Predsjednik Josipović je sigurnosni problem, a ne savjetnik Dejan

0

Četnici su najveći nacisti još od 1928. godine

Trajala je neka polemika u Večernjaku između Ivice Šole i Dejana Jovića, a i Večernjakova čitateljska „ombdusmanica“ Ružica Cigler se uključila zločesto špotajući Šolu, kućnog suradnika. U trenutku dok ovo pišem već bivšega. Ideja uvođenja čitateljske „omndusmanice“ je baš onako na tragu bezgješnjačkom, večernjačkom, jedan vrhunac licemjerja u novinarstvu, a sada vidimo i neka vrsta naduredništva, ustvari novi „komesarijat“ u kući, nu to je drugi rukavac priče.

https://i1.wp.com/www.blic.rs/data/images/2011-01-31/112531_x010-dejan-jovic_hs.jpg?resize=244%2C199https://i2.wp.com/inserbia.info/today/wp-content/uploads/2013/10/ivo-josipovi%C4%87-predsjednik-hrvatske-650x487-326x235.jpg?resize=276%2C200

Dejan Jović i Ivo Josipović

Prvi problem je nastao u tome što je Šola u tekstu o Joviću podulje navodno citirao, „prepisao“, samoga sebe, naime svoja stajališta o Jovićevim stajalištima koja su obojica, svatko svoja, iznijeli već davno prije. Prvo Jović pa Šola. Bila je dakle u pitanju forma, a ne sadržaj. Naravno, zašto bi netko nanovo otkrivao „toplu vodu“, osobito svoju, kad već ima skoro davnašnje pisano „crno na bijelom“ stajalište o nečijim stajalištima. Podvala bi bila malo ih „preformulirati“ pa opet pustiti u eter, staviti na papir, „lupiti“ na tipkovnicu. Posebno ako se ništa nije promijenilo. A nije. Ne ću ugaziti u detalje ove neobično zanimljive polemike, politički i medijski, u kojoj se Dejan Jović branio kako ne smatra „četnike antifašistima“ ter od Šoline tvrdnje da je „sigurnosni problem“, već obrnuto: Šola bi ga s njom „strpao“ tamo. Dakle, Šola je „staljinist“. Osobito to vrijedi sada, nakon što su Šolu „nogirali“ iz „bezgrješnjaka“ koji je u današnje vrijeme možda i „bezgrješniji“ nego za socijalizma jerbo mu je na čelu – fratar. Toliko sam razumio ovlaš prateći polemiku.

Četnici – prvi nacisti i posljednji europski fašisti

Inače, baš me briga smatra li Jović četnike „antifašistima“ ili ne, a radilo bi se o kojih dva, tri mjeseca te „Užičke republike“ kad bi se oni mogli prikazati kao „antifašisti“ (to im je priznavala i službena jugoslavenska historiografija!). Moguće su oni postali „antifašisti“ onoga trena kad su se sa srbijanskih brda masovno spustili među partizane, Hrvate i Srbe prečane ujesen 1944., sa šubarama na kojima su još bili otisci donedavno prišivene kokarde, ili gologlavi, pa krenuli put Bleiburga i naročito – nazad. Do tada su bili u miru s Nijemcima, u Srbiji skoro nije bilo rata od jeseni 1941., a kamo li antinacizma, kao što ni kod Đujićevih četnika u Kninu nije bilo antifašizma. Kad su četnici u pitanju najzanimljiviji je svakako četnik Puniša Račić i naravno njegovi nalogodavci sa srpskoga kraljevskog dvora. Masakr u beogradskoj Skupštini ključni je događaj, koji je usmjerio kasnija događanja „na ovim prostorima“, ujedno i jedinstven u suvremenoj svjetskoj, a naročito europskoj povijesti. Pobiti zastupnike u parlamentu nije se usudio nitko, niti jedan prošlostoljetni totalitarizam, ni Staljin, ni Hitler, a kako su, a bogme jesu, naročito Staljin, likvidirali „skupštinare“ (u Rusiji članove CK, koji je jači od svakoga parlamenta) činili su to barem – poslije sjednica.

