Connect with us

Kolumne

Predsjednice, evo zore, ima li dana?

Published

on

Republika Hrvatska je jako mlada država, tek se pozicionira na međunarodnom planu, snažno je zatočena društvenom krizom, koja će svojim okovima uvijek spriječavati hrvatske nacionalne potencijale u razvoju i dokazivanju na svjetskoj sceni, pa je primarni interes otkloniti izvorišta problema piše Marko Ljubić u svojoj novoj kolumni za Dnevno.hr

Znače li odlazak Tita u muzej i fra Jozo Zovko na Pantovčaku, ukazanje u Hrvatskoj? To nacija priželjkuje, a za sada zna jedino Predsjednica.
Iako prve poruke i postupci Kolinde Grabar Kitarović na simboličkoj razini snažno prodiru u najdublje zone mraka hrvatskoga društva, ništa od toga nije ni trajno, ni siguran znak neophodnih promjena u ovoj zemlji. Početak snažno ukazuje, budi nadu, vraća nužno samopoštovanje naciji, ali ne smijemo zaboraviti da smo svega toga u izobilju imali i nakon 1995. godine, pa gotovo nepovratno prosuli.

Što je to što hrvatska Predsjednica može i trebala bi odmah uraditi?
Kolinda Grabar Kitarović može odmah početi dubinski rasvjetljavati Hrvatsku.

Namjerno neću govoriti o lustraciji, jer je taj društveni lijek postao neka vrsta javnoga vukodlaka, koga s jedne strane zagovornici u politici najčešće koriste kao strašilo suparnicima, a s druge strane apologeti mraka kao nasilje nad ljudskim pravima. Latinski lustratio jest – rasvjetljavanje.

Što to u Hrvatskoj treba zauvijek rasvijetliti?
Već odavno inzistiram u svojim tekstovima, da je primarni uzrok svih vidljivih poteškoća i žarišta u zemlji, žestoki sukob dviju struktura. Jedne manjinske i potpuno pretežite na svim pozicijama moći i utjecaja, druge većinske, koja je oslobodila zemlju, dobila rat i izgubila – državu. Sukob se vodi oko pitanja suvereniteta hrvatskoga naroda, što je neizdrživo žarište i za puno veće narode i stabilnije države. Ne može se govoriti o slobodi naroda i emenacipaciji svih njegovih mogućnosti, ako nad njegovom povješću vlada naslijeđeni totalitarni i kolonijalni mrak, ako mu se svakodnevno nameću modeli ponašanja posve suprotni nacionalnim vrednotama, niti može biti konačnoga oslobođenja hrvatskoga naroda, sve dok njegovom državom vladaju politike i ideje, koje se militantno protive rasvijetljavanju svega i usvajanju istine kao obrasca na kojemu se ima graditi društvo.

Dva su primarna dubinska pitanja, koja današnja Hrvatska mora rasvjetliti, dva golema utega, koja održavaju zloćudni poredak u društvu, društvenim polemikama, sukobima, na političkoj pozornici i koja snažno slabe Hrvatsku, ne samo sa stajališta ukupnoga razvoja, blokirajući nacionalne mogućnosti, već i na međunarodnom planu, pa i u nacionalnoj sigurnosti zemlje. To su, odnos današnje Hrvatske i hrvatskoga naroda prema razdoblju Drugoga svjetskoga rata, komunističke Jugoslavije u Hrvatskoj i odnos hrvatskoga i srpskoga naroda u cjelini.

To su potpuni prioriteti koje današnja hrvatska država ni jedne sekunde ne smije čekati – rasvjetliti. Nepostojanje političke volje i realne moći za rasvjetljavanjem hrvatsko-srpskih odnosa nakon završenog obrambenog rata za nezavisnost Hrvatske, vremenom je dovelo do toga da se danas u Hrvatskoj posve legitimnim na javnoj, znanstvenoj i pogotovo političkoj sceni, drži osporavanje samoga karaktera toga rata u Hrvatskoj, a hrvatskome narodu se krivotvorinama samo dvadeset godina kasnije, nameće krivnja i breme goleme odgovornosti za stradanje Srba, stvarnih agresora. To nikako ne bi bilo moguće, da u Hrvatskoj nema snažne integracije ciljeva i interesa naslijeđene udbaško – komunističke strukture s velikosrpskim ciljevima i interesima. Zbog toga su ta dva zloćudna fenomena današnje Hrvatske blizanci i neraskidiva cjelina, koja nasiljem i prevarama nastoji poništiti slobodarske težnje i interese hrvatskoga naroda.

