Pratite nas

Kolumne

Predsjedniče, tko je zadnjih pet godina predsjednik i zadnje tri na vlasti?

Objavljeno

na

Pobjedili smo zato jer moj program nudi Hrvatsku drugačiju od ove danas”, rekao je Josipović nakon objave rezultata. Pa čija je ova Hrvatska danas, tko je već pet godina predsjednik i tri godine na vlasti? Predsjednik, dakle, nudi Hrvatsku posve drugačiju od ove njegove i SDP-ove?

Koliko god je ova kampanja bila blijeda i bezidejna, toliko su poruke nakon prvog kruga izbora još više promašene, na granici apsurda i montipajtonovskog humora. Naročito to važi za inače smušenog i dekoncentriranog Milanovića. No u licemjerju i dalje prednjači Josipović. Iz njegovog govora moglo bi se zaključiti da je u Hrvatskoj zadnjih pet godina predsjednik iz redova HDZ-a. “Ova mlada generacija koja je najobrazovanija danas ima najmanje posla”, rekao je. I dodao da će on sve to promijeniti. Valjda kad on i SDP dođu na vlast! Pa zar nije on presjednik već pet godina? Ne vodi li njegova stranka državu? On i Milanović govore kao ljudi koji sad dolaze kao kandidati na izbore i kritiziraju aktualnu vlast, a ne kao netko tko već godinama neuspješno vodi državu. Pa nezaposlenost je postala problem upravo nakon što je on postao predsjednik! Val nezaposlenosti kreće s 2009!

I kad bi predsjednik imao neke veze s nezaposlenošću, kao što on insinuira, a nema, krivica bi bila prvenstveno na njemu. Zadnje tri godine porast nezaposlenosti, dok se ekonomija u cijeloj EU oporavlja, ne ide na dušu njemu osobno, ali ide njegovoj stranci. Autogol, reklo bi se. Ne i jedini.

Prvu glupost postiborne večeri je izrekao dežurni vladin vrač pogađač, Milanovićev Vidoviti Milan Branko Grčić. Inače poznat kao najveći optimist u Hrvata i šire, nakon prvih rezultata s terena je poručio da drugog kruga možda neće ni biti, jer će oni odnijeti pobjedu već u prvom krugu. Kako su njegove ekonomske i političke prognoze inače promašenije od Vakulinih, to je zapravo bila najava izbornog debakla Ive Josipovića. Debakla, jer je uz kompletnu medijsku mašineriju na svojoj strani i blijedu Kolindu, na kraju uspio sakupiti tek oko jedan posto više glasova od nje. Što nije, kako on tvrdi, pobjeda, jer kad postignete rezultat koji je ispod planiranog i očekivanog za dobrih deset posto, to je neuspjeh. No, od Grčića smo inače navikli da nas uvjerava da je i “negativan rast” BDP-a zapravo – rast, a ne eufemizam za pad.

Na njega se nadovezala Milanka Opačić, koja je uspjela odbiti u startu dobar dio Sinčićevih birača koji će biti ključni za pobjedu u drugom krugu, rekavši da on nudi nerealna rješenja i da je “šarena laža”. Iako je teško sporiti joj da je to što je rekla točno, izjava je u ovakvoj situaciji naivnija i prostodušnija od svega što je on rekao u kampanji. Zapravo je iskaz političke gluposti. Istina je da se stvari ne mogu rješavati na način na koji predlaže Sinčić, osim u bajkama i filmskim scenarijima, politička i ekonomska stvarnost je nešto posve drugo, ali istina je i da se takvim netaktičnim izjavama ne mogu privući ti birači.

Gaf je napravila i Kolinda, koja je u svom govoru zahvalila Vasi Brkiću i Tomislavu Karamarku, vjerojatno u namjeri da demantira glasine kako stranka zapravo moli Boga da ona izgubi izbore. No, bilo bi ipak pametnije da je zahvalila svom suprugu, koji je stajao pokraj nje. Njega nije niti spomenula.

No kralj gafova je ipak slučajni premijer koji je ponovo demonstrirao verbalnu agresiju i vlastitu ispraznost. Nakon tri godine na vlasti, on nema drugih argumenata nego reći “pa ne želite valjda da se vrati HDZ”. Ne, premijeru, želimo da vi i SDP ostanete još pet mandata na vlasti pa da konačno dočekamo taj vaš investicijski tsunami i pravdu za sve. I realizaciju onog “u plusu tri plaće, a ne u minusu da ti se plače”, “Izvoziti pametne ideje, a ne pametnu mladost”, “Naš posao je osigurati vaš posao” (važi samo za članove partijskog podmlatka), i tako dalje.

