Predsjednice, evo zore, ima li dana?

2

Republika Hrvatska je jako mlada država, tek se pozicionira na međunarodnom planu, snažno je zatočena društvenom krizom, koja će svojim okovima uvijek spriječavati hrvatske nacionalne potencijale u razvoju i dokazivanju na svjetskoj sceni, pa je primarni interes otkloniti izvorišta problema piše Marko Ljubić u svojoj novoj kolumni za Dnevno.hr

Znače li odlazak Tita u muzej i fra Jozo Zovko na Pantovčaku, ukazanje u Hrvatskoj? To nacija priželjkuje, a za sada zna jedino Predsjednica.
Iako prve poruke i postupci Kolinde Grabar Kitarović na simboličkoj razini snažno prodiru u najdublje zone mraka hrvatskoga društva, ništa od toga nije ni trajno, ni siguran znak neophodnih promjena u ovoj zemlji. Početak snažno ukazuje, budi nadu, vraća nužno samopoštovanje naciji, ali ne smijemo zaboraviti da smo svega toga u izobilju imali i nakon 1995. godine, pa gotovo nepovratno prosuli.

Što je to što hrvatska Predsjednica može i trebala bi odmah uraditi?
Kolinda Grabar Kitarović može odmah početi dubinski rasvjetljavati Hrvatsku.

Namjerno neću govoriti o lustraciji, jer je taj društveni lijek postao neka vrsta javnoga vukodlaka, koga s jedne strane zagovornici u politici najčešće koriste kao strašilo suparnicima, a s druge strane apologeti mraka kao nasilje nad ljudskim pravima. Latinski lustratio jest – rasvjetljavanje.

Što to u Hrvatskoj treba zauvijek rasvijetliti?
Već odavno inzistiram u svojim tekstovima, da je primarni uzrok svih vidljivih poteškoća i žarišta u zemlji, žestoki sukob dviju struktura. Jedne manjinske i potpuno pretežite na svim pozicijama moći i utjecaja, druge većinske, koja je oslobodila zemlju, dobila rat i izgubila – državu. Sukob se vodi oko pitanja suvereniteta hrvatskoga naroda, što je neizdrživo žarište i za puno veće narode i stabilnije države. Ne može se govoriti o slobodi naroda i emenacipaciji svih njegovih mogućnosti, ako nad njegovom povješću vlada naslijeđeni totalitarni i kolonijalni mrak, ako mu se svakodnevno nameću modeli ponašanja posve suprotni nacionalnim vrednotama, niti može biti konačnoga oslobođenja hrvatskoga naroda, sve dok njegovom državom vladaju politike i ideje, koje se militantno protive rasvijetljavanju svega i usvajanju istine kao obrasca na kojemu se ima graditi društvo.

Dva su primarna dubinska pitanja, koja današnja Hrvatska mora rasvjetliti, dva golema utega, koja održavaju zloćudni poredak u društvu, društvenim polemikama, sukobima, na političkoj pozornici i koja snažno slabe Hrvatsku, ne samo sa stajališta ukupnoga razvoja, blokirajući nacionalne mogućnosti, već i na međunarodnom planu, pa i u nacionalnoj sigurnosti zemlje. To su, odnos današnje Hrvatske i hrvatskoga naroda prema razdoblju Drugoga svjetskoga rata, komunističke Jugoslavije u Hrvatskoj i odnos hrvatskoga i srpskoga naroda u cjelini.

To su potpuni prioriteti koje današnja hrvatska država ni jedne sekunde ne smije čekati – rasvjetliti. Nepostojanje političke volje i realne moći za rasvjetljavanjem hrvatsko-srpskih odnosa nakon završenog obrambenog rata za nezavisnost Hrvatske, vremenom je dovelo do toga da se danas u Hrvatskoj posve legitimnim na javnoj, znanstvenoj i pogotovo političkoj sceni, drži osporavanje samoga karaktera toga rata u Hrvatskoj, a hrvatskome narodu se krivotvorinama samo dvadeset godina kasnije, nameće krivnja i breme goleme odgovornosti za stradanje Srba, stvarnih agresora. To nikako ne bi bilo moguće, da u Hrvatskoj nema snažne integracije ciljeva i interesa naslijeđene udbaško – komunističke strukture s velikosrpskim ciljevima i interesima. Zbog toga su ta dva zloćudna fenomena današnje Hrvatske blizanci i neraskidiva cjelina, koja nasiljem i prevarama nastoji poništiti slobodarske težnje i interese hrvatskoga naroda.