Kako to riješiti?
U hrvatskom Ustavu kao najveće ugroze hrvatskoga naroda moraju stajati zaprijeke za promicanje, veličanje i afirmaciju komunističkih i velikosrpskih ideja i simbola, te njihovih nositelja. To je uvodni prag stvarne nakane rasvjetljavanja hrvatskoga društva. To su bez ikakve ekspertize apsolutno najopasnije žive i stalne ugroze interesa hrvatskoga naroda.
Hrvatska ne može biti slobodan sudionik, sukreator i promicatelj vrijednosti zajedničke Europe, u okovima udbaško-komunističkih i velikosrpskih krivotvorina.
Predsjednica neće lako, neće nikako, dobiti potporu i suglasnost svih stranaka za takav pristup rasvjetljavanju. Ni ne mora. Uvijek se može osloniti na hrvatski narod. Sada ima poziciju jer brdo je tu, a sunce ispod ruke. Velika je stvar da se javno za uvijek definiraju stvarni, umjesto prikrivenih interesa svih sudionika hrvatskoga političkog života. Da nam se ne dogodi da birajući pravednost dobijemo region.
Da ima smisla Nikoliću i Vučiću, patrijarhu Irineju, Dodiku, Stanimiroviću i Pupovcu, Dežuloviću i Luciću, Mesiću i Nobilu, Pusićima i Teršelič, pokušavati podastrijeti dokaze i činjenice, ne bismo imali razloga o tome ovdje pisati, a kamo li razmišljati na državnoj razni o tome.
Predsjednica ima mehanizam.
Svojom snažnom političkom inicijativom natjerat će sve političke čimbenike na jasno izjašnjavanje, dobit će nacija odgovore tko se protivi rasvjetljavanju mraka, laži, krivotvorina, tko jest za istinu, poštenje, tko uvažava razum, znanost i europske vrednote, konačno, tko je istinski promicatelj Hrvatske, a tko njezin podmukli krvnik. Očekivano je da neće dobiti potporu pretežite političke, javne i institucionalne strukture, ali tada može anagažirati civilne udruge i referendumom postići prvi prag rasvjetljavanja Hrvatske. Dokazano uspješna udruga «U ime obitelji» ima sve kompetencije i strukturu za uspjeh, a referendum je mehanizam.
Time prestaju sve rasprave oko trgova i ulica s imenima i nazivima zločinaca i zločinačkih organizacija iz kolonijalne prošlosti hrvatskoga naroda. To nije pitanje koje treba riješavati lokalna zajednica – to je prvorazredni nacionalni imperativ.

Primjedbe da će to radikalizirati društvo, antagonizirati naciju, da u ovakvoj ekonomskoj krizi ne smijemo otvarati tako teška «ideološka» pitanja, baviti se «prošlošću», jednostavno treba posve zanemariti. Jer su podvala. To su primjedbe upravo struktura prošlosti, koje nužnost inauguracije, ulaganje u bilo što autentično nacionalno, stalno osporavaju gradnjom vrtića, škola ili pomoći siromašnima, koji «kopaju po kontejnerima». To govore ljudi, udruge i politike, koje istovremeno upravo zagovaraju manje djece i politku razaranja obitelji, slabe obrazovanje i znanost, hrvatske građane, uzimajući stotine milijuna kuna za održavanje društvenoga mraka.

Kolinda Grabar Kitarović može inicirati rasvjetljavanje povjesnih i političkih odnosa između hrvatskoga i srpskoga naroda, odnosno današnjih država – Republike Hrvatske i Republike Srbije. To je obaveza predsjednika Države!
To treba uraditi na više razina.

