Connect with us

Kolumne

Predsjedniče, znate onu: Mrtve, a lete?

Published

on

Kujundžić je više nego jasno pokazao kako mu ne pada na pamet biti ukras u kampanji i promovirati se kao čitav niz redikula ili zečeva u utrci. On planira pobijediti i to vješto radi, stoga Josipoviću neće biti dovoljno imati novinare koji će mu u lovu vikati kako mrtve patke lete.

Mene ponašanje, a prije svega poruke Ive Josipovića kako se približavaju predsjednički izbori, sve više podsjećaju na jednu istinitu zgodu iz lova bivših komunističkih moćnika.

Idejno i kadrovsko jedinstvo partije uvježbavalo se na razne načine, a lov je bio s obzirom na prizvuk moći i Titove strasti jedan od njih.

Tako se uputiše jedne nedjelje kolone automobila prema lovištu. Bila je to svojevrsna izložba šešira, kožnih kaputa, čizama, auta, ali i karabina, koje su manje više svi drugovi dobivali kao «dar» od «drugova komunista» iz Italije. Vrhunske sjajne petometke.

Naravno, bio je to i summit vozača u sjeni, najoriginalnijeg parapolitičkog tijela u povijesti vladanja nad ljudima modernoga doba.

I letjele su patke, letjela su jata. Neka visoko, neka nisko, pred napaljenim lovcima.

Drug Stanko je svako malo podizao pušku, sjevalo je iz sjajnih cijevi, prašilo sve oko njega, ali – patke lete li lete. Ne obaziru se.

Druga Stanka je već obuzeo bijes, stupčio je nogama, mahao puškom, psovao punim glasom na sve oko sebe.

Vozač Mrva je stajao iza njega, već mu se na licu vidjela neugoda, jer znao je da mu neće biti ugodan dan ako drug Stanko nešto ne ubije.

-Što ti bleneš, roga ti materina – prodera se Stanko u jednom trenutku na nesretnoga Mrvu.

-A ništa druže sekretare, onako- promuca Mrva.

-Kako ništa, rog majku, vidim li ja, vidim – grozio se Sekretar.

– Pa iskreno, druže Sekretare, čudim se – dosjeti se Mrva.

-Čudiš se, a? Vidi Boga ti, on se čudi!? – urlao je drug Stanko.

– Druže Sekretare majku im nji’ovu, mrtve, a lete- izvali Mrva pokazujući jato pataka.

Josipović svakim danom pokazuje sve više i sigurnije kako je on u biti drug Stanko. Ne znam kakav mu je vozač, je li tako dosjetljiv kao Mrva, ali sam siguran kako su njegovi novinari na HTV-u prije svega, a zatim u mainstream medijima u istoj poziciji. Moraju reći da čovjek pobjeđuje i kad gubi, iako se panično plaše novoga lovca koji bi sutra lako mogao reći – «Ne zajebaji me Mrva, mogao bi ti poletjeti»!

Danima se, mjesecima se, godinama se, pumpa raznim istraživanjima, iza kojih ne stoji nikakva znanstvena niti dokazana stručna referenca, a svejedeno ih HTV i ostale televizije kao i tiskani mediji kupuju za masne novce, ugled i potpora predsjedniku Josipoviću. Do te mjere da je takvo «poslovno» ponašanje došlo na tanku crtu same političke korupcije prvog reda.

Čovjek bi rekao kako Josipović jedva čeka provesti dan u društvu svoga naroda, kako se neće lako riješiti oduševljenih skandiranja, rukoljuba, pa čak i uštipaka, pršuta i sira ushićenih domaćica. A on ne smije među ljude!?

