Pratite nas

Kolumne

Predizborne zablude i postizborne istine

Objavljeno

na

Prije održavanja izbora za predsjednika Republike u javnosti su naširoko kolala tri prognostička stava, tri predrasude. Jedna je upućivala na to da sami članovi HDZ-a, zbog svoje navodne patrijarhalnosti, nisu oduševljeni što im boje brani jedna žena, druga je predrasuda govorila o mladima kao onom dijelu biračkog tijala koji je skloniji lijevo-liberalnim moralnim vrijednostima, treća da će u većim gradovima listom pobjedu odnijeti kandidat lijevih stranaka.

Što se dogodilo, odnosno što se pokazalo? Preduvjerenja kako žena neće biti dobro primljena u tzv. patrijarhalnim sredinama, kako su mladi više orijenitarni prema liberalnim vrijednostima te kako su gradovi lijevo-liberalni pokazala su se na proteklim izborima pogrešnima. Istinitom se, međutim, pokazalo predviđanje da su veći gradovi ipak manje skloni konzervativnoj opciji od njihova okruženja. Istina je također da sjever i zapad zemlje, za razliku od juga i istoka, nije sklon HDZ-u.

Patrijarhalne su se obitelji odavno raspale, ostala je eventualno patrijarhalna svijest. Poznato je da mentaliteti traju dulje od institucija u kojima su formirani. Ali baš suprotno od mišljenja onih koji s negativnim predznakom govore o patrijarhalnosti ne poznajući je, žena u takvim sredinama igra posebnu ulogu i zaslužuje posebno poštovanje. Muškarac se može praviti važan pred drugima, ali ona je ta oko koje se sve okreće i koja o svemu odlučuje. Majka i sestra su predmet obožavanja i najveće nježnosti. Madona, koju toliko štuju u ovim našim krajevima, zapravo je mitska projekcija žene.

Pa i hrvatska je povijest prepuna ženskih likova i legendi. Od Ilirke Teute, Tuge i Buge, preko kraljice Jelene, Katarine Kosače, Katarine Zrinski, Mile Gojsalić, Dive Grabovčeve do, ako hoćete, Savke Dabčević-Kučar. Zanimljivo kako Kolindu Grabar- -Kitarović, koja je tako suvereno pobijedila u Runoviću, Lovreću i Ogorju, nisu podržale razne baš feminističke udruge, koje bi inače emancipirale žene od ženstvenosti, pokazujuću da im je ideologija važnija od ravnopravnosti spolova.

Prema izlaznim anketama (završnih i točnih podataka nema), koje su se pokazale približno točnima, za Kolindu je glasovalo 60 posto mlađih od 29 godina starosti, što je daleko iznad prosjeka i naročito iznad opredjeljenja starije populacije, a što je kod raznih analitičara izazvalo nemalo iznenađenje. Iznenađenje je posljedica želja i nastojanja globalističkih projektanata da se baš mladi ljudi otrgnu utjecaju tradicionalnih vrijednosti i tradicionalnih okvira života i skuhaju po svojoj mjeri i potrebama. Ali, smetnulo se s uma činjenicu da baš mladi ljudi ne daju tako lako da se njima manipulira, da oni imaju izražen ponos i samosvijest. To što slušaju ovu ili onu glazbu ne znači ama baš ništa za njihov temeljni svjetonazor. Moralni relativizam može privremeno zavesti dio mladeži, ali nikako sve i trajno. Modernistički, lažno-liberalni stavovi o životu, primjerice o homoseksualnosti, pobačajima i slično, koja se agresivno i sustavno nameću, toliko su nakaradni da moraju izazvati kontrareakciju. Poslije pijane noći, ljudi se uvijek otrijezne i vrate zdravoj pameti.

Cijela je Hrvatska, kako su grafičari prikazali županijski raspored biračkog raspoloženja, pomodrila, samo su njezini krajevi tamo u Međimurju, Istri i Zagorju ostali crveni. To, dakako, nije ništa novo, to je nešto što se lako moglo predvidjeti. U objašanjavanju ovoga fenomena valja uzeti u obzir povijesni i geografski, odnosno geopolitički aspekt.

