Pratite nas

Iz Otporaševe torbe

Pred zoru 27./28. prosinca poginuo je krilnik Jure Francetić

Objavljeno

na

Jure Francetić rođen je 3. srpnja 1912. u Prozoru kraj Otočca. (Prozor kraj Otočca, 3. srpnja 1912. – Slunj, 28. prosinca 1942.) Pučku školu završava u Otočcu, a gimnaziju pohađa u Senju i Otočcu. Studij prava na zagrebačkom sveučilištu upisuje 1931. i iste godine pristupa ustaškom pokretu. Zbog ustaške promidžbe je uhićen i izgnan iz Zagreba na pet godina.

Krilnik Jure Francetić je mučenički umro u Slunju, noću pred zoru 27./28. prosinca pa treba pisati datum njegova pokoja 28. prosinca 1942. godine, a ne 27. prosinca, kako se često pogrješno pisalo, piše Kamenjar.com

U ožujku 1933. odlazi u emigraciju u Italiju. Naredne četiri godine provodi u Austriji, Italiji i Mađarskoj gdje polaže ustašku prisegu u logoru Borgotaro (Italija), dana 24. travnja 1933. Odlazi u Mađarsku kao neka vrsta pobočnika Vjekoslava Servatzyija koji je imenovan zapovjednikom logora Janka Pusti. Nakon atentat na kralja Aleksandra interniran je na Sardiniji. Proglašenjem amnestije u Kraljevini Jugoslaviji, vraća se iz Italije u Hrvatsku u studenome 1937. Uhićen je i prognan u rodno mjesto. Sljedeće godine dolazi u Zagreb namjeravajući nastaviti studij prava. Prekida ga poziv na služenje vojnog roka. U Nišu je položio ispit za pričuvnog dočasnika. Potkraj 1940. u Zagrebu je uhićen zbog brzojavne čestitke što ju je u ime hrvatskih nacionalista uputio predsjedniku novoosnovane Slovačke Republike dr. Jozefu Tisu. Vraćaju ga u Otočac, a 12. siječnja 1941. bježi u Njemačku kako bi izbjegao uhićenje zbog promidžbenoga govora održana na novogodišnjoj đačkoj priredbi u Otočcu.

jure fNakon uspostave Nezavisne Države Hrvatske vraća se u domovinu. Imenovan je ustaškim povjerenikom za Bosnu i Hercegovinu. U Sarajevu uspostavlja vlast i osniva prve postrojbe Ustaške vojnice za borbu protiv ustanika u istočnoj Bosni. Iz čina ustaškog dovodnika promaknut je 20. lipnja u čin satnika PTB-a. Sredinom rujna osniva i vodi Bojnu grupu Francetić poznatiju pod nazivom Crna Legija. Zimu 1941./42. provodi zapovijedajući postrojbom u borbama oko Sarajeva, u pothvatima na Ozren i Romaniju te Han Pijesak. Čin bojnika PTB-a dobiva 15. studenoga 1941., a dopukovnika PTB-a 6. ožujka 1942.

Potkraj ožujka, na čelu Crne legije, prodire u istočnu Bosnu i izbija na Drinu. Tim pothvatom je postao nacionalni junak, a 24. travnja odlikovan je Vojničkim redom željeznoga trolista III. stupnja s hrastovim grančicama. Potkraj svibnja boravi s I. bojnom Crne legije u Makarskoj i Vrgorcu, zatim odlazi u Mostar i zbog talijanskog pritiska vraća se u Sarajevo.

Promaknut je u čin pukovnika PTB-a 24. lipnja 1942. S dijelom Legije sudjeluje u borbama na Kozari, a sredinom srpnja prebacuje se u Donji Vakuf i uključuje u borbe za Bugojno. Nakon protjerivanja partizanskih brigada iz doline Vrbasa sudjeluje u pothvatu pukovnika Šimića prema Livnu i Tomislavgradu. Iz Kupresa odlazi 7. kolovoza radi selidbe ustaške bojne iz Foče u Imotski. Zapovjedništvo I. sdruga predaje pukovniku Stipkoviću, jer je 25. kolovoza imenovan zapovjednikom stajaćih zdrugova Ustaške vojnice. Imenovanje ga je zateklo u njemačko-hrvatskom pothvatu na Šekoviće gdje je vodio ustaške bojne.