Njegova izjava kako ne ide na hrvatske stadione iako je «zaljubljen» u nogomet, šport, reprezentacije Hrvatske, jer se ne želi izlagati «riziku nacionalizma» kojega bi svojom nazočnošću valjda promovirao i poslao pogrešnu poruku, otvoreno pokazuje kako je prilično izgubio kompas i kako više ni ne pokušava lagati o svojim svjetonazorskim i političkim frustracijama u ovakvom nacionalnom okruženju, što je tijekom cijeloga mandata prikrivao nagrađivanjem branitelja, ratnih brigada, smješkanjem privedenim «građanima» na Pantovčak, čak i strpljivim slušanjem propovijedi hrvatskih biskupa na prigodnim misama.

Nakon toga ga je neplanirano ponovno izložio Josip Šimunić, koji nakon kazne nije više igrač Joe, već pokret od stotinu i pedeset tisuća članova na društvenim mrežama, koga je iz Samobora podučio nervozno, kao Tomca i Jurčevića, samo manje brutalnim i uličarskim ispadom, o hrabrosti i sramoti? Ne sjećam se da je netko vidio Srnu, Kovača, Mandžukića ili Rakitića kako posramljeni bježe od hrvatskih navijača. Ili Modrića kako od «sramote» bježi od navijača Reala. Bit će kako su to Josipoviću dojavili novinarski svjedoci leta mrtvih pataka.

Prvo, posve je očito da predsjednik Josipović na pojam nacionalizam gleda iz prlično rigidne boljševičke prizme, dakle teorijski čak ne ni iz marksističke recimo jednoga Erica Hobsbawma, koja je nacionalizam i inače samu ideju nacionalnog identiteta gledala kao opijat naroda. Na stranu to što on kao političar može imati otklon od nacionalizma, jer političar je i neobrazovani Damir Kajin koji o tome godinama trubi, ali je neshvatljivo da netko kao sveučilišni profesor na području pravnih znanosti – očito je nema pojma o samoj sadržini nacionalnoga identiteta ili pojma – nacionalizam. Čak niti na konzistentnoj marksističkoj teoriji, jer ono što on javno izražava zapravo je ravno teorijskom potencijalu legendarnoga mitraljesca Nikoletine Bursaća. Sve se svodi na – Mama nema Boga, rek’o komesar i točka!

Drugim riječima – nacija i nacionalizam su opasni, fašistoidni, ognjištarski – kako bi rekao Hodak, i – točka!

Nacionalizam je povijesno sociološka kategorija koja traje koliko i povijest stvaranja suvremenih nacionalnih država, i, nema niti jedne jedine države u modernom svijetu prema kojoj se ravnamo, kojoj presudna nit integracije na određenom teritoriju i među određenim društvenim skupinama nije bio – nacionalizam.

Što se krije iza američkog imperativa o – «američkom načinu života»? Na čemu uopće počiva kategorija – nacionalni interes?

Nacionalizam. Ispod svake, doslovno svake takve politike i teorijski i praktično stoji – nacionalizam. Do sada jedina dovoljno čvrsta integracijska nit koja zadržava međunarodni politički i pravni poredak prihvatljivo održivim i koja se povijesno bar u jednom dužem razdoblju pokazala – najboljom do sada.

Zašto bi bio rizik u Hrvatskoj od nacionalne identifikacije, zašto bi se netko bojao hrvatskog nacionalizma, kada je čak i u brutalnom nasrtaju Srbije na život i zemlju hrvatskog naroda, taj nacionalizam uspredivo sa sličnim povijesnim situacijama bio nevjerojatno konstruktivan, nevjerojatno oslobođen zla, mržnje i eskalacije šovinizma. Broj osveta, ubijenih i zločina u masovnim vojnim akcijama Oružanih snaga RH to najbolje usporedivo svjedoči, koliko se god trudili opskurni trubaduri «antifašističkih» udruga, poslati posve drugačije poruke.

To što je komunistički poredak počivao na jednoj posve drugoj integrativnoj ideji, koja je nedostatak legitimiteta integracije društva zapravo nadomještala nevjerojatnom represijom, čemu svjedočimo i danas u procesu u Münchenu, nužno vodi ovakvu politiku Ive Josipovića u, ili potpunu propast u okviru svoga naroda, ili u – represiju. A na žalost, represija je vidljiva na čitavom nizu stvari, počevši od stadiona do konkretnih nacionalnih ili lokalnih inicijativa kakva je bila recimo – pobuna protiv podmuklog nametanja ćirilice u Vukovaru.

