Preda mnom moji Kukujevci

    14

    Kad bih već jedanput mogla zaboraviti i kuću i zavičaj. I onu fotografiju koja mi neprekidno stoji pred očima. No uzaludna je moja borba sa srcem. Uvijek me je pobjeđivalo. I sada ga vidim kao pobjednika. – Nema zaborava! Čujem kako mi dovikuje, a ja kao nekad bosonoga trčim svojim livadama. Berem zeleno voće, skrivam se po dvorištu, uživam u mekoći prašine i čekam prve snjegove. Tražim izgubljeno. Zavirujem u svaki kutak u kojemu se skriva radost moga djetinjstva, sigurna da me čeka sve što sam tamo ostavila. Žedno cvijeće, uvenule trave, mirisi i boje proljeća, jesen u vinogradu, majčin grob i grobovi svih naših predaka. Moja kuća i crkva. Velebna, prazna i tužna, a nekad, onako ogromna, prepuna vjernika. Pred kraj Drugoga svjetskog rata bila je minirana, a stanovništvo sela prepolovljeno. Mlađi muškarci ostali na ratištima, mjesto dobilo udovice i gladnu djecu.
    Ljubica Kolarić-Dumić

    ljubica

    Slike zavičaja miješaju se s glasovima na radiju. Opet onaj književnik govori o svom viđenju hrvatskoga pravopisa. Ljutim se. Zašto o svemu kod nas baš on mora dati svoje mišljenje. Današnja radio emisija kao da je odabrana da mi pomogne otjerati novu bol. Gledam nevješt rukopis na komadiću papira na kojemu piše da se prodaje moja rodna kuća. Zamišljam što bih ja odgovorila novinaru i uključujem se u razgovor. Iz moje kuhinje, odakle me nitko ne čuje, to je veoma lako. Hrabro poričem sve što onaj sveprisutni književnik ustvrdi. Potom počnem analizirati pravilnost napisanih riječi na papiru, koji mi se počeo lijepiti za prste, a ono prodaje se toliko je naraslo da je ispunilo čitav vidik. Pred očima mi se iznenada zamaglilo. Glasovi s radija i iskrivljena slova na obavijesti o prodaji naše kuće, počeše se glasno rugati mojim mukama. Vidim oca kako izlazi iz dvorišta i ostavlja otključana vrata. Istjerali su starca iz njegove kuće i sada je prodaju. Je li im suvišna ili se ipak boje živjeti u njoj? Jesu li se uplašili pogleda moga oca na odlasku?

    Čežnja za zavičajem vraća me u rodno mjesto. Preda mnom moji Kukujevci. Pravilno složene ulice, crkva, dvije škole, dva velika doma, hrvatska čitaonica, trgovine, ambulante, za liječnika i veterinara, zanatlijske radnje. Oko kuća vrtovi s povrćem i cvijećem, a u daljini beskonačna polja i Fruška Gora, ljepota od koje se čovjeku steže u grlu pa ne zna otme li mu se pjesma ili vrisak u svakom izdisaju. A tko nije čuo jeku u planini, neka ode u vinograd na brijegu ili u dol među visoko drveće. Neka pusti srce da se uplete u granje, što se za suncem uzdiže k nebesima. Tako će se, sjedinjen sa zemljom kroz sokove stabla, dignuti do neslućenih visina kamo ne stiže ljudski jad i patnja.

    Ne znam je li itko uspio opisati i naslikati onaj Srijem koji smo ponijeli u srcu. Jutro ili podne. Pjesmu sutona ili čežnju noći. Proljeće ili jesen. Prašinu ili snijeg. Umor i radost na licu u isti tren. Je li itko ugledao sliku, koju stvara suza dok bol slama srce? Koje li sreće što otac ne može vidjeti onaj oglas o prodaji naše kuće. Prevrćem riječi kao zrnca krunice u molitvi. Korizma je. Uskoro će Uskrs. Možemo li se ponašati poput Isusa? Život bez opraštanja pretvara se u pakao. Postoji li veći pakao od onoga koji je proživio moj zavičaj? Molim za mojega oca, koji im za života nije oprostio. Do posljednjega daha bio je ljut i nesretan. Kuća na prodaju! Pogledam izgužvani papir. Ruka mi je vlažna. U glavi mi tutnji poput jake grmljavine.
    Katolička crkva u Kukujevcima