Kako to riješiti?
U hrvatskom Ustavu kao najveće ugroze hrvatskoga naroda moraju stajati zaprijeke za promicanje, veličanje i afirmaciju komunističkih i velikosrpskih ideja i simbola, te njihovih nositelja. To je uvodni prag stvarne nakane rasvjetljavanja hrvatskoga društva. To su bez ikakve ekspertize apsolutno najopasnije žive i stalne ugroze interesa hrvatskoga naroda.
Hrvatska ne može biti slobodan sudionik, sukreator i promicatelj vrijednosti zajedničke Europe, u okovima udbaško-komunističkih i velikosrpskih krivotvorina.
Predsjednica neće lako, neće nikako, dobiti potporu i suglasnost svih stranaka za takav pristup rasvjetljavanju. Ni ne mora. Uvijek se može osloniti na hrvatski narod. Sada ima poziciju jer brdo je tu, a sunce ispod ruke. Velika je stvar da se javno za uvijek definiraju stvarni, umjesto prikrivenih interesa svih sudionika hrvatskoga političkog života. Da nam se ne dogodi da birajući pravednost dobijemo region.
Da ima smisla Nikoliću i Vučiću, patrijarhu Irineju, Dodiku, Stanimiroviću i Pupovcu, Dežuloviću i Luciću, Mesiću i Nobilu, Pusićima i Teršelič, pokušavati podastrijeti dokaze i činjenice, ne bismo imali razloga o tome ovdje pisati, a kamo li razmišljati na državnoj razni o tome.
Predsjednica ima mehanizam.
Svojom snažnom političkom inicijativom natjerat će sve političke čimbenike na jasno izjašnjavanje, dobit će nacija odgovore tko se protivi rasvjetljavanju mraka, laži, krivotvorina, tko jest za istinu, poštenje, tko uvažava razum, znanost i europske vrednote, konačno, tko je istinski promicatelj Hrvatske, a tko njezin podmukli krvnik. Očekivano je da neće dobiti potporu pretežite političke, javne i institucionalne strukture, ali tada može anagažirati civilne udruge i referendumom postići prvi prag rasvjetljavanja Hrvatske. Dokazano uspješna udruga «U ime obitelji» ima sve kompetencije i strukturu za uspjeh, a referendum je mehanizam.
Time prestaju sve rasprave oko trgova i ulica s imenima i nazivima zločinaca i zločinačkih organizacija iz kolonijalne prošlosti hrvatskoga naroda. To nije pitanje koje treba riješavati lokalna zajednica – to je prvorazredni nacionalni imperativ.

Primjedbe da će to radikalizirati društvo, antagonizirati naciju, da u ovakvoj ekonomskoj krizi ne smijemo otvarati tako teška «ideološka» pitanja, baviti se «prošlošću», jednostavno treba posve zanemariti. Jer su podvala. To su primjedbe upravo struktura prošlosti, koje nužnost inauguracije, ulaganje u bilo što autentično nacionalno, stalno osporavaju gradnjom vrtića, škola ili pomoći siromašnima, koji «kopaju po kontejnerima». To govore ljudi, udruge i politike, koje istovremeno upravo zagovaraju manje djece i politku razaranja obitelji, slabe obrazovanje i znanost, hrvatske građane, uzimajući stotine milijuna kuna za održavanje društvenoga mraka.

Kolinda Grabar Kitarović može inicirati rasvjetljavanje povjesnih i političkih odnosa između hrvatskoga i srpskoga naroda, odnosno današnjih država – Republike Hrvatske i Republike Srbije. To je obaveza predsjednika Države!
To treba uraditi na više razina.