Smatrati danas nacionalizam rizikom u Hrvatskoj, mogu samo ljudi i politike koje se panično boje svakog nacionalnog znaka, simbolike, koji se boje okupljanja ljudi, koji su odrasli, stasali i nastali u potpunoj izolaciji od svoga naroda i konačno – svakog dodira, ali i razumijevanja njegovih autentičnih vrednota. Bojati se može i zbog nasljeđene ili osobne prljave savijesti, čemu je jedini legitiman lijek lustracija, ali bojati se može i zbog neznanja, što je daleko tragičnije, jer posve delegitimira nezanemariv broj intelektualaca u Hrvatskoj koji paničnim strahom od svakoga nacionalnoga predznaka i manifestacije zapravo pokazuju potpuni nedostatak minimalnog znanja o svome društvu i narodu. To je, uz sve ostalo, jednostavno nepristojno.

Ako je išta Hrvatskoj danas potrebno – to je nacionalizam, jer ni jedna druga bitnost, ni jedna druga ideja u hrvatskom društvu danas, baš kao i početkom devedesetih, ne može pokrenuti i aktivirati sve najbolje potencijale ovoga naroda. A bez toga, vladati će trajno Josipović i njegovi, ovakvi ili onakvi klonovi. Uzimati nacionalizam kao babarogu ili kučibabu kojom su se plašila djeca nad seoskim čatrnjama, zapravo je duboko podcjenjivanje svijesti, vrednota i u konačnici znanja – svoga naroda. To je izraz dubokog straha od njega.

Zato Josipović ne dolazi na stadione. On ne smije iskoračiti iz oduvijek odvojenih socijalnih krugova pa i lokaliteta, koji su ga odvajali od naroda. Zašto bi se konačno predsjednik države bojao ako je tako omiljen i popularan, zašto ne bi pokazao praktično da vjeruje tim svojim apologetama ili promotorima?

Bit će točnije da kao drug Stanko, zna da ga Mrva zajebaje, ali to kompenzira osjećajem egzistencijalne nadmoći nad njim.

S druge strane, tvrdeći kako je Šimunić svojim povikom «za dom» na maksimirskom stadionu «osramotio hrvatsku državu» Josipović je – u pravu.

Potpuno točno.

Šimunić je ogolio tu državu do kosti. Ostao je samo kostur na kojemu nema ni malo nacionalnog tkiva. Država koju predstavljaju Josipović, Pusić, Pupovac, Goldstein, koju brani Oleg Valjalo, Nenad Stazić – jednostavno nije nacionalna, nije hrvatska država. To jest država – jer pokazuje kako može hapsiti, naplaćivati porez, dijeliti imovinu, ali je više nego očito na tisuće načina kako iza takve države, odnosno njezine vlasti, ne stoji hrvatski narod, odnosno njegova većina. Nije stajala niti na izborima na kojima su legalno osvojli vlast. Njihova legalnost to nikada neće promijeniti.

Takvu državu je ogolio i izvrgao sramoti, ne samo Josip Šimunić, nego stotine tisuća ljudi počevši od Vukovara preko Dubrovnika, Gospića, Zagreba do Münchena, New Yorka ili Melbournea. Toj državi su jasne poruke poslali milijuni Hrvata u svim prigodama, a najočitije referendumskim inicijativama koje treba zbog njihove eksplozije tumačiti kao potpuni krah takve države.

Ovakvu državu zapravo treba – osramotiti. Tako se bori protiv pogubne ideologije, tako se pokazuje prosvjed protiv zloupotrebe povjesnih težnji svoga naroda. Narod nepogriješivo to zna. Nema načna da hrvatski narod sačuva svoje dostojanstvo i samopošovanje ako ne izvrgne ruglu i sramoti ovakvu državnu vlast.

