Pratite nas

BiH

Prebrojavanje živih i mrtvih

Objavljeno

na

Prije desetak dana su turski ministar vanjskih poslova Ahmet Davutoglu i ministar vanjskih poslova BiH Zlatko Lagumdžija objavili zajednički tekst u “Washington Postu”.

U njemu, na razini plitke političke propagande, povlače paralelu između rata devedesetih u BiH i današnjeg u Siriji, pozivajući međunarodnu zajednicu da zaustavi krvoproliće i ne ponovi pogrješke učinjene nemiješanjem u bosanskohercegovački sukob od prije dvadeset godina.

Tekst je problematičan na više razina. Prije svega, otkud to da upravo taj tandem piše zajednički tekst o bilo čemu? Zašto Lagumdžija nije objavio zajednički tekst u važnom američkom listu npr. s talijanskim ministrom vanjskih poslova? Ili Davutoglu s grčkim kolegom? Ili zašto četveroručno djelo nisu objavili filipinski i australski ministar? Otkud uopće takva vanjskopolitička koordinacija između Turske i BiH da ministri zajednički pišu o važnoj globalnoj temi? I kako je nastao tekst? Jesu li sjedili zajedno za stolom, je li jedan napisao osnovu pa drugi još dodao ili je samo jedan pisao, a drugi supotpisao? Hoće li novopečeni kolumnistički tandem i dalje djelovati i objavljivati zajedno, kao npr. Marx i Engels, Adorno i Horkheimer, Dolce i Gabbana?

Pored tog prvog formalnog upitnika, odmah se nameće i sadržajni. Ako je turska politika uglavnom jednodušna u osudi Assadove vlasti i potpori pobunjenicima pa Davutoglu nastoji u ispravnost takvog stava uvjeriti i američku javnost, otkud tu Lagumdžija? Tko ga je ovlastio da u građanskom ratu u drugoj zemlji tako drastično zauzima stranu? Postoji li konsenzus na razini Vijeća ministara ili državnog parlamenta o tom pitanju? Hoće li, u novoj kadrovskoj križaljci nakon sljedećih izbora, novi ministar vanjskih poslova BiH, ako bude npr. iz RS, pisati proasadovske pamflete, ako mu se puhne? Ima li BiH ikakvu vanjsku politiku ili ovisi od hira pojedinca i trenutnog kadrovskog rasporeda?

[dropcap]U[/dropcap]z problematičnu dvoautorsku formu i sadržaj kojeg Lagumdžija ne potpisuje kao privatna osoba, već eksplicitno kao ministar vanjskih poslova BiH, tekst obiluje skandaloznim faktografskim pogrješkama. Tvrdi se npr. da se zločin u Srebrenici dogodio tri godine nakon početka rata u Jugoslaviji, što sugerira da je rat u bivšoj državi počeo u ljeto 1992, iako je izbio u Sloveniji i Hrvatskoj čitavu godinu dana ranije, što svjedoči o diletantizmu autora teksta. Paralele između događanja u BiH i Siriji su nategnute i besmislene jer se radi o dva sasvim različita konteksta i očito ne služe za bolje osvjetljavanje stanja u Siriji, nego igraju na emocije čitatelja koji imaju senzibilitet za goleme žrtve rata u BiH. No upitno je koliko senzibiliteta za iste te žrtve imaju autori članka jer se besramno poigravaju i nabacuju brojkama pa su tako ispalili kako je u ratu u BiH poginulo tristo tisuća ljudi, kao da je malo sto tisuća, koliko ih je, nakon desetogodišnjeg istraživanja, popisao sarajevski Istraživačko-dokumentacioni centar na čelu s Mirsadom Tokačom, čiji ozbiljan i mukotrpan rad znanstvena literatura uzima kao relevantan po pitanju broja žrtava rata.

