Pratite nas

Kolumne

Predsjednik države štiti dostojanstvo Vukovara na Pantovčaku a tek onda u Koloni sjećanja!

Objavljeno

na

Žrtvom Vukovara, sjećanjem na ulazak hrvatskih vojnika u Knin, stečevinama slobode, svojom prošlošću i budućnošću upravlja se u Zagrebu. Zato se u Zagrebu piše istina o dostojanstvu koliko god njeni falsifikatori pozivali da se dostojanstva držimo u Vukovaru ili Kninu. Ne može se u Zagrebu ponižavati Vukovar pa ”štovati” žrtvu u Koloni sjećanja.

Ništa kao svetkovine, dani sjećanja, uspomene, ne razotkrije stvarno stanje obitelji ili nacije.

Uoči Dana sjećanja na stradanje Vukovara, ponovo se isti taktovi čuju sa svih strana, ponovo državni vrh i režimski mediji, ponovo tinta režimskih pera pršti na sve strane, ponovo pozvani i nepozvani – pozivaju hrvatski narod na dostojanstvo. Kakvo dostojanstvo? Prema kome?

Vukovar, 18.11.2012 - Obiljezavanje Dana sjecanja na zrtvu Vukovara 1991: Memorijalno groblje

Hrvatsko je društvo krcato prevarama, hrvatska je javnost krcata muljem laži, podvala, prljavština, hrvatska je politika u ovome trenutku i već nepodnošljivo dugo, sve samo ne – nacionalna hrvatska. Nije više vijest odavno da Josipović, vrlo svjestan svoje političke misije i svega učinjenoga, šalje poruke hrvatskome narodu kako na Dan sjećanja u Vukovaru treba ostaviti politiku po strani, kako trebamo biti jedinstveni, složni, dostojanstveni. Tko mjeri razinu dostojanstva, tko odlučuje i po kojim kriterijima – što je to dostojanstvo? Nije odavno vijest da u taj takt udara Milanović, iako ga nikako ne mogu i ne želim usporediti sa Jospovićem, jer Milanović intuitivno odgovara na izazove posla kojim se bavi kao kvartovski vođa koji ultimativno štiti privid svoje moći, a Josipović je očito odgajan brižljvo od prvoga svoga koraka za misiju koju izvršava upravo savršeno. U krivu su kroničari koji zanemaruju bitnu čnjenicu kada govore o procjeni uspješnosti mandata Vesne Pusić i Ive Josipovića, kao ključnih aktera današnjega političkoga trenutka u Hrvatskoj. Samo po sebi uvredljivo je za Zorana Milanovića ne biti među njima kao ključna figura, ali on definitivno nije ništa drugo nego – igračka, s jedne strane beskrupuloznih ”donova” iz sjene, s druge strane svoje liderske taštine kvartovskga vođe. To je eksplicitno potvrdio njegov Prvi, Ratko Čačić u emisiji Otvoreno, kada je rekao kako nitko od njih nije znao kako je donešena odluka o povlačenju INA – e iz Sirije, odnosno hrvatskim sankcijama Siriji, koje su Hrvatsku stajale i stoje najmanje milijardu dolara godišnje!

Ne griješi Vesna Pusić kad kao ministrica vanjskih poslova i nova Prva potpredsjednica vlade kaže – mi smo najbolja vlada u povijesti Republike Hrvatske. Ljudi se hvataju za glavu, ne mogu vjerovati svojim očima i ušima što slušaju, ne mogu vjerovati da ih netko tako očito pokušava raditi budalama, konzervativni kroničari u očajanju ispisuju tisuće i tisuće riječi, pršti od gnjeva na sve strane, čitatelji se zgražaju, psuju, a Vesna Pusić zapravo – govori istinu.

Njen i Josipovićev mandat na državnim funkcijama koje su brižljvo godinama pripremali i osvajali, samo što se to nije tako očito vidjelo, nije bio i nije nikada zamišljan kao ispunjavanje nada i očekivanja hrvatskoga naroda. Oni taj mandat izborima nisu ni očekivali, ni tražili, ni dobili. Niti govore o rezultatima mjerljivim efektima demokratskoga mandata. Nisu ni oni takve budale, nije nitko zar ne, da pogrešnim metrom mjere svoj rad. Znaju ljudi što govore.