Ključno je pitanje – tko to u Hrvatskoj i na kojim to znanstveno povijesnim i vrijednosnim kriterijima određuje što je to nacionalizam, što šteti nacionalnim interesima, a što ih afirmira?

Problem Ive Josipovića i njemu sličnih je u tome što očito i misle, ali i imperativno polaze od stečenih pozicija zaštite ideje na kojoj počivaju, kako egzstencijalno tako i socijalno, da su oni i njihovi posve nevjerodostojni kriteriji, ti koji trebaju neupitno naciji biti orjentir za uređenje hrvatskoga društva.

Oni to nisu, niti imaju ikakvo relevantno uporište biti arbitrima. Zbog toga su prinuđeni prvo denuncirati svoj narod, a onda od onih pred kojima su ga oblatili, tražiti «objektivno pokriće» za svoju politiku. Živo se fućkalo i fućka nekome u UEFA – i, FIFA – i, Bruxellesu ili bilo gdje van kronične Srbije i njezinih interesnih sfera, viče li trideset tisuća ljudi na Maksimiru «za dom» jer nemaju pojma što to znači. Ako im međutim ministar hrvatske vlade ili predsjednik Republike kažu da je to šovinizam, da je to rasizam, da je to fašizam – onda će reagirati, i dalje ne znajući ništa o tom poviku.

Konačno, pozivajući se na čisto etički pojam «sramote» predsjednik Republike zaboravlja da više hrvatski narod ne mora govoriti javno kako mrtve patke lete. Sramota, kao i svaki drugi etički pojam počiva isključivo na vrijednosnoj prosudbi svojih ili tuđih postupaka na nekim općeprihvatljivim kriterijima i to isključivo u svom društvenom okruženju. U ovom slučaju Ivo Josipović za svoje kriterije prosudbe nema uporišta u većini svoga naroda. To je sramota.

Čisto sa stajališta ciljeva koje Josipović nastoji ostvariti u neposrednoj budućnosti, po stvarnim aspektima sramoćenja, mogao bi se provesti kao bos po trnju. Naime, ne postoji apsolutno zatvoren sustav i apsolutna kontrola javnosti nigdje, pa ni u Sjevernoj Koreji. Sila tome daje privid, ali, bar danas u Hrvatskoj topovima nitko ne može jamčiti službenu istinu. Kakvu god strategiju predizbornog inženjeringa primjenio, koliko god ljudi uposlio u kontrolu i zaštitu vlastitog pojma sramote, riječi tu i tamo odapnu i mrtve patke – ne lete. To je zorno pokazao opet Kujundžić u dnevnicima nacionalnih televizija, a Arapi bi rekli – odapeta strijela se ne može vratiti!

 Autor: Marko Ljubić/dnevno.hr

facebook komentari

Continue Reading
Advertisement
Comments

Kolumne

Ivan Hrstić: Todorić vjerojatno nikad neće u zatvor

Published

on

By

Od prvog nastavka bloga jasno je – Ivica Todorić ne namjerava na sudu dokazivati niti jednu od svojih tvrdnji.

Cilj mu je pošto-poto braniti se sa slobode, čak i ako ga čeka desetljetni sudski maraton, izgraditi oko sebe kulisu ugroženog čovjeka, izloženog političkoj zavjeri, progonu i linču.

Priča uopće nije morala biti uvjerljiva za domaću publiku (i naravno da nije bila), jer još kad smo zaključili da mali Ivica blogira iz druge vremenske zone mogli smo naslutiti da je cijela ta konstrukcija treba poslužiti ne samo za rušenje eventualne presude, već i za moguću bitku protiv izručenja, piše Ivan Hrstić / Večernji list

Muški članovi obitelji Todorić u Londonu tako su formirali svoju K-vladu u egzilu. Premda je sin Ante najavio da će biti na raspolaganju hrvatskom pravosuđu, jasno je da su tamo otišli upravo kako – ne bi bili na raspolaganju.