Sa Srbijom, a time i Srbima u golemoj većini, povijest je pokazala da se ne smiju odgađati rješavanje otvorenih problema i pitanja. Poučna je izjava sbijanskoga predsjednika vlade Vučića u Zagrebu, da Srbija potražuje više nestalih nakon rata u Hrvatskoj, nego – Hrvatska.
Tragom toga, za narednih desetak godina, Srbija će sukladno svojim navikama tražiti prvo desetak tisuća ubijenih Srba, zatim dvadesetak, a za pola stoljeća to će biti – koliko im u tom trenutku bude odgovaralo. Sjetite se Jasenovca.

Danas je Hrvatska integrirana u zajednicu europskih naroda i država. Srbija tome teži, pa iako nije u toj integraciji, ne može izbjeći javnu pozornicu, onako kako ju je izbjegavala do sada.

Kolinda Grabar Kitarović treba pokrenuti prema aktualnoj hrvatskoj vladi kompletnu inicijativu, vrlo pomno razrađenu, o trajnom rješavanju svih pitanja koja opterećuju dva naroda i dvije države. To je i prvorazredan europski interes. Nitko ga neće smjeti javno, iako hoće tajno, pokušati osporavati. Nama je važnije na tom pitanju dovesti pod snažna svijetla sve sudionike javnoga i političkoga života u Hrvatskoj.

Sa Srbijom ne smije nitko iz Hrvatske pregovarati o karakteru rata u Hrvatskoj 1991-1998. godine. O tome uz sve ostalo, postoje neupitne najviše međunarodne ocjene, prije svih ICJ i ICTY. To mora respektirati svatko, pa i Srbija. Dakle, tragom toga, pred Srbiju treba postaviti sve zahtjeve ratne ostavštine. Sve. Uključivo i plaćanje ratne štete.
Od hrvatskih Srba treba tražiti posve jasno opredjeljenje o tome. Usprkos razumljivom nacionalnome odnosu prema Srbiji, njihova obaveza je podržati opravdane i poštene zahtjeve njihove hrvatske domovine, jer u njoj žive, u njoj ostvaruju život. Koliko god netko volio svoga brata ili sestru, upravo zbog očuvanja dostojanstva i poštovanja, a time i ljubavi – nužno je biti pošten u svakom međusobnom interesnom odnosu. Popustljivost je nepoštovanje, ali i priznanje vlastite nevjerodostojnosti.
O tome u Hrvatskoj svatko u politici i institucijama mora imati jasan javni stav. Onaj tko odbija prihvatiti takvu hrvatsku politiku prema Srbiji – neka to javno obrazloži naciji i preuzme odgovornost za to. Pa neka pokuša osvojiti vlast.
Današnje ponašanje Srbije je razumljivo, iako neprihvatljivo.
Srbija nema nikakve potrebe ni obaveze prema hrvatskome narodu i hrvatskoj državi, ponašati se kao partner i s uvažavanjem, sve dok u Hrvatskoj na političkoj, državnoj i javnoj sceni, dominiraju snage koje štite interese takve Srbije. Tek kada se u Hrvatskoj to pitanje institucionalno i javno definira kao državna politika nepodložna dnevno političkim promjenama, Srbija će morati pristati ozbljno razgovarati o načinu rješavanja tih problema. Do tada neće.

Sve sporove sa Srbijom treba pokušati rješavati bilateralno, točno, brzo, po neupitnim međuardonim modelima, a sve što ne ide mora se nametnuti kao multilateralna obaveze Srbiji na putu bilo kakve suradnje sa EU. Jer, mi smo EU, oni nisu.

U okviru rasvjetljavanja nužno je Ustavnim zakonom, a ne deklaracijom kao što je to sada, definirati rat 1991-1998. godina kao obranu od srpske agresije. Republiku Srpsku Krajinu tim zakonom treba definirati kao zločinačku velikosrpsku paradržavu, a njezine simbole i politike zločinom s trajnom kaznenom zaprijekom u Republici Hrvatskoj. Njenu afirmaciju u Srbiji ili bilo gdje u svijetu – otvorenim neprijateljstvom i nasrtajem prema hrvatskom narodu, te sukladno tome poduzimati sve raspoložive mjere za otklanjanjem te ugroze. To je univerzalno međunarodno pravo kojega se pridržava svaka slobodna država.