Vesna Pusić i Ivo Josipović su pripremani za mandat koji mjeri netko drugi, a zar nam to o njima ne govori više nego obične riječi, njihov karijerni put i tu i tamo poneka stranputica koja probije iz mrkloga mraka. Sjetite se karijernoga i političkoga puta Vesne Pusić, koja je u pričuvi bila članica upravnoga odbora Feralovih tvrki kćeri sa Slavkom Goldsteinom i upravljala Sorošovim penezima devedesetih godina, koja je proglasila Hrvatsku agresorom na BiH. Sjetite se i ne zaboravite karijerni put Ive Josipovća, njegovoga postanka, odrastanja, njegovih riječi srbijanskome veleposlaniku bez ikakvoga posebnoga povoda da je ”oženjen iz Beograda” ( kome se to govori u službenome susretu i ako niste prisni i što bi nekoga to bilo briga!?), njegovih ”hrestomatija”, sjetite se njegovih predizbornih poruka i njegove aktualne politike.

Ti ljudi govore istinu. Ivo Josipović je najuspješniji predsjednik Republike Hrvatske u njenoj povijesti a Vesna Pusić i Vlada nesretnoga Zorana, također. Nema sumnje. Ali po čijim kriterijima i po čijim mjerilima? Taj odgovor je bit problema Hrvatske danas.

Davno sam jasno naznačio u jednoj svojoj analizi tezu da oni ne vode – hrvatsku politiku. I, ima li danas nekoga tko smije staviti jednu lipu na to – da vode? Po tim kriterijima, po kriterijma međunarodnih mešetara sudbinama malih naroda i cijeloga svijeta, njih dvoje su napravili čuda na očigled cijeloga hrvatkoga naroda i svijeta. Čuda od uspjeha. U njihovome slučaju čudo mjere ”Soroši” i slični, a ne hrvatski narod! Krojači sa svojim mjerama sasvim sigurno ne sjede u Vukovaru, niti na bilo kojemu mjestu Hrvatske zbog kojega oni pozivaju na – dostojanstvo.

Zbog toga je danas govoriti o dostojanstvu, kako iz njihovih pozicija, tako i iz pozicija vjere u svetost državnih funkcija apstrahiranih od njihovih nositelja– zapravo strašna prijevara hrvatskoga naroda.

Pozivajući na dostojanstvo na Dan sjećanja vukovarske tragedije, Josipović prvo, nastoji cjelokupnu hrvatsku žrtvu i povijest strpati u Vukovar, kako bi je naknadno, on i njegovi apologeti i plaćenici, mogli prevesti u slučajni povijesni incident, u zamagljenu povijest u kojoj se jedan Grad, jedan lokalitet u jednome trenutku borio, kako je Pupovac besramno poentirao prošle godine u Saboru pred nedoraslim Sabornicima – sa bezumljem. Bezumljem!?
Može li se netko zdrava razuma sjetiti kada je u povijesti netko ispalio nekoliko milijuna granata na jedan grad i protjerao i pobio desetke tisuća stanovnika jer je bio – bezuman!? Nikada se nigdje to zbog ”bezumlja” nije dogodilo. U konačnici – može li se primjeniti pravda i pravo na – bezumnika?
Drugo, Josipović time zapravo ne zove hrvatski narod na dostojanstveno sjećanje na žrtvu jednoga hrvatskoga Grada, ponavljam ovo – hrvatskoga, jer mu to i ne pada na pamet, već na vampirski pir novih krvoloka koji dvadeset i tri godine nakon tragedije, samo zbog svojih funkcija očekuju od hrvatskoga naroda poštovanje i potporu u ispijanju zadnje kapi krvi preostale na tome dijelu hrvatske zemlje, društva i povijesti. On očekuje ponizan odnos hrvatskoga naroda prema sebi, svojoj funkciji, svojoj politici i to pokušava predstaviti kao – dostojanstvo naroda i poštovanje žrtvi. Čineći sve što može kako bi osporio tu žrtvu i njeni esencijalni smisao i simboliku. Njihov poziv na dostojanstvo je poziv na poniznost žrtve!