Jesu li samo htjeli kupiti još malo vremena i izbjeći očekivano spektakularno uhićenje u cik zore u velebnom dvorcu iznad Zagreba, saznat ćemo do kraja tjedna. Podatak da su Todorići unajmili ergelu punokrvnih hrvatskih odvjetnika, te navod da su nadodali i londonskog eksperta za odugovlačenje izručenja govori da Ivici baš i nije trebalo vjerovati da mu je na računu ostalo svega 20 tisuća kuna te da je ipak nešto sklonio za crne dane.

Dakle, malo je vjerojatno da će siroti Ivica morati moljakati azil u veleposlanstvu Ekvadora i prehranjivati se pisanjem bloga u urotničkom društvu Juliana Assangea. A i pitanje je koliko bi razumijevanje za njegov status prizemljenog Kralja Sunca imao predsjednik te države, kojemu je “krsno” ime Lenin. “Sretna” okolnost za Todorića jest da nitko ni ne može odlučno poreći da nikakve zavjere nije bilo. Dapače, prije će biti da zavjere jest bilo, nego da je nije bilo! Rušili su ga sa svih strana.

Potkopavali ga poslovni konkurenti i saveznici, opsjedali dužnici i vjerovnici, izdavali dojučerašnji prijatelji, nož u leđa zabijali konfidenti koje je osobno birao u upravu, komplote iznutra pleli Hrvati i Rusi, oko vruće kaše kružili Slovenci i Srbi, zavjere kovali Vlada i oporba, pa i oporba unutar same vladajuće koalicije.

Materijala i za špijunski triler s potpisom le Carrea, a kamoli ne za odvjetničku ajkulu iz Cityja! A kad se tome nadoda zaplet kako je Ivica doživio sudbinu svojeg oca Ante, kojega je komunistička vlast nakon Hrvatskog proljeća strpala u zatvor i pokopala njegov uspješni Agrokombinat (ah, Déjà vu, taj kobni Agro-kombinat-komerc-kor…), jasno je da će, ako (ikad) uhite najvećeg hrvatskog blogera, Hrvatska vjerojatno samo još jednom potonuti na indeksu medijskih sloboda.

U nastavku bloga Todorić će napisati da ga, kao i njegovog oca, progone neprijatelji Hrvatske zbog njegovog dosljednog hrvatstva, oni koji žele Domovinu predati u ruke strancima i spriječiti otkrivanje istine. Sam Todorić nudi dva kontradiktorna scenarija.

Prvo otvara paljbu iz svih oružja na svojeg direktora financija, Ivana Crnjca, kao čovjeka s pedigreom CAIB-a, tvrtke koju proziva da je još 2016. krenula u akciju njegovog rušenja. No, nakon što je Crnjac šalje poruku da neće biti nikakav svjedok pokajnik, Todorić sad više ne spominje njega kao “domaćeg izdajnika”, već Damira Kuštraka, jedinog od njegovih ljudi kojega je zadržao vladin povjerenik.

Ako se odluči na bitku protiv izručenja, nametnut će se pitanje – a zašto mu je DORH omogućio takav bijeg? Pružili su mu prostora kao nikom do sad. Zašto su izvidi morali trajati 6 mjeseci? Ako se Todorić ipak odluči vratiti, kako će opravdati uobičajene razloge za pritvor, od utjecaja na svjedoke pa do ponavljanja (ne)djela?

Ta je li itko ikad dobio ovakvu raskošnu priliku za utjecaj na svjedoke?!? Osnovana sumnja trebala je i morala biti temelj za mnogo ranije djelovanje. Uhićeni su svi iz uprave – osim zakonski odgovornih članova obitelji Todorić! Zašto nisu uhićeni i bivši članovi uprave iz razdoblja obuhvaćenog istragom?