    crkva

    Oprostiti! Oprostiti! Što bi otac učinio da su njemu umjesto meni donijeli vijest o prodaji kuće? Na što me sve nisu podsjetile ove riječi. U djetinjstvu sam zbog neznanja i straha stavljala aspirin na bolesni zub, a sada odgonetam pravilnost napisanih riječi pokušavajući otjerati njihov duboki i strašni smisao. Je li rukopis ispisan ili je tekst pisala ruka navikla na motiku i teške poslove? Kako bih bila sretna da samo ispravljam nečiji loše napisan tekst? No, na komadiću papira stajala je poput nakaze istina o našoj tragediji i ulijevala mi neizreciv strah. Hoću li ikada vidjeti naše dvorište, sjediti na kućnom pragu? Što je s mojim obećanjem? Vratit ću se, Zemljo…

    Kuća na prodaju! Prodaje se kuća! Poruka je ista, a moglo bi pisati samo prodaje se, jer je objekt vidljiv. Tako seljaci uz cestu umornim putnicima nude razne proizvode, vreće krumpira za zimnicu, raznovrsno osvježavajuće voće i sve što im je te godine dobro rodilo. Svašta čovjeku može zatrebati na putovanju. Znaju to ljudi dobro pa onako na suncu koje im prži mozak, dok znoj lijepi odjeću za iscrpljeno tijelo, poredaju sve što imaju s nadom da će baš pred njih stati većina vozača, te onako žedni i umorni kupiti i ono što im ne će trebati. Može li itko na onom uzavrelom danu na iskrivljenim slovima, što je napisala nevična ruka, tražiti jezična pravila? Kad me nepravda zapekla jače od ljetne žege, ona moja nesretna rodna kuća, podsjetila me na izvrnutu seljakovu muku, tamo na nekom kilometru autoputa, gdje ponižen i zgažen moli za žeđ onih, što često u bjesomučnoj jurnjavi ne vide ni auto iz drugog smjera, a kamoli patnju maloga čovjeka. A on bi od stida i umora najradije sve ostavio tu na cesti pa neka onaj tko je žedan, uzme i tako riješi obojicu, svakoga svoje muke. Sebe žeđi, a njega, jadnika sa ceste njegove vječne patnje. Samo treba smanjiti brzinu.

    Ne bi li baš to trebalo učiniti? Razbistriti glave koje su blizu usijanja od ludosti i pakosti, bezosjećajnosti. Ali komu reći da smanji brzinu i zastane, makar na trenutak. Da se okom pravde osvrne oko sebe. Možda bi u takvom času naglog otriježnjenja nestala i ona neutaživa žeđ za tuđim, što neprekidno stvara novu i sve jaču, radi koje čovjek zauvijek ostaje žedan pa juri bez zaustavljanja do samouništenja. – Ako želiš stići, moraš krenuti, često mi je govorio otac, a ja ne
    krećem, nego se vrtim oko nevažnog pitanja je li obavijest o prodaji kuće dobro napisana, kao da je to najvažnije pitanje na svijetu. Kuća i krumpiri. Rugam li se ja to onima, koji su se usudili napisati onaj oglas ili ih samo želim upitati kako se ne boje pravde. Ili sebe pokušavam uvjeriti da je sve samo varka, obična izmišljotina nekog šaljivdžije da će mi netko veoma brzo javiti pravu istinu i da ću uskoro opet smjeti doći kući. A zavaravanje mi danas dobro ide.