Može li taj isti narod primiti u Kolonu sjećanja čovjeka koji je pet godina mandata utrošio kako bi na sve moguće načine oslabio mogućnosti da zločinac bude kažnjen. Može li taj isti narod primiti u Kolonu sjećanja čovjeka koji je kao ključni problem hrvatskoga društva ustanovio i na vrhunskoj svjetskoj tribini u Knessetu promovirao ”ustašku zmiju u njedrima”? Može li taj narod primiti u Kolonu sjećanja čovjeka koji je iz ruku relevantnih hrvatskih institucija istrgnuo preko svojih satelita Matića, Zlatar Violićke i u konačnici nezainteresiranoga Milanovića, pravo pisanja povijesti i činjenica o tragediji koju obilježava i zbog koje navodno poziva na – dostojanstvo?

Izravno, smije li hrvatsku povijest toga vremena pored još uvijek živih i dramatičnih sjećanja svih nas pisati Vesna Teršelič bez ikakvih moralnih i stručnih referenci? Smije li tu povijest izgovarati i pisati grupacija Soroševih plaćenika raspoređenih danas na sva važnija mjesta medijskoga prostora Republike Hrvatske i Bosne i Hercegovine? Smije li tu povijest pisati netko tko nema znanstvene, nacionalne i ljudske reference kakve recimo ima jedan Ante Nazor i desetine takvih ljudi, koji sve što govore zasnivaju na znanosti i činjenicama kakve su god, a favoriti Ive Josipovića na ideologiji, prijevari, velikosrpskoj promidžbi i velikobritanskoj imperijalnoj politici i njenim ciljevima?

Golema je odgovornost na dijelu novih hrvatskih lidera, bolje rečeno potencijalnih lidera. Golema je odgovornost na Kujundžiću, na Grabar Kitarović, jer onoga trenutka kada su se upustili u izborni sraz sa Josipovićem ili bolje rečeno poretkom koga on personificira, dali su nadu hrvatskome narodu.

Ne može se štovati žrtvu Vukovara, a uništavati Hrvatsku. Bježati od odgovornosti u Kolonu sjećanja je bježanje od poziva umrlih za Vukovar koji će odjekivati stotinama godina za nama. Bijeg iz Zagreba u Vukovar je svojevrsna izdaja Hrvatske i žrtve Vukovara, kao što je bijeg iz Knina u Čavoglave, svojevrsno napuštanje terena bez ispaljenoga metka. U Vukovaru je umirala Hrvatska, u Kninu je oslobođena Hrvatska, a u Zagrebu se – upravlja hrvatskom nacionalnom politikom. I to se niti smije mijenjati niti se smije od toga bježati. A još manje prepuštati ”osloboditeljima” Vukovara Vojislavu Stanimiroviću i njegovim petokolonaškim partnerima u zemlji Markov trg, a prihvatiti kao satisfakciju Kolonu sjećanja ili Čavoglave.
Golema je odgovornost u ovome trenutku na hrvatskoj akademskoj zajednici, koja – šuti. Nepodnošljivo šuti, iako znaju sve o Josipoviću, znaju sve o Vesni Pusić, znaju sve o Andreji Zlatar Violić koja ima moći u eter hrvatskih nacionalnih medija jasno reći kako spomendan na hrvatsku vertikalu Stjepana Radića treba slaviti u kolovozu, a ne na dan atentata u jugoslovnskome parlametnu uz obrazloženje – kako to asocira na sukobe! Atentator Puniša Račić je počašćen ulicom ”oslobođenoga” Vukovara – režirao Vojislav Stanmirović, današnji državni funkcioner Republike Hrvatske. I ta vlast, ta država koja to potiče i tolerira svjedoke svega toga poziva na – dostojanstvo!? Što ima dostojanstveno u gluposti, nekažnjavanju zla, promicanju svega tuđega i ismijavanju sebe samoga, što ima dostojanstveno u bijegu od sebe i odgovornosti za svoju sudbinu?