Ustavni zakon o Domovinskom ratu treba biti pravna, sadržinska i politička podloga za definiranje statusa srpske nacionalne manjine u Hrvatskoj.
Srpska nacionalna manjina treba u Hrvatskoj imati drugačiji formalno-pravni status, nego ostale nacionalne manjine i to zbog izuzetnog značaja trajnog rješavanja vrlo složenih odnosa između dva naroda, te Hrvatske i Srbije. Postojećim pristupom rješavanja statusa nacionalnim manjinama u Hrvatskoj, zanemaruju se presudne povjesne i političke činjenice, a ostale nacionalne manjine, zapravo inženjeringom izbornoga zakona i interesima njihovih političkih liderčića, izručuje se u zagrljaj Miloradu Pupovcu, SNV – u, SPC-u i militantnoj vrhušci hrvatskih Srba, koja svoje velikosrpske ciljeve s lakoćom i u Hrvatskoj i u svijetu, samo vrhunski preodjeva u – univerzalna prava nacionalnih manjina. Time se velikosprkoj politici u Hrvatskoj daje snažan blok, koji nema ni povjesni ni politički legitimitet, a ima golem utjecaj i može biti, i jeste, veliki strateški problem razvoju Hrvatske. Osobito je štetan za dugoročnu integraciju hrvatskoga društva Zakon, po kojem, bez obzira na izborni legitimitet, nacionalne manjine ostvaruju pravo na nepromjenjiv broj zastupnika, što ih trajno destimulira za preuzimanje potpune odgovornosti s hrvatskim narodom, za sudbinu svoje domovine. Iako se tim Zakonom neopravdano pogodovalo Srbima, otvara realnu opasnost razvoja izolacionističkih politika kod manjina, koje su tjekom povjesti posve integrirane u hrvatsko društvo i s kojima hrvatski narod nema nikakvih sporenja. To se već jasno može uočiti u ponašanju tzv.manjinaca u hrvatskom Saboru.
Zbog rata koji se vodio u Hrvatskoj i poslijeratne politike, nužno je svim pripadnicima vojske, državnih institucija i javnih službi tadašnje Republike Srpske Krajine, kao i kreatorima tadašnje javnosti – trajno zapriječiti djelovanje u svim javnim, političkim, državnim i nacionalnim institucijama Republike Hrvatske. Zakon o pravima nacionalnih manjina ne može biti zakon o zaštiti neprijatelja, niti o afirmaciji i nagrađivanju neprijateljstva.
I to je trajni obrazac za izbjegavanje sukoba, raspirivanje mržnje i krvoprolića u budućnosti između hrvatskoga naroda i hrvatskih Srba. U tom paketu, nužno je izmjenama zakona o državljanstvu svim hrvatskim Srbima koji nisu 1991. godine prihvatili hrvatsku državnost, a nakon poraza su napustili trajno Republiku Hrvatsku – oduzeti državljanstvo.

Republika Hrvatska je jako mlada država, tek se pozicionira na međunarodnom planu, snažno je zatočena društvenom krizom, koja će svojim okovima uvijek spriječavati hrvatske nacionalne potencijale u razvoju i dokazivanju na svjetskoj sceni, pa je primarni interes otkloniti izvorišta problema. S obzirom da imamo svoju državu, ali i na iskustva sa Srbijom, ta pitanja se ne smiju niti jedne sekunde odgađati. Bez obzira na ustavne ovlasti, Kolinda Grabar Kitarović ima poziciju s koje inicijativom i razumnom nacionalnom politikom može dovesti sve čimbenike hrvatske politike na – svjetlo. A to je smisao – rasvjetljavanja. To je preduvjet odgovornog nacionalnog odlučivanja svakog hrvatskog državljanina, a ne babaroga koja kažnjava.

[ad id=”40551″]

facebook komentari

Continue Reading
Advertisement
Comments

Kolumne

Ivan Hrstić: Todorić vjerojatno nikad neće u zatvor

Published

on

By

Od prvog nastavka bloga jasno je – Ivica Todorić ne namjerava na sudu dokazivati niti jednu od svojih tvrdnji.