Dalmacija, specijalno Dalmatinska zagora, Hercegovina, Lika i Slavonija stoljećima su bili izloženi surovim nasrtajima s istoka i unatoč tomu nikada nisu do kraja bili pokoreni. Bili su neka vrsta predziđa predziđa. Da, moglo bi se čak govoriti o hajdučkom mentalitetu, ali u onom pozitivnom smislu. U takvom kontekstu i takvim okolnostima obrana vjere i nacije izdigla se visoko na razinu časti, identiteta, poštenja, hrabrosti. Nacionalni osjećaji i nacionalna pripadnost dominantan su politički osjećaj i politički stav ljudi iz ovih krajeva, na čiji glas ne mogu računati oni političari koji preziru zastavu. Mladići iz ovih krajeva u većoj su mjeri sudjelovali i u Domovinskom ratu od onih iz drugih krajeva, koji gotovo da i nisu osjetili rat.

Nipošto ne mislim dijeliti Hrvate na one velike i one male, na svjesnije i one manje svjesne. Ali razlike u intenzitetu nacionalnih osjećaja i naročito u njihovu izražavanju, očite su. Za razliku od tih (jugo)istočnih rubnih dijelova, zapadni i sjeverni dijelovi Hrvatske, kao i obala, bili su podložni tihoj kulturnoj okupaciji, i to od civiliziranijih naroda pa su procesi asimilacije (germanizacije, mađarizacije, talijanizacije) tekli spontano i nenasilno.

Sve to donekle vrijedi i za veće gradove, naročito za njihova središta, s time da se stvari pomalo mijenjaju. U Dubrovniku, Splitu, Zadru, Šibeniku i Osijeku malu je prevagu odnijela kandidatkinja HDZ-a, daleko manju nego u županijima čija su sjedišta u tim gradovima. U Zagrebu je pak malu prednost osigurao kandidat SDP-a, za razliku od dosadašanjih izbora u kojima su kandidati iz tog jata osvajali uvjerljivu većinu. U Rijeci je ovaj put Kolinda dosegla čak do sada nezamislivih 35 posto (u Županiji blizu 40 posto). U Puli i Varaždinu se ništa bitno nije promijenilo.

U spomenutim su gradovima iznadprosječno prisutni pripadnici onih manjina koje teško prihvaćaju nacionalni ekskluzivitet HDZ-a, ali, na žalost, u puno slučajeva i Hrvatsku kao svoju domovinu. Tu su i oni slojevi kojima je u bivšoj državi zaista bilo bolje, koji su novom državom izgubili određene privilegije i „širu domovinu“. Njima treba pridodati i, nazovimo, malograđanske strukture, koje se nipošto ne bi željele identificirati s onima sa sela, iz kojega nerijetko i same potječu.

Josip Jović / Slobodna Dalmacija

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Barbara Jonjić: U mojoj Državi ništa sigur’o nije – Negiraju dan, noć

Objavljeno

na

Objavio

U mojoj Državi ništa sigur’o nije
Baš ništa
Rećemo
Imaš dite poginulog branitelja koje je protiv branitelja
Imaš cilu kliku koja negira kako je začeće početak čovikova života
Negiraju dan, noć

Začetak, biće po njima znači sridinu
U srid sridice
Ili rećemo kraj
Ae
Sama rič ti kaže kako
Začeće
Začetak
Nije početak

Trkeljaju o nekin zakonskin nediljama
Kad jesi
A kad nisi dite
Kad te se more ubit
A kad više ne more
Po zakonu
Ubit

To je rađa
Sve lipo po načelu prava na izbor
Majke hrabrosti
I ćaće lole
Koji su sebi isprid diteta
I koji se Boga ne boju

Dite nisi rećemo su devet nedilja
Tako zakon kaže
Ništa si
Nu
Ne smi’ tuten spora bit’
Znade se kako su pravo i pravda sinonimi
Oduvik