Kao predstavnik Ustaške vojnice u pratnji poglavnika Ante Pavelića, posjetio je 24. rujna postrojbe hrvatske 369. pojačane pješačke pukovnije u Rusiji a dan prije bio je u izaslanstvu koje je posjetilo Adolfa Hitlera u Vinici. U listopadu vodi ustaške bojne na Livno u operaciji DINARA, a polovicom studenoga je na području Kalnika.

Letio je u Gospić 22. prosinca 1942. gdje je trebao preuzeti dužnost zapovjednika Operativnog područja Lika. Zrakoplov kojim je upravljao zastavnik Mijo Abičić se prisilno spustio u selo Močila kod Slunja. U sukobu sa seoskom partizanskom stražom i seljacima teško je ranjen u glavu. Kada su u partizanskom štabu saznali je u zrakoplovu bio Francetić, premjestili su ga u samostan u Slunju i pokušavali zaliječiti s ciljem da ga razmjene za veliki broj zarobljenih drugova. Operirali su ga dr. Franc Kleinhappel i dr. Boško Božović, ali Francetić nije preživio.

Umro je u slunjskoj bolnici (27?) 28. prosinca 1942.,. Dva dana nakon Nove godine i u Zagrebu je objavljeno da je Jure Francetić nestao, a da je poginuo službeno je potvrđeno tek 30. ožujka 1943.

Posmrtno je, 27. ožujka 1943., odlikovan Zlatnom kolajnom za hrabrost poglavnika Ante Pavelića s pravom na naslov viteza, a prigodom proslave dvogodišnjice NDH, 8. travnja 1943., promaknut je u čin djelatnog ustaškog krilnika. U njegovu je čast, 31. ožujka 1943., 7. pješačka pukovnija dobila ime 7. domobranska pješačka pukovnija ustaškog pukovnika viteza Jure Francetića.

Grob pokojnika Jure Francetića i Mije Abičića je u selu Močile

Dakle, znade se za grob pokojnog krilnika Jure Francetića i pokojnog poručnika Mije Abičića. Zato ovo posebice ističem, da se ne piše kako se za grob ne zna.

Ponavljam: Zajednički grob pokojnog viteza, uzornog hrvatskog ustaše, suosnivača i zapovjednika legendarne Crne legije Jure Francetića i pokojnog domobranskog zastavnika, pilota Hrvatskog zrakoplovstva Mije Abičića je u bivšem selu Močila, u bezdani nedaleko močilarskog bunara. Nisu sami, nego dijele pokojničku sudbinu sa stotinama Hrvata, koje su bezumni i bezdušni srbskočetnički i srbskokomunistički zločinci poubijali samo zato jer su bili Hrvati i kao takvi djelovali hrvatski i borili se za slobodnu i nazavisnu državu Hrvatsku.

Autor ovih redaka kao član Komisije za utvrđvanje žrtava Drugog svjetskog rata i poraća za Županiju karlovačku imao je namjeru postaviti spomen-obilježje uz močilarski bunar na zatrpanu bezdanu, ali je to otežano jer je bivše selo Močile u sastavu Vojnog poligona HV “Eugen Kvaternik” u Slunju, bivši poligona od JA.

Umjesto toga, uz pomoć veterana slunjskih domobrana i ponekog preživjelog ustaše, postavio sam spomenobilježje vitezu Juri Francetiću u Slunju, na mjestu gdje je mrtav ležao Jure Francetić, ispred bolnice, sada kuće obitelji Modrušan.

To je bio obnovljeni spomenik od spomenika, kojeg su postavili slunjski domobrani 23. travnja 1943. na Jurjevo – imendan pokojnog Jure Francetića, a svečano ga je odkrio domobranski nadsatnik, Slunjanin Tomislav Peričić, uz nazočnost nekoliko tisuća Hrvata mjesta Slunja i okolice.  (Mr. sci Dragan Hazler)


Noć u bunkeru na Drini s Crnom Legijom

Francetić,_Boban_-_Zvornik
Nepoznati časnik Crne legije, Jure Francetić, i Rafael Boban na starom mostu u Zvorniku.

