Pratite nas

Kolumne

Predsjednička nesvrstana politika

Objavljeno

na

Iz ponašanja sadašnjega političkog vodstva, a posebice iz poruka predsjednika države Ive Josipovića sve je izglednije, kako unatoč hrvatskom članstvu u Nato savezu, probija neka posebna putinovska strategija

Velika vojna vježba hrvatskih i američkih vojnih snaga na slunjskom poligonu, koja se trebala održati 22. rujna naglo je odgođena zbog navodno loše vremenske prognoze. Na vježbi je trebalo sudjelovati oko 700 pripadnika hrvatskih Oružanih snaga i Oružanih snaga SAD-a te američko zrakoplovstvo koje je trebalo poletjeti iz Aviana u Italiji i na taj način demonstrirati sposobnost postrojba za brzu i učinkovitu pripremu i provedbu borbenih djelovanja, kroz usklađeno međurodovsko i intergransko djelovanje.

Pomalo je čudnovato da se odgađaju vojničke vježbe zbog nešto više od uobičajene količine vlage u zraku, a tajnost o odgodi vježbe i prigodna dodjela odličja zapovjedniku američkih Združenih snaga generalu Martinu E. Dempseyu, kao i na brzinu organizirana prigodna primopredaja američe donacije vojnih vozila Hrvatskoj, otkrivaju očito nesporazume u hrvatskom političkom vrhu.

Naime, to svjedoči i brza reakcija predsjednika države Ive Josipovića na izjavu ministra obrane Ante Kotromanovića kako Hrvatska još ne zna kakve će imati obveze u međunarodnoj koaliciji protiv Islamske države, ali da ne će i ne može kao odgovorna članica NATO-a odustati od svoje uloge i zadaće. Josipović je ispred UN-a u New Yorka brzopotezno poručio kako Hrvatska ne će slati vojsku u borbu protiv Islamske države te da je ona dio međunarodne koalicije samo u političkom smislu.

Navedeni postupci jasno svjedoče kako cjelokupna sadašnja hrvatska vlast, unatoč već tjednima najavljivanoj operaciji NATO-a uopće nije sudjelovala u razmatranju svoje uloge unutar Saveza, za raliku od primjerice susjedne Slovenije, koja je NATO-u pravodbno ponudila svoje ratne medicinske usluge.

Očito je mentalitet sadašnjih hrvatskih političara zastao na razini nekadašnje Brozove nesvrstane politike, kojom je taj jugoslavenski komunistički diktator t. zv. nesvrstavanjem otvarao samo prostor za nastupanje sovjetske političke strategije u zemljama Trećega svijeta.

U aktualnim krizama od Ukrajine do Bliskoga istoka i sjevera Afrike sadašnja “nesvrstana” Josipovićeva politika otvara upravo, kao i nekad Brozova, prostor za nastupanje putinovske Moskve, što je u sadašnjoj ruskoj strategiji, čiji je Srbija glavni balkanski oslonac, tek inačica srbijanske politike Tomislava Nikolića i Aleksandra Vučića.

Koliko je Josipoviću odbojan NATO savez jasno pokazuje i njegova politička retorika, kojom ističe kako je tek riječ o “međunarodnoj koaliciji” u borbi protiv terorizma. Nu kad je u pitanju suvremena prijetnja jugoistočnim granicama Europske unije i NATO saveza, zapovjednik Združenih  snaga američke vojske general Martin E. Dempsey upravo je u Zagrebu poručio kako “zbivanja u Ukrajini imaju utjecaj na ovo područje, a posebno na Hrvatsku, koja nastoji biti stabilizirajući čimbenik”.

Naglasivši kako je Hrvatska u svom okruženju ključni američki saveznik, Dempsy je upozorio na moguće značenje Hrvatske u ruskoj agresivnosti prema sjeveru i istoku, ali i na moguće prelijevanje krize s Bliskoga istoka i sjeverne Afrike na jadransku obalu. Podsjetio je kako se, kad je riječ o Rusiji, ne smije na nju gledati samo kao na konvencionalnu prijetnju, nego ponajprije kao na dvije vrste prijetnji koje naziva pritiskom u susjedstvu i subverzijskim pritisak.

Dempsey smatra kako “pritisak u susjedtvstu” prije svega treba gledati kao pritisak na granice za koji se koriste vojne snage. U hrvatskom slučaju ova prijetnja bi se mogla realizirati već najavljenim srbijansko-ruskim vojnim vježbama u prosincu.