Odvjetnici – kao i oporba – vjerojatno neće propustiti pitati: a zašto onda nije uhićen i aktualni ministar financija? Izbjegne li istražni zatvor, Todorić vjerojatno neće ni dana proboraviti iza rešetaka. Što veći razmjeri poslovnog kraha, to će uz ovakav odvjetnički tim tužiteljima biti teže dokazati izvlačenje novca.

Ako na koncu bude i osuđen, nakon nekoliko ponovljenih suđenja izvući će se na starosnu dob i loše zdravlje.Pritvor je u mnogim slučajevima tužiteljima jedina zadovoljština. Ako već one u čiju krivicu smo uvjereni ne možemo poslati na zasluženu kaznu, znamo se tješiti se da su neko vrijeme ipak proveli iza rešetaka.

No, mogućnost da se na takav način ne presudom već diskrecijskom prosudbom raznoraznih kadija kažnjavaju i nevini ljudi – zacijelo nije nešto što bi nam trebalo osiguravati miran san.

Ivan Hrstić / Večernji list

Ante Todorić stigao u Hrvatsku

 

facebook komentari

Continue Reading

Kolumne

Nino Raspudić: Pad dvorca Todorovih i prvi poučci

Published

on

U ponedjeljak, malo prije šest ujutro, policija je ušla u Kulmerove dvore. Istog dana uhićeno je dvanaest ljudi iz vodstva Agrokora, dok su Ivica, Ante i Ivan Todorić bili nedostupni. Dok pišem ovaj tekst novinari čuče na zagrebačkom aerodromu i motre letova iz Londona očekujući hoće li se netko od muških Todorića pojaviti ili će i dalje u Domovini na braniku imanja ostati samo žene, starci i zet.

Oktobarska revolucija 1917. kulminirala je zauzimanjem carskog Zimskog dvorca. Je li ovog listopada u Hrvatskoj, ulaskom policije u donedavno nedodirljiv Todorićev dvorac, simbolički započela naša “revolucija” u smislu korjenite preobrazbe hrvatske politike, pravosuđa, gospodarstva i medija, ostaje vidjeti. Kao i uvijek u prijelomnim danima, tako je i u ponedjeljak vrijedilo pozorno pratiti medije i sve izjave aktera, jer dok je još sve vruće nešto istine uvijek izađe na površinu. Već sljedeći dan se priče ispeglaju i usklade, pozicije zauzmu, interpretacije ustale.

Što nam ovotjedna fenomenologija događanja oko Agrokora govori o našem društvu? Prije svega, opet potvrđuje kako ono ima vrlo malo senzibiliteta za zakon i institucije pravne države, a puno sklonosti demagogiji i trenutnom iskaljivanju strasti, pa makar se sutra, s novim igračima, sve nastavilo po starom. Todorić ne treba pasti zato što je bogat i bahat, zato što ima dvorac i helikoptere, već zato što je, ako mu se to dokaže, kršio zakone. A oni koji su mu omogućavali da time oštećuje javni interes i riskira državni novac, bilo da su to premijeri i ministri, HBOR, HNB, Hanfa, Porezna uprava ili bilo tko drugi, moraju biti pozvani na odgovornost i ne smiju biti zaboravljeni u sjeni ritualnog iskaljivanja na najvećem, ali ne i jedinom krivcu.

Saborsko povjerenstvo, kakvo god da jest, moralo bi nastaviti svoj rad u onim segmentima koji neće biti obuhvaćeni istragom, a koji su dugoročno za državu još važniji, a to je prije svega loše postavljen sustav koji se, u problematičnim dijelovima, mora razmontirati i presložiti. Možda bi ga trebalo nanovo formirati pod drugim imenom, poput “Saborsko povjerenstvo za istraživanje i sanaciju manjkavosti sustava koje su se pokazale u slučaju Agrokor”. Pa onda češljati u javnom ispitivanju sve one koji su činili propuste. Isti mediji koju su do jučer titrali Gazdi kao dobrotvoru i genijalcu bez kojeg u Hrvatskoj nitko ništa ne bi znao posijati i posaditi, sada pumpaju raju na linč prikazujući raskoš Agrokorova plemstva. Izazivaju time najniže porive zavisti i mržnje, ali ne i želje za pravdom i poštivanjem sustava i zakona, uz neumoljivo sankcioniranje onih koji ih krše. Puno je ljudi koji danas u Hrvatskoj žive u egzistencijalnoj tjeskobi, ovršeni, blokirani, u kroničnom minusu do grla i stalnom strahu od otvaranja kaslića s računima.