Smije li o tome šutjeti hrvatska akademska zajednica, koja postoji između ostaloga kao savjest i oči jednoga cijeloga naroda? Ne bi smjela.

Očekivati da branitelji sami iznesu teret istinske revolucije protiv ovakve mentalne ali i fizičke tiranije, nije ni pošteno ni uljudno, nije ni realno. Naime, ti su ljudi dali i više nego je normalno za jedan život i jednu generaciju. Oni su 1991. godine išli dati što imaju jer ih je vodila jasna ideja. Sve što su očekivali vidjeli su u toj ideji. Ideji hrvatske samostalnosti, državnosti, slobode. Danas imaju iste nakane, ali su rascjepkani, podijeljeni u tisuće grupacija, i stotine tisuća običnih ljudskih života i briga, imaju svoju djecu, obitelji, svoje živote i nije im lako ponovo u zrelim ili kasnim godinama ljudskoga života staviti sve to na kocku. I upravo na to računa ova vrlo, vrlo pokvarena vlast. Samo jedna ideja, samo jedan poziv ponovo će ujedinti bivše vojnike hrvatske pobjedničke vojske, samo jedan poziv će ponovo ujediniti domovinsku i iseljenu Hrvatsku, samo jedan poziv s jasnim ciljem. A to je – hrvatska nacionalna suverenost, pobjednička Hrvatska, a ne Hrvatska – sluga, jad i bijeda, kakvom su nas učinili usprkos slavnoj odlučnosti i moći kojoj se divio cijeli svijet tako nedavno. A danas se smije isti taj svijet Hrvatskoj, upravo zbog načina upravljanja državom ljudi koji nas pozivaju na – dostojanstvo.

Tko će izreći taj poziv?

Ne znam.

Znam tko sigurno neće.

Neće Ivo Josipović, neće Vesna Pusić, neće nitko iz kruga oko današnje koalicije. To je više nego jasno.
Ako hrvatski narod nastavi prepuštati svoju državu, stečenu tako krvavo u ratu za nezavisnost, ljudima koji su bili s one strane puščane cijevi, s one strane rova, ako današnju državu nastavi prepuštati ljudima koji su u hrvatskoj pozadini od prvoga trenutka radili protiv nacionalne samostalnosti, onda će Kolona sjećanja u Vukovaru, ili stotine tisuća ljudi u Čavoglavama, zapravo biti labuđi pjev jedne vrlo nesretne nacionalne povijesti. Dogodit će se klasična politička priča koja se može nazvati emigrantskim sindromom, samo što ta emigracija ne mora više nužno biti u Australiji ili Americi, već u stotinama grupica koje će se s vremena na vrijeme stopiti u Kolonu sjećanja ili Čavoglave, kako bi imale novi privid sanjati o svojoj moći, odlučnosti, snazi, onoliko većoj ukoliko udaljenost od stvarnih tokova odlučivanja i upravljanja zemljom bude – veća. Kao javni znak postojanja «autentične» Hrvatske, postojat će i poneki medij, nešto malo kroničara, bolje rečeno profesionalnih narikača kojima će smisao opstanka zapravo biti – trajno udaljavanje države i hrvatskoga naroda. Svi vuci siti, sve ovce na broju.
Zbog toga ni jedan jedini čovjek koji ima nacionalni legitimitet, koji ima rezultate, koji ima ime i prezime danas među hrvatskim narodom ne smije ostati – pored političkih tokova i gledati, jer uz ostalo to je ispit i za njih prije svega.

Nikada hrvatski narod neće moći govoriti o svojoj stvarnoj slobodi ako stotine tisuća ljudi iz Kolone sjećanja u Vukovaru ili stotine tisuća ljudi iz Čavoglava ne završe u Zagrebu na trgu Bana Jelačića ili Markovom trgu. I Čikola i Vuka se, kamo god tekle, ulijevaju simbolički u zagrebački Gornji grad.

