Predsjedniče, znate onu: Mrtve, a lete?

0

Kujundžić je više nego jasno pokazao kako mu ne pada na pamet biti ukras u kampanji i promovirati se kao čitav niz redikula ili zečeva u utrci. On planira pobijediti i to vješto radi, stoga Josipoviću neće biti dovoljno imati novinare koji će mu u lovu vikati kako mrtve patke lete.

Mene ponašanje, a prije svega poruke Ive Josipovića kako se približavaju predsjednički izbori, sve više podsjećaju na jednu istinitu zgodu iz lova bivših komunističkih moćnika.

Idejno i kadrovsko jedinstvo partije uvježbavalo se na razne načine, a lov je bio s obzirom na prizvuk moći i Titove strasti jedan od njih.

Tako se uputiše jedne nedjelje kolone automobila prema lovištu. Bila je to svojevrsna izložba šešira, kožnih kaputa, čizama, auta, ali i karabina, koje su manje više svi drugovi dobivali kao «dar» od «drugova komunista» iz Italije. Vrhunske sjajne petometke.

Naravno, bio je to i summit vozača u sjeni, najoriginalnijeg parapolitičkog tijela u povijesti vladanja nad ljudima modernoga doba.

I letjele su patke, letjela su jata. Neka visoko, neka nisko, pred napaljenim lovcima.

Drug Stanko je svako malo podizao pušku, sjevalo je iz sjajnih cijevi, prašilo sve oko njega, ali – patke lete li lete. Ne obaziru se.

Druga Stanka je već obuzeo bijes, stupčio je nogama, mahao puškom, psovao punim glasom na sve oko sebe.

Vozač Mrva je stajao iza njega, već mu se na licu vidjela neugoda, jer znao je da mu neće biti ugodan dan ako drug Stanko nešto ne ubije.

-Što ti bleneš, roga ti materina – prodera se Stanko u jednom trenutku na nesretnoga Mrvu.

-A ništa druže sekretare, onako- promuca Mrva.

-Kako ništa, rog majku, vidim li ja, vidim – grozio se Sekretar.

– Pa iskreno, druže Sekretare, čudim se – dosjeti se Mrva.

-Čudiš se, a? Vidi Boga ti, on se čudi!? – urlao je drug Stanko.

– Druže Sekretare majku im nji’ovu, mrtve, a lete- izvali Mrva pokazujući jato pataka.

Josipović svakim danom pokazuje sve više i sigurnije kako je on u biti drug Stanko. Ne znam kakav mu je vozač, je li tako dosjetljiv kao Mrva, ali sam siguran kako su njegovi novinari na HTV-u prije svega, a zatim u mainstream medijima u istoj poziciji. Moraju reći da čovjek pobjeđuje i kad gubi, iako se panično plaše novoga lovca koji bi sutra lako mogao reći – «Ne zajebaji me Mrva, mogao bi ti poletjeti»!

Danima se, mjesecima se, godinama se, pumpa raznim istraživanjima, iza kojih ne stoji nikakva znanstvena niti dokazana stručna referenca, a svejedeno ih HTV i ostale televizije kao i tiskani mediji kupuju za masne novce, ugled i potpora predsjedniku Josipoviću. Do te mjere da je takvo «poslovno» ponašanje došlo na tanku crtu same političke korupcije prvog reda.

Čovjek bi rekao kako Josipović jedva čeka provesti dan u društvu svoga naroda, kako se neće lako riješiti oduševljenih skandiranja, rukoljuba, pa čak i uštipaka, pršuta i sira ushićenih domaćica. A on ne smije među ljude!?

Njegova izjava kako ne ide na hrvatske stadione iako je «zaljubljen» u nogomet, šport, reprezentacije Hrvatske, jer se ne želi izlagati «riziku nacionalizma» kojega bi svojom nazočnošću valjda promovirao i poslao pogrešnu poruku, otvoreno pokazuje kako je prilično izgubio kompas i kako više ni ne pokušava lagati o svojim svjetonazorskim i političkim frustracijama u ovakvom nacionalnom okruženju, što je tijekom cijeloga mandata prikrivao nagrađivanjem branitelja, ratnih brigada, smješkanjem privedenim «građanima» na Pantovčak, čak i strpljivim slušanjem propovijedi hrvatskih biskupa na prigodnim misama.

Nakon toga ga je neplanirano ponovno izložio Josip Šimunić, koji nakon kazne nije više igrač Joe, već pokret od stotinu i pedeset tisuća članova na društvenim mrežama, koga je iz Samobora podučio nervozno, kao Tomca i Jurčevića, samo manje brutalnim i uličarskim ispadom, o hrabrosti i sramoti? Ne sjećam se da je netko vidio Srnu, Kovača, Mandžukića ili Rakitića kako posramljeni bježe od hrvatskih navijača. Ili Modrića kako od «sramote» bježi od navijača Reala. Bit će kako su to Josipoviću dojavili novinarski svjedoci leta mrtvih pataka.

