Predokus neba

    2

     

    Bilo je to 11. Veljače 1858. u Masabjeljskoj špilji, kad je tamnokosa pastirica sv. Bernardica Soubirous, iz gradića s francuske strane Pirineja, došla na rječicu Gavu skupljati drva za ogrjev. Dogodio se mistični susret neba i zemlje, dogodilo se nešto što je promijenilo život i percepciju mnogih ljudi. Djevica Marija joj se ukazala 18 puta, a na mjestu gdje joj je Djevica rekla da prstima prokopa zemlju, izbio je izvor vode, koji i dandanas teče iz špilje i kojeg milijuni ljudi drže ljekovitim. Za vjernika-to je izvanredni milosni Božji zahvat u ljudsku povijest, u ljudsku stvarnost.

    Ivan Merz je zapisao nakon svog hodočašća u Lourdes da se u špilji osjeća „predokus neba „

     To su neopisive stvari.

     Teško je nekome tko ne osjeća ili ne vjeruje prenijeti taj iznimni duhovni doživljaj, otisak nadnaravnog u ljudskom srcu. Mnogi su i onda a i danas pokušali izrugati Lourdes, a među prvima je prednjačio francuski književnik Emil Zola, pri tome mu nije bilo strano ni lagati, ni prešućivati medicinski dokazane činjenice o čudesnim ozdravljenjima.

    No u Lourdesu nisu u prvom planu čuda i čudesna ozdravljenja. Tko tamo dolazi tražiti senzacije, tko traga za čudima, pogriješio je adresu. Bit vjere nije u čudotvornim događajima.

    Bit vjere je u ljubavi i služenju čovjeku i Bogu.

    Prvi moj dojam u Lourdesu upravo je bio najčišći osjećaj katoličkog univerzalizma: svi smo tu jednaki, svi smo djeca Božja, i oni nekršćani koji tamo dolaze, ljudi svih rasa i nacija-svi su oni poput djece koja dolaze Majci, koji traže utjehu i ljubav. Mnogi dolaze tražiti i moliti za duševno i tjelesno zdravlje, ali je fascinantno da jednako toliko i onih koji dolaze služiti i pomagati nesebično teško bolesnima i nepokretnim. Lourdes razvija osjećaj solidarnosti čovjeka i čovječanstva, a sve pod milosnim okriljem Majke koja je majka sviju ljudi. Mnogi dolaze tamo otvorena srca, sa svojim bolima, patnjama i željama. Samo Bog zna što se događa u srcima tih milijuna hodočasnika , tražitelja, iskatelja, pred jednom malom i čudesnom špiljom.

    Čudesne su i biblijske reminiscencije Lourdskih ukazanja, Bog je izabrao nejaku djevojčicu pod čijim je rukama, gotovo iz stijene izbila živa voda, koja za kršćane simbolizira krista, kao kad je Mojsijev udarac štapom o stijenu u pustinji, provrila voda. Gospa u Lourdesu poziva narode da se dođu napiti na tom izvoru žive vode, zove ih kristu, zove ih Bogu, a ujedno ih uči čistoći srca. Poziva nas na obraćenje, da se u toj vodi okupamo i ponovno rodimo. Bog za svoje glasnike često bira one koji su u našim očima slabi ili čak neugledni. Jedan naš književnik, u svojim je zapisima, ustvrdio da nikako ne može shvatiti zašto se Bog ukazuje nekom pastiru ili pastirici, zašto neukima, nepismenima, a ne onim učenima koji bi poruku razumjeli. On to nikako ne može shvatiti, čini se čak da je davno u mladosti izgubio vjeru, da se muči zbog toga, i zamjera Bogu na neki način zašto komunicira s takvima, a njega ostavlja da se izjeda pitanjima. Kao da u tom čudnovatom Božjem izboru vidi neku prijevaru, neku obmanu za neuke ili veliku nepravdu.

    A odgovor u takvim slučajevima često puta vrlo je jednostavan.

    Kad želite prenijeti neku važnu i jednostavnu poruku preko nekog glasnika, hoćete li za glasnika izabrati odanu i srčanu osobu, jednostavnu i poslušnu, ili ćete za glasnika izabrati nekog vrlo učenog čovjeka ? Ako želite da vaša poruka bude prenesena bez dodavanja i oduzimanja, u svojoj izvornosti, hoćete li tržiti glasnika koji će vašu poruku dodatno tumačiti ili onoga koji će ju samo prenijeti ? Pri tom glasnik može razumjeti poruku ali i ne mora, važno je da ona bude prenesena. Ako pošaljete nekog učenog čovjeka, ne će li on vašoj poruci dodati svoja razmišljanja, svoja umovanja, ne će li je možda i iskrivit, pa i krivo shvatiti ? Možda će jednostavni glasnik bolje razumjeti bit svoga poslanja jer mu ne nedostaje poniznosti, dok učenom čovjeku poruka može zazvučati suhoparno, nejasno enigmatski, ili pak posve banalno, da je na kraju odbaci i kaže: ma tko to od mene pravi budali ! Bernardica je svijetu prenijela prve Gospine riječi : Ja sam Bezgrješno začeće. Gospa je te riječi izrekla svijetu preko jedne osobe čista srca, koja poruku teološki a ni u kom drugom smislu nije ni mogla razumjeti. Ona je samo prenijela što joj je Gospa rekla. Na razmišljanje svima kojima je poruka upućena

    Dakako, ovu prispodobu ne treba shvaćati jednostrano i doslovno, pogotovo ne kao svođenje glasnika na puko sredstvo bez vlastite osobnosti. No što mi znamo i o pastirici Bernardici, što mi znamo o onome što je bilo u njezinu srcu, a što je Bog prepoznao? Iako neugledan pastirica, u njezinu je izgledu i držanju bilo nešto plemenito. Ona je po nečemu bila posebna. Umrla je kao časna sestra u 35.godini života u samostanu u Neversu, i tko želi svjedočiti vidljivom Božjem čudu, neka ide tamo i vidi njezino usnulo neraspadnuto tijelo nakon 130 godina ! Onda neka se zapita je li to ona pastirica s Pirineja, za koju bi se mnogi zakleli da je beznačajni ljudski stvor, a danas joj se klanjaju kao svetici.

    Oni koji ni na tolika čuda ne povjeruju, neće povjerovati ni da im se osobno ukaže Gospa.

    Zoran Vukman,2010.

    facebook komentari

    • peppermintt

      “Bit vjere je u ljubavi i služenju čovjeku i Bogu.”

      🙂

    • peppermintt

      “Bit vjere je u ljubavi i služenju čovjeku i Bogu.”

      🙂