    Oduvijek sam bila i ostala strašljivica. No u svojoj sobi i u svojoj osami, bez straha mogu odgovoriti onom novinaru s radija što ja mislim o hrvatskom pravopisu, čak mu i reći zašto oni, novinari, uvijek pitaju iste ljude. Nastavljam prebacivati riječi, vrstu i značenje, piše li se ovako ili onako, što treba biti sastavljeno, a što rastavljeno. Na kojoj je riječi rečenični naglasak, što je važnije, i je li u samoj biti, u ovoj mojoj situaciji važno isticati neku riječ, koja ide na prvo, a koja na drugo mjesto. Noge su mi nečim nevidljivim svezane. Ne mogu se ni pomaknuti niti bilo što učiniti. I dalje uspoređujem prodaju krumpira i luka s ponudom naše kuće nepoznatu kupcu koji nikada ne će otkriti tajnu graditelja, rađanja i umiranja, snova o budućim kolijevkama i prvom glasnom plaču djeteta, koji sanjaju o stvaranju, a ne o razaranju i odlascima. U mislima se ponovno vraćam ocu i majci. Kolika je bila vaša patnja? Jedna za drugom, sve tužnije slike, nižu mi se pred očima.
    Unutrašnjost crkve u Kukujevcima nakon protjerivanja Hrvata

    kukujevci-crkva_520x320

    – Ajde, Mikola, požuri, kiša će nas potpuno smočiti do sela, govorila je davno majka ocu, na tuđoj njivi, dok je zaostajao za njom i za bratom, jer ih sa svojom ranjenom nogom nije mogao stići. I tada, poslije Drugog svjetskog rata uzeli su nam zemlju, jer je kulacima trebalo sve oduzeti. Sve osim nas djece koja nikomu nisu trebala. Bili su darežljivi pa su im pored djece ostavili i kuću. Iako su dobro znali da se bez zemlje ne može živjeti. No, imali su oni valjda neki svoj plan. A kad su onako kao štakori tražili je li ostalo još koje zrno brašna ili soli, odlazili bi na tavan i vikali da su sigurni kako je negdje nešto skriveno, a baš im još to treba. Uzeli bi nam sve, a mi smo ostajali gladni i bosi.

    Bila sam malena i jako voljela kruh. Pa kad bi baka do iznemoglosti tužnim glasom ponavljala da kruha nema, onako nerazumna i gladna govorila sam, neka ona meni samo da, pa makar ga i nema. Dugo poslije ta moja dječja žalost zbog gladi prepričavala se kao anegdota. Može li se razveseliti ljudska tuga? Dugotrajnu i punu straha, tugu kojoj se ne vidi kraj, mogla su nasmijati jedino gladna dječja usta koja je trebalo nahraniti i zbog kojih se moralo živjeti.

    Kuća na prodaju! Ili: Prodaje se! Svejedno. Kada je Srijemac prodavao kuću? To je ono što me grize, a kako je napisano, meni je ovoga časa uistinu svejedno, ali uporno ponavljam. Imenica, prijedlog, glagol. Ili samo povratni glagol. Prodaje se! Sama pomisao na značenje povratnih glagola izazva u meni novi osjećaj. Nadu. Nadu u povratak! Vratiti nekome nešto. Ono što je bilo njegovo. Pravedno i pošteno. I djeca kažu: Vrati mi moje igračke! Djeca su u svojoj biti pravedna, a ovdje je itekako riječ o pravdi. Može li se kupiti rodna kuća? Čudnog li pitanja. Ako se prodaje, onda svatko može biti kupac. Pa i onaj tko se u njoj rodio. Jedino bi tako postao dvostruki vlasnik. Prvo mu je pravo stečeno rođenjem, a drugo bi dobio kupnjom. Vrlo zanimljivo. I pravedno! Imenice i glagoli, njihova značenja, pravo i pravda, tko može biti kupac, pravopis i želje, sve mi se izmiješalo u glavi, zapetljalo i zakompliciralo. I opet ne vidim rješenje kao ni za onu svoju zubobolju iz djetinjstva. Lakše je staviti aspirin nego otići zubaru. Kao za slamku i sada sam se uhvatila onoga što mi ne će izliječiti ranu, a noć je puna mraka. Niotkud glasa koji bi me ohrabrio i šapnuo da dignem ruku, da već jedanput i ja dignem ruku i progovorim. Valjda mi nitko ne će zamjeriti. Ponovno čitam obavijest bolno zagledana u fotografiju rodne kuće. Kome da kažem svoju ludu želju? Da želim kupiti očevu kuću. U noći me nitko ne će čuti pa mogu i vikati koliko hoću. Dok me glas ne izda ili dok mi se ne zavrti u glavi.

