Pravo pitanje nije, kako tumačiti presudu ICJ, već kako promijeniti ovakvu državnu politiku?

1

Interese hrvatskoga naroda štiti i ostvaruje Republike Hrvatska, a ne ICJ. Ne može se graditi budućnost na presudi ICJ-a, a istovremeno u Hrvatskoj gubiti bitku o tome je li hrvatska država nastala na – zločinu. Zbog toga nije pravo pitanje, kako tumačiti presudu ICJ-a, već – tko i kako vodi hrvatski narod, te što učiniti da se to promjeni?

Bilo bi državnički, povijesno i civilizacijski potpuno neodgovorno, pogotovo u kontekstu razvoja međunarodnh odnosa prema području bivše Jugoslavije, da tadašnji državni vrh 1999. godine nije pokrenuo tužbeni prijedlog za genocid protiv Srbije. Iako je svaki vrhunski pravnik i pravni znanstvenik znao da će biti jako teško dokazati genocid kao kaznenu kategoriju, tužba se morala podnijeti iz nekoliko ključnih razloga.

Razlozi zbog kojih se morala podnijeti tužba protiv Srbije

Prvo, bio je to jedini relevantan način neupitnog međunarodnog definiranja stvarne i političke istine o događajima od 1990. do 2000. godine na Balkanu, kada već Hrvatska nije imala sama snage nametnuti svoju definiciju događaja, a svijet nije htio priznati ono što je vidio. Kontekst su bila iskustva s ICTY-em (Međunarodnim sudom za bivšu Jugoslaviju) koja su već tada posve precizno ukazivala kako taj privremeni sud ima jasno definiranu zadaću (britansku prije svega, jer se Britanija apsolutno ciljano svim sredstvima nametnula Europi kao neka vrsta eksluzivnoga arbitra za problema na području bivše Jugoslavije (pročitati zastrašujući niz dokumenata i neupitnih činjenica u knjizi britanske zanstvenice dr.Carole Hodge– ”Velika Britanija i Balkan od 1991. do danas”) poništiti posljedice srpske agresije na nekoliko država bivše Jugoslavije, amnestirati Srbiju od zločina koje je počinila, poništiti posljedice njenoga teškog vojnog poraza u Hrvatskoj, spriječti vojno snažnu Hrvatsku za preuzimanje jamstava nad budućnošću Bosne i Hercegovine u kojoj je Hrvatska imala višestruke strateške interese, izjednačiti krivnju za sve i Srbiju, usprkos svemu, opet promovirati u glavnu političku silu Balkana..

Drugo, Međunarodni sud pravde (ICJ) je jedina međunarodno relevantna pozornica na kojoj je Hrvatska, baš kao i Bosna i Hercegovina, mogla iznijeti dokumentirano i činjenično kronologiju događaja s dokazima o svemu što se događalo, na kojoj zbog vrhunskog digniteta prije svega sudaca koji čine ICJ, teško može presudnu ulogu imati bilo koja politika, usprkos tome što sud nije na Marsu, a suci su svjesni da svojim odlukama snažno utječu na međunarodne političke odnose. Dovoljno je pogledati saziv sudaca koji su presuđivali u ovoj presudi, sve od reda vrhunskih znanstvenih i pravnih autoriteta na prvorazrednim svjetskim sveučilištima, pa usporediti to s načinom izbora i reputacijom sudaca ICTY i haškoga tužiteljstva pogotovo, jer je tužiteljstvo zapravo diktiralo rad suda svojim istragama.

Treće, bilo je svakome s trunkom razuma posve jasno da uz takvu potporu Velike Britanije i ograničenu moć zbog svojih pragmatičnih interesa ostalih velikih sila, prije svega Njemačke i Francuske u Europi, te SAD-a, Srbija, ni s jednim državnim vodstvom, nema ni jedan njoj prihvatljiv razlog odustati od svoje politike i suočiti se, kao relevantna europska država s posljedicama zla koje je nanijela susjedima, ali i temeljima stvarnoga međunarodnoga vrijednosnoga poretka u tom razdoblju. Također, bilo je realno očekivati da Hrvatska, iako ratni pobjednik, s naslijeđenim odnosima snaga u svome društvenom biću, u kojemu nije provedena nikakva istinska društvena tranzicija, gdje je poraženi vojno-politički poredak preuzeo svu institucionalnu moć nakon predsjednika Tuđmana, bude presudni politički instrument u poništavanju ratne pobjede, vojne i političke nadmoći, te svojom državnom politikom stane na stranu britansko-srpskoga savezništva. Državno vodstvo Stipe Mesića, Ivice Račana, Ive Sanadera, a pogotovo Ive Josipovića učinilo je sve što je moglo pred hrvatskim narodom, kako bi onemogućilo presudno savezništvo u svijetu, kojim bi bilateralno ili multilateralno Republika Hrvatska natjerala Srbiju na promjenu svoje državne i nacionalne politike na Balkanu. Jedini mehanizam koji je hrvatski narod imao u takvim okolnostima u zemlji, bio je ICJ.