Dvije su moguće interpretacije laži koju je Lagumdžija objavio u “Washington Postu”. U oba slučaja bi u ozbiljnoj zemlji takav gaf rezultirao ostavkom. Prvo, ako on doista ne zna ni približno koliki je broj poginulih u BiH, onda nije stručno kompetentan obavljati posao koji radi. A ako zna da je stravična brojka sto tisuća, a svjesno laže da je tristo tisuća, valjda kako bi pojačao dojam na čitatelje i uvjerio ih, slijedom nategnute usporedbe, kako treba srušiti vlast u Siriji, onda je moralno nedostojan biti ministar vanjskih poslova države s čijim se žrtvama tako besramno nabacuje i poigrava. Ovdje ga naravno nitko neće formalno pozvati na odgovornost, štoviše, moguće je da će dio njegovog biračkog tijela sa simpatijom gledati na to što je malo “podebljao” brojeve. Možda je mislio kako nije loše malo “maslati” u američkom tisku dajući privid šire, internacionalne dimenzije djelovanju jarana Davutoglua, jer to u BiH nitko neće primijetiti? Mirsad Tokača s pravom kaže za Lagumdžijine navode da su “populistički, politički neozbiljni i da vrijeđaju žrtve i poigravaju se osjećanjima ljudi”. Sto tisuća ljudskih života je sto tisuća svjetova, previše bi bilo da je i jedan izgubljen, pogotovo za ovo stanje koje imamo danas. Oni koji se olako pepaju krvavim brojkama, pa ih bez problema utrostruče radi umjetničkog dojma, moralno su jednaki onima koji žrtve negiraju ili lažu u suprotnom smjeru, smanjujući njihov stvarni broj. I za jedne i za druge mrtvi su samo političko sredstvo za moralno ucjenjivanje živih, pa ih ne obvezuje ni istina ni sućut.

Od manipuliranja brojem mrtvih još je pogubnije fiktivno popisivanje živih koje nam očito slijedi na jesen. Popis stanovništva je u normalnim zemljama važno statističko sredstvo utvrđivanja bitnih demografskih činjenica bez kojeg nema ozbiljne nacionalne strategije, počevši od gospodarske politike pa nadalje. U BiH, nažalost, popis stanovništva sve više postaje nastavak rata drugim sredstvima pa je upitan i sam smisao njegovog održavanja u ovakvoj političkoj klimi. Na sve tri strane teku akcije animiranja “svojih” koji ili realno nisu više u BiH ili nisu u poželjnim dijelovima zemlje, da se registriraju i da se na popisu izjasne na poželjan način. Politika se nameće kao biopolitika pa se, opravdano ili ne, sve više spekulira kako će i buduće promjene u BiH dijelom ovisiti i o rezultatima popisa. U svakom slučaju, sve je izvjesnije kako se na kraju popisom neće dobiti stvarna slika stanja, nego rezultat “utrke u registriranju”. I tome se ne treba čuditi. Jer zašto bi u zemlji u kojoj ministar vanjskih poslova nema elementarnog poštovanja za mrtve, političke elite pokazivale više obzira za njene žive stanovnike?

Nino Raspudić/nezavisne.com

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

BiH

Hercegovački proizvođači duhana traže od države da se ponovo otvore otkupne stanice

Objavljeno

na

Objavio

Zbog različitih trošarina na cigarete u pojedinim zemljama bivše države, sve se više obnavljaju stari duhanski putovi.

Razlika u cijeni kutije neke marke cigareta u dvije susjedne države zna iznositi četiri kune pa i više.

Govori se da se u pojedinim državama u okruženju svaka treća cigareta na tržištu našla nelegalno, na štetu državnih proračuna. Do pušača tajnim kanalima stižu izrezan duhan i cigarete iz „kućne radinosti“ po prihvatljivoj cijeni i za najsiromašnije. Policija i carinici na granicama love veće zvjerke, a poneki sitni švercer bude kolateralna žrtva, piše Večernji list

Postalo je nekako „in“ smotati cigaretu u „papirić“, jeftinije je, zabavnije, a mnogi vjeruju i – zdravije. Računa se da u EU svaki peti pušač sam savija cigaretu iz rezanog duhana na koji su, naravno, plaćene trošarine. Na crnom tržištu nađe se i duhana bez plaćenih trošarina, a najtraženiji je svakako onaj najbolji – hercegovački.

Kilogram lijepo izrezanog hercegovačkog duhana može se na crnom tržištu naći po cijeni od 20 do 40 konvertibilnih maraka (od 80 do 160 kuna). Duhan upakiran u „košuljice“ (kutije u kojima su se nalazile košulje) težine 30-ak dekagrama može se nabaviti po 50-ak kuna. Mogu se nabaviti i posebne naprave za  punjenje cigareta u „papiriće“ (prazni papirnati cilindri za cigarete) s filterima. Lijepo upakiran kvalitetan duhan tradicionalni je dar Hercegovaca prijateljima izvan Hercegovine.