On i dalje ponavlja da je “HDZ stranka koja je opljačkala Hrvatsku, koja ima karakteristike zločinačke organizacije”. Istina, HDZ se gadno osramotio pod Sanaderom, no upravo je SDP raširio korupciju do najnižih razina! “To su ljudi iz iste garniture, tajnici ili suradnici istih ljudi”, kaže Milanović. Istina, Karamarko je bio tajnik Mesiću, što mu ne služi na čast, ali Karamarko je isto tako, da ne zaboravimo, bio taj koji je Sanadera strpao iza rešetaka i to kao vanstranački ministar u vladi Jadranke Kosor. Dok je “tajnik Sanaderu” bio upravo Milanović, na početku svoje karijere, u sklopu programa “s faksa u Ministarstvo vanjskih poslova” rezerviranog za djecu partijskih i stranačkih čelnika. Na stranu tko je bio čiji tajnik i tajnica, takva retorika je odraz panike, ali i odraz toga što ova vlada iza sebe nema nikakve rezultate: oni se nemaju čime pohvaliti, oni nemaju ništa iza čega mogu stati, oni mogu samo papagajski ponavljati “pa ne želite valjda da se vrati HDZ, oni su lopovi”! A to kaže isti premijer koji je do kraja čuvao Marinu Lovrić Merzel i Sabu, i govorio da im vjeruje. Isti premijer koji je morao smijeniti već nekoliko ministara zbog upletenosti u kriminalne radnje, poput Linića, ili zato jer su iz nekih drugih razloga završili u zatvoru, poput Čačića. Vikati “HDZ je korumpiran” u situaciji kad se za SDP vladom vuku repovi bezbrojnih afera je zapravo komedija. On poziva građane da ne vjeruju HDZ-u, ali niti jednom riječju nije rekao zašto bi trebali vjerovati njemu! Voditi negativnu kampanju možda ima smisla kad ste oporba, no kakvog smisla ima voditi negativnu kampanju kad ste vlast? Imamo situaciju kad vlast govori kako u Hrvatskoj ništa ne valja i kako će oni sve to promijeniti! Pa to je za anale hrvatske političke gluposti!

“Ne se navuć na HDZ, ne dopustite da se ta ekipa vrati na vlast, prošlo je samo tri godine, to su isti ljudi”, kaže Milanović. A ako glasamo za njih, to će od sad biti neki drugi ljudi, a ne oni isti koji su već pet, odnosno tri godine na vlasti? “Uloga predsjednika je pitanje časti i garda a to oni ne zaslužuju”, kaže Milanović, ali ne kaže čime to oni zaslužuju? “Građani neće pasti na jeftinu patetiku i frazetine”, kaže Milanović i dodaje da svi znamo što je bilo, “a bilo je ono čega se stidimo i dan danas.” Na Marinu smo valjda ponosni, i Sabu, a plan 21 valjda nisu frazetine? Prošle su samo tri godine – i što je urađeno za te tri godine? Jedno veliko ništa. Riječ “ništa” zapravo najbolje opisuje rezultate njegove vlade i Josipovićevog predsjednikovanja, i jasno da u toj situaciji on nema drugog izlaza nego napadati oporbu kao da su oni zapravo na vlasti! “Ili mi ili oni”, mudro je zaključio Milanović svoje izlaganje, posve u skladu s proklamiranom Josipovićevom politikom “jedinstva nacije”.

No Milanović je rekao još nešto posebno glupo, a to je da smatra da hrvatskim zastavama nije mjesto u izbornom stožeru HDZ-a. A čemu je tamo mjesto? Titovoj bisti iz Josipovićeva ureda? Zastavama SFRJ možda? Zašto Milanović misli da upravo SDP ima pravo na monopol na mahanje zastavama – čime se obilato služe u kampanji, valjda da se prikriju lijepe kape i još ljepše petokrake?