” Opisat ću jedan događaj vezan uz naš odlazak iz Goražda i selidbe u Sarajevo…. Mi smo, dakle, malom uskotračnom željezničkom prugom krenuli prema sarajevu. Pošto su partizani,srušili sva tri mosta, nismo se mogli ukrcati na vlak u Goražde, nego smo morali pješke ili nekim prijevoznim sredstvom doći do Kopača….
Željeznička postaja Kopači, prema mome sudu,a od tada nisam nikada bio ondje,udaljena je možda pol kilometra od rijeke Drine. Mi smo se tada našli u žarištu borbe, jer su meci počeli fijukati nad vlakom i po vagonima.Zapovjediše nam da legnemo i mirujemo.

Kako se odmah pored željezničke stanice nalazio betonski USTAŠKI bunker, i to na dva-tri kata, USTAŠE su smjesta prihvatile borbu i odgovorile na paljbu, čak pojurile prema mjestu odakle su četnici pucali, kako bi došli bliže Drini i mogli bolje gađati. Nastala je velika pucnjava…. Kada je prestala,USTAŠE nam rekoše, da polako izađemo iz vagona i da idemo kud koji……. Vidjevši da nekoliko putnika ide prema bunkeru, i ja pođoh za njima. Našao sam se u prizemlju USTAŠKOG bunkera….

Ono što sam tada vidio u tom bunkeru na Drini ostat će moja trajna uspomena na USTAŠE.Kada je pucnjava bila najžešća,svi vojnici izađoše iz bunkera, svi osim dvojice ranjenih, i potrčaše prema Drini.
Dakle,nitko nije bježao od Drine, nije se skrivao, nego obratno,jurnuše prema Drini. Ostao sam zadivljen kako su radosno hrlili u borbu, vedro kao da idu u svatove. Jedan je mladi USTAŠA govorio: “Idemo se boriti za Hrvatsku do Drine!” Kad bi USTAŠE vidjele odakle četnici pucaju, odmah bi tamo jurišale.

Ja sam čučao kraj jednog ranjenog u bunkeru i dvaput pitao:” Čiko,hoćemo li bježati?”-misleći da bi četnici mogli prijeći Drinu i napasti bunker.
Ranjenik se nasmijao i rekao:” E,moj mali,iako ti je ime Ante, ti nikad ne bi mogao biti USTAŠA. USTAŠA nikad ne bježi! USTAŠA samo juriša i ide naprijed!”
Zastidio sam se i zbunio. Poslije sam se malo pribrao i odgovorio mu:”Znam,čiko,ali ja sam vidio kako Talijani bježe kad zapuca,kako četnici bježe, a ni partizani nisu baš previše žurili u borbu, pa sam mislio….!”
Odgovorio mi je:”Mali moj, zapamti, USTAŠA ne bježi! USTAŠA se bori i gine do posljednjeg metka, a ne bježi! Gdje su to USTAŠE bježale od četnika! Nosiš Poglavnikovo ime, a sramotiš Poglavnika!”

Anto Baković “Dječak s Drine” poglavlje 56.
Noć u bunkeru s Bobanovom Crnom Legijom /str.307,308/

Baković o Francetiću

Knjiga “Dječak s Drine” A.Baković/ poglavlje 49.str.272,273/
– Francetićeva Crna legija stiže na Drinu –

“Kako je nastala Crna legija ?

Jure Francetić bio je 1941.u Sarajevu ustaški funcionar. U to vrijeme krajevi istočne Bosne već su postajali plijen četnika. Mislim da tada partizana, osim nekoliko njih /Čiča na Romaniji/,nije ni bilo. Partizani će doći s Prvom proleterskom krajem 1941.Jure Francetić tada je osnovao Crnu legiju od mladih sarajevskih ustaša,u kojoj su bili Hrvati,a po vjeri muslimani i katolici. Cjele ih jeseni uvježbavao i oni su njega silno zavoljeli. On je posato idol sarajevske ustaške mladeži. Geslo im je bilo :”Svi za jednog, a jedan za sve!”