Četnici davne 1928. nisu imali ni takvih skrupula. O četnicima iz ranih devedesetih ne treba trošiti riječi, barem je njihova „strana“ jasna. Čime ih smatra Dejan Jović, je li ga Šola točno citirao, ili nije, potpuno je nevažno pitanje. Oni su jednostavno nacisti prije nacista, fašisti prije fašista, a bogme i fašisti poslije fašista. Jednostavnije i točnije – četnici. I kao takvi su doista jedinstveni. Dakle, što se mene i povijesti, sadašnjosti i budućnosti četništva tiče relevantna je rasprava o četnicima kao prvim europskim nacistima-fašistima prošloga stoljeća, a ne nekakvo njihovo prvenstvo u „pokretu otpora“. Idealna je to zamjena teza, vrhunska „psina i varka“, bijeg iz istine u laž kako bi laž postala istina.

Četništvo se nikako ne može promatrati bez jugoslavenskih nacionalista. U Jugoslavijama, uključivo Kraljevinu SHS, bitni potporanj četništvu je jugoslavenstvo, jugoslavenski nacionalisti glavni su mu saveznici, svojevrsni je to „dvojni“ pakt. U Kraljevini su zaogrnuti plemenskim kožuhom s kraljevskom podstavom, u socijalizmu nose kožnu jaknu s marksističkom postavom, čak ga i u cijelosti mijenjaju, igraju, glume u njegovo ime, jer je ono formalno zabranjeno. Danas im je „kožnjak“ malo šareniji fol, multi-kulti, „ljuckopravni“, „civilni“…, a podstava kak’ ti liberalistička.

Jovićeva bajka o „odumiranju države“

 A glede toga je li Dejan Jović  „sigurnosni problem“ – nije. Točnije, ako je i bio, više nije. Taj problem je odnio vjetar, pa i blagi povjetarac s Pantovčaka. Jedan je drugi „sigurnosni problem“, no o njemu malo kasnije. Davno smo na ovim stranicama u tri nastavka „ogulili“ Jovićevu knjigu „Jugoslavija – zemlja koja je odumrla“ i sad smo u opasnosti od autocitiranja jer je i to (najnovija vijest!) u medijskom prostoru u Hrvatskoj zabranjeno. Svejedno izložit ćemo se i toj opasnosti. Knjigu je Jović objavio davne 2003. na valu vlasti onih koji su napustili sabornicu 1991. kad se glasovalo o samostalnosti Hrvatske. Nemam što dodati onome što sam tada ovdje pisao, odustajem, eto ne ću se ni citirati već samo neka stajališta sublimirati. Radi se o „politološko-povijesnoj“ ili „povijesno-politološkoj“ analizi koja u bitnome neistinito prikazuje ono što se u Jugoslaviji doista zbivalo od 1945. do 1990., okrenuli ga na „politologiju“ ili na „povijest“. Ili, drugačije, ona prikazuje Jugoslaviju jednostrano, očima i kroz filtare, ideologiju, jugo-nacionalizma i tako pronosi njegovu istinu. Ona je čak i naknadni „politološko-povijesni“ obračun „titoista-rankovićevaca“ s „kardeljistima“, „reformatora“ s  „ustavobraniteljima“, prema lekcijama iz škole prof. Jovana Mirića, srpskog nacionalista prikrivenog pod jugo šinjelom s marksističkom podstavom, preteče Memoranduma SANU-a, kako smo davno dokazali, čiji je Dejan Jović najbolji učenik.

Malo o naslovu knjige. Prema onome što Jović u knjizi želi pokazati i dokazati naslov je odličan. On naime pokušava dokazati kako su jugoslavenske elite (elita?) bile neizlječivo bolesne, suicidalne – patile su od ideologije „odumiranja države“ koju su same nametnule i uporno provodile. I drugo, ili možda prvo, ta država je dobro, možda odlično, funkcionirala dok je u njoj bilo više „Jugoslavije“, a manje republika, naročito pokrajina – dok je bila Tito-Rankovićeva, odnosno najkasnije do 1966.

 Od kud iza „odumrle države“ tolike žrtve?

 To je taj trenutak konačnoga početka „odumiranja“. Tipična je to teza „lijevoga“ srpskoga nacionalizma koji se na koncu „pretvorio“ u srpski nacional-socijalizam pod vodstvom Miloševića i postigao rezultate kakve je već postigao. Osim ostaloga uz presudnu ulogu Jugoslavena u JNA dakako dotukao je Jugoslaviju i njenih stotine tisuća „radnih ljudi, seljaka, intelektualaca, građana…“. „Umro“ ju je, umorio dakle, a ne da bi ona mirno, možda pod orahom „odumrla“, a pojedince jednostavno pobio.

