pervanova rada, samo što oni dolaze iz nekog drugog (hrvatskog) mentalnog sklopa…

Evo što o tome piše Joško Belamarić:
“Tisuće fotografija koje je tijekom godina i godina hodanja, krstarenja i letenja uzduž i poprijeko hrvatske obale načinio Ivo Pervan, ostavljaju bez daha i u čudu svakoga tko ih gleda ne samo kao pojedinačne umjetničke slike nego kao nevjerojatan likovni serijal koji nas istodobno estetski uzbuđuje koliko i podučava.

Naše je društvo i danas gotovo ravnodušno pred tim najvrjednijim dijelovima hrvatskog kulturno-povijesnog krajobraza, cijelog obilježenog kamenom, pred kojim bismo trebali stajati zadivljeni ne samo zbog apstraktne ljepote gromača i gomila, nego – spomenimo samo jedan aspekt u mogućem čitanju – radi uvjerljivih otisaka povijesnih imovinsko-pravnih podjela koje su tisuće kilometara kamenih međa očuvale možda bolje od arhivskih pergamena… Postoji niz načina da se ta golema fotografska građa tematski sistematizira – izložbama, knjigama, oblikovanjem internetskog portala…”.

I još kaže Belamarić:
“Na kamenu se nekoć ljubilo i jelo, rađalo i umiralo, kamen je bio i alat i oružje i nakit. I uopće ne zvuči čudno da jedino Hrvati u lokalnom govoru vele da se kamen ‘bere’…”.
Pervanove slike ovoga (ili bilo kojega) dijela hrvatske baštine ako i nisu na srcu onih u čijim je rukama alat za njenu afirmaciju i zavičajnu i domovinsku promidžbu, jesu na srcu ljudi, intelektualaca, koji, jednostavno, razumiju o čemu se tu radi…

Pa Joško Božanić, na svoj način neizmjerno zaslužan za afirmaciju i obnovu jedne druge, maritimne, baštine, a otvoren i za druge izvanserijske vrednote, pripominje i ovo:
Postoji u svijetu zid mnogo dulji od onoga što se smatra najduljim u svijetu – zid višestruko dulji od Kineskog zida. Taj zid nalazi se u Hrvatskoj, u pokrajini Dalmaciji.

Ali taj zid, premda se u prostoru proteže na barem šezdeset tisuća kilometara – što je duljina jednog i pol Zemljina ekvatora – mada mu je volumen višestruko veći od volumena svih egipatskih piramida zajedno i sedam puta duži od Kineskog zida, nije do danas primijećen kao spomenik ljudskog rada.

To je suhozid dalmatinskih vinograda… spomenik koji unatoč monumentalnosti nije vidljiv poput masivnih bedema i sjajnih palača drevnih dalmatinskih gradova, ali je u njemu jednako impresivno utisnuta graditeljska ljepota i sklad kao i sudbinski smisao čovjekova opstanka na tom kamenitom tlu.”

Ali, evo, nedavno se ‘bar’ na domaćoj sceni isplatio trud hrvatskih intelektualaca, stručnjaka i zanesenjaka ovim dijelom baštine: umijeće suhozidne gradnje napokon je registrirano kao nematerijalno kulturno dobro.

Jedan od zaslužnih zbog svoga dugogodišnjeg, upornog rada na afirmaciji suhozidne građe, svakako je šibenski etnolog dr. Jadran Kale.

Odaje veliko priznanje Pervanovu radu ali ‘usput’ zagovara i razmišlja o onim mogućnostima koje će u stvarnom i svakodnevnom životu, pored divnih Pervanovih slika koje rađaju pravi mit o suhozidnoj baštini, potaknuti stvarno i realno očuvanje suhozidne prakse, kod današnjeg težaka – ili jednostavno hobista s komadom zemlje u posjedu.

– Hrvatski su suhozidi zapravo europski suhozidi sagrađeni hrvatskim rukama, jer su rijetki oni koji nisu nastali u desetljećima vinarske konjunkture u devetnaestom stoljeću i blisko potom, a tu je tržišnu priliku obrađivačima pružilo europsko tržište. Tako bi se i danas agrookolišnim poticajima po direktivi EU-a moglo ići u susret tim malim, mravljim stvarateljima krajobraznih ljepota, a ne najkrupnijim igračima.

Međutim, po inerciji ‘pretvorbe i privatizacije’ kod nas su ti poticaji pupčanom vrpcom vezani za najkrupnije korisnike, pa se agrookolišni poticaj za popravak i gradnju suhozida od kojih koristi ne bi imale velike tvrtke nego mali ‘opegeaši’, za održavanje i gradnju svojih suhozidova, bunja i sl., rađa i porađa već godinama, i nikako da se porodi’.

A u tim bi poticajima (za koje se država uporno ne opredjeljuje) bio ključ obnove i života upravo malih korisnika – ujedno i krajolika na kojima se nalaze njihovi pojedinačno srazmjerno mali, ali nanizani posjedi.

No to samo zaokružuje smisao ove lijepo ilustrirane priče: slike su nevjerojatne, a stvarnost je surova i ne mari niti za slike, niti za blago koje za sada ostaje u Pervanovim arhivima. I očima.

Jordanka Grubač /sibenski.slobodnadalmacija.hr

facebook komentari

Nastavi čitati

Umjetnost

U Australiji postoji replika zagrebačke crkve sv. Marka

Objavljeno

na

Objavio

Možda i najprepoznatljivije obilježje Zagreba, crkva sv. Marka, jedno je od mjesta koje turisti u glavnom gradu Hrvatske obavezno obilaze. Ali ova predivna crkva ima i svoju ‘blizankinju’…

zagreb-st-marko1

Naime, u Cockington Green Gardenu u australskoj Canberri nalazi, se minijaturna verzija zagrebačke crkve, sa nadaleko prepoznatljivim krovom.

Riječ je o izletištu u kojem posjetitelji mogu vidjeti minijaturne verzije mnogih svjetskih atrakcija.

Kako stoji na službenoj stranici ovog izletišta, izgradnju replike crkve sv. Marka financiralo je Veleposlanstvo RH u Australiji.

Za njenu je izgradnju bilo potrebno 2000 sati (83 cijela dana!), a svih 45.000 minijaturnih ‘crijepova’ na krovu ručno je postavljeno.

CroExpress.eu

facebook komentari

Nastavi čitati