Teško je od njih očekivati empatiju za trenutne traume osoba uhićenih pa puštenih na slobodu u aferi Agrokor. Oni koji su prošli to iskustvo svjedoče da jedna noć u zatvoru zauvijek promijeni čovjeka. Spoznaja da si zatvoren, da ne možeš ići gdje hoćeš, odraslom čovjeku teško pada i to utoliko teže što je bio moćniji (u praksi znači i slobodniji) prije “ćorke”. Vjerujem im i da je teško gledati kako ti sve ono što si godinama dijelom stvorio, dijelom nagrabio, sada razvlače. No još je tjeskobniji i teži svakodnevni život stotinama tisuća ljudi u Hrvatskoj, koji pale pripadnike oligarhije, s pravom ili ne, smatraju sukrivcima za svoj položaj. Nema sumnje da bi se, da je kojim slučajem krenulo nasilno osvajanje dvorca, pojavio i puk s vilama, kukama i motikama, i počeo razvlačiti pokućstvo i hranu. Nakon upada policije pred dvorcem se ukazao i uvaženi saborski zastupnik Pernar, koji takve situacije nanjuši nepogrešivo kao Šimleša žensku nevolju. Nije jasno što je tu mogao pripomoći, osim što se naslikavao i njuškao oko najpoznatije ograde u Hrvatskoj.

Dok su se muške glave strateški povukle u Londonu, jedina osoba koja je imala petlju izaći pred javnost bila je Jadranka Todorić, Gazdina sestra. Svaki dan ispred dvorca raspravlja s novinarima, brani brata, drži im lekcije. Ne radi se o licemjerju ili bahatosti, već tu ima nešto od etičkog stava koji je iznad svih zakona i razuma, a to je ljubav sestre prema bratu, o kojoj piše i Hegel u Fenomenologiji duha kao o najčišćoj i etičkih najutemeljenijoj. Svatko tko ima sestru zna o kojem bogatstvu i blagodati govorim. Sestra će te uvijek stajati, i protiv zakona i protiv države, to je tako oduvijek, od Antigone o kojoj piše i Hegel pa do Nevenke Kerum i Jadranke Todorić kao dvije najeksponiranije jake sestre u Hrvatskoj.

Možemo misliti sve najgore o Ivici Todoriću i o Jadranki Todorić kao pojedincima, ali u relaciji sestra-brat uvijek svjedočimo najčišćoj ljubavi, iskonski čistom porivu i kada najgora sestra brani najgoreg brata. Nije slučajno to da je najrjeđe ubojstvo među srodnicima, gotovo nečuven događaj, da sestra ubije brata. Od svih u Famigli za sada je Jadranka Todorić pokazala najviše muda. Izlazi hrabro pred čopor novinara u busiji pred ogradom dvorca, iz istih onih medija koji su Todorićima do jučer titrali, i poklapa ih, iako nema nikakvih suvislih argumenata, snagom koju izvlači iz sestrinske ljubavi. U vrijeme prevrata i kod nas se fura skromnost i minimalizam. Todorićeva sestra vozi neugledan sivi Seat, a glavna zvijezda među odvjetnicima, Čedo Prodanović dolazi u dvorac u Smartu, koji mu, kad stane pored njega, više izgleda kao kaciga nego kao osobni automobil.

