Predsjednik države štiti dostojanstvo Vukovara na Pantovčaku a tek onda u Koloni sjećanja!

0

Žrtvom Vukovara, sjećanjem na ulazak hrvatskih vojnika u Knin, stečevinama slobode, svojom prošlošću i budućnošću upravlja se u Zagrebu. Zato se u Zagrebu piše istina o dostojanstvu koliko god njeni falsifikatori pozivali da se dostojanstva držimo u Vukovaru ili Kninu. Ne može se u Zagrebu ponižavati Vukovar pa ”štovati” žrtvu u Koloni sjećanja.

Ništa kao svetkovine, dani sjećanja, uspomene, ne razotkrije stvarno stanje obitelji ili nacije.

Uoči Dana sjećanja na stradanje Vukovara, ponovo se isti taktovi čuju sa svih strana, ponovo državni vrh i režimski mediji, ponovo tinta režimskih pera pršti na sve strane, ponovo pozvani i nepozvani – pozivaju hrvatski narod na dostojanstvo. Kakvo dostojanstvo? Prema kome?

Vukovar, 18.11.2012 - Obiljezavanje Dana sjecanja na zrtvu Vukovara 1991: Memorijalno groblje

Hrvatsko je društvo krcato prevarama, hrvatska je javnost krcata muljem laži, podvala, prljavština, hrvatska je politika u ovome trenutku i već nepodnošljivo dugo, sve samo ne – nacionalna hrvatska. Nije više vijest odavno da Josipović, vrlo svjestan svoje političke misije i svega učinjenoga, šalje poruke hrvatskome narodu kako na Dan sjećanja u Vukovaru treba ostaviti politiku po strani, kako trebamo biti jedinstveni, složni, dostojanstveni. Tko mjeri razinu dostojanstva, tko odlučuje i po kojim kriterijima – što je to dostojanstvo? Nije odavno vijest da u taj takt udara Milanović, iako ga nikako ne mogu i ne želim usporediti sa Jospovićem, jer Milanović intuitivno odgovara na izazove posla kojim se bavi kao kvartovski vođa koji ultimativno štiti privid svoje moći, a Josipović je očito odgajan brižljvo od prvoga svoga koraka za misiju koju izvršava upravo savršeno. U krivu su kroničari koji zanemaruju bitnu čnjenicu kada govore o procjeni uspješnosti mandata Vesne Pusić i Ive Josipovića, kao ključnih aktera današnjega političkoga trenutka u Hrvatskoj. Samo po sebi uvredljivo je za Zorana Milanovića ne biti među njima kao ključna figura, ali on definitivno nije ništa drugo nego – igračka, s jedne strane beskrupuloznih ”donova” iz sjene, s druge strane svoje liderske taštine kvartovskga vođe. To je eksplicitno potvrdio njegov Prvi, Ratko Čačić u emisiji Otvoreno, kada je rekao kako nitko od njih nije znao kako je donešena odluka o povlačenju INA – e iz Sirije, odnosno hrvatskim sankcijama Siriji, koje su Hrvatsku stajale i stoje najmanje milijardu dolara godišnje!

Ne griješi Vesna Pusić kad kao ministrica vanjskih poslova i nova Prva potpredsjednica vlade kaže – mi smo najbolja vlada u povijesti Republike Hrvatske. Ljudi se hvataju za glavu, ne mogu vjerovati svojim očima i ušima što slušaju, ne mogu vjerovati da ih netko tako očito pokušava raditi budalama, konzervativni kroničari u očajanju ispisuju tisuće i tisuće riječi, pršti od gnjeva na sve strane, čitatelji se zgražaju, psuju, a Vesna Pusić zapravo – govori istinu.

Njen i Josipovićev mandat na državnim funkcijama koje su brižljvo godinama pripremali i osvajali, samo što se to nije tako očito vidjelo, nije bio i nije nikada zamišljan kao ispunjavanje nada i očekivanja hrvatskoga naroda. Oni taj mandat izborima nisu ni očekivali, ni tražili, ni dobili. Niti govore o rezultatima mjerljivim efektima demokratskoga mandata. Nisu ni oni takve budale, nije nitko zar ne, da pogrešnim metrom mjere svoj rad. Znaju ljudi što govore.