Četvrto, na posve miniranom putu prema euroatlantskim integracijama, koji je, kao i sve ostalo, minirala Velika Britanija uz potpunu suradnju državnoga vrha nakon 2000. godine, koristeći prije svega, nakon neuspjeha srpske vojske, naslijeđenu antihrvatsku i antisuverenističku manjinsku, ali vrlo moćnu, strukturu u Hrvatskoj, jedino se moglo, s jedne strane trpjeti poniženja u tzv. pregovaračkom procesu, koja nemaju nikakve cvilizacijske veze s pojmom pregovora ili dijaloga, a s druge strane – spriječiti snažne antihrvatske snage u ometanju, prvo ulazaka u te institucije, a s druge strane, povlačenje tužbe protiv Srbije pred ICJ. Suočen s potpunom propašću svoje političke pozicije u hrvatskome narodu zbog golemih grešaka, HDZ je ipak uspio ugurati Republiku Hrvatsku za ova dva međunarodna institucionalna stola i time se djelomično povijesno iskupiti.

Tek u takvim okolnostima nužno je analizirati stvarni značaj presude ICJ.

Upravo ovakva presuda i saznanja koja su bila gotovo sto posto jednoglasna u stručnim i znanstvenim krugovima, da ICJ neće osuditi Srbiju krivcem za genocid, pokazuju svu težinu prljavih namjera politike Ive Josipovića i Vesne Pusić koji su upravo pod firmom realne nemogućnosti postizanja optimalnoga cilja – pokušavali na sve načine, otvoreno i podmuklo, uvjeriti hrvatski narod u razumnost povlačenja tužbe, kako Republika Hrvatska ne bi dobila u ruke i ovakvu presudu, koja i jest bila stvarna opasnost za prosrpsku politiku, britanske regionalne interese i ciljeve ovih najamnika u Hrvatskoj. Naravno, javni argument za razumnost takve politike bila je nužnost dobrosusjedstva, potreba usmjeravanju nacionalne pozornosti prema budućnosti i angažiranje svih potencijala na razvoj zemlje i konačno kao ključan argument – spremnost Srbije da povuče svoju tužbu protiv Hrvatske. A svi ti argumenti zapravo su bili vrlo studiozno smišljena prijevara, jer ni jedan ne stoji esencijalno kao argument za hrvatske nacionalne interese. Niti je moguće imati uistinu dobre odnose sa zločincem koji se ne odriče zla, niti se može pod njegovim stalnim pritiskom i provokacijama na svakom koraku uz svesrdnu pomoć dragovoljne ili ucjenjene moćne strukture u Hrvatskoj, govoriti o stvarnom razvoju zemlje.
A tužba Srbije protiv Hrvatske je bila najobičnija finta, koja je s jedne strane imala za cilj i na međunarodnom propagandnom planu u javnoj percepciji opet izjednačiti oba naroda i države u odgovornosti za događaje devedesetih, a s druge strane, pomoći kontroliranim suradnicima u Hrvatskoj da imaju čime javno trgovati i postići – navodno nerješen i razuman rezultat pred hrvatskim narodom.

Što je zapravo presudilio u ovome procesu Hrvatske protiv Srbije i prije nego je počeo?