„Odumiranje države“ bila je tek puka laž, ideologija koja je lebdjela u oblacima nad SFR Jugoslavijom. Država (elite, Partija…), stvarnost, je pak bila čvrsto na „tlu“, odlučna i okrutna u borbi za svoj opstanak – ili barem što duže trajanje. Kakvo „odumiranje“, ono je na komunističkim „nebesima“. Zar bi država koja žarko želi „odumrijeti“ stalno jačala Partiju, vojsku, tajnu policiju, kolokvijalno, UDBU? Zar bi se još 1989. bavila likvidacijama svojih neprijatelja? Uostalom, pitam, može li država koja sama želi „odumrijeti“ i imati „smrtnih“ neprijatelja? A ova ih je imala, „napadali“ su ju iza svakog ugla, a kad ih nije bilo odmah ih je izmišljala i proizvodila.

Ma  bio je to „rat komšija“

Zaključno, kad neki „politolog-povjesničar“ kroz nekakve ideološke filtare, kao meso kroz „fajšmašinu“, progura odsječak bilo koje i bilo čije povijesti može dobiti i ovakve rezultate analize kakve je dobio Jović. Može se na jednoj stranici zaključiti kako je Jugoslavija bila primjer „multikultija“ kao prva u svijetu, „med i mlijeko“, a na drugoj kako se početkom devedesetih radilo „o privatnim osvetama“ „u kojima su susjedi vraćali neko imaginarno milo za drago svojim susjedima“ (str. 493.). Nije to ni „građanski ni međudržavni rat“ već rat „komšija“. Stig’o „komšija“ JNA s tenkovima iz Beograda na Vukovar, do’šo „komšija“ Kapetan Dragan pod komandom srpske Udbe, vjerojatno uz asistenciju još ponekih koji ga sada ne daju do Knina i Gline.

 „Komšija“ Paroški iz Vojvodine savjetovao Srbe u Baranji da „komšije“ Hrvate zatuku „ko kerove iza plota“ i da ne nabrajam. Kako je eto „država odumrla“, bješe to samo „komšijski rat“, konačni je rezultat analize Dejana Jovića. Vi koji „skačete“ i na sami spomen „građanskoga rata“ ne ćete dobiti niti toliko. Kakva srpska agresija, ni spomena, ona je slijedom Jovićevih analiza nemoguća jerbo je i srpska država bila “odmurla“ još u krilu Jugoslavije. Taman posla kako je to i blizu istine, ali moja kratka „analiza“ svejedno govori da Dejan Jović nije „sigurnosni problem“. Napisao je knjigu prije više od deset godina, ponudio svoju „sliku“ Jugoslavije, te pozvao, izazvao i ovdašnje stručnjake i intelektualce da i oni učine nešto slično, daju javnosti svoje viđenje, kritiku. Lijeni (samo lijeni?) kakvi jesu nisu se odazvali, pa su, zaključujem, oni daleko veći „sigurnosni problem“.

Ivo Josipović kao „sigurnosni problem“

 Dejan Jović ne može biti „sigurnosni“ problem ni u užem smislu jer ga je zaposlio Predsjednik Republike koji imenuje one koji rješavaju „sigurnosne probleme“. Imenuje i svoje savjetnike isključivo prema svojoj volji, kao car. Međusobna „sigurnosna provjera“ onih koje imenuje Predsjednik jednostavno je – smiješna, ako se i događa. Tako je savjetnik bio jedan osuđen za prijevaru države u poticajima, jedan veliki neplatiša poreza, srednjoškolska savjetnica za znanost koja je sudjelovala u „keiranju“ manjka jednoga radija od stotinjak milijuna kuna (pojeo vuk magare).

https://i2.wp.com/www.hkv.hr/images/stories/Davor-Slike/07/Atentat_03.jpg?resize=382%2C236

Drugi oboljeli od PTSP-a za što je primao i invalidninu, neznano kako je ozdravio i od čega što bi i za druge bilo zanimljivo, koji je doktor potvrdio ozdravljenje… Tu je još i savjetnik „mlad ustaša“ sa Svježega Zraka, teolog iz Patagonije (raspop?) i bio bi ostao da se već kao budući savjetnik nije toliko razbahatio pa bezobrazno psovao po internetu. Savjetnika, što rekli Srbi, „s