Ako je Milanovićeva poruka panična i promašena, Josipovićeva je cinična. “Građani žele još više pravednosti”, kaže on, kao da nas već i od ove količine pravednosti ne boli glava. Hvala na još više takve pravednosti u kojoj najteži invalidi rata borave u šatoru i svedeni su na socijalne slučajeve! A istodobno, on govori: “Dragi prijatelji, previše je krvi proliveno za ovu Hrvatsku, previše je branitelja stradalo, kuća porušeno previše je bilo patnje da bismo Hrvatsku predali onima koji je ne zaslužuju’. Je li Hrvatska stvarno u rukama onih koji je zaslužuju? Jesu li branitelji kojih su mu puna usta zaslužili Freda i Glavaševića, jesu li zaslužili da se novim ustavom želi izjednačiti invalide koji su stradali u Vukovaru i Dubrovniku s onima koji su se pijani slupali s autom ili četnicima koji su nagazili na vlastite mine, u ime “jednakog tretmana svih”?

Ono što meni najviše bode uši u njegovom obraćanju, pored toga da nudi drukčiju Hrvatsku od one u kojoj su on i njegova stranka na vlasti, i pored toga što su mu najednom puna usta Hrvatske, Hrvata i Hrvatica, koje je spomenuo u desest minuta više puta nego u zadnjih pet godina, je izjava da “Hrvatska zaslužuje program koji isključuje korupciju, koji isključuje iz politike one koji su po stranačkim kriterijima, bez pravih kriterija, dolaze na pozicije.”

Ako to nije vrhunac licemjerja, onda ne znam što je. Po kojim “pravim kriterijima” se kadrovira na HRT-u, gdje je na vlasti njegov poltron koji je smijenio sve politički nepodobne? Po kojim pravim kriterijima se postaje savjetnik u njegovom uredu? Po kojim kriterijima je savjetnica postala Ankica Lepej? Po kriteriju olajavanja Tuđmana? Po kojem pravom kriteriju je to postao Jović, po kriteriju srbovanja? Po kojem pravom kriteriju je to postao Perković, po tatinoj udbaškoj sjekiri? Po kojem pravom kriteriju je članica upravnog odbora documente pred koji dan došla na čelo Državog arhiva u Zagrebu? Po kojim pravim kriterijima su poslove po agencijama i ministarstvima dobile tisuće SDP-ovaca, osim kriterija lojalnosti Josipoviću i papagajskog ponavljanja kako je HDZ kriminalna organizacija? Neki su i ministri postali po tom kriteriju, poput kriminalno nesposobnog Jovanovića!

Uglavnom, sve što su SDP-ovci rekli nakon izbora se svodi na “prokleti HDZ, HDZ je zlo”. Ako nemaju što pametnije reći u svoju korist, možda bolje da šute.

piše :Marcel Holjevac

Izvor: dnevno.hr

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Josip Jović: Nekad je bio Goli otok

Objavljeno

na

Objavio

Jedna ljudska sudbina bolje objašnjava prilike i klimu nekog vremena od suhoparnih, brojkama nabijenim povijesnih analiza.

Jedna od takvih sudbina zapisana je u upravo na Pravnom fakultetu u Splitu, pred prepunom velikom dvoranom, promoviranoj knjizi Jakoslava Davida Rojnice “Ja sam 6387”, u kojoj on u trećem licu piše o svom suđenju i zatvaranju na zloglasnom Golom otoku.

Ne, nije, ako ste pomislili, Rojnica informbiroovac. On je rođen 1956., iste godine kad je progon “staljinista” Staljinovim metodama bio završen, a Tito otoplio odnose sa SSSR-om. No, osuđenici su tamo i dalje pristizali sve do 1988. godine. Neki zbog kriminala, a neki zbog delikta mišljenja, piše Josip Jović / Slobodna Dalmacija

Rojnica je optužen i osuđen (zajedno s Mirkom Rajčićem, Markom Juranovićem i Fabijanom Dumančićem) na tri godine zatvora zbog navodnog podrivanja sistema, rušenja Jugoslavije i odvajanja Hrvatske, a jedini dokazi za tu urotničku djelatnost bilo je posjedovanje lista “Nova Hrvatska” i još neke nezgodne literature.

Imao je samo dvadeset dvije godine, u istrazi je proveo šest mjeseci, podvrgavali su ga elektrošokovima, doveli ga na rub smrti kad mu je postalo svejedno hoće li živjeti ili umrijeti. Trajno mu je uništen dio života, one možda najbolje godine. Prekinuo je studij prava, koji nikada neće nastaviti.