Iako su Josipović i njegovi suradnici tijekom svih ovih godina dali strahovito puno razumnih razloga za sumnju u njihove ljudske i političke namjere, ni jedan tim ili čovjek, kako pravnik, tako i političar nakon Tuđmana, nije ključni krivac za to što Srbija nije osuđena za genocid. Svakakako da je prije svega nevjerojatno svakome razumnome i s minimalnim profesionalnim i ljudskim dostojanstvom, da šef države koja drugu državu tuži za genocid, koji je uz to i sam kao ekspert sudjelovao u izradi te tužbe, javno zagovara povlačenje i besmislenost te tužbe. Profesor Mirjan Damaška, član američke akademije znanosti umjetnosti i dopisni član HAZU, smjenjen je na njegov zahtjev s dužnosti voditelja hrvatskoga tima, a razloge navodi u razgovoru za HTV: ”Kad je pak riječ o razlozima moga odlaska, najvažniji je taj da sam ostao bez utjecaja na odluke koje su se donosile u Zagrebu i Londonu. Britanski dio tima nije sa mnom uopće komunicirao, a odluke su se u Zagrebu donosile u zadnji čas, na način na koji nisam vičan djelovati. Postao sam tako fikus…..pa sam se uklonio da ne uvenem”. Uz politiku povlačenja tužbe, ove riječ profesora Damaške, zapravo sve govore o stvarnim namjerama Josipovića, Miljenića, Milanovića i Pusić. Njihovu odgovornost dakle ne treba gledati sa stajališta optimalnoga uspjeha tužbe, već kao političku odgovornost, koja zaslužuje najteže kvalifikacije i osude hrvatskoga naroda ne samo danas, nego, usuđujem se reći i u – povijesti!
Jasno je kao dan da Josipović prije svih, nije mogao ne procijeniti kako će teško proći presuda za genocid, pa je jedini razlog njegovog inzistiranja na povlačenju tužbe bio – izbjeći bilo kakvu presudu.

Ključni događaj koji je zapravo i teorijski onemogućio presudu za genocid dogodio se u svibnju 2005. godine kada je Srbija uspjela pred ICTY-om, dakle privremenim tribunalom, dobiti pred sudbenim vijećem pravo na zaštitu svih dokumenata srbijanskog Vrhovnog vijeća obrane po Pravilu 54 i po njenome izboru, radi zaštite nacionalnih interesa. Naravno, sudskim vijećem formiranim za tu potrebu predsjedavao je – Britanac, a tužitelj je bio Britanac. Bilo je posve vidljivo pažljivim kroničarima da se zapravo taj igrokaz u biti manje odnosi na proces pred tim sudom, već na prijeteću tužbu Bosne i Hercegovine i Hrvatske protiv Srbije pred puno ozbiljnijim i nedodirljivim ICJ. Srbija je odlukom sudskoga vijeća dobila spor i zamračila preko devedeset posto svih sadržaja dokumenata koji bi je mogli kompromitirati. Podatke o ovoj vrhunskoj finti, jednako pametnoj koliko i prljavoj, kao u ostalom sve što se događalo u odnosima Velike Britanije i Srbije prema Hrvatskoj, BiH i Kosovu, ali i britanskim europskim partnerima u EU ili NATO, te prema SAD, tko god želi može naći u knjizi već spomenute Carole Hodge.
Nakon toga i onako mizerni izgledi za presudu za genocid protiv Srbije izgubili su i teorijsku šansu. Jedina mogućnost je preostala napiti Acu Vasiljevića da svoju privatnu arhivu zakopanu negdje u Šumadiji, donese na ICJ i svjedoči protiv Srbije!

Zašto je onda važna ovakva presuda kakvu smo dobili?

Važno je naglasiti bit problema s kojima se suočava danas hrvatski narod. Pritisak se na hrvatski narod ne radi prema tome je li Srbija učinila genocid, to čak nije presudno pitanje, pritisak se radi na to da je hrvatski narod zapravo taj koji je svojom genocidnošću, svojom povijesnom zločestoćom, šovinizmom, izazvao miroljubivu Srbiju na rat, a hrvatske Srbe na obranu svoje ”nejači”. Sukob u Hrvatskoj, ali i vani se na tome vodi. Zato je pogrešno voditi polemiku o tome je li presuda ICJ oslobodila Srbiju, jer – nije. U obrazloženju presude kojom se negira kazneno djelo genocida su zapravo navedene činjenice i potvrde najvažnije međunarodne pravne institucije da je rat vođen u Hrvatskoj, da su dokazani akti genocidnoga karaktera na širem području Republike Hrvatske, da su JNA i ostale postrojbe bile srpske postrojbe i da im je namjera bila protjerati ”zaštićeno stanovništvo” (ne – Srbe) s područja koja su trebala postati dio homogenog, dakle etnički čistog srpskog državnog teritorija.

”Vodeći se analizom, Sud zaključuje, da je utvrđeno, ne samo da je velik broj ubojstava počinjen od strane JNA i srpskih snaga tijekom sukoba na nekoliko lokacija u istočnoj Slavoniji, Banovini, Kordunu, Lici i Dalmaciji, već da je velik broj žrtava spadao u zaštićenu skupinu, što sugerira da je moguće da su bili sistematski ciljani….stoga Sud zaključuje da je dokazano kako su ubojstva pripadnika zaštićene grupe počinjena, te da je actus reus genocida naveden u članku II (a) Konvencije utvrđen”.