Vesna Pusić i Ivo Josipović su pripremani za mandat koji mjeri netko drugi, a zar nam to o njima ne govori više nego obične riječi, njihov karijerni put i tu i tamo poneka stranputica koja probije iz mrkloga mraka. Sjetite se karijernoga i političkoga puta Vesne Pusić, koja je u pričuvi bila članica upravnoga odbora Feralovih tvrki kćeri sa Slavkom Goldsteinom i upravljala Sorošovim penezima devedesetih godina, koja je proglasila Hrvatsku agresorom na BiH. Sjetite se i ne zaboravite karijerni put Ive Josipovća, njegovoga postanka, odrastanja, njegovih riječi srbijanskome veleposlaniku bez ikakvoga posebnoga povoda da je ”oženjen iz Beograda” ( kome se to govori u službenome susretu i ako niste prisni i što bi nekoga to bilo briga!?), njegovih ”hrestomatija”, sjetite se njegovih predizbornih poruka i njegove aktualne politike.

Ti ljudi govore istinu. Ivo Josipović je najuspješniji predsjednik Republike Hrvatske u njenoj povijesti a Vesna Pusić i Vlada nesretnoga Zorana, također. Nema sumnje. Ali po čijim kriterijima i po čijim mjerilima? Taj odgovor je bit problema Hrvatske danas.

Davno sam jasno naznačio u jednoj svojoj analizi tezu da oni ne vode – hrvatsku politiku. I, ima li danas nekoga tko smije staviti jednu lipu na to – da vode? Po tim kriterijima, po kriterijma međunarodnih mešetara sudbinama malih naroda i cijeloga svijeta, njih dvoje su napravili čuda na očigled cijeloga hrvatkoga naroda i svijeta. Čuda od uspjeha. U njihovome slučaju čudo mjere ”Soroši” i slični, a ne hrvatski narod! Krojači sa svojim mjerama sasvim sigurno ne sjede u Vukovaru, niti na bilo kojemu mjestu Hrvatske zbog kojega oni pozivaju na – dostojanstvo.

Zbog toga je danas govoriti o dostojanstvu, kako iz njihovih pozicija, tako i iz pozicija vjere u svetost državnih funkcija apstrahiranih od njihovih nositelja– zapravo strašna prijevara hrvatskoga naroda.

Pozivajući na dostojanstvo na Dan sjećanja vukovarske tragedije, Josipović prvo, nastoji cjelokupnu hrvatsku žrtvu i povijest strpati u Vukovar, kako bi je naknadno, on i njegovi apologeti i plaćenici, mogli prevesti u slučajni povijesni incident, u zamagljenu povijest u kojoj se jedan Grad, jedan lokalitet u jednome trenutku borio, kako je Pupovac besramno poentirao prošle godine u Saboru pred nedoraslim Sabornicima – sa bezumljem. Bezumljem!?
Može li se netko zdrava razuma sjetiti kada je u povijesti netko ispalio nekoliko milijuna granata na jedan grad i protjerao i pobio desetke tisuća stanovnika jer je bio – bezuman!? Nikada se nigdje to zbog ”bezumlja” nije dogodilo. U konačnici – može li se primjeniti pravda i pravo na – bezumnika?
Drugo, Josipović time zapravo ne zove hrvatski narod na dostojanstveno sjećanje na žrtvu jednoga hrvatskoga Grada, ponavljam ovo – hrvatskoga, jer mu to i ne pada na pamet, već na vampirski pir novih krvoloka koji dvadeset i tri godine nakon tragedije, samo zbog svojih funkcija očekuju od hrvatskoga naroda poštovanje i potporu u ispijanju zadnje kapi krvi preostale na tome dijelu hrvatske zemlje, društva i povijesti. On očekuje ponizan odnos hrvatskoga naroda prema sebi, svojoj funkciji, svojoj politici i to pokušava predstaviti kao – dostojanstvo naroda i poštovanje žrtvi. Čineći sve što može kako bi osporio tu žrtvu i njeni esencijalni smisao i simboliku. Njihov poziv na dostojanstvo je poziv na poniznost žrtve!

