Predizborne zablude i postizborne istine

0

Prije održavanja izbora za predsjednika Republike u javnosti su naširoko kolala tri prognostička stava, tri predrasude. Jedna je upućivala na to da sami članovi HDZ-a, zbog svoje navodne patrijarhalnosti, nisu oduševljeni što im boje brani jedna žena, druga je predrasuda govorila o mladima kao onom dijelu biračkog tijala koji je skloniji lijevo-liberalnim moralnim vrijednostima, treća da će u većim gradovima listom pobjedu odnijeti kandidat lijevih stranaka.

Što se dogodilo, odnosno što se pokazalo? Preduvjerenja kako žena neće biti dobro primljena u tzv. patrijarhalnim sredinama, kako su mladi više orijenitarni prema liberalnim vrijednostima te kako su gradovi lijevo-liberalni pokazala su se na proteklim izborima pogrešnima. Istinitom se, međutim, pokazalo predviđanje da su veći gradovi ipak manje skloni konzervativnoj opciji od njihova okruženja. Istina je također da sjever i zapad zemlje, za razliku od juga i istoka, nije sklon HDZ-u.

Patrijarhalne su se obitelji odavno raspale, ostala je eventualno patrijarhalna svijest. Poznato je da mentaliteti traju dulje od institucija u kojima su formirani. Ali baš suprotno od mišljenja onih koji s negativnim predznakom govore o patrijarhalnosti ne poznajući je, žena u takvim sredinama igra posebnu ulogu i zaslužuje posebno poštovanje. Muškarac se može praviti važan pred drugima, ali ona je ta oko koje se sve okreće i koja o svemu odlučuje. Majka i sestra su predmet obožavanja i najveće nježnosti. Madona, koju toliko štuju u ovim našim krajevima, zapravo je mitska projekcija žene.

Pa i hrvatska je povijest prepuna ženskih likova i legendi. Od Ilirke Teute, Tuge i Buge, preko kraljice Jelene, Katarine Kosače, Katarine Zrinski, Mile Gojsalić, Dive Grabovčeve do, ako hoćete, Savke Dabčević-Kučar. Zanimljivo kako Kolindu Grabar- -Kitarović, koja je tako suvereno pobijedila u Runoviću, Lovreću i Ogorju, nisu podržale razne baš feminističke udruge, koje bi inače emancipirale žene od ženstvenosti, pokazujuću da im je ideologija važnija od ravnopravnosti spolova.

Prema izlaznim anketama (završnih i točnih podataka nema), koje su se pokazale približno točnima, za Kolindu je glasovalo 60 posto mlađih od 29 godina starosti, što je daleko iznad prosjeka i naročito iznad opredjeljenja starije populacije, a što je kod raznih analitičara izazvalo nemalo iznenađenje. Iznenađenje je posljedica želja i nastojanja globalističkih projektanata da se baš mladi ljudi otrgnu utjecaju tradicionalnih vrijednosti i tradicionalnih okvira života i skuhaju po svojoj mjeri i potrebama. Ali, smetnulo se s uma činjenicu da baš mladi ljudi ne daju tako lako da se njima manipulira, da oni imaju izražen ponos i samosvijest. To što slušaju ovu ili onu glazbu ne znači ama baš ništa za njihov temeljni svjetonazor. Moralni relativizam može privremeno zavesti dio mladeži, ali nikako sve i trajno. Modernistički, lažno-liberalni stavovi o životu, primjerice o homoseksualnosti, pobačajima i slično, koja se agresivno i sustavno nameću, toliko su nakaradni da moraju izazvati kontrareakciju. Poslije pijane noći, ljudi se uvijek otrijezne i vrate zdravoj pameti.

Cijela je Hrvatska, kako su grafičari prikazali županijski raspored biračkog raspoloženja, pomodrila, samo su njezini krajevi tamo u Međimurju, Istri i Zagorju ostali crveni. To, dakako, nije ništa novo, to je nešto što se lako moglo predvidjeti. U objašanjavanju ovoga fenomena valja uzeti u obzir povijesni i geografski, odnosno geopolitički aspekt.

Dalmacija, specijalno Dalmatinska zagora, Hercegovina, Lika i Slavonija stoljećima su bili izloženi surovim nasrtajima s istoka i unatoč tomu nikada nisu do kraja bili pokoreni. Bili su neka vrsta predziđa predziđa. Da, moglo bi se čak govoriti o hajdučkom mentalitetu, ali u onom pozitivnom smislu. U takvom kontekstu i takvim okolnostima obrana vjere i nacije izdigla se visoko na razinu časti, identiteta, poštenja, hrabrosti. Nacionalni osjećaji i nacionalna pripadnost dominantan su politički osjećaj i politički stav ljudi iz ovih krajeva, na čiji glas ne mogu računati oni političari koji preziru zastavu. Mladići iz ovih krajeva u većoj su mjeri sudjelovali i u Domovinskom ratu od onih iz drugih krajeva, koji gotovo da i nisu osjetili rat.

Nipošto ne mislim dijeliti Hrvate na one velike i one male, na svjesnije i one manje svjesne. Ali razlike u intenzitetu nacionalnih osjećaja i naročito u njihovu izražavanju, očite su. Za razliku od tih (jugo)istočnih rubnih dijelova, zapadni i sjeverni dijelovi Hrvatske, kao i obala, bili su podložni tihoj kulturnoj okupaciji, i to od civiliziranijih naroda pa su procesi asimilacije (germanizacije, mađarizacije, talijanizacije) tekli spontano i nenasilno.

Sve to donekle vrijedi i za veće gradove, naročito za njihova središta, s time da se stvari pomalo mijenjaju. U Dubrovniku, Splitu, Zadru, Šibeniku i Osijeku malu je prevagu odnijela kandidatkinja HDZ-a, daleko manju nego u županijima čija su sjedišta u tim gradovima. U Zagrebu je pak malu prednost osigurao kandidat SDP-a, za razliku od dosadašanjih izbora u kojima su kandidati iz tog jata osvajali uvjerljivu većinu. U Rijeci je ovaj put Kolinda dosegla čak do sada nezamislivih 35 posto (u Županiji blizu 40 posto). U Puli i Varaždinu se ništa bitno nije promijenilo.

U spomenutim su gradovima iznadprosječno prisutni pripadnici onih manjina koje teško prihvaćaju nacionalni ekskluzivitet HDZ-a, ali, na žalost, u puno slučajeva i Hrvatsku kao svoju domovinu. Tu su i oni slojevi kojima je u bivšoj državi zaista bilo bolje, koji su novom državom izgubili određene privilegije i „širu domovinu“. Njima treba pridodati i, nazovimo, malograđanske strukture, koje se nipošto ne bi željele identificirati s onima sa sela, iz kojega nerijetko i same potječu.

Josip Jović / Slobodna Dalmacija

facebook komentari