Subverzivni pritisak je znatno tankoćutniji i ima svoje dugoročne posljedice, a zapovjednik Združenoga stožera američkih snaga smatra kako on “podrazumijeva poticanuje etničkih skupina na tenzije te ih zatim dodatno pobuđuju”.

U strategiji toga nastupanja, kako navodi, važan utjecaj imaju mediji, promidžba i unutarnji suradnici. Zato je po Dempseyevu mišljenju ključno da NATO uspije razviti sposobnost suprotstavljanja takvom obliku strategije.

Ne trba se puno domišljati kako bi se ti neprijateljski učinci “subverzivnoga pritiska” mogli vidjeti u srbijanskom nastupanju po Hrvatskoj. Sad je bjelodano kako se na razini poticanja etničkih tenzija u Hrvatskom Podunavlju, ponaprije preko ćirilizacije Vukovara, realizira proruska strategija “subverzivnoga pritiska”.

Nedavnim pak ustoličenjem bivšega niškog specijalca Jovana Ćulibrka na episkopsku stolicu Srpske pravoslavne crkve u Pakracu stvoren je zamišljeni prostor za sustavno poticanje tenzija srpske etničke skupine u Slavoniji, čime se destabilizira pojas hrvatske Panonije.

Kad bi znatnom dijelu hrvatskoga političkog vodstva bilo jasno kako se ruska prijetnja odnosi na cijeli pojas država što se protežu od Baltika do Jadrana te da pristaše Islamske države u znatnom broju organizirano djeluju i u Bosni i Hercegovini, onda bi ono vodilo računa o vlastitim nacionalnim i sigurnosnim probitcima te probitcima svojih saveznika, a ne o interesima Srbije, kao ruskoga panslavističkog posrednika.

Upravo u sklop te sigurnosne strategije i obranu nacionalnih i savezničkih probitaka uklapalo bi se povezivanje autocestom i Pelješkim mostom krajnjega hrvatskog juga s ostatkom države, a izgradnjom brze pruge Rijeka – Sisak – madžarska granica te na istoku zemlje izgradnjom kanala Dunav-Sava, cestovno bi se, željeznicom i vodenim putem povezao prostor od Baltika do Jadrana u svojevrsnu sigurnosnu cjelinu. Izgradnjom pak LNG terminala na Krku prestala bi i ovisnost baltičko-jadranskih država o ruskom plinu.

Nu, iz ponašanja sadašnjega političkog vodstva, a posebice iz poruka predsjednika države Ive Josipovića sve je izglednije, kako unatoč hrvatskom članstvu u Nato savezu, probija neka posebna putinovska strategija.

Mate Kovačević / Hrvatsko slovo

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Nino Raspudić: Zašto esdepeovci noću vodu piju?

Objavljeno

na

Objavio

Ključa u SDP-u. Počelo je svađom na sastanku Kluba zastupnika i natezanjem oko toga hoće li izbor ustavnih sudaca uvjetovati osnivanjem saborskog povjerenstva za Agrokor, što je tražio SDP-ov predsjednik Bernardić, koji je na kraju nezadovoljnicima poručio:

“Tko se ne osjeća dobro u Klubu, neka ode, ima puno ljudi koji bi došli na vaše mjesto”.

Nakon toga zastupnik Peđa Grbin dao je ostavku na mjesto potpredsjednika saborskog Odbora za Ustav i otvorio karte u intervjuu u kojem je istaknuo kako je to bio samo povod za ostavku, a glavni razlog je “činjenica da mi kontinuirano vrludamo u svojim stavovima i da ne možemo donijeti konkretnu odluku koju ćemo nakon toga provoditi idućih nekoliko dana“. Grbin je dodao uobičajenu bozu kako takvo što nikada ne bi rekao ni Račan ni Milanović jer “SDP je stranka koja uključuje, a ne stranka koja isključuje“, pri čemu je očito zaboravio slučaj Kolarić, ali i brojne druge. Eksplicitno je rekao da Bernardić vodi stranku loše i u uskom krugu ljudi i istaknuo nadu da će ga se riješiti na izvještajnoj konvenciji krajem godine.