Jedino je to dostojanstveno i istinska zahvalnost žrtvama Vukovara i svim hrvatskim žrtvama kroz povijest. Jer koliko se god pozivali na ”dostojanstvo” funkcija koje se samo zovu hrvatskim, nikada poštovanje i dostojanstvo nisu nosile funkcije nego nositelji. Tko se sjeća britanskoga premijera nakon Churchilla, tko zna ime predsjednika JAR nakon Mandele? Tko će se sjetiti za stotinu godina tko je došao nakon Tuđmana, bude li se hrvatska razvijala kao suverena država svoga naroda?

Upravo zbog toga svega, povijesnih poučaka drugih naroda ako već ne vidimo jasno svoju povijest, nužnost opstanka je vidjeti u pozivu na ”dostojanstvo” zapravo skriveni poziv na – poniznost i pognute glave pred ovakvom politikom. Makar hodali svim Kolonama ovoga svijeta.

Autor: Marko Ljubić/Dnevno.hr

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Metastaza velikosrpskoga karcinoma

Objavljeno

na

Objavio

Učinkovit lijek protiv karcinoma velikosrpstva pronađen je 1995. godine u mjesecu kolovozu, a on može i danas liječiti, samo kad se s nezaraženoga tkiva hrvatske vlasti odstrani bolesno velikosrpsko tkivo, čijim bi metastazama mogao biti doveden u pitanje cjelokupni život suverene hrvatske države

Nakon poruke glasnogovornika Srpske pravoslavne crkve Irineja Bulovića kako SPC ne će više podupirati dijalog Beograda i Prištine, jer prostor Kosova smatra dijelom srbijanske države, susjedne će se države ozbiljnije pozabaviti najavljenim donošenjem t. zv. Deklaracija o opstanku srpske nacije i ponovnim buđenjem velikosrpskoga karcinoma.

Tim će budućim dokumentom Srbija i Republika Srpska navodno štititi prava Srba na uporabu srpskog jezika i ćiriličnog pisma, proučavanje i njegovanje srpske kulture, proučavanje srpske povijesti i njegovanje tradicija te očuvanje kulturnog nasljeđa.

Naime, bački episkop Irinej smatra kako je Zapad postao politički neučinkovit te da Srbija glede Kosova stvar treba preuzeti u svoje ruke, a to će joj omogućiti održavanje srbijanskoga referenduma o Kosovu. Kosovo je, naime, samo prva dionica u povratku u povratku pod jurisdikciju srpske države.

Na taj način ne samo da SPC ignorira međunarodne dogovore, nego ona priprema i politički teren za buduće zaposjedanje kosovske države.

U tom smislu i t .zv Deklaracija o opstanku srpske nacije samo je okvir za novu velikosrpsku ekspanziju. Naravno, u međunarodnim okolnostima koje će biti prikladnije novom osvajanju.

Što znači ta zaštita proučavanja srpske povijesti i kulture, najbolje svjedoče srbijanski udžbenici, u kojima se današnji naraštaji školaraca podučavaju kako su, bez obzira na svoja nacionalna imena, zapravo muslimani i katolici u BiH i Hrvatskoj Srbi, samo što toga oni još uvijek nisu svjesni.

Naime, muslimani i katolici, za razliku od pravoslavnih u Hrvatskoj, BiH i Crnoj Gori nisu navodno sačuvali svoju srpsku nacionalnu svijest.

Kao nadopuna školskom programu, SPC već skoro dvadesetak godina poslije srbijanskih ratnih poraza u svim poslanicama svojih patrijarha ne želi priznati hrvatsku državu pa čestitke blagdana pravoslavnim vjernicima upućuje u Dalmaciju, Rijeku, Liku, Banovinu, Kordun, Slavoniju i Hrvatsku.

Tako bi se u kontekstu prihvaćanja Deklaracije politički program mogao odnositi ponajprije na održavanje svijesti već osviještenih Srba kako bi se na temelju usvojenih znanja mogli uspješnije boriti za očuvanje svojih zemalja. U radikalnijem slučaju program iz Deklaracije mogao bi se provoditi i na dijelove još uvijek neosviještenoga srpstva, koje srbijanske prosvjetne vlasti prepoznaju pod t. zv. regionalnim imenima kao što su Hrvati, Bošnjaci i Crnogorci.