Može li taj isti narod primiti u Kolonu sjećanja čovjeka koji je pet godina mandata utrošio kako bi na sve moguće načine oslabio mogućnosti da zločinac bude kažnjen. Može li taj isti narod primiti u Kolonu sjećanja čovjeka koji je kao ključni problem hrvatskoga društva ustanovio i na vrhunskoj svjetskoj tribini u Knessetu promovirao ”ustašku zmiju u njedrima”? Može li taj narod primiti u Kolonu sjećanja čovjeka koji je iz ruku relevantnih hrvatskih institucija istrgnuo preko svojih satelita Matića, Zlatar Violićke i u konačnici nezainteresiranoga Milanovića, pravo pisanja povijesti i činjenica o tragediji koju obilježava i zbog koje navodno poziva na – dostojanstvo?

Izravno, smije li hrvatsku povijest toga vremena pored još uvijek živih i dramatičnih sjećanja svih nas pisati Vesna Teršelič bez ikakvih moralnih i stručnih referenci? Smije li tu povijest izgovarati i pisati grupacija Soroševih plaćenika raspoređenih danas na sva važnija mjesta medijskoga prostora Republike Hrvatske i Bosne i Hercegovine? Smije li tu povijest pisati netko tko nema znanstvene, nacionalne i ljudske reference kakve recimo ima jedan Ante Nazor i desetine takvih ljudi, koji sve što govore zasnivaju na znanosti i činjenicama kakve su god, a favoriti Ive Josipovića na ideologiji, prijevari, velikosrpskoj promidžbi i velikobritanskoj imperijalnoj politici i njenim ciljevima?

Golema je odgovornost na dijelu novih hrvatskih lidera, bolje rečeno potencijalnih lidera. Golema je odgovornost na Kujundžiću, na Grabar Kitarović, jer onoga trenutka kada su se upustili u izborni sraz sa Josipovićem ili bolje rečeno poretkom koga on personificira, dali su nadu hrvatskome narodu.

Ne može se štovati žrtvu Vukovara, a uništavati Hrvatsku. Bježati od odgovornosti u Kolonu sjećanja je bježanje od poziva umrlih za Vukovar koji će odjekivati stotinama godina za nama. Bijeg iz Zagreba u Vukovar je svojevrsna izdaja Hrvatske i žrtve Vukovara, kao što je bijeg iz Knina u Čavoglave, svojevrsno napuštanje terena bez ispaljenoga metka. U Vukovaru je umirala Hrvatska, u Kninu je oslobođena Hrvatska, a u Zagrebu se – upravlja hrvatskom nacionalnom politikom. I to se niti smije mijenjati niti se smije od toga bježati. A još manje prepuštati ”osloboditeljima” Vukovara Vojislavu Stanimiroviću i njegovim petokolonaškim partnerima u zemlji Markov trg, a prihvatiti kao satisfakciju Kolonu sjećanja ili Čavoglave.
Golema je odgovornost u ovome trenutku na hrvatskoj akademskoj zajednici, koja – šuti. Nepodnošljivo šuti, iako znaju sve o Josipoviću, znaju sve o Vesni Pusić, znaju sve o Andreji Zlatar Violić koja ima moći u eter hrvatskih nacionalnih medija jasno reći kako spomendan na hrvatsku vertikalu Stjepana Radića treba slaviti u kolovozu, a ne na dan atentata u jugoslovnskome parlametnu uz obrazloženje – kako to asocira na sukobe! Atentator Puniša Račić je počašćen ulicom ”oslobođenoga” Vukovara – režirao Vojislav Stanmirović, današnji državni funkcioner Republike Hrvatske. I ta vlast, ta država koja to potiče i tolerira svjedoke svega toga poziva na – dostojanstvo!? Što ima dostojanstveno u gluposti, nekažnjavanju zla, promicanju svega tuđega i ismijavanju sebe samoga, što ima dostojanstveno u bijegu od sebe i odgovornosti za svoju sudbinu?

Smije li o tome šutjeti hrvatska akademska zajednica, koja postoji između ostaloga kao savjest i oči jednoga cijeloga naroda? Ne bi smjela.