Na pitanje novinara o izgledima SDP-a na sljedećim izborima, Grbin tvrdi kako nije izgledan scenarij da SDP s Bernardićem na čelu može pobijediti Plenkovića. Očito ne razumije da to ne ovisi o vođi, jer ni SDP s Plenkovićem na čelu ne bi mogao pobijediti HDZ koji bi predvodio Bernardić, no o tome će biti riječi kasnije. Grbin se u intervjuu poziva na iskusnijeg kolegu: “Mi kao SDP, kao što je moj kolega Orsat Miljenić rekao, ne predstavljamo pravu oporbu vlasti“. I evo u čemu vidi problem: “Nismo dovoljno jasno reagirali kod premještanja ploče iz Jasenovca u Novsku“. Zatim: “Gdje smo danas kad ponovno imamo atak na prava nacionalnih manjina“? I kao šlag na kraju: “Ako usporedimo glasnoću 2013. i 2014. godine kada se napadalo na seksualne manjine i ćirilicu, ovo je kao jedan drugi SDP“. Odmah nakon Grbinova intervjua Ranko Ostojić na Facebooku je objavio status: “Bravo, Pedja! Jasno. Precizno.

Većini Hrvata odbojno je sve što je vezano uz Jugoslaviju i komunizam, koliko god to peglali crno-bijelim svjetovima, sretnom djecom, humorom JNA pitomaca, bajkama kako se moglo zaspati na klupi i kako su svi dobivali stanove.
Odgovorno. I pošteno. A tko se boji članova, vidjet ćemo. I čiji su prstići u nečijem pekmezu!“Kako su se vremena promijenila! Nekad su u frakcijskim borbama u Partiji padale glave, a sada se drugovi kao tinejdžerice sokole Facebook statusima punim slatkih umanjenica. Podršku Grbinu dao je i još jedan perspektivan kadar – Željko Jovanović – koji je ustvrdio: “Bernardić je od dečka koji obećava vrlo brzo postao predsjednik koji zabrinjava, a sa svojim šaptačima Komadinom i Ostojićem vodi SDP nepovratno u političku marginalnost. Sad je svima kojima su SDP i socijaldemokracija na prvom mjestu jasno da SDP treba novo vodstvo u kojem ne vidim ni Bernardića ni Komadinu ni Ostojića.

Po meni nove lidere zajedno predstavljaju Peđa Grbin i Siniša Hajdaš Dončić.“Time je u vatru gurnuo i Hajdaša Dončića. A ovaj, kao junak iz narodne pjesme, pred veliki boj noću vodu pije i tmuran bdije: “Prvi se put stvarno bojim za budućnost SDP-a. Došao sam do trenutka da ne mogu zaspati, nego samo o tome razmišljam. To mi se nikad nije dogodilo”, kaže Hajdaš. A sam se za vođu puno suptilnije kandidirao intervjuom SDP-ov vanjskopolitički stručnjak Joško Klisović zvani Klisindžer. On smatra da stanje u stranci nije dramatično, a vjeruje i da je Milanka Opačić reagirala preemotivno u optužbi na Bernardićev račun da stranku pretvara u “sektu svojih prijatelja“. Opačić pak sa šest godina naknadne pameti proziva Zlatka Komadinu jer je “pobjegao iz Vlade“i dodaje: “On nije potjeran, on je dao ostavku jer se nije mogao nositi s problemima u svojem resoru.“Ukratko, urnebes u, barem do sada, najvećoj oporbenoj stranci. No čini se kako svi oni ne vide stvarni problem i dublji razlog koji ih drži daleko od vlasti, a koji nema veze s tim hoće li na čelu SDP-a biti Bernardić, Grbin, Miljenić ili bilo tko drugi. U rujnu prošle godine, kad je nakon tijesno izgubljenih izbora Zoran Milanović objavio da se više neće kandidirati za predsjednika SDP-a, a dio lijevih komentatora likovao smatrajući da se partija riješila balasta, napisao sam kako ih to neće spasiti u konzervativnoj Hrvatskoj u kojoj “ljevica još desetak godina neće doći ni blizu vlasti“.