Cijelo vrijeme u istočnoj Bosni bio je samo jedan ratnik za koga su svi i Srbi,i muslimani,i Hrvati bili uvjereni da je čist, hrabar, pravi ratnik, a to je bio Jure Francetić

Svi ostali bili su probisvjeti, zločinci i kukavice. Samo je istočna Bosna vidjela jednog biblijskog ratnika koji nije palio kuće i sela, nije ubijao djecu i žene, nego samo ganjao naoružane odmetnike.
Osnovavši Crnu legiju-a to je bila vojska kakvu Hrvatska još nikad dotada nije imala-krenuo je već početkom 1942.prema Romaniji, sjedištu i partizanskih i četničkih gerilaca. Tako je prve okršaje vodio još po snijegu. Četnici nisu mogli doći k sebi-tko su ti “crni đavoli”koji ne znaju za povlačenje, za strah, ni za strah od smrti, oji znaju samo za naredbu juriš. Da, bijahu to “Crnci” Jure Francetića.

Zašto su dobili ime “Crnci”? Kada je Jure Francetić osnivao svoju legiju, pričalo se, tražio je za njih odore i nije našao, čekao ih je iz Zagreba i nije dobio. Onda su u Sarajevu u nekom skladištu našli golemu količinu crne tkanine, i to je bilo dovoljno da se svim borcima sašiju odore. Ujesen 1941. svi su sarajevski krojači imali pune ruke posla i puno zaradili-šivajući odore Crne legije. Po crnim uniformama dobili su naziv Crna legija. Šteta što ih nitko nije nazvao “viteška legija”, jer su doista bili vitezovi, vojnici mira, reda i sigurnog života za sve…..(…)….

Pogrešno su mnogi mislili da je Crna legija bila sastavljena od Hercegovaca.Ne,ona je bila sastavljena od sarajevske mladeži, i to da iznenađenje bude veće,polovina bijahu muslimani s Bistrika,sa Širokače,sa Kovača i istočne Bosne, a druga polovica katolici iz Sarajeva i šire Bosne ,a podrazumjevalo se, dakako, da se među njima našao i poneki Hercegovac…..

Knjiga “Dječak s Drine” A.Baković/ poglavlje 49.str.272,273/Kamenjar.com

NALAZI LI SE GROB JURE FRANCETIĆA U OKOLICI KAMENICE SKRADNIČKE?

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Iz Otporaševe torbe

Preminuo hrvatski filozof i političar Mladen Schwartz

Objavljeno

na

Objavio

U Zagrebu je jučer nakon duge i teške bolesti u 70. godini života preminuo hrvatski filozof i političar Mladen Schwartz.

Mladen Schwartz rođen 1947. u Zagrebu u obitelji hrvatskih Židova, a odrastao je i školovao se u Beogradu. Nakon završenog studija filozofije, 1973. je emigrirao u Njemačku gdje se uključio u redove hrvatske političke emigracije, pa je tijekom 1980-ih bio visoki dužnosnik Hrvatskog državotvornog pokreta Nikole Štedula i glavni urednik Hrvatskog lista

Nakon demokratskih promjena 1990. vraća se u domovinu te uključuje u Hrvatsku stranku pravu, za koju je jedno vrijeme uređivao stranačko glasilo Hrvatsko pravo, piše maxportal.hr

Održavao je kontakte i suradnju s desničarskim strankama i pojedincima u Europi i svijetu, primjerice s Nationaldemokratische Partei Deutschlands (NPD) u Njemačkoj. Kritizira hrvatsku službenu politiku zbog prihvaćanja liberalno-demokratske ideologije i prakse te podređenosti zahtjevima međunarodne zajednice. Osuđivao je i američke ratove u Afganistanu i Iraku kao imperijalne pohode usuglašene i s ciljevima cionizma.

U svojoj knjizi Što je to – desnica? predlaže fašističku ideju kao sredstvo i poticaj u otporu globalizaciji, demokratizaciji te inim zlima ovoga vremena. Kao političar i publicist, zastupao je stajalište blisko Konzervativnoj Revoluciji, Novoj Desnici te neofašizmu. Ljevičare u njegovu nastupu osobito smeta uporaba nacionalističkih sintagmi. Kritizira liberalnu parlamentarnu demokraciju, navlastito političke stranke (višestranačje), kao i “civilno društvo”, piše maxportal.hr

Zbog svoje kritike liberalne demokracije i cionizma te promicanja hrvatskog nacionalizma u hrvatskim je medijima često ridikuliziran.

Zagovara provođenje nacionalne revolucije te uvođenje radikalne nacionalističke diktature,  niječući holokaust, zbog čega ga se često optužuje za antisemitizam, unatoč tome što je i sam podrijetlom Židov.