Začin unda plače žena koja na pregled dođe pa joj kažu kako više nema otkucaja srca
Za čin ona plače trudna devet nedilja na putu za Split dok se vozi na kiretažu?
Čemu se to ona veselila?
Nadala?
Manita.. je li?
Eto, krivo mislila
Kako je u njoj bilo dite začeto
Čovik malešni

Digneš glas kako si za pravo na život
A cila klika se digne na tebe
Pa te vriđaju
Cilu olimpijadu vriđanja otvore
Ti progresivni, demokrati

Tvita Jaca i ona Mostovka su dva prezimena
Zagrlile se prid svima pa tvitaju
Rugaju se uskupa pravu na život
Njima su dičinja kolica
Morbidna

Tvita Mostovka a ni naš jezik ne govori
Kako toka
U petn’est
Srpski riči
Trevi jon se i jedna
Hrvacka

Dignen se u zoru šesn’estog listopada
A Država mi se, vidin od zore, na noge digla poradi Todorića
Nije se digla poradi
Blage Zadre
I Ante Bruna Bušića
Onako kako bi tokalo barenko
Na njijov dan
Kradu in i ono zeru što in je ostalo

A ‘ko jin krade?

Kažu naši mediji kako babe po Zmijavcima falu Todorića
Ne daju na njega
Ae
Vrlo je on zadužijo nas
Imocke ljude

Kao prvo
To naši mediji nisu
A kao drugo
Naše babe manite nisu
Niti su ikad bile

Na toga čovika ja k’o Imoćanka neman riči
Neman
Pisat’ o njemu ne mislin
Jerbo
Riči neman
Ni za njega
Ni za sve one koji su stekli
Sluškinje i dvore
Još za Juge
Ili u vrime dok je moja mater mome ćaći
Godinama prala odoru HV-a i po tri puta po potribi
Da mu spere oni
Smrad terena s nje

Mene taj čovik ne zanima
Sudac a ni Bog nisan
I nisan talog da bi plesala po čoviku na tleu

Ne dan takima da mi kradu dan mojin dikama
Meni je šesnesti listopada dan
Blage Zadre
I Ante Bruna Bušića
Pa taman privelo u zoru pola Države

Meni je to dan domoljuba
Koji su imali
Srca
Hrvacka
Velika k’o najveći dvori

Takima bi ja
Rada i sluškinja bila

Ne dan nikome listopad nego
Njima
I momu svetomu Luki

Luki
Evanđelistu
Zaštitniku župe moje
Onomu koji piše ukraj oltara na mome Mostu
Unde
Di mi spava moja prošlost

Piše o ditinjstvu
Našega Kralja
Uširoko

Uvisinu
Poviše oni čempresa
Ukraj naši greba

Letu mu riči

Gorikar
Di su svi naši

I oni su šarevitin
I oni su bilin cvićon

A ja zgrabin moga starijega sina za ruku
Vodin ga kroza mrak
Iza svete mise na trodnevnicu
Vodin ga
Priko greba do auta
Držin ga utvrdo da mi ne padne
Pa mu kazivan
Otklen je sve dolazijo narod
Našemu zaštitniku

Kazivan mu o babama iz Bosne
I blagoslovu iza svete mise

A on se smije
Svitlo crljene sviće s greba
Šara mu lipi obraz i čelo
Na putu do auta

Straja on nema
Smije se
Pa me zazove

– Majko!

Stanen

A on će cili sritan

– Naučijo san! Jesan! Slušaj! Sveti Luka, met’ u nidra ruka. Ne vadi ji vanka do svetoga Marka!