Pojedini liječnici osobama koje se nikako ne mogu odreći duhanskog dima preporučuju hercegovačku „škiju“. „Zdravija“ je i kažu kako izaziva manju ovisnost. Podrijetlo riječi  „škija“ povezuje se s turskom riječi eškija, a znači i – hajduk! Dr. Marko Ivanković, direktor Federalnog agromediteranskog zavoda Mostar, ističe kako je hercegovački ravnjak poluorijentalni tip duhana s vlastitom aromom te dobrim organoleptičnim i pušačkim osobinama.

Dodaje kako se jedini može pušiti bez miješanja s drugim duhanima. Među hercegovačke sorte duhana spadaju i šeginovac, tanče, VH 32, visoki hercegovac (burmaz) i svijetli hercegovac (SH 2).

Mnogi koji dođu u Hercegovinu pitaju kako bi nabavili „škiju“. Nađe se tu i tamo. Neke su se estradne, filmske i televizijske zvijezde javno pohvale kako su „motale“ i pušile izvorni hercegovački duhan. Kad se spomene riječ duhan, odmah se pomisli na Hercegovinu. Više je medija u posljednje vrijeme objavilo „ekskluzivu“ o hercegovačkom  duhanu – o tome kako je Josif Visarionovič Staljin (koji je uglavnom pušio lulu) najradije pušio duhan iz cigareta „Hercegovina flor“ (flor je naziv  za fino izrezani hercegovački duhan) moskovske tvornice „Java“.

Do ovog saznanja mediji su došli zahvaljujući ulomku romana „Šum vremena“ Juliana Barnesa. Hercegovci bi radije da je njihov flor, „škiju“ pušio, primjerice Winston Churchill. Kažu da je hercegovački duhan do Rusije stigao zahvaljujući  zarobljenicima iz Hercegovine pa se počeo uzgajati i na Kavkazu. Mediji naglašavaju kako cigarete  marke „Hercegovina flor“  puši i Sergej Lavrov, aktualni šef ruske diplomacije. Književnik Mirko Kovač pisao je o velikoj važnosti proizvodnje duhana u Hercegovini.

U Hercegovini više ne postoji nijedna stanica za otkup duhana, uzgaja se za osobne potrebe i prijatelje, a ponešto i za crno tržište. Hercegovački proizvođači duhana traže od države da se ponovo otvore otkupne stanice, odredi „pristojna“ otkupna cijena koja bi jamčila koliku-toliku profitabilnost. Zadovoljni bi bili kad bi se kilogram prirodno oštavljene hercegovačke sorte duhana, ravnjaka, otkupljivao po cijeni barem deset posto trošarina na kilogram rezanog duhana, a ta trošarina iznosi oko 50 eura po kilogramu. Sve po zakonu, ne žele da se na vrijedne proizvođače hercegovačkog duhana gleda kao na krijumčare, švercere.

Odgovore na budućnost duhana u Hercegovini trebao bi dati znanstveno-stručni skup s međunarodnim sudjelovanjem „Duhan u BiH – jučer, danas i sutra“, koji će se u organizaciji Duhanskog instituta Mostar održati 2. i 3. listopada u Mostaru. Ovaj bi skup trebao dati odgovore na mogućnost revitalizacije i obnove proizvodnje hercegovačkog tipa duhana, mogućnost nadzora nad primarnom proizvodnjom, preradom, proizvodnje gotovih duhanskih proizvoda.

Uzgajivači duhana sudjelovali bi u ukupnom lancu vrijednosti i na kraju godine sudjelovali u dobiti. Dva Hercegovca, Željko Keko Mrvelj, podrijetlom iz Posušja,  i Širokobriježanin Markan Pinjuh, osnovali su u Zagrebu tvrtku „Duhanka“, koja u Udbini ima tvornicu za proizvodnju i prodaju rezanog duhana na hrvatskom tržištu pa i šire. Ta tvornica koristila je i hercegovački duhan pa se hercegovački uzgajivači duhana pitaju kako se još nitko od poduzetnih Hercegovaca nije „dosjetio“ i u Hercegovini pokrenuo nešto slično.

Tegobna je povijest duhana u Hercegovini gdje se uzgaja još od 17. stoljeća. Kristofor Kolumbo u svojim zapisima spominje Indijance koji puše smotuljke duhana. Prvi u Europi duhan je u 16. stoljeću uzgojio francuski liječnik na službi u Portugalu Jean Nicot po kojem je duhan dobio botaničko ime. Francuska je prva u Europi uvela monopol na duhan u drugoj polovici 17. stoljeća, a potom su to učinile brojne europske države.