Od 1994. do 2003. vodio je Novu hrvatsku desnicu (NHD), radikalno desnu političku organizaciju, i bio glavni urednik lista Ultimatum. Nakon gašenja NHD bavi se publicističkim radom, objavljuje više političko-filozofskih knjiga i nekoliko stotina članaka u domoljubnom tisku.

Od 2010. do 2013. vodio je internetski blog Schwartze Garde.

facebook komentari

Nastavi čitati

Iz Otporaševe torbe

USPON I PAD DRA. MILJENKA DABE PERANIĆA

Objavljeno

na

Objavio

Neki su mi se javili da bi željeli nešto više znati nego znaju o dru. Peraniću. Jedan je čak izrazio želju da je voljan napisati knjigu o njemu i njegovom djelovanju u hrvatskoj političkoj emigraciji, tim da mu dostavim što više potrebnog material. Ono što je on prikupio i što ima, smatra da nevi bilo dovoljno ni potpuno. Za početak odgovorio sam mu ovako:

Dragi prijatelju primio sam Vaš e-mail pismo i sve razumio. Knjigu koju
Vi imate je knjiga koju je napisao moj vjenčani kum Dr. Miljenko Dabo Peranić. Ako ste pratili ovih par zadnih opisa pisama Maksa Luburića, mogli ste uočiti da sam spominjao tu knjigu. Ja ju imam u originalnom rukopisu a imam i knjigu. Zanima me dali ju je netko izdao u Zagrebu kao drugo/treće izdanje, ili slično, kao i cijenu. To mi javite svakako.

Dr. Peranić je napustio Pariz, Francusku, ljeta 1969. Došao je kod svojih u New York. Tu je živio vrlo povučeno, osamljen i razočaran. Na njega je pala velika sumnja oko ubojstva Maksa Luburića, generala Drinjanina. Ja u njega nikada nisam posumnjao. Uvijek sam ostao vjeran njemu i njegovu dubokom i velikom hrvatstvu. Ali za mnoge to nije bilo dovoljno, te su ga sustavno sumnjičili. To je njega izgrizalo, boljelo i u grob je otišao s tom boli i patnjom. Tu spomenutu knjigu Dr. Peranić je izdao u vlastitoj nakladi u New York-u 1984.

Miljenko Dabo Peranić

Da se malo vratim u godinu 1978. Preko mojeg punca i punice u Parizu, sa kojima je Dr. Peranić bio u dobroj vezi i često su se dopisivali, doznao sam za kuma Peranića adresu. Odmah sam mu se javio. Odgovorio je i zamolio me da ga dođem posjetiti, da se ispričamo, da mu olakšam jade i patnje…Učinio sam. Otišao sam ga posjetiti u kolovozu 1978. Bio sam kod njega u petak 18 i subotu 19 kolovoza na večer. U nedjelju poslije podne me je odvezao na uzletište. Imali smo priliku o svemu pričati, ponajviše o generalovoj pogibiji. Plakao je. Dao je izraditi bistu generala Luburića koju je stalno gledao dok smo razgovarali. Pokazao mi je rukopis kojeg je napisao i titulirao POGIBIJA GENERALA LUBURIĆA. Dao mi je kopiju rukopisa da pročitam, da nadodam nešto ako što imam itd. Htio je svakako da dadnem predgovor knjigi. Kada sam rukopis pročitao, nazvao sam ga i rekao mu da tu ima mnogo osobnoga, mnoge dobre i poštene naše zajedničke prijatelje iz Pariza u tu zavrzlamu je umješao i da taj rukopis do temelja treba preinačiti. Njegova supruga Marija je slušala na drugoj slušalici i sa menom se složila, ali on je ostao uporan u svojim tvrdnjama da je sve istina što je napisao, te na kraju rekao: DO RIJEČI OVAKO. SVE ILI NIŠTA…Dragi moj prijatelju da ti samo spomenem nekoliko izvadaka iz pisma Dra. Peranića meni od 30 studenoga 1979: ” Trebao sam Ti već davno odgovoriti na Tvoje pismo. (Ja sam njemu pisao na 12 rujna 1978, mo) Spriječilo me nešto…teško kao i Maksova smrt…sredinom listopada me je ostavio moj otac…Hm, kažeš mi da radim s Tobom…Ti nisi Ti…Vidim da imaš veliko srce za Hrvatsku, i da bi želio mnogo toga napraviti…Rekao sam Ti možda se nadje moj Patroklo, (po svoj prilici ova riječ bi mogla značiti: moj čuvar, moj zaštitnik, moj skrbnik i sl., mo. Otporaš.) ali to je isto jedan fantom; fantom je duh, a duh je težko zgrabiti – a možda i nikada. Jednog dana će ljudi znati bolje šta je to MAKS, šta će i znati zašto sam išao s njim. Odgovor Ti je dan u Maksovim riječima, koje si pročitao u kraju mog spisa, koji si dobio – “mi obojica pomalo već smetamo cijeloj emigraciji, jer smo IMALI PRAVO”. Znam, to je glupost, naša hrvatska glupost, ali je tako – i Dabo se ne diže iz svoje grobnice…Reci mi, iskreno, sada kada si pročitao sav moj spis; Da li bi se i danas našao itko, koji bi to htio štampati – u svoj svojoj istini? Mislim, da ne. (On je znao za moje mišljenje, znao je za mišljenje svoje supruge Marije, pa je zato i rekao…”Mislim, da ne.”, mo.)…Bušić je pao. (Bruno, mo) Tražio me po Parisu, ali ja sam već bio u Americi – i dospio je u ruke onih koji su ubili i Generala i druge..Nastavit ću ovih dana..Pozdravi Annie, (moja supruga, mo.)…”