Nije se radilo ni o kakvom proročkom nadahnuću ni silno dubokoj analitici, već o jednostavnom uvidu kakvo je naše biračko tijelo i kakva je ljevica koja mu se obraća. Hrvatsko biračko tijelo većinom je konzervativno i sklonije desnoj opciji. Golemom većinom 1990. glasalo je protiv komunista (barem onih eksplicitnih), a 1991. za osamostaljenje Hrvatske. Danas glasaju više-manje isti ljudi, ili njihova djeca i unuci. U takvom stanju, kako što možemo vidjeti u nizu izbora od 1990. do danas, prirodna, normalna situacija je da je HDZ na vlasti, koliko god loš, korumpiran i nevjerodostojan bio. HDZ je gubio vlast samo u iznimnim situacijama. Dva su puta izgubili izbore isključivo zato što su sami sebe pokopali. 2000. su HDZ-ove frakcije izbušile stranku u međusobnoj borbi za Tuđmanovo nasljeđe. Filali su lijeve medije kompromitirajućim materijalom o stranačkim rivalima, što je, uz obilno strano zalijevanje NGO sektora i “nezavisnih“medija, asistiranje stranih ambasada i zamor javnosti nakon deset godina iste vlasti, dovelo do toga da je SDP, uz smokvin list Budiše i Račanovu umjerenost, dobio izbore.

Drugi je put HDZ opet sam sebe ukopao. Nakon neobjašnjenog i neodgovornoj Sanaderova odstupanja s vlasti i svih afera koje su isplivavale na površinu u sljedeće dvije godine, bilo je pravo umijeće ne dobiti izbore 2011. I to je to. Dovoljno je, dakle, da se HDZ minimalno konsolidira, pa i uz nespektakularnog lidera kao Karamarko ili padobranom spuštenog kao Plenković, pa da dođe na vlast. Stoga je ispravnije reći kako u dva iznimna slučaja 2000. i 2011. nije SDP dobio izbore, već ih je HDZ izgubio političkim samoubojstvom. Zaključak svega toga je kako ponosna sljednica Komunističke partije iz Jugoslavije, bez razračunavanja s tom prošlošću ne može dobiti izbore u Hrvatskoj ako je druga opcija imalo na nogama. Za sada je to još uvijek HDZ, sutra može biti i netko drugi, vjerodostojniji i čvršći. Osim toga, lijevo-liberalna kulturna hegemonija koja se proteže još iz doba Jugoslavije u Hrvatskoj se zadnjih godina ubrzano rastače. Lijeve su se intelektualne i medijske perjanice ofucale, a portali i društvene mreže već premašuju stare medije.

Nove generacije više ne otkidaju na, za njih već staračku, feralovsku šegu i preko toga im se ideologija više ne može ucjepljivati. Dominaciju na NGO sceni preuzimaju konzervativne udruge, Soros je “ođuturumio“, presušuju i strane donacije. Hrvatsko biračko tijelo većinom, koja se s novim generacijama dodatno povećava, čine ljudi koji neće glasovati ljevije od centra. Eto kakvo je “tržište“. A da vidimo kakve je politička “roba“, tj. SDP. Što im nudi? Nedavno je predsjednik SDP-a došao na jugonostalgičarski, titoistički skup sa sovjetskim zastavama. Je li to euroazijski koncept umjesto euroatlantskog? Izlazak iz NATO-a? Vezivanje za one koji su se borili za komunističku Jugoslaviju umjesto demokratske Hrvatske? Što SDP nudi na ekonomsko-socijalnom planu? Što mogu obećati radnicima, koji ionako predstavljaju manjinu u biračkom tijelu? Mogu li biti veći socijalisti i etatisti od HDZ-a? Mogu li “brijunaši” u plitikim socijalno-populističkim porukama parirati Živom zidu? Hoće li im građani u borbi za zaštitu javnog dobra vjerovati više nego Mostu?

Onaj tko misli dobiti izbore u Hrvatskoj ne bi trebao ići na skupove pod jugoslavenske i sovjetske zastave, braniti Titov totalitarizam, obilježavati četničke ustanke. Većini Hrvata odbojno je sve što je vezano uz Jugoslaviju i komunizam, koliko god to peglali crno-bijelim svjetovima, sretnom djecom, humorom JNA pitomaca, bajkama kako se moglo zaspati na klupi i kako su svi dobivali stanove. Uz neraščišćen odnos prema totalitarnom nasljeđu i Jugoslaviji, SDP nudi i kulturni elitizam crvene buržoazije, kojoj je vrhunac dometa ruganje krezubom puku koji sluša Thompsona, uz pristajanje na direktive novih centara moći u nasilnom vrijednosnom preodgoju naroda.