Sa Srbijom, a time i Srbima u golemoj većini, povijest je pokazala da se ne smiju odgađati rješavanje otvorenih problema i pitanja. Poučna je izjava sbijanskoga predsjednika vlade Vučića u Zagrebu, da Srbija potražuje više nestalih nakon rata u Hrvatskoj, nego – Hrvatska.
Tragom toga, za narednih desetak godina, Srbija će sukladno svojim navikama tražiti prvo desetak tisuća ubijenih Srba, zatim dvadesetak, a za pola stoljeća to će biti – koliko im u tom trenutku bude odgovaralo. Sjetite se Jasenovca.

Danas je Hrvatska integrirana u zajednicu europskih naroda i država. Srbija tome teži, pa iako nije u toj integraciji, ne može izbjeći javnu pozornicu, onako kako ju je izbjegavala do sada.

Kolinda Grabar Kitarović treba pokrenuti prema aktualnoj hrvatskoj vladi kompletnu inicijativu, vrlo pomno razrađenu, o trajnom rješavanju svih pitanja koja opterećuju dva naroda i dvije države. To je i prvorazredan europski interes. Nitko ga neće smjeti javno, iako hoće tajno, pokušati osporavati. Nama je važnije na tom pitanju dovesti pod snažna svijetla sve sudionike javnoga i političkoga života u Hrvatskoj.

Sa Srbijom ne smije nitko iz Hrvatske pregovarati o karakteru rata u Hrvatskoj 1991-1998. godine. O tome uz sve ostalo, postoje neupitne najviše međunarodne ocjene, prije svih ICJ i ICTY. To mora respektirati svatko, pa i Srbija. Dakle, tragom toga, pred Srbiju treba postaviti sve zahtjeve ratne ostavštine. Sve. Uključivo i plaćanje ratne štete.
Od hrvatskih Srba treba tražiti posve jasno opredjeljenje o tome. Usprkos razumljivom nacionalnome odnosu prema Srbiji, njihova obaveza je podržati opravdane i poštene zahtjeve njihove hrvatske domovine, jer u njoj žive, u njoj ostvaruju život. Koliko god netko volio svoga brata ili sestru, upravo zbog očuvanja dostojanstva i poštovanja, a time i ljubavi – nužno je biti pošten u svakom međusobnom interesnom odnosu. Popustljivost je nepoštovanje, ali i priznanje vlastite nevjerodostojnosti.
O tome u Hrvatskoj svatko u politici i institucijama mora imati jasan javni stav. Onaj tko odbija prihvatiti takvu hrvatsku politiku prema Srbiji – neka to javno obrazloži naciji i preuzme odgovornost za to. Pa neka pokuša osvojiti vlast.
Današnje ponašanje Srbije je razumljivo, iako neprihvatljivo.
Srbija nema nikakve potrebe ni obaveze prema hrvatskome narodu i hrvatskoj državi, ponašati se kao partner i s uvažavanjem, sve dok u Hrvatskoj na političkoj, državnoj i javnoj sceni, dominiraju snage koje štite interese takve Srbije. Tek kada se u Hrvatskoj to pitanje institucionalno i javno definira kao državna politika nepodložna dnevno političkim promjenama, Srbija će morati pristati ozbljno razgovarati o načinu rješavanja tih problema. Do tada neće.

Sve sporove sa Srbijom treba pokušati rješavati bilateralno, točno, brzo, po neupitnim međuardonim modelima, a sve što ne ide mora se nametnuti kao multilateralna obaveze Srbiji na putu bilo kakve suradnje sa EU. Jer, mi smo EU, oni nisu.

U okviru rasvjetljavanja nužno je Ustavnim zakonom, a ne deklaracijom kao što je to sada, definirati rat 1991-1998. godina kao obranu od srpske agresije. Republiku Srpsku Krajinu tim zakonom treba definirati kao zločinačku velikosrpsku paradržavu, a njezine simbole i politike zločinom s trajnom kaznenom zaprijekom u Republici Hrvatskoj. Njenu afirmaciju u Srbiji ili bilo gdje u svijetu – otvorenim neprijateljstvom i nasrtajem prema hrvatskom narodu, te sukladno tome poduzimati sve raspoložive mjere za otklanjanjem te ugroze. To je univerzalno međunarodno pravo kojega se pridržava svaka slobodna država.