    – Željela bih kupiti očevu kuću! Kupiti očevu kuću! Ovako ljudski slaba molim za oprost i oca i majku, što su na tuđim njivama po blatu, mokri od kiše i ozebli od tuge i hladnoće, žurili da zarade dnevnicu koju bi meni poslali u grad za školovanje. Kolika je to žrtva i kakva ljubav bila? Uzeti od sebe sve, ne ostaviti ni toliko da kupe nova kola i drugog konja da ne idu pješke na tuđu njivu. Misli mi lutaju sve dalje i dalje. Pitanja bez odgovora odzvanjaju prazninom. Koliko ću se puta upitati: – Zašto se to nama dogodilo? Komu su smetali Hrvati u Srijemu? Što smo mi to radili da nas se trebalo istjerati iz naših kuća?

    Zbog ozeble tuge mojih roditelja kupila bih našu kuću. Da mi je bar čuti očevo mišljenje. To je ionako njegova kuća. Ja sam se u njoj samo rodila, a on ju je gradio i dograđivao. Imao je divne planove u mladosti. Napravit će svojoj djeci novu veliku kuću. Nabavio je sve potrebno za gradnju i radovao se. Onda je počeo rat iz kojega se vratio teško ranjen. Postoje li riječi koje bi mi pomogle da izliječim očeve rane? Hoće li me netko ukoriti, ustvrditi da mi se pomutilo u glavi, da mi ništa nije jasno i kako ne razumijem da nemam pravo na kuću u kojoj sam rođena. A otac bi, već ga vidim onako dostojanstvenog, kao što je uvijek činio kad osjeti opasnost, značajnim pogledom i snažnim glasom uzviknuo: – Ti se ni u što ne miješaj!

    kuća
    Je li obavijest o prodaji kuće pravilno napisana? – Prestani zanovijetati o pisanju! Ljutim se na sebe. Moram skinuti ovaj kamen što me pritisnuo i postao toliko težak da ga više ne mogu nositi. Hoću li moći izgovoriti što želim i što je još važnije, hoće li me itko čuti? Hoću li ikad više otići kući? Koliko godina još mora proći da se usudim prijeći granicu? A tako bih otišla majci na grob. Ako odem, kako ću ući u naše dvorište, koje više nije naše. Tko će mi otvoriti vrata? Kako ću pitati: – Mogu li kupiti ovu, vašu, našu, moju kuću?

    – Moraš otići. Bit će ti lakše. Samo trebaš čvrsto odlučiti. Nagovaraju me godinama, ali korak ne će na onu stranu. Ne usuđujem se. Kukavica sam i bojim se susreta sa svime što sam tamo ostavila. Ni otac dok je bio živ nikada nije rekao da želi vidjeti svoju kuću. Jedino je do kraja života bio ljut i nesretan. Strahovito nesretan. Ljutio se na one koji su ga staroga istjerali. Gledala sam starca kako plače i slušala kako proklinje. Kletve su strašne i vraćaju se kao jeka u planini. Mojemu se ocu ionako više ništa ne može dogoditi pa se ne moram bojati. Za njega je sve završeno. Ni kiše ni vjetrovi ne mogu ga zaustaviti na mokroj zemlji. Ni ljetna prašina podignuta uvis, ni snježne oluje, nikada mu ne će zakloniti pogled na njive otetoga zavičaja. Ne može vidjeti čak ni oglas da se prodaje njegova kuća.