Postoje zapisi koji govore o tome da je duhan u 17. stoljeću  stigao i u Hercegovinu, a ima i zapisa koji potvrđuju da su Hercegovci Dubrovčanima prodavali  u  tom, 17. stoljeću. Hrvoje Mandić u širokobriješkom časopisu „Vitko“ navodi da se duhan na prostoru današnje BiH uzgaja od prve polovine 17. stoljeća i dodaje da je prometno opadanje levantske trgovine natjeralo Mletačku Republiku da 1670. potraži bliže veze s turskim zemljama u unutrašnjosti Balkana.

Smatra se da je dolinom Neretve duhan unijet u Hercegovinu. Mandić naglašava i to da su na brzi razvoj uzgajanja duhana utjecale pogodne klimatske prilike, obradivo tlo i niska nadmorska visina. Fra Ivan Franjo Jukić 1842. piše kako su osmanlijske vlasti poticale duhansku proizvodnju, a tek su 1871. godine uvele monopol na duhan. No, izbija hercegovački ustanak, a tri godine potom Berlinskim kongresom 1878. područja BiH padaju pod austrougarski protektorat i upravu. Austro-Ugarska 1880. uvodi svoj duhanski monopol.

Postoje zapisi o tome kako je svaka obitelj mogla otkupiti dio svoga duhana u količini ovisnoj od broja muških glava u obitelji starijih od 16 godina. Ubrzo se utemeljila samostalna Bosanskohercegovačka duhanska režija koja je u svom vlasništvu imala i svoju tvornicu duhana u – Berlinu! Austrougarski protektori nisu mogli spriječiti šverc hercegovačkim duhanom iako je znalo biti i pogibeljno. U godinama gladi u Hercegovini, 1916. i 1917. godine, kad je fra Didak Buntić odveo 17.000 gladne hercegovačke djece u Slavoniju, Srijem i Bačku, povećao se šverc duhanom.

Tada se za kilogram duhana moglo dobiti deset kilograma žita, što je značilo spas od smrti gladne djece u Hercegovini. Hercegovke su znale duhan skrivati u dijelove odjeće i švercale u Slavoniju.  Postoje svjedočenja o tome kako su se neke žene razboljele od upaljenog duhana, a bilo je i smrtnih slučajeva.

Duhan je u obje Jugoslavije podlijegao monopolu, a tako je i u današnjoj BiH. Mnogi su Hercegovci preživljavali i školovali djecu zahvaljujući proizvodnji duhana. Otkupne cijene uglavnom su bile toliko niske da su jedva pokrivale troškove proizvodnje pa su se Hercegovci dovijali na razne načine da njihovo „žuto zlato“ potpuno ne potamni. Mnoštvo Hercegovaca pod okriljem noći s ruksacima („vrićama“, „žakama“) na ramenima pješice bi došli do Bosne, kako  bi pušačima prodali svoj izrezan duhan, „škiju“, te tako prehranjivali obitelj.

Žandari i financi u Kraljevini Jugoslaviji bili su više nego okrutni prema onima koji su pokušali prodati svoj uzgojeni duhan kako bi prehranili obitelji. No, tadašnji hercegovački šverceri duhanom znali bi se organizirati pa pružiti i oružani otpor svojim  progoniteljima. Hercegovački proizvođači duhana tada nisu imali ni pravo na otkup vlastitog duhana za pušenje, a cigarete tadašnjih tvornica bile su zbog velikih trošarina preskupe za siromašne Hercegovce. Sudovi su znali osuditi Hercegovca ako bi mu našli i praznu duhansku kutiju.

Mnogi bi zapaljenu cigaretu smotanu od vlastitog duhana znali čak i progutati ako bi „slučajno“ naišao žandar ili financ. Tadašnje vlasti brojnim su švercerima donosili sudske zabrane uzgoja duhana na više godina, kao o onima koji nisu predali zadužene količine, a te količine određivali su financi. Monopolska uprava u Beogradu nastojala je obezvrijediti hercegovački duhan i u prvi plan stavljati južnosrbijanski i makedonski.

Tako bi čitav godišnji trud hercegovačkih proizvođača duhana bio uzalud. Naoružani financi imali su ovlasti i ubiti hercegovačkog švercera pa se sve veći broj mladih iseljavao. Hercegovački duhanari znatno su bolje prolazili u vrijeme Banovine Hrvatske. I u komunističkoj Jugoslaviji mnogi Hercegovci zbog niskih otkupnih cijena  bili su primorani na ilegalnu prodaju kako bi nekako preživjeli. S vrećama  na leđima tajnim putovima pješačili bi do Bosne i prodavali duhan sa svojih vrtova siromašnim pušačima.