Cilj mu je pošto-poto braniti se sa slobode, čak i ako ga čeka desetljetni sudski maraton, izgraditi oko sebe kulisu ugroženog čovjeka, izloženog političkoj zavjeri, progonu i linču.

Priča uopće nije morala biti uvjerljiva za domaću publiku (i naravno da nije bila), jer još kad smo zaključili da mali Ivica blogira iz druge vremenske zone mogli smo naslutiti da je cijela ta konstrukcija treba poslužiti ne samo za rušenje eventualne presude, već i za moguću bitku protiv izručenja, piše Ivan Hrstić / Večernji list

Muški članovi obitelji Todorić u Londonu tako su formirali svoju K-vladu u egzilu. Premda je sin Ante najavio da će biti na raspolaganju hrvatskom pravosuđu, jasno je da su tamo otišli upravo kako – ne bi bili na raspolaganju.

Jesu li samo htjeli kupiti još malo vremena i izbjeći očekivano spektakularno uhićenje u cik zore u velebnom dvorcu iznad Zagreba, saznat ćemo do kraja tjedna. Podatak da su Todorići unajmili ergelu punokrvnih hrvatskih odvjetnika, te navod da su nadodali i londonskog eksperta za odugovlačenje izručenja govori da Ivici baš i nije trebalo vjerovati da mu je na računu ostalo svega 20 tisuća kuna te da je ipak nešto sklonio za crne dane.

Dakle, malo je vjerojatno da će siroti Ivica morati moljakati azil u veleposlanstvu Ekvadora i prehranjivati se pisanjem bloga u urotničkom društvu Juliana Assangea. A i pitanje je koliko bi razumijevanje za njegov status prizemljenog Kralja Sunca imao predsjednik te države, kojemu je “krsno” ime Lenin. “Sretna” okolnost za Todorića jest da nitko ni ne može odlučno poreći da nikakve zavjere nije bilo. Dapače, prije će biti da zavjere jest bilo, nego da je nije bilo! Rušili su ga sa svih strana.

Potkopavali ga poslovni konkurenti i saveznici, opsjedali dužnici i vjerovnici, izdavali dojučerašnji prijatelji, nož u leđa zabijali konfidenti koje je osobno birao u upravu, komplote iznutra pleli Hrvati i Rusi, oko vruće kaše kružili Slovenci i Srbi, zavjere kovali Vlada i oporba, pa i oporba unutar same vladajuće koalicije.

Materijala i za špijunski triler s potpisom le Carrea, a kamoli ne za odvjetničku ajkulu iz Cityja! A kad se tome nadoda zaplet kako je Ivica doživio sudbinu svojeg oca Ante, kojega je komunistička vlast nakon Hrvatskog proljeća strpala u zatvor i pokopala njegov uspješni Agrokombinat (ah, Déjà vu, taj kobni Agro-kombinat-komerc-kor…), jasno je da će, ako (ikad) uhite najvećeg hrvatskog blogera, Hrvatska vjerojatno samo još jednom potonuti na indeksu medijskih sloboda.

U nastavku bloga Todorić će napisati da ga, kao i njegovog oca, progone neprijatelji Hrvatske zbog njegovog dosljednog hrvatstva, oni koji žele Domovinu predati u ruke strancima i spriječiti otkrivanje istine. Sam Todorić nudi dva kontradiktorna scenarija.

Prvo otvara paljbu iz svih oružja na svojeg direktora financija, Ivana Crnjca, kao čovjeka s pedigreom CAIB-a, tvrtke koju proziva da je još 2016. krenula u akciju njegovog rušenja. No, nakon što je Crnjac šalje poruku da neće biti nikakav svjedok pokajnik, Todorić sad više ne spominje njega kao “domaćeg izdajnika”, već Damira Kuštraka, jedinog od njegovih ljudi kojega je zadržao vladin povjerenik.

Ako se odluči na bitku protiv izručenja, nametnut će se pitanje – a zašto mu je DORH omogućio takav bijeg? Pružili su mu prostora kao nikom do sad. Zašto su izvidi morali trajati 6 mjeseci? Ako se Todorić ipak odluči vratiti, kako će opravdati uobičajene razloge za pritvor, od utjecaja na svjedoke pa do ponavljanja (ne)djela?