    Ljubica Kolarić-Dumić, Hrvatske novine, Subotica

    facebook komentari

    • peppermintt

      Čitam i čitam ovu priču, koja dušu dira..ljudi silom otrgnuti od svojih korijena od svog postanka i bitka …rasuti po svijetu u srcu nose tragove krajeva svog postanka ..

      Od srca i želim da pronađu svoj mir 🙂

      • Žedno cvijeće, uvenule trave, mirisi i boje proljeća, jesen u vinogradu, majčin grob i grobovi svih naših predaka. Moja kuća i crkva. Velebna, prazna i tužna, a nekad, onako ogromna, prepuna vjernika…

        • peppermintt

          čitala sam i ranije pisanja Ljubice.
          Znaš da je i Ivana Paradžiković voditeljica Provjerenog,protjerana od tamo ?

          • Drago mi je da sam i ja pročitao nešto Ljubičino, Dobar i poučan tekst! Inače na ovom portalu imaju odlične tekstove!

            ps. Nisam znao za Ivanu, zanimljiv podatak, ona mi je onako skroz simpatična i draga!

            • peppermintt

              u intervjuu Ivana veli : “Mi smo u ratu protjerani, kao još 40.000 Hrvata u Vojvodini. Tamo se
              dogodio etnocid. To je izgledalo tako da ti dođu paravojne postrojbe u
              kuću i kažu da iseliš. Nama su dali rok od dva dana da odemo. Mama i
              tata su stavili nas troje djece u Golf, a od stvari smo uzeli što smo
              stigli. Bježali smo na dan kad je pao Vukovar. Prvo smo bili godinu dana
              u Njemačkoj, kod rodbine blizu Stuttgarta. Ali nisam se nikad tamo
              uklopila. Otišli smo nakon toga u Kutinu, ondje je živio ujak, pa u
              Popovaču jer je netko imao slobodan stan… Puno nam se toga događalo
              slučajno.”

    • peppermintt

      Čitam i čitam ovu priču, koja dušu dira..ljudi silom otrgnuti od svojih korijena od svog postanka i bitka …rasuti po svijetu u srcu nose tragove krajeva svog postanka ..

      Od srca i želim da pronađu svoj mir 🙂

      • Žedno cvijeće, uvenule trave, mirisi i boje proljeća, jesen u vinogradu, majčin grob i grobovi svih naših predaka. Moja kuća i crkva. Velebna, prazna i tužna, a nekad, onako ogromna, prepuna vjernika… tužna priča i sudbina..

        • peppermintt

          čitala sam i ranije pisanja Ljubice.
          Znaš da je i Ivana Paradžiković voditeljica Provjerenog,protjerana od tamo ?

          • Drago mi je da sam i ja pročitao nešto Ljubičino, Dobar i poučan tekst! Inače na ovom portalu imaju odlične tekstove!

            ps. Nisam znao za Ivanu, zanimljiv podatak, ona mi je onako skroz simpatična i draga!

            • peppermintt

              u intervjuu Ivana veli : “Mi smo u ratu protjerani, kao još 40.000 Hrvata u Vojvodini. Tamo se
              dogodio etnocid. To je izgledalo tako da ti dođu paravojne postrojbe u
              kuću i kažu da iseliš. Nama su dali rok od dva dana da odemo. Mama i
              tata su stavili nas troje djece u Golf, a od stvari smo uzeli što smo
              stigli. Bježali smo na dan kad je pao Vukovar. Prvo smo bili godinu dana
              u Njemačkoj, kod rodbine blizu Stuttgarta. Ali nisam se nikad tamo
              uklopila. Otišli smo nakon toga u Kutinu, ondje je živio ujak, pa u
              Popovaču jer je netko imao slobodan stan… Puno nam se toga događalo
              slučajno.”

    • peppermintt

      bude došlo vrime sunca

    • peppermintt

      bude došlo vrime sunca

    • peppermintt

      ……..

    • peppermintt

      ……..