Jasno je vidljivo da je ovim i mnogim drugim zaključcima, ICJ zapravo dao istinskim domoljubnim snagama u Hrvatskoj najviši mogući međunarodni mehanizam za – oslobođenje Hrvatske u Hrvatskoj prije svega, od nastojanja i snaga koje sustavno, godinama, nakon 2000. godine, ne samo da osporavaju bilo kakvu srpsku odgovornost, već nameću krivnju, sve besramnije i snažnije hrvatskom narodu rušeći njegove najistaknutije suverenističke simbole: Tuđmana, branitelje, vojskovođe, jedinstvo hrvatskoga naroda, kao i temeljni identitet zbog samoga čina osamostaljenja Republike Hrvatske. O tome se zapravo vodila bitka u Haagu i oko Haaga, o tome se zapravo vodila politička i javna kampanja u zemlji, u tome pravcu će se nastaviti koordinirani pritisak iz Srbije, od hrvatskih Srba i tzv.antifašista u zemlji, te aktualnog državnog vodstva.

Pokušaj aktualnog vodstva Srbije, ali i notornih NGO u Hrvatskoj, te ”orkestra glazbenika” u mainstream medijima, Milorada Pupovca i kolone srpskih stranaka, strančica i lidera u Hrvatskoj, opet usmjeriti pozornost, naročito u kontekstu dolaska Branimira Glavaša u Hrvatsku, na nužnost ”suočavanja s prošlošću”, ”kažnjavanje svih zločina i zločinaca”, ”individualizaciju krivnje” i nastavak tarapane po Hrvatskoj je, dakle, odgovor na ovu presudu ICJ.

Ne može se ni hrvatski narod, a pogotovo političke stranke, koje se pozivaju na neupitno domoljublje, zanositi nadom kako će nam bilo tko u svijetu, pa i ICJ, dati gotova rješenja u ruke i omogućiti veliku političku i nacionalnu pobjedu. Nisu ni 1990., ni 1991., a pogotovo 1995., neće ni danas, neće nikada. Ne može se polaziti od realnosti presude za genocid, a istovremeno imati na mjestu ministra branitelja čovjeka, koji javno kaže kako, zbog različitih naziva on zapravo ne zna kako bi nazvao svoga nekadašnjega neprijatelja!? Čovjek ne zna s kim je ratovao, a kako vidimo to ICJ-u nije uopće bio problem definirati.

U takvim okolnostima to je jako veliko.

Politika kojoj ćemo svjedočiti narednih tjedana i mjeseci, posve sigurno je već odavno do u tančine isplanirana, jer je jasno bilo, nakon zakazivanja suđenja pred ICJ, da će se golem materijal, usprkos otvorenim a nebitnim polemikama o tome je li naš hrvatski tim mogao biti bolji ili lošiji (Jasno je kao dan, da je profesor Damaška ugledniji i neusporedivo bolji od profesorice Vesne Crnić – Grotić, što ne znači da je ona loše odradila svoj posao), naći u međunarodnom opticaju, pogotovo pred znanstvenim institucijama diljem svijeta. Naime 2700 stranica vrlo vjerojatno, vrlo stručno složene tužbe, dokumenata i neupitnih dokaza izašlo je na svjjetlo dana, a neće ga moći ”arhivirati” ni Josipović, ni Pusić, ni Pupovac, niti bilo tko drugi u Hrvatskoj, a ni van Hrvatske. To je danas međunarodno vlasništvo ICJ dostupno svim relevantnim znanstvenim institucijama i interesu. A taj predmet nikako nije nebitan, poglavito radi toga što znanstvenici koji se bave međunarodnim odnosima, pravom, teorijom i praksom, te educiraju generacije pravnika, povjesničara i politologa imaju rijedak presedan i izvor za analize i razvoj svojih i ukupnih svjetskih saznanja. Međudržavne tužbe za genocid su velika rijetkost, utoliko znanosti dragocjenije. To je istovremeno prilika Republici Hrvatskoj da njena vlada prenamjeni stotine milijuna kuna, koje daje antihrvatskim plaćenicima, za formiranje više vrhunskih međunarodnih multidisciplinarnih znanstvenih timova za izučavanje tih događaja.

To je već samo po sebi golemi dobitak ove presude za Republiku Hrvatsku.

Pred Hrvatskom je uistinu presudan izazov. Kako spriječiti otvoreno prosrpske i probritanske politike i strukture, kako zaštititi hrvatsku državnost i nacionalne interese uz ovakvu Srbiju, uz ovakvo stanje stvari u BiH i Europi, koju preko Ukrajine, ali i Grčke, SAD i Velika Britanija, s jedne strane tresu do temelja, stežući rizik Eurozone i integrirane EU Njemačkoj oko vrata, a s druge strane pokušavaju uzdrmati namjere Putinove Rusije da postane ponovno veliki svjetski igrač?