Ta je li itko ikad dobio ovakvu raskošnu priliku za utjecaj na svjedoke?!? Osnovana sumnja trebala je i morala biti temelj za mnogo ranije djelovanje. Uhićeni su svi iz uprave – osim zakonski odgovornih članova obitelji Todorić! Zašto nisu uhićeni i bivši članovi uprave iz razdoblja obuhvaćenog istragom?

Odvjetnici – kao i oporba – vjerojatno neće propustiti pitati: a zašto onda nije uhićen i aktualni ministar financija? Izbjegne li istražni zatvor, Todorić vjerojatno neće ni dana proboraviti iza rešetaka. Što veći razmjeri poslovnog kraha, to će uz ovakav odvjetnički tim tužiteljima biti teže dokazati izvlačenje novca.

Ako na koncu bude i osuđen, nakon nekoliko ponovljenih suđenja izvući će se na starosnu dob i loše zdravlje.Pritvor je u mnogim slučajevima tužiteljima jedina zadovoljština. Ako već one u čiju krivicu smo uvjereni ne možemo poslati na zasluženu kaznu, znamo se tješiti se da su neko vrijeme ipak proveli iza rešetaka.

No, mogućnost da se na takav način ne presudom već diskrecijskom prosudbom raznoraznih kadija kažnjavaju i nevini ljudi – zacijelo nije nešto što bi nam trebalo osiguravati miran san.

Ivan Hrstić / Večernji list

Ante Todorić stigao u Hrvatsku

 

facebook komentari

Continue Reading

Kolumne

Nino Raspudić: Pad dvorca Todorovih i prvi poučci

Published

on

U ponedjeljak, malo prije šest ujutro, policija je ušla u Kulmerove dvore. Istog dana uhićeno je dvanaest ljudi iz vodstva Agrokora, dok su Ivica, Ante i Ivan Todorić bili nedostupni. Dok pišem ovaj tekst novinari čuče na zagrebačkom aerodromu i motre letova iz Londona očekujući hoće li se netko od muških Todorića pojaviti ili će i dalje u Domovini na braniku imanja ostati samo žene, starci i zet.

Oktobarska revolucija 1917. kulminirala je zauzimanjem carskog Zimskog dvorca. Je li ovog listopada u Hrvatskoj, ulaskom policije u donedavno nedodirljiv Todorićev dvorac, simbolički započela naša “revolucija” u smislu korjenite preobrazbe hrvatske politike, pravosuđa, gospodarstva i medija, ostaje vidjeti. Kao i uvijek u prijelomnim danima, tako je i u ponedjeljak vrijedilo pozorno pratiti medije i sve izjave aktera, jer dok je još sve vruće nešto istine uvijek izađe na površinu. Već sljedeći dan se priče ispeglaju i usklade, pozicije zauzmu, interpretacije ustale.

Što nam ovotjedna fenomenologija događanja oko Agrokora govori o našem društvu? Prije svega, opet potvrđuje kako ono ima vrlo malo senzibiliteta za zakon i institucije pravne države, a puno sklonosti demagogiji i trenutnom iskaljivanju strasti, pa makar se sutra, s novim igračima, sve nastavilo po starom. Todorić ne treba pasti zato što je bogat i bahat, zato što ima dvorac i helikoptere, već zato što je, ako mu se to dokaže, kršio zakone. A oni koji su mu omogućavali da time oštećuje javni interes i riskira državni novac, bilo da su to premijeri i ministri, HBOR, HNB, Hanfa, Porezna uprava ili bilo tko drugi, moraju biti pozvani na odgovornost i ne smiju biti zaboravljeni u sjeni ritualnog iskaljivanja na najvećem, ali ne i jedinom krivcu.