Očekivati da branitelji sami iznesu teret istinske revolucije protiv ovakve mentalne ali i fizičke tiranije, nije ni pošteno ni uljudno, nije ni realno. Naime, ti su ljudi dali i više nego je normalno za jedan život i jednu generaciju. Oni su 1991. godine išli dati što imaju jer ih je vodila jasna ideja. Sve što su očekivali vidjeli su u toj ideji. Ideji hrvatske samostalnosti, državnosti, slobode. Danas imaju iste nakane, ali su rascjepkani, podijeljeni u tisuće grupacija, i stotine tisuća običnih ljudskih života i briga, imaju svoju djecu, obitelji, svoje živote i nije im lako ponovo u zrelim ili kasnim godinama ljudskoga života staviti sve to na kocku. I upravo na to računa ova vrlo, vrlo pokvarena vlast. Samo jedna ideja, samo jedan poziv ponovo će ujedinti bivše vojnike hrvatske pobjedničke vojske, samo jedan poziv će ponovo ujediniti domovinsku i iseljenu Hrvatsku, samo jedan poziv s jasnim ciljem. A to je – hrvatska nacionalna suverenost, pobjednička Hrvatska, a ne Hrvatska – sluga, jad i bijeda, kakvom su nas učinili usprkos slavnoj odlučnosti i moći kojoj se divio cijeli svijet tako nedavno. A danas se smije isti taj svijet Hrvatskoj, upravo zbog načina upravljanja državom ljudi koji nas pozivaju na – dostojanstvo.

Tko će izreći taj poziv?

Ne znam.

Znam tko sigurno neće.

Neće Ivo Josipović, neće Vesna Pusić, neće nitko iz kruga oko današnje koalicije. To je više nego jasno.
Ako hrvatski narod nastavi prepuštati svoju državu, stečenu tako krvavo u ratu za nezavisnost, ljudima koji su bili s one strane puščane cijevi, s one strane rova, ako današnju državu nastavi prepuštati ljudima koji su u hrvatskoj pozadini od prvoga trenutka radili protiv nacionalne samostalnosti, onda će Kolona sjećanja u Vukovaru, ili stotine tisuća ljudi u Čavoglavama, zapravo biti labuđi pjev jedne vrlo nesretne nacionalne povijesti. Dogodit će se klasična politička priča koja se može nazvati emigrantskim sindromom, samo što ta emigracija ne mora više nužno biti u Australiji ili Americi, već u stotinama grupica koje će se s vremena na vrijeme stopiti u Kolonu sjećanja ili Čavoglave, kako bi imale novi privid sanjati o svojoj moći, odlučnosti, snazi, onoliko većoj ukoliko udaljenost od stvarnih tokova odlučivanja i upravljanja zemljom bude – veća. Kao javni znak postojanja «autentične» Hrvatske, postojat će i poneki medij, nešto malo kroničara, bolje rečeno profesionalnih narikača kojima će smisao opstanka zapravo biti – trajno udaljavanje države i hrvatskoga naroda. Svi vuci siti, sve ovce na broju.
Zbog toga ni jedan jedini čovjek koji ima nacionalni legitimitet, koji ima rezultate, koji ima ime i prezime danas među hrvatskim narodom ne smije ostati – pored političkih tokova i gledati, jer uz ostalo to je ispit i za njih prije svega.

Nikada hrvatski narod neće moći govoriti o svojoj stvarnoj slobodi ako stotine tisuća ljudi iz Kolone sjećanja u Vukovaru ili stotine tisuća ljudi iz Čavoglava ne završe u Zagrebu na trgu Bana Jelačića ili Markovom trgu. I Čikola i Vuka se, kamo god tekle, ulijevaju simbolički u zagrebački Gornji grad.

Jedino je to dostojanstveno i istinska zahvalnost žrtvama Vukovara i svim hrvatskim žrtvama kroz povijest. Jer koliko se god pozivali na ”dostojanstvo” funkcija koje se samo zovu hrvatskim, nikada poštovanje i dostojanstvo nisu nosile funkcije nego nositelji. Tko se sjeća britanskoga premijera nakon Churchilla, tko zna ime predsjednika JAR nakon Mandele? Tko će se sjetiti za stotinu godina tko je došao nakon Tuđmana, bude li se hrvatska razvijala kao suverena država svoga naroda?

Upravo zbog toga svega, povijesnih poučaka drugih naroda ako već ne vidimo jasno svoju povijest, nužnost opstanka je vidjeti u pozivu na ”dostojanstvo” zapravo skriveni poziv na – poniznost i pognute glave pred ovakvom politikom. Makar hodali svim Kolonama ovoga svijeta.

Autor: Marko Ljubić/Dnevno.hr

facebook komentari