U zatvoru se našao u društvu okorjelih kriminalaca, koji ga nisu maltretirali kao što oni znaju raditi, i to samo zato što je bio pismen pa im je pisao molbe i žalbe.

Kaže kako su mu molitva, vjera u Boga, majčini i sestrini posjeti bili jedina pomoć, utjeha i nada. Danas je pun opraštanja i razumijevanja, miran i bez imalo osvetničkoga u sebi. Pod inicijalima je čak sakrio i imena onih koji su ga teretili da bi spasili sebe.

“Ja sam 6387”, kao i brojne druge knjige, zapisi, sjećanja itd., snažan je odgovor učestaloj tezi kako smo živjeli u socijalizmu s ljudskim likom i u pravednoj državi, kako je čak nekada bilo bolje, kako su priče o progonima samo propagandne nacionalističke bajke.

Nekad je, međutim, bio Goli otok. Na promociji je povjesničar Josip Jurčević temeljem vlastitih istraživanja iznio podatak kako je od 1945. do 1950. bilo trideset tisuća političkih procesa te kako je sto tisuća ljudi osuđeno iz političkih razloga. Sve je bilo po zakonu, samo što su zakoni bili u službi režima, u službi ideologije i jedine partije.

Posljednji politički zatvorenik na Golom otoku, spomenuo je Rojnica, došao je tamo 1983. i ostao sve do 1988. godine, a njegov krimen bila je parola “Živjela Hrvatska”, koju je napisao na nekom zidu. Takva kazna, ako je vjerovati nekim najavama novog kaznenog zakona, čeka onoga tko napiše ili uzvikne “Za dom spremni”!

Moderni tzv. antifašisti priznat će eufemistički kako je Goli otok bio “greška”, ali im Bleiburg nije bio niti greška. Jer, valjda, na otoku su stradali njihovi.

Foto Vojko Bašić / HANZA MEDIA, Reuters

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Hitrec: Mutikaša J. Pavičić vrijeđa sve i svakoga, a Stepinca naziva politički insuficijentnim jadnikom

Objavljeno

na

Objavio

Magle, dugotrajne magle sve do podne. Lako se u njima izgubiti, ne samo guskama. I priča o Agrokoru zamagljuje se s mnogih strana, premda su Kulmerovi dvori na uzvišenom položaju gdje sunce dopire puno ranije nego u prigorskim nizinama. Ondje su s prvim tracima zore, praktički još po mraku, ušli policajci i novinari koje je DORH prve obavijestio, po već ustaljenom običaju da se velike predstave uhićenja odvijaju pred okom kamere i očima televizijskih gledatelja. Kulmerovce nisu pronašli, ali su negdje blizu u Šestinama zgrabili oberšefa svih Todorićevih novčanih vragolija, koji ima dragocjene podatke i s njima u džepu može se lahko nagoditi, jer sloboda nema cijenu.

Odluka je očito donesena u suradnji duboke i plitke države, jer obje imaju prste u pekmezu i sada bi vrlo rado da proces bude vođen tako da se ne otkriju ključni igrači koji su godinama žmirili ili pogodovali maestralnom carstvu usred Republike, velikom gospodarskom feudalcu koji je imao u džepu hrvatske političare i utjecajne javne djelatnike, pri čemu je zapošljavanje njihove djece samo manji, izvanjski i poznati način humanoga korumpiranja elite, gdje svjetonazori i ine pripadnosti nisu imale bitnu ulogu.

Todorić uvijek može reći, i istina je, da je zapošljavao i obične, tzv. male ljude, njih stotinu tisuća ako se računaju i obitelji, i da je unatoč bijednim plaćama koje im je davao, taj posao bio za ljude spas u krizi koja je drmala Hrvatsku, i ne samo Hrvatsku. No, krčag ide na vodu dok se ne razbije, pa je na kraju veliki latifundist ugrozio ionako krhko hrvatsko gospodarstvo, pretvorio se u blogera, a državne institucije koje su trebale nadzirati odmetnutu paradržavu vrište jedna na drugu i prave se blesavima.