Saborsko povjerenstvo, kakvo god da jest, moralo bi nastaviti svoj rad u onim segmentima koji neće biti obuhvaćeni istragom, a koji su dugoročno za državu još važniji, a to je prije svega loše postavljen sustav koji se, u problematičnim dijelovima, mora razmontirati i presložiti. Možda bi ga trebalo nanovo formirati pod drugim imenom, poput “Saborsko povjerenstvo za istraživanje i sanaciju manjkavosti sustava koje su se pokazale u slučaju Agrokor”. Pa onda češljati u javnom ispitivanju sve one koji su činili propuste. Isti mediji koju su do jučer titrali Gazdi kao dobrotvoru i genijalcu bez kojeg u Hrvatskoj nitko ništa ne bi znao posijati i posaditi, sada pumpaju raju na linč prikazujući raskoš Agrokorova plemstva. Izazivaju time najniže porive zavisti i mržnje, ali ne i želje za pravdom i poštivanjem sustava i zakona, uz neumoljivo sankcioniranje onih koji ih krše. Puno je ljudi koji danas u Hrvatskoj žive u egzistencijalnoj tjeskobi, ovršeni, blokirani, u kroničnom minusu do grla i stalnom strahu od otvaranja kaslića s računima.

Teško je od njih očekivati empatiju za trenutne traume osoba uhićenih pa puštenih na slobodu u aferi Agrokor. Oni koji su prošli to iskustvo svjedoče da jedna noć u zatvoru zauvijek promijeni čovjeka. Spoznaja da si zatvoren, da ne možeš ići gdje hoćeš, odraslom čovjeku teško pada i to utoliko teže što je bio moćniji (u praksi znači i slobodniji) prije “ćorke”. Vjerujem im i da je teško gledati kako ti sve ono što si godinama dijelom stvorio, dijelom nagrabio, sada razvlače. No još je tjeskobniji i teži svakodnevni život stotinama tisuća ljudi u Hrvatskoj, koji pale pripadnike oligarhije, s pravom ili ne, smatraju sukrivcima za svoj položaj. Nema sumnje da bi se, da je kojim slučajem krenulo nasilno osvajanje dvorca, pojavio i puk s vilama, kukama i motikama, i počeo razvlačiti pokućstvo i hranu. Nakon upada policije pred dvorcem se ukazao i uvaženi saborski zastupnik Pernar, koji takve situacije nanjuši nepogrešivo kao Šimleša žensku nevolju. Nije jasno što je tu mogao pripomoći, osim što se naslikavao i njuškao oko najpoznatije ograde u Hrvatskoj.

Dok su se muške glave strateški povukle u Londonu, jedina osoba koja je imala petlju izaći pred javnost bila je Jadranka Todorić, Gazdina sestra. Svaki dan ispred dvorca raspravlja s novinarima, brani brata, drži im lekcije. Ne radi se o licemjerju ili bahatosti, već tu ima nešto od etičkog stava koji je iznad svih zakona i razuma, a to je ljubav sestre prema bratu, o kojoj piše i Hegel u Fenomenologiji duha kao o najčišćoj i etičkih najutemeljenijoj. Svatko tko ima sestru zna o kojem bogatstvu i blagodati govorim. Sestra će te uvijek stajati, i protiv zakona i protiv države, to je tako oduvijek, od Antigone o kojoj piše i Hegel pa do Nevenke Kerum i Jadranke Todorić kao dvije najeksponiranije jake sestre u Hrvatskoj.

Možemo misliti sve najgore o Ivici Todoriću i o Jadranki Todorić kao pojedincima, ali u relaciji sestra-brat uvijek svjedočimo najčišćoj ljubavi, iskonski čistom porivu i kada najgora sestra brani najgoreg brata. Nije slučajno to da je najrjeđe ubojstvo među srodnicima, gotovo nečuven događaj, da sestra ubije brata. Od svih u Famigli za sada je Jadranka Todorić pokazala najviše muda. Izlazi hrabro pred čopor novinara u busiji pred ogradom dvorca, iz istih onih medija koji su Todorićima do jučer titrali, i poklapa ih, iako nema nikakvih suvislih argumenata, snagom koju izvlači iz sestrinske ljubavi. U vrijeme prevrata i kod nas se fura skromnost i minimalizam. Todorićeva sestra vozi neugledan sivi Seat, a glavna zvijezda među odvjetnicima, Čedo Prodanović dolazi u dvorac u Smartu, koji mu, kad stane pored njega, više izgleda kao kaciga nego kao osobni automobil.