Prvo, posve je očito da predsjednik Josipović na pojam nacionalizam gleda iz prlično rigidne boljševičke prizme, dakle teorijski čak ne ni iz marksističke recimo jednoga Erica Hobsbawma, koja je nacionalizam i inače samu ideju nacionalnog identiteta gledala kao opijat naroda. Na stranu to što on kao političar može imati otklon od nacionalizma, jer političar je i neobrazovani Damir Kajin koji o tome godinama trubi, ali je neshvatljivo da netko kao sveučilišni profesor na području pravnih znanosti – očito je nema pojma o samoj sadržini nacionalnoga identiteta ili pojma – nacionalizam. Čak niti na konzistentnoj marksističkoj teoriji, jer ono što on javno izražava zapravo je ravno teorijskom potencijalu legendarnoga mitraljesca Nikoletine Bursaća. Sve se svodi na – Mama nema Boga, rek’o komesar i točka!

Drugim riječima – nacija i nacionalizam su opasni, fašistoidni, ognjištarski – kako bi rekao Hodak, i – točka!

Nacionalizam je povijesno sociološka kategorija koja traje koliko i povijest stvaranja suvremenih nacionalnih država, i, nema niti jedne jedine države u modernom svijetu prema kojoj se ravnamo, kojoj presudna nit integracije na određenom teritoriju i među određenim društvenim skupinama nije bio – nacionalizam.

Što se krije iza američkog imperativa o – «američkom načinu života»? Na čemu uopće počiva kategorija – nacionalni interes?

Nacionalizam. Ispod svake, doslovno svake takve politike i teorijski i praktično stoji – nacionalizam. Do sada jedina dovoljno čvrsta integracijska nit koja zadržava međunarodni politički i pravni poredak prihvatljivo održivim i koja se povijesno bar u jednom dužem razdoblju pokazala – najboljom do sada.

Zašto bi bio rizik u Hrvatskoj od nacionalne identifikacije, zašto bi se netko bojao hrvatskog nacionalizma, kada je čak i u brutalnom nasrtaju Srbije na život i zemlju hrvatskog naroda, taj nacionalizam uspredivo sa sličnim povijesnim situacijama bio nevjerojatno konstruktivan, nevjerojatno oslobođen zla, mržnje i eskalacije šovinizma. Broj osveta, ubijenih i zločina u masovnim vojnim akcijama Oružanih snaga RH to najbolje usporedivo svjedoči, koliko se god trudili opskurni trubaduri «antifašističkih» udruga, poslati posve drugačije poruke.

To što je komunistički poredak počivao na jednoj posve drugoj integrativnoj ideji, koja je nedostatak legitimiteta integracije društva zapravo nadomještala nevjerojatnom represijom, čemu svjedočimo i danas u procesu u Münchenu, nužno vodi ovakvu politiku Ive Josipovića u, ili potpunu propast u okviru svoga naroda, ili u – represiju. A na žalost, represija je vidljiva na čitavom nizu stvari, počevši od stadiona do konkretnih nacionalnih ili lokalnih inicijativa kakva je bila recimo – pobuna protiv podmuklog nametanja ćirilice u Vukovaru.

Smatrati danas nacionalizam rizikom u Hrvatskoj, mogu samo ljudi i politike koje se panično boje svakog nacionalnog znaka, simbolike, koji se boje okupljanja ljudi, koji su odrasli, stasali i nastali u potpunoj izolaciji od svoga naroda i konačno – svakog dodira, ali i razumijevanja njegovih autentičnih vrednota. Bojati se može i zbog nasljeđene ili osobne prljave savijesti, čemu je jedini legitiman lijek lustracija, ali bojati se može i zbog neznanja, što je daleko tragičnije, jer posve delegitimira nezanemariv broj intelektualaca u Hrvatskoj koji paničnim strahom od svakoga nacionalnoga predznaka i manifestacije zapravo pokazuju potpuni nedostatak minimalnog znanja o svome društvu i narodu. To je, uz sve ostalo, jednostavno nepristojno.

Ako je išta Hrvatskoj danas potrebno – to je nacionalizam, jer ni jedna druga bitnost, ni jedna druga ideja u hrvatskom društvu danas, baš kao i početkom devedesetih, ne može pokrenuti i aktivirati sve najbolje potencijale ovoga naroda. A bez toga, vladati će trajno Josipović i njegovi, ovakvi ili onakvi klonovi. Uzimati nacionalizam kao babarogu ili kučibabu kojom su se plašila djeca nad seoskim čatrnjama, zapravo je duboko podcjenjivanje svijesti, vrednota i u konačnici znanja – svoga naroda. To je izraz dubokog straha od njega.