Ivica Todorić

A kako velikim magnatima služe revizorske kuće, valjda je i vrapcima poznato. U jednom zagrebačkom kazalištu upravo se priprema, dok ovo pišem, predstava Gogoljeva „Revizora“ koja, ne samo po naslovu nego i atmosferi iz ruske provincije Gogoljeva doba sjajno odgovara današnjem hrvatskom trenutku, to jest trenutku europske provincije Hrvatske koja je izložena unutarnjim rastakanjima i vanjskim smicalicama na koje ne zna odgovore ili se panično dovija s vjerom u naš talent za improvizaciju.

Uhićenja agrokorovaca vjerojatno su dar koji državni odvjetnik Cvitan nosi u Rusiju, u sastavu ili nezavisno od sastava delegacije predsjednice RH koja ima vrlo tešku zadaću da šarmira Putina i rusku vrhušku, u okolnostima koje nadilaze gospodarsku i financijsku temu, to jest već su odavno poprimile golu i nimalo bezopasnu političku dimenziju. Štošta je tu na stolu i ispod stola od trenutka kada se veleposlanik Azimov navukao svečanu vojnu odoru i progovorio o Agrokoru, dok hrvatski veleposlanik u Moskvi nije rekao ni riječi, a nije ni mogao jer ga nije bilo. Dvije godine nismo imali veleposlanika u Rusiji, što je gotovo nevjerojatno, a mnogo, mnogo više godina odnose s Rusijom temeljito smo zanemarivali – baš u vrijeme kada je definitivno opet postala supersilom.

Kako izgleda sada taj koloplet nesretnoga zaborava i što je sve u loncu? Je li Todorićevo zaduživanje kod ruske Putin2državne banke samo neoprezan potez ili je povučen uz savjetnike koji su imali zlu namjeru – znajući stanje u Agrokoru – učiniti Hrvatsku barem (za početak) malo zavisnom od Rusije i otvoriti ruskom medvjedu prostor u koji još nije ušao, za razliku od „regiona“ gdje se dobro plasirao i praktički ima pod nadzorom lijep dio teritorija. Izjava da je hrvatska država dužna ruskoj državi, jer je navodno Hrvatska nacionalizirala Agrokor, bjelodano govori o razini na koju je podignuta afera i svakako je ruski as iz rukava kojemu će biti teško doskočiti, premda je riječ o smicalici. Usporedno, u Poljsku je otišao hrvatski kontingent pod vodstvom SAD, noseći sa sobom bitnicu višecijevnih lansera raketa, a ni hrvatska potpora (podržavam) mirnoj reintegraciji okupiranih područja u Ukrajini ili barem potpora sporazumu iz Minska (nije šija nego vrat) svakako nije laka točka u posjetu predsjednice Rusiji – posjetu koji je Putin tako demonstrativno osobno najavio, u čemu pozorni analitičar prepoznaje nervozno kuckanje prstima po stolu i želju za cjenkanjem. Kako god bilo, dobro je da su s Rusijom opet uspostavljeni diplomatski odnosi, makar u složenom trenutku, kao što je dobro da se opet uspostavljaju kulturne veze koje ne bi trebale ostati na razini gostovanja zbora Crvene armije u Zagrebu, to jest trebale bi biti posve drukčije. U Rusiju (staru) treba poslati Ivicu Buljana, šefa drame u zgb. HNK koji je u trenutku skidanja Titove ploče divljao pod sovjetskim i jugoslavenskim zastavama.

Tito – konačni pad

Kad smo već kod Tita: u subotu je u zagrebačkom Studentskom centru pred krcatom dvoranom prikazan pedesetminutni dokumentarni film o konačnom padu i Tita i njegove ploče, koja je na užas i sramotu samostalne hrvatske države nježno održavana dvadeset i šest godina, nakon što je u komunističkoj Jugoslaviji stajala ondje od 1946. Premda i sam imam prste u nastajanju toga filma, ili baš zato, moram posve subjektivno i objektivno reći da je Sedlarov film odličan, sveobuhvatan i odgovoran prema povijesti: naime, trebalo je poradi potomaka zabilježiti kamerom tko je sve sudjelovao u prekidu dugogodišnje farse, pa je snimljena i sjednica povjerenstva za imenovanje trgova i ulica pod predsjedanjem Zlatka Hasanbegovića, i sjednica Gradske skupštine koja je donijela odluku, podsjetilo se na one koji su još u devedesetima nastojali maknuti tu blasfemiju, kao i na jedanaest godina duge napore Kruga za trg (Maja Runje, Zdravka Bušić, Ante Beljo…), u kameru su govorili Čičak, Budiša, Banac itd., utkane su snimke protuprosvjeda crvenih u režiji Pusića i sličnih, ali je dan i povijesni prikaz Titovih monstruoznih zločina koji su ga uvrstili na visoko mjesto masovnih zločinaca u dvadesetolm stoljeću (i šire).