Golemi izazov i odgovornost za definitivno usmjeravanje Republike Hrvatske iz srpskoga zagrljaja, prije svega je na jedinoj relevantnoj snazi – HDZ-u i u ovome trenutku na predsjednici Kolindi Grabar Kitarović.

Dolaskom na funkciju predsjednice Republike Hrvatske, Kolinda Grabar Kitarović mora odmah pokrenuti snažnu kampanju za redefiniranje hrvatske vanjske politike, javnim pritiskom na vladu, koristeći snagu oporbenog HDZ-a, svih prohrvatskih institucija i organizacija, a pogotovo nacionalnih institucija kao što su HAZU, Sveučilišta, nacionalni instituti, vjerske institucije, braniteljska populacija, iseljena Hrvatska i pogotovo Hrvati i njihove institucije u BiH.

Presuda ICJ je temelj za službeno zaustavljanje čerečenja Hrvatske i njenoga duha prije svega iznutra, temelj za zauzdavanje Pupovčevih Srba, koji bjesomučno već godinama uz potporu hrvatske države, vode kampanju protiv hrvatskih nacionalnih interesa, krivotvoreći besramno povjesne događaje i izravno urušavajući same temelje hrvatske državnosti. Pod firmom prava nacionalnih manjina, hrvatske politike nakon 2000. godine, a opet na britanski pritisak, koji je bio samo alibi Račanu i Mesiću, su Pupovcu omogućile nevjerojatnu koncentraciju moći u rukama. Taj čovjek zajedno sa sve od reda bivšim visokim dužnosnicima nacističke paradržave Republike Srpske Krajine ima nezabilježen eksluzivitet svojevrsnoga guvernera Hrvatske, posve konfederalnu poziciju na kojoj svojevoljno bez ikakvog nacionalnog izbornog legitimiteta, u najviše hrvatske državne institucije imenuje koga hoće, a najčešće osobe ili članove obitelji osoba koje su nebrojeno puta dokazale neprijateljstvo prema svakoj primisli hrvatske suverenosti. Hrvatska mora razlučiti što su to prava nacionalnih manjina, a što zloupotreba države za ostvarivanje otvorenih antihrvatskih planova.

Presuda ICJ je također temelj za osmišljenu diplomatsku inicijatvu radi stavljanja Srbije u civiliziran poredak i otklanjanje trajne destabilizacije Republike Hrvatske, ali i hrvatskih nacionalnih interesa u BiH. Presuda ICJ je temelj za postavljanje pred Srbiju minimuma uvjeta na njenome putu u europske integracije, jer ovakva Srbija bi svojim ulaskom u EU bila trajna kompromitacija same ideje Europe. Iako svjedočimo potpunoj kontroli medija, tu i tamo se probiju ideje i misli, koje upiru prstom u pravac kojim treba ići. Navodim tekst profesora Matka Marušića u Vijencu, br 542-543, pod imenom – ”Knjiga o Srbiji”, kao jedan od razumnih i posve civiliziranih pravaca definiranja odnosa Hrvatske i Srbije.

Pred Srbiju se mora postaviti zahtjev za potpunu naknadu šteta koje je učinila Hrvatskoj, to se mora odnositi u suradnji s Bošnjacima u BiH i na Republiku Srpsku prema bošnjačkom i Hrvatskom narodu tamo, a stvari o kojima se ne smije pregovarati su: dati podatke o poginulima i divljim grobištima, karte minskih polja, vratiti oteto kulturno blago i hrvatske arhive od NDH do 1990. godine i sudjelovati u okviru međunarodnoga nadzora u progonu ratnih zločinaca. Pregovarati se sa Srbijom može samo o modelima i rokovima.

Priče o tome kako bi naknada ratne štete uništila Srbiju nemaju osnova. Srbija se kockala nastojeći proširiti svoj državni teritorij na prostore hrvatskoga naroda. Izgubila je. Ulog mora platiti, a jedini siguran argument kako će zauvijek srpske generacije zapamtiti pouku da se ne smije raditi zlo, jeste plaćanje štete na razdoblje od stotinu godina. Što duže to edukativnije, a gospodarski prihvatljivije. Konačno, ima joj tko pomoći, oni koji su je i savjetovali i gurali u takve sulude aranžmane.

[ad id=”40551″]

Autor: Marko Ljubić

facebook komentari

  • tvigi

    vrlo dobro g Ljubicu. zakljucke ove analize treba narodu cesce obznaniti