Zato Josipović ne dolazi na stadione. On ne smije iskoračiti iz oduvijek odvojenih socijalnih krugova pa i lokaliteta, koji su ga odvajali od naroda. Zašto bi se konačno predsjednik države bojao ako je tako omiljen i popularan, zašto ne bi pokazao praktično da vjeruje tim svojim apologetama ili promotorima?

Bit će točnije da kao drug Stanko, zna da ga Mrva zajebaje, ali to kompenzira osjećajem egzistencijalne nadmoći nad njim.

S druge strane, tvrdeći kako je Šimunić svojim povikom «za dom» na maksimirskom stadionu «osramotio hrvatsku državu» Josipović je – u pravu.

Potpuno točno.

Šimunić je ogolio tu državu do kosti. Ostao je samo kostur na kojemu nema ni malo nacionalnog tkiva. Država koju predstavljaju Josipović, Pusić, Pupovac, Goldstein, koju brani Oleg Valjalo, Nenad Stazić – jednostavno nije nacionalna, nije hrvatska država. To jest država – jer pokazuje kako može hapsiti, naplaćivati porez, dijeliti imovinu, ali je više nego očito na tisuće načina kako iza takve države, odnosno njezine vlasti, ne stoji hrvatski narod, odnosno njegova većina. Nije stajala niti na izborima na kojima su legalno osvojli vlast. Njihova legalnost to nikada neće promijeniti.

Takvu državu je ogolio i izvrgao sramoti, ne samo Josip Šimunić, nego stotine tisuća ljudi počevši od Vukovara preko Dubrovnika, Gospića, Zagreba do Münchena, New Yorka ili Melbournea. Toj državi su jasne poruke poslali milijuni Hrvata u svim prigodama, a najočitije referendumskim inicijativama koje treba zbog njihove eksplozije tumačiti kao potpuni krah takve države.

Ovakvu državu zapravo treba – osramotiti. Tako se bori protiv pogubne ideologije, tako se pokazuje prosvjed protiv zloupotrebe povjesnih težnji svoga naroda. Narod nepogriješivo to zna. Nema načna da hrvatski narod sačuva svoje dostojanstvo i samopošovanje ako ne izvrgne ruglu i sramoti ovakvu državnu vlast.

Ključno je pitanje – tko to u Hrvatskoj i na kojim to znanstveno povijesnim i vrijednosnim kriterijima određuje što je to nacionalizam, što šteti nacionalnim interesima, a što ih afirmira?

Problem Ive Josipovića i njemu sličnih je u tome što očito i misle, ali i imperativno polaze od stečenih pozicija zaštite ideje na kojoj počivaju, kako egzstencijalno tako i socijalno, da su oni i njihovi posve nevjerodostojni kriteriji, ti koji trebaju neupitno naciji biti orjentir za uređenje hrvatskoga društva.

Oni to nisu, niti imaju ikakvo relevantno uporište biti arbitrima. Zbog toga su prinuđeni prvo denuncirati svoj narod, a onda od onih pred kojima su ga oblatili, tražiti «objektivno pokriće» za svoju politiku. Živo se fućkalo i fućka nekome u UEFA – i, FIFA – i, Bruxellesu ili bilo gdje van kronične Srbije i njezinih interesnih sfera, viče li trideset tisuća ljudi na Maksimiru «za dom» jer nemaju pojma što to znači. Ako im međutim ministar hrvatske vlade ili predsjednik Republike kažu da je to šovinizam, da je to rasizam, da je to fašizam – onda će reagirati, i dalje ne znajući ništa o tom poviku.

Konačno, pozivajući se na čisto etički pojam «sramote» predsjednik Republike zaboravlja da više hrvatski narod ne mora govoriti javno kako mrtve patke lete. Sramota, kao i svaki drugi etički pojam počiva isključivo na vrijednosnoj prosudbi svojih ili tuđih postupaka na nekim općeprihvatljivim kriterijima i to isključivo u svom društvenom okruženju. U ovom slučaju Ivo Josipović za svoje kriterije prosudbe nema uporišta u većini svoga naroda. To je sramota.

Čisto sa stajališta ciljeva koje Josipović nastoji ostvariti u neposrednoj budućnosti, po stvarnim aspektima sramoćenja, mogao bi se provesti kao bos po trnju. Naime, ne postoji apsolutno zatvoren sustav i apsolutna kontrola javnosti nigdje, pa ni u Sjevernoj Koreji. Sila tome daje privid, ali, bar danas u Hrvatskoj topovima nitko ne može jamčiti službenu istinu. Kakvu god strategiju predizbornog inženjeringa primjenio, koliko god ljudi uposlio u kontrolu i zaštitu vlastitog pojma sramote, riječi tu i tamo odapnu i mrtve patke – ne lete. To je zorno pokazao opet Kujundžić u dnevnicima nacionalnih televizija, a Arapi bi rekli – odapeta strijela se ne može vratiti!

 Autor: Marko Ljubić/dnevno.hr

facebook komentari