Imam pred sobom hrpu i hrpe raznih novinskih izrezaka, pisama i sličnoga koji su pisali o generalovu ubojstvu. Sve je to pisano u ono doba kada se nije znalo za snimljni izvještaj ubojice Ilije Stanića Sarajevskoj Udbi 29 i 30 travnja 1969. godine. Sada je kamokud lakiše konce i spletke povezati, jer je sami ubojica Stanić donekle rekao kako je bilo. A mi? tada, u emigraciji, mnogi od nas, smo iznosili ono što smo čuli i što nismo znali; najviše nagađali, pa tako je i ova knjiga mojeg kuma Dra. Miljenka Dabe Peranića pisana najviše na predodžbama i sumnjama. Nema nas mnogo danas živi koji bi se mogli trijezno osvrnuti na tu knjigu u kojoj se mnogi Hrvati francuskog velegrada Pariza spominju. Teško je za povjerovati da je Dr. Peranić s punim povjerenjem išao na sastanak s grupom Hrvata da osnuju ogranak Odpora u Parizu, slikao se sa njima na proslavi Desetog Travnja, čuvao slike kao uspomenu Odporaša, koje kasnije, iz svoje mašte, nastoji optužiti da su mu htjeli kidnapirati kćerku Anitu/Kitu a njega ubiti. Slike na stranicama spomenute knjige 109/110. U pismu od 22 kolovoza 1978., dakle odmah iza mojeg odlazka iz njegove kuće u New Yorku, kum Perenić mi piše između ostaloga i ovo: “…Sinoć sam…istragu…čitao i čitao. Bit će Ti sve jasno, pamti jer je sve zamršeno…Što kažeš o tiskanju, o tome ćemo razgovarati. Samo zapamti: ljudi su kukavice, i neće htjeti sve napisati što je unutra. A moj će biti jedan od uslova: (uvjeta, mo.) ili sve ili ništa. Zato mislim da će još proći vremena do toga, jer će to pasti na moj vlastiti tisak koga trebam platiti, a kako ne vjerujem da ću smoći za troškove, to će se oduljiti…”

Dragi moj prijatelju ne želim Vas gnjaviti niti umarati. Sve što Vam želim reći je to da je na Vama jedna velika zadaća i dužnost, a ta je prikupiti što se god prikupiti može, s lijeva desna, s Božije i vražije strane, od prijatelja i neprijatelja, staviti u jedan snop, svežanj, a taj snop/svežanj nazvati: “USPON I PAD DRA. MILJENKA DABE PERANIĆA” u kojoj će se iznijeti mnoge nepoznanice koje još nisu Hrvatima poznate. U toj nadi ja Vas iskreno poZDravljam i želim reći da možete računati na mene i moju pomoć u svim mojim mogućnostima. Želim vam sve najbolje.
Mile Boban, Otporaš.

facebook komentari

Nastavi čitati