Ustavni zakon o Domovinskom ratu treba biti pravna, sadržinska i politička podloga za definiranje statusa srpske nacionalne manjine u Hrvatskoj.
Srpska nacionalna manjina treba u Hrvatskoj imati drugačiji formalno-pravni status, nego ostale nacionalne manjine i to zbog izuzetnog značaja trajnog rješavanja vrlo složenih odnosa između dva naroda, te Hrvatske i Srbije. Postojećim pristupom rješavanja statusa nacionalnim manjinama u Hrvatskoj, zanemaruju se presudne povjesne i političke činjenice, a ostale nacionalne manjine, zapravo inženjeringom izbornoga zakona i interesima njihovih političkih liderčića, izručuje se u zagrljaj Miloradu Pupovcu, SNV – u, SPC-u i militantnoj vrhušci hrvatskih Srba, koja svoje velikosrpske ciljeve s lakoćom i u Hrvatskoj i u svijetu, samo vrhunski preodjeva u – univerzalna prava nacionalnih manjina. Time se velikosprkoj politici u Hrvatskoj daje snažan blok, koji nema ni povjesni ni politički legitimitet, a ima golem utjecaj i može biti, i jeste, veliki strateški problem razvoju Hrvatske. Osobito je štetan za dugoročnu integraciju hrvatskoga društva Zakon, po kojem, bez obzira na izborni legitimitet, nacionalne manjine ostvaruju pravo na nepromjenjiv broj zastupnika, što ih trajno destimulira za preuzimanje potpune odgovornosti s hrvatskim narodom, za sudbinu svoje domovine. Iako se tim Zakonom neopravdano pogodovalo Srbima, otvara realnu opasnost razvoja izolacionističkih politika kod manjina, koje su tjekom povjesti posve integrirane u hrvatsko društvo i s kojima hrvatski narod nema nikakvih sporenja. To se već jasno može uočiti u ponašanju tzv.manjinaca u hrvatskom Saboru.
Zbog rata koji se vodio u Hrvatskoj i poslijeratne politike, nužno je svim pripadnicima vojske, državnih institucija i javnih službi tadašnje Republike Srpske Krajine, kao i kreatorima tadašnje javnosti – trajno zapriječiti djelovanje u svim javnim, političkim, državnim i nacionalnim institucijama Republike Hrvatske. Zakon o pravima nacionalnih manjina ne može biti zakon o zaštiti neprijatelja, niti o afirmaciji i nagrađivanju neprijateljstva.
I to je trajni obrazac za izbjegavanje sukoba, raspirivanje mržnje i krvoprolića u budućnosti između hrvatskoga naroda i hrvatskih Srba. U tom paketu, nužno je izmjenama zakona o državljanstvu svim hrvatskim Srbima koji nisu 1991. godine prihvatili hrvatsku državnost, a nakon poraza su napustili trajno Republiku Hrvatsku – oduzeti državljanstvo.

Republika Hrvatska je jako mlada država, tek se pozicionira na međunarodnom planu, snažno je zatočena društvenom krizom, koja će svojim okovima uvijek spriječavati hrvatske nacionalne potencijale u razvoju i dokazivanju na svjetskoj sceni, pa je primarni interes otkloniti izvorišta problema. S obzirom da imamo svoju državu, ali i na iskustva sa Srbijom, ta pitanja se ne smiju niti jedne sekunde odgađati. Bez obzira na ustavne ovlasti, Kolinda Grabar Kitarović ima poziciju s koje inicijativom i razumnom nacionalnom politikom može dovesti sve čimbenike hrvatske politike na – svjetlo. A to je smisao – rasvjetljavanja. To je preduvjet odgovornog nacionalnog odlučivanja svakog hrvatskog državljanina, a ne babaroga koja kažnjava.

[ad id=”40551″]

facebook komentari