Osiromašenu raju iritira luksuz pa mediji koji su se okrenuli protiv Gazde snažno igraju na tu kartu. Jutarnji vladin bilten u rubrici “impozantne nekretnine bivših vodećih ljudi Agrokora” donosi i perjanicu od foto-reportaže pod naslovom: “Policija u grandioznoj vili moćne Todorićeve suradnice: pogledajte kako izgleda impozantni dom Piruške Canjuge u elitnom dijelu Zagreba”, u kojoj se vidi tamna ograda, malo travnjaka i nekakav trijem. Zanimljivo je kako su jednako impozantne domove stekli i pojedini novinari sa završenom srednjom školom koji su se napajali na istom koritu u zlatna vremena. Čitani portal vječno nabrijanog gazdice, pravomoćno osuđenog za utaju poreza, koji najviše propagira lažni moralizam i pumpa najniže strasti intelektualno i duhovno opustošene publike, kao glavnu vijest donosi fotografiju kućne pomoćnice obitelji Canjuga. Iz “impozantnog doma” izvirila je starija žena odjevena kao ropska kućna posluga na američkom Jugu ili kao ona čistačica u crtiću o Tomu i Jerryju. Dežurni pumpači i administratori narodnoga gnjeva povezuju to s Canjuginim trabunjanjem o “stališima”.

Meni je, pak, u svemu tome zanimljiva potreba da se, unatoč ostvarenom materijalnom i društvenom statusu, trebaš dodatno uvjeriti da si visoki “stališ” i time da ti posluga nosi takvu stereotipnu odoru. Ne zna se tko je tu žalosniji. Oni koji to čine ili oni koji ih zbog toga mrze i zavide im, umjesto da ih žale. Mediji se upliću u slučaj puštajući u javnost nepotvrđene “informacije” o pokajništvu. Pa samo tako imali priliku čuti i čitati da je “Mislav Galić predao dokumente kojima tereti Todorića”, kako je Ivan Crnjac prvi pokajnik i slično. Javnost se lako lovi na te nepotvrđene vijesti jer u njih žele vjerovati, što je razumljivo.

Nakon što su imali šest mjeseci da počiste sve tragove teško je povjerovati da je itko od njih držao bilo kakvu spornu dokumentaciju u “impozantnom domu” u Zagrebu ili “grandioznoj” vikendici na Rabu. Financijska forenzika traje predugo i pitanje je imaju li naši istražni organi kapaciteta obaviti je kako spada. Dakle, kao najbrži i najsigurniji put za privođenje procesa kraju ostaje pokajništvo i međusobno terećenje. Ako je u slučaju Agrokorove vrhuške bilo zajedničkog protuzakonitog djelovanja, teško je vjerovati da će do kraja ostati jedni uz druge. U takvim skupinama ljude veže samo interes oko plijena, a ne zajednički ideali, međusobna ljubav i solidarnost.

Zašto bi relativno mlad čovjek odgulio dugogodišnju robiju za glavu koji je u Londonu? Nadalje, ako se i vrati i preda, zašto bi Gazda bio žrtveni jarac za sve, a oni koji su, od politike preko nadležnih institucija do medija, od njega cijelo vrijeme imali koristi, prošli lišo? Spektakl oko upada u dvorac i druge “impozantne domove” samo je početak. Ako priča ostane na iskaljivanju najnižih strasti na jednoj žrtvenoj jarčini ili nekoliko jaraca, jarčića, koza i kozlića, a ostane netaknut sistem koji je omogućio nastanak i dugogodišnje prikrivanje financijske rupe o kojoj i Putin razgovara s Predsjednicom u Moskvi, ništa se nije napravilo.

No ako se priča krene rasplitati dalje i dublje, a tu su Gazdina famozna bilježnica i eventualno pokajništvo najdragocjeniji, afera Agrokor bit će izraz Božje providnosti, nešto najbolje što se za ozdravljenje Hrvatske moglo dogoditi u novijoj povijesti. Čekajući rješenje te dileme, ostaje nam samo pratiti letove iz Londona i svjedočiti još jednom koliko je sestrinska ljubav jaka, a partnerska labava.

Nino Raspudić / Večernji.hr

facebook komentari

Continue Reading