Koliko znam, film će biti prikazan na Bujici, a trebao bi biti, da nije kako jest, i na svim televizijama, ali i u srednjim školama. Doista, tek skidanjem ploče maršala završena je jedna epoha. Što ne znači da ostatci ostataka titoljubaca nisu ostali i izviruju ispod kamena, u što sam se i sam uvjerio nakon projekcije filma kada su mi prišla tri inicijativna mlada čovjeka, vrlo srdita, i govorili u smislu „da su tada , u Titovo doba, radile tvornice“ i slično. Bilo mi ih je žao, tko zna gdje su i kako indoktrinirani, a barem su u filmu mogli vidjeti one druge tvornice, tvornice smrti u kojima je zaglavilo pola milijuna ljudi, uglavnom Hrvata… Nego, tri su bila, kako rekoh. Eto se opet formiraju trojke po starim komunističkom receptu.

Povijesna istina

Ima podosta rezona u onome što je napisala skupina intelektualaca, to jest da je cenzura mišljenja o (nedavnoj) povijesti štetna i neprihvatljiva. No, crveni kolumnisti odmah su pokušali okrenuti na svoju stranu, vrlo lukavo plasirajući da se slažu s potpisnicima, pa se odmah bacili na Deklaraciju o domovinskom ratu koja je valjda samo jedno „mišljenje“ o bliskoj povijesti, što nije drugo do pokušaj negiranja istine o agresoru (agresorima) na Hrvatsku. I to u dnevne svrhe, budući da su Vučić i Pupovac svaki iz svojega rova, odnosno zajedničkog, udarili po prijedlogu Zakona o braniteljima koji se uvodno poziva upravo na spomenutu Deklaraciju, naravno. Tako crveni „analitičari“ – osim toga u strahu da i njihovi voljeni simboli budu zabranjeni kao i ostali totalitarni-naoko pristajući uz spomenuti tekst intelektualaca – mute vodu i odvode ju u svoju septičku jamu. Zato treba biti posve jasan: postoji povijesna istina i ona se zasniva na dokumentima koji se ne mogu drukčije tumačiti. Nedavna povijest posve sigurno nema više istina, a ako u dalekoj povijesti zbog nedostatka dokumenata može ponegdje biti spora – o ovoj bliskoj nema sumnje. Nije tu riječ o „propisivanju istine“, nego je (kao u pitanju Deklaracije o domovinskom ratu) riječ o zapisivanju istine kako klatež ne bi protokom vremena krivotvorila povijest, što i danas čini i što joj je zadaća.

Jurica Pavcic

Elem, jedan od tih mutikaša je svakako Jurica Pavičić koji (iz rečenih razloga) poziva da se poništi Deklaracija jer je valjda „stranačko“ ili kakvo drugo mišljenje. Možda braniteljsko. Zatim vrijeđajući sve i svakoga, kao što je običaj, prelazi na Stepinca i proziva medije da previše podržavaju kanonizaciju čovjeka koji je osuđen na komunističkom prijekom sudu iste 1946. godine kada je na zagrebački trg prikucana ploča s imenom maršala. U ime prosvjeda protiv „propisivanja istine“ poziva na pobunu protiv „ izvještavanja na javnoj TV u kojem se beatifikacija (?) tog politički insuficijentnog jadnika pretvara u glavnu temu državničkog posjeta Vatikanu.“ Tako se i nadalje u novinama koje izlaze u Hrvatskoj, bez obzira na promjenu vlasnika, velik prostor daje onima koji, cementirani u boljševičkom bolesnom paklu pljuju po svim vrijednostima i njihovim nositeljima. Podsjećam da je isti „autor“ ne tako davno nazvao književnika Slobodana Novaka kretenom. Veliki je pisac u međuvremenu umro, a u HAZU su prije nekoliko dana na (ponešto zakašnjeloj) komemoraciji govorili ugledni ljudi o neupitnim vrlinama Novakova književnog opusa.

Hrvoje Hitrec/HKV

facebook komentari

Nastavi čitati