U sklopu jezično-političkih projekata, kojima se na tragu velikosrpskoga programa Vuka Karadžića iz 19. stoljeća sve štokavce proglašava Srbima, nastala je i nedavna sarajevska Deklaracija o t. zv. zajedničkom jeziku, koja na političkoj razini, poput srbijanskih udžbenika, niječe hrvatski, crnogorski i bošnjački jezik.

Za razliku od jezikoslovnih projekata, srbijanske vlasti uz pomoć svojih agenata u Hrvatskoj gotovo svakodnevno manifestiraju moć političkim projektima.

Tako je nedavno u Rijeci obilježena navodno 300. godišnjica nazočnost pravoslavlja. U sklopu velikosrpskoga projekta što ga promiče SPC ovaj je put, nakon nedavnoga promicanja odcjepljenja Istre od Hrvatske, odabrana Rijeka, kao posebna regija, u kojoj eto pravoslavlje stoluje tri stoljeća.

Kako bi se pak omalovažilo hrvatsko stradanje tijekom srbijanske agresije u gradu Vukovaru, nedavno je, na dan pogibije zapovjednika vukovarske obrane generala Blage Zadre, bio dogovoren i nogometni susret lokalne srpske momčadi iz Vukovara s beogradskom Crvenom zvijezdom.

Sličan karakter političkoga omalovažavanja ili pak nijekanja hrvatske borbe imaju izmišljene obljetnice t. zv. stradanja Srba, poput nedavno manifestativne komemoracije za navodno stradanje t. zv. kozaračke djece u Sisku.

Sve je to manje-više poznato hrvatskoj javnosti, nu unatoč tomu, ni Državno odvjetništvo, ni redarstvo, a ni političke strukture ne reagiraju na ta širenja lažnih vijesti, kojima je već desetljeće i pol podvrgnuta hrvatska javnost.

Nasuprot tomu i represivni aparat i Državno odvjetništvo još se uvijek trude goniti hrvatske branitelje optužene da su navodno počinili zločine protiv Srba.

Učinkovit lijek protiv karcinoma velikosrpstva pronađen je 1995. godine u mjesecu kolovozu, a on može i danas liječiti, samo kad se s nezaraženoga tkiva hrvatske vlasti odstrani bolesno velikosrpsko tkivo, čijim bi metastazama mogao biti doveden u pitanje cjelokupni život suverene hrvatske države.

Ivan Svićušić/Hrvatsko slovo

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Barbara Jonjić: U mojoj Državi ništa sigur’o nije – Negiraju dan, noć

Objavljeno

na

Objavio

U mojoj Državi ništa sigur’o nije
Baš ništa
Rećemo
Imaš dite poginulog branitelja koje je protiv branitelja
Imaš cilu kliku koja negira kako je začeće početak čovikova života
Negiraju dan, noć

Začetak, biće po njima znači sridinu
U srid sridice
Ili rećemo kraj
Ae
Sama rič ti kaže kako
Začeće
Začetak
Nije početak

Trkeljaju o nekin zakonskin nediljama
Kad jesi
A kad nisi dite
Kad te se more ubit
A kad više ne more
Po zakonu
Ubit

To je rađa
Sve lipo po načelu prava na izbor
Majke hrabrosti
I ćaće lole
Koji su sebi isprid diteta
I koji se Boga ne boju

Dite nisi rećemo su devet nedilja
Tako zakon kaže
Ništa si
Nu
Ne smi’ tuten spora bit’
Znade se kako su pravo i pravda sinonimi
Oduvik

Začin unda plače žena koja na pregled dođe pa joj kažu kako više nema otkucaja srca
Za čin ona plače trudna devet nedilja na putu za Split dok se vozi na kiretažu?
Čemu se to ona veselila?
Nadala?
Manita.. je li?
Eto, krivo mislila
Kako je u njoj bilo dite začeto
Čovik malešni