Osiromašenu raju iritira luksuz pa mediji koji su se okrenuli protiv Gazde snažno igraju na tu kartu. Jutarnji vladin bilten u rubrici “impozantne nekretnine bivših vodećih ljudi Agrokora” donosi i perjanicu od foto-reportaže pod naslovom: “Policija u grandioznoj vili moćne Todorićeve suradnice: pogledajte kako izgleda impozantni dom Piruške Canjuge u elitnom dijelu Zagreba”, u kojoj se vidi tamna ograda, malo travnjaka i nekakav trijem. Zanimljivo je kako su jednako impozantne domove stekli i pojedini novinari sa završenom srednjom školom koji su se napajali na istom koritu u zlatna vremena. Čitani portal vječno nabrijanog gazdice, pravomoćno osuđenog za utaju poreza, koji najviše propagira lažni moralizam i pumpa najniže strasti intelektualno i duhovno opustošene publike, kao glavnu vijest donosi fotografiju kućne pomoćnice obitelji Canjuga. Iz “impozantnog doma” izvirila je starija žena odjevena kao ropska kućna posluga na američkom Jugu ili kao ona čistačica u crtiću o Tomu i Jerryju. Dežurni pumpači i administratori narodnoga gnjeva povezuju to s Canjuginim trabunjanjem o “stališima”.

Meni je, pak, u svemu tome zanimljiva potreba da se, unatoč ostvarenom materijalnom i društvenom statusu, trebaš dodatno uvjeriti da si visoki “stališ” i time da ti posluga nosi takvu stereotipnu odoru. Ne zna se tko je tu žalosniji. Oni koji to čine ili oni koji ih zbog toga mrze i zavide im, umjesto da ih žale. Mediji se upliću u slučaj puštajući u javnost nepotvrđene “informacije” o pokajništvu. Pa samo tako imali priliku čuti i čitati da je “Mislav Galić predao dokumente kojima tereti Todorića”, kako je Ivan Crnjac prvi pokajnik i slično. Javnost se lako lovi na te nepotvrđene vijesti jer u njih žele vjerovati, što je razumljivo.

Nakon što su imali šest mjeseci da počiste sve tragove teško je povjerovati da je itko od njih držao bilo kakvu spornu dokumentaciju u “impozantnom domu” u Zagrebu ili “grandioznoj” vikendici na Rabu. Financijska forenzika traje predugo i pitanje je imaju li naši istražni organi kapaciteta obaviti je kako spada. Dakle, kao najbrži i najsigurniji put za privođenje procesa kraju ostaje pokajništvo i međusobno terećenje. Ako je u slučaju Agrokorove vrhuške bilo zajedničkog protuzakonitog djelovanja, teško je vjerovati da će do kraja ostati jedni uz druge. U takvim skupinama ljude veže samo interes oko plijena, a ne zajednički ideali, međusobna ljubav i solidarnost.

Zašto bi relativno mlad čovjek odgulio dugogodišnju robiju za glavu koji je u Londonu? Nadalje, ako se i vrati i preda, zašto bi Gazda bio žrtveni jarac za sve, a oni koji su, od politike preko nadležnih institucija do medija, od njega cijelo vrijeme imali koristi, prošli lišo? Spektakl oko upada u dvorac i druge “impozantne domove” samo je početak. Ako priča ostane na iskaljivanju najnižih strasti na jednoj žrtvenoj jarčini ili nekoliko jaraca, jarčića, koza i kozlića, a ostane netaknut sistem koji je omogućio nastanak i dugogodišnje prikrivanje financijske rupe o kojoj i Putin razgovara s Predsjednicom u Moskvi, ništa se nije napravilo.

No ako se priča krene rasplitati dalje i dublje, a tu su Gazdina famozna bilježnica i eventualno pokajništvo najdragocjeniji, afera Agrokor bit će izraz Božje providnosti, nešto najbolje što se za ozdravljenje Hrvatske moglo dogoditi u novijoj povijesti. Čekajući rješenje te dileme, ostaje nam samo pratiti letove iz Londona i svjedočiti još jednom koliko je sestrinska ljubav jaka, a partnerska labava.

Nino Raspudić / Večernji.hr

facebook komentari

Continue Reading