No, 70-ih godina prošloga stoljeća šverc duhanom sve se više „modernizira“, duhan se automobilima i vlakovima dostavlja do pušača u Bosni, Hrvatskoj, Crnoj Gori, Kosovu pa sve do Austrije, Njemačke… Otkupne stanice u Hercegovini 60-ih, 70-ih i dijelom 80-ih godina prošlog stoljeća  znale su otkupljivati i po tisuću i više tona duhana, sve zajedno blizu deset milijuna kilograma. Cigarete u bivšoj državi imale su znatan postotak hercegovačkog duhana zbog odličnog izgaranja i arome.

No, zbog sve većeg uvoza lošijeg i jeftinijeg duhana potamnio je sjaj onog hercegovačkog, ostalo mu je samo crno tržište. Krajem 80-ih i početkom 90-ih godina prošlog stoljeća uzgoj duhana u Hercegovini doživljava krah. Tranzicijske vlasti nisu reagirale na pravi način. Još je poneka otkupna stanica otkupljivala duhan, ali po mizernoj cijeni, uz višegodišnje čekanje naplate. Sad više nema nijedne otkupne stanice. I mostarska tvornica duhana s velikom tradicijom doživjela je krah.

No, kvaliteta hercegovačkog duhana neupitna je, potencijalni investitor treba ga kvalitetno brendirati i plasirati na europsko i svjetsko tržište. Tada bi i šverc duhana ostao samo kao folklor i zanimljiva priča s elementima političkog trilera i krimića. Mnogi su se današnji uglednici školovali zahvaljujući duhanu, i oni bi mogli dati svoj doprinos perspektivi hercegovačkog duhana.

facebook komentari

Nastavi čitati

BiH

Kožul: Obavještajna agencija BiH se zloupotrebljava

Objavljeno

na

Objavio

Zatražena istraga o prisluškivanju hrvatskog državnog vrha: ‘Obavještajna agencija BiH se zloupotrebljava’

Tjednik Nacional objavio je dokumente o prisluškivanju hrvatskih gospodarstvenika i dužnosnika navodeći da je BiH agencija duže vremena nelegalno provodila mjere praćenja i prisluškivanja

Član povjerenstva za nadzor nad radom obavještajno-sigurnosne agencije (OSA) BiH Predrag Kožul najavio je u subotu da će zatražiti istragu o radu agencije koja je navodno ilegalno prisluškivala hrvatske političare i gospodarstvenike iz BiH i Hrvatske.

“Tražit ću preciznu istragu ove novonastale situacije. Povjerenstvo ima široke nadležnosti u nadzoru rada OSA-e. Nastojat ćemo te nadležnosti iskoristiti do kraja i rasvijetliti činjenice”, rekao je Kožul novinarima u Mostaru.

Tjednik Nacional objavio je dokumente o prisluškivanju hrvatskih gospodarstvenika i dužnosnika navodeći da je OSA duže vremena nelegalno provodila mjere praćenja i prisluškivanja.

Državni ministar sigurnosti Dragan Mektić potvrdio je da je OSA provodila posebne mjere, no odbacio je tvrdnje da su prisluškivani dužnosnici iz Hrvatske.

Kožul, koji je i zastupnik u Zastupničkom domu Parlamenta BiH uvjeren je kako se OSA zloporabi.

“Sada imamo evidentnu zloporabu, ne samo OSA-e nego i ljudi, konkretno ministra sigurnosti. To je vrlo ozbiljna situacija i na tragu je svega onoga što se događa u BiH posljednjih mjeseci prema bosanskohercegovačkim Hrvatima i Hrvatskoj. A svaki takav potez reflektira se i na odnose prema EU i NATO-u”, dodao je Kožul.

Ocijenio je da je Mektić počinio kazneno djelo zloporabe položaja i ovlasti te iznošenja tajnih podataka. “Svaka njegova (Mektićeva) reakcija predstavlja zloporabu položaja i agencije, a napose tajni u dijelu koje se odnose na, kako kažu, legalne i legitimne akcije agencije. A to su povjerljive ili tajne informacije”, dodao je.

Mektić je najavio da će uskoro u posjet BiH stići predstavnici Sigurnosno-obavještajne agencije (SOA) iz Hrvatske kako bi se afera rasvijetlila.

Mektić: Zvaničnici iz Hrvatske su prisluškivani radi zaštite ekonomskih interesa BiH

facebook komentari

Nastavi čitati