Digneš glas kako si za pravo na život
A cila klika se digne na tebe
Pa te vriđaju
Cilu olimpijadu vriđanja otvore
Ti progresivni, demokrati

Tvita Jaca i ona Mostovka su dva prezimena
Zagrlile se prid svima pa tvitaju
Rugaju se uskupa pravu na život
Njima su dičinja kolica
Morbidna

Tvita Mostovka a ni naš jezik ne govori
Kako toka
U petn’est
Srpski riči
Trevi jon se i jedna
Hrvacka

Dignen se u zoru šesn’estog listopada
A Država mi se, vidin od zore, na noge digla poradi Todorića
Nije se digla poradi
Blage Zadre
I Ante Bruna Bušića
Onako kako bi tokalo barenko
Na njijov dan
Kradu in i ono zeru što in je ostalo

A ‘ko jin krade?

Kažu naši mediji kako babe po Zmijavcima falu Todorića
Ne daju na njega
Ae
Vrlo je on zadužijo nas
Imocke ljude

Kao prvo
To naši mediji nisu
A kao drugo
Naše babe manite nisu
Niti su ikad bile

Na toga čovika ja k’o Imoćanka neman riči
Neman
Pisat’ o njemu ne mislin
Jerbo
Riči neman
Ni za njega
Ni za sve one koji su stekli
Sluškinje i dvore
Još za Juge
Ili u vrime dok je moja mater mome ćaći
Godinama prala odoru HV-a i po tri puta po potribi
Da mu spere oni
Smrad terena s nje

Mene taj čovik ne zanima
Sudac a ni Bog nisan
I nisan talog da bi plesala po čoviku na tleu

Ne dan takima da mi kradu dan mojin dikama
Meni je šesnesti listopada dan
Blage Zadre
I Ante Bruna Bušića
Pa taman privelo u zoru pola Države

Meni je to dan domoljuba
Koji su imali
Srca
Hrvacka
Velika k’o najveći dvori

Takima bi ja
Rada i sluškinja bila

Ne dan nikome listopad nego
Njima
I momu svetomu Luki

Luki
Evanđelistu
Zaštitniku župe moje
Onomu koji piše ukraj oltara na mome Mostu
Unde
Di mi spava moja prošlost

Piše o ditinjstvu
Našega Kralja
Uširoko

Uvisinu
Poviše oni čempresa
Ukraj naši greba

Letu mu riči

Gorikar
Di su svi naši

I oni su šarevitin
I oni su bilin cvićon

A ja zgrabin moga starijega sina za ruku
Vodin ga kroza mrak
Iza svete mise na trodnevnicu
Vodin ga
Priko greba do auta
Držin ga utvrdo da mi ne padne
Pa mu kazivan
Otklen je sve dolazijo narod
Našemu zaštitniku

Kazivan mu o babama iz Bosne
I blagoslovu iza svete mise

A on se smije
Svitlo crljene sviće s greba
Šara mu lipi obraz i čelo
Na putu do auta

Straja on nema
Smije se
Pa me zazove

– Majko!

Stanen

A on će cili sritan

– Naučijo san! Jesan! Slušaj! Sveti Luka, met’ u nidra ruka. Ne vadi ji vanka do svetoga Marka!

Naučijo moj mali čovik
Naučijo
Kako zaladi za svetoga
Luke
A zagrije o svetomu Marku krajen travnja
Naučijo je

Jerbo ja nisan koristila zakonsko pravo na izbor
Dala san mu vrime
Za učit
Vrime njemu od Boga određeno

I su devet nedilja
Unda kad ništa nije zna’
On je i u taj vakat meni bijo
moj malešni čovik
Su pravon na život

Ništa manje čovik
Nego što je sadan
Doklen me za ruku drži

Jednako k’o što će bit’ čovik
I kad jednon odreste
K’o čempres svetoga Luke
I kad mi ruku u ‘odu
Jednon
Ispusti

Barbara Jonjić/Narod.hr

facebook komentari

Nastavi čitati