Šanse su ovakvog SDP-a da u bliskoj i srednjoj budućnosti dođe na vlast nikakve i ono što su postigli s Milanovićem bio je njihov vrhunac. Umjesto silnog novca kojeg daju Alexu Braunu da im rebrendira stranku, evo im besplatan savjet – neka se eksplicitno odreknu Tita, Jugoslavije i elitizma crvene buržoazije pa možda dohvate dvadeset posto.

Nino Raspudić / Večernji.hr

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Mladen Pavković: Zbog čega je ubijen Ante Paradžik, a zbog čega se ubio njegov sin?

Objavljeno

na

Objavio

21. rujna 1991. – Ubijen Ante Paradžik

Sjećate li se Ante Paradžika (Ljubuški, 10. veljače 1943.-Zagreb, 21. rujna 1991.), hrvatskog političara, jednog od osnivača HDZ-a, dopredsjednika HSP-a  i načelnika Ratnog stožera Hrvatskih obrambenih snaga (HOS)?

Ubijen je pod još nerazjašnjenim okolnostima nadomak Zagrebu, kad se vraćao sa stranačkog skupa. Ne, nisu ga ubili četnici, ubili su ga na žalost hrvatski policajci, koji su ga navodno „zamijenili“ za hrvatskog neprijatelja!?

Bio je među najprogonjenijim Hrvatima, poglavito u vrijeme „Hrvatskog proljeća“ (1971.). Tada je bio predsjednik Saveza studenata Hrvatske, jedan od vođa studentskog pokreta i organizator poznatog studentskog štrajka.

Zbog toga je 1972. osuđen na tri godine zatvora, koji je u cijelosti izdržao u Lepoglavi. Kasnije je bio još nekoliko puta hapšen. Kad bi Tito dolazio u Zagreb on bi po četiri-pet dana završavao u ćeliji. Inače, kazne je izdržavao u Ljubuškom, Mostaru, Zagrebu i Lepoglavi. Sve do početka devedesetih bio je praćen, proganjan, šikaniran, ne samo on nego i cijela njegova obitelj, prijatelji, poznanici.

Devetnaest godina nije mogao dobiti putovnicu.  Često se i sam pitao- zašto njega toliko progone? Razlog je vidio i u tome što mu je otac bio u vojsci i poginuo u Bleiburgu. U razgovoru s ovim hrvatskim mučenikom, među ostalim smo došli do saznanja da je mislio da su tada komunističke službe i Udba u njemu pronašle osobu kao jednog od simbola.

„Ja sam inače malo tvrdi Hercegovac“ – kazao mi je jednom od niza naših susreta. „Bio sam po zatvorima, bez posla, putovnice, dok su dio mojih kolega imali kuće, vile i dok su materijalno bili dobro situirani, a ja nisam, tako da su mi moja žena i djeca znali govoriti: tata, ti nemaš ništa, daj se malo smiri, možda oni tebe proganjaju što si malo tvrđi, daj nekome pruži ruku i tome slično.

Meni su takvi razgovori teško  padali, nisam ih prihvaćao, jer sam se uvijek nadao da će istina pobijediti, da će doći na vidjelo prava borba, da ćemo dobiti slobodu u onom smislu da će svaki čovjek, bez obzira kojoj pripada struji, dobiti upravo ono što mu pripada, ali po svojim sposobnostima i zaslugama.

Svoju političku borbu smatrao sam ispravnom i produktivnom, a najviše su me kočili oni koji su me najviše voljeli“ – govorio je Paradžik, kojeg su na robiju u Lepoglavu dovezli zajedno sa Ivanom Zvonimirom Čičkom.

Njegov san o Hrvatskoj državi je ostvaren, ali njega više nema. Nema ni njegova sina, jedinca Mislava, koji je također pod nerazjašnjenim okolnosti izgubio život u Kanadi, navodno skočivši iz zgrade u kojoj je stanovao i to na Božić, 2014.. U Kanadu je otišao baš da ne doživi očevu sudbinu.

Tijekom Domovinskog rata Ante je dao  izniman doprinos u oslobođenju hrvatske države. Bio je odličan organizator i iznimno hrabar. Međutim, ono što nisu uspjeli četnici, uspjeli su neki drugi.

Što bi danas ovaj Junak Domovinskog rata rekao o spomen ploči HOS-a, odnosno o uskliku „za dom spremni“ i onima koji ponovno proganjaju ljude koji su bili prvi kad je trebalo, gledajući u njima više „ustaše“ nego osloboditelje ove države?

Mladen Pavković / Kamenjar.com

facebook komentari

Nastavi čitati