Naučijo moj mali čovik
Naučijo
Kako zaladi za svetoga
Luke
A zagrije o svetomu Marku krajen travnja
Naučijo je

Jerbo ja nisan koristila zakonsko pravo na izbor
Dala san mu vrime
Za učit
Vrime njemu od Boga određeno

I su devet nedilja
Unda kad ništa nije zna’
On je i u taj vakat meni bijo
moj malešni čovik
Su pravon na život

Ništa manje čovik
Nego što je sadan
Doklen me za ruku drži

Jednako k’o što će bit’ čovik
I kad jednon odreste
K’o čempres svetoga Luke
I kad mi ruku u ‘odu
Jednon
Ispusti

Barbara Jonjić/Narod.hr

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Josip Jović: Nekad je bio Goli otok

Objavljeno

na

Objavio

Jedna ljudska sudbina bolje objašnjava prilike i klimu nekog vremena od suhoparnih, brojkama nabijenim povijesnih analiza.

Jedna od takvih sudbina zapisana je u upravo na Pravnom fakultetu u Splitu, pred prepunom velikom dvoranom, promoviranoj knjizi Jakoslava Davida Rojnice “Ja sam 6387”, u kojoj on u trećem licu piše o svom suđenju i zatvaranju na zloglasnom Golom otoku.

Ne, nije, ako ste pomislili, Rojnica informbiroovac. On je rođen 1956., iste godine kad je progon “staljinista” Staljinovim metodama bio završen, a Tito otoplio odnose sa SSSR-om. No, osuđenici su tamo i dalje pristizali sve do 1988. godine. Neki zbog kriminala, a neki zbog delikta mišljenja, piše Josip Jović / Slobodna Dalmacija

Rojnica je optužen i osuđen (zajedno s Mirkom Rajčićem, Markom Juranovićem i Fabijanom Dumančićem) na tri godine zatvora zbog navodnog podrivanja sistema, rušenja Jugoslavije i odvajanja Hrvatske, a jedini dokazi za tu urotničku djelatnost bilo je posjedovanje lista “Nova Hrvatska” i još neke nezgodne literature.

Imao je samo dvadeset dvije godine, u istrazi je proveo šest mjeseci, podvrgavali su ga elektrošokovima, doveli ga na rub smrti kad mu je postalo svejedno hoće li živjeti ili umrijeti. Trajno mu je uništen dio života, one možda najbolje godine. Prekinuo je studij prava, koji nikada neće nastaviti.

U zatvoru se našao u društvu okorjelih kriminalaca, koji ga nisu maltretirali kao što oni znaju raditi, i to samo zato što je bio pismen pa im je pisao molbe i žalbe.

Kaže kako su mu molitva, vjera u Boga, majčini i sestrini posjeti bili jedina pomoć, utjeha i nada. Danas je pun opraštanja i razumijevanja, miran i bez imalo osvetničkoga u sebi. Pod inicijalima je čak sakrio i imena onih koji su ga teretili da bi spasili sebe.

“Ja sam 6387”, kao i brojne druge knjige, zapisi, sjećanja itd., snažan je odgovor učestaloj tezi kako smo živjeli u socijalizmu s ljudskim likom i u pravednoj državi, kako je čak nekada bilo bolje, kako su priče o progonima samo propagandne nacionalističke bajke.

Nekad je, međutim, bio Goli otok. Na promociji je povjesničar Josip Jurčević temeljem vlastitih istraživanja iznio podatak kako je od 1945. do 1950. bilo trideset tisuća političkih procesa te kako je sto tisuća ljudi osuđeno iz političkih razloga. Sve je bilo po zakonu, samo što su zakoni bili u službi režima, u službi ideologije i jedine partije.

Posljednji politički zatvorenik na Golom otoku, spomenuo je Rojnica, došao je tamo 1983. i ostao sve do 1988. godine, a njegov krimen bila je parola “Živjela Hrvatska”, koju je napisao na nekom zidu. Takva kazna, ako je vjerovati nekim najavama novog kaznenog zakona, čeka onoga tko napiše ili uzvikne “Za dom spremni”!

Moderni tzv. antifašisti priznat će eufemistički kako je Goli otok bio “greška”, ali im Bleiburg nije bio niti greška. Jer, valjda, na otoku su stradali njihovi.

Foto Vojko Bašić / HANZA MEDIA, Reuters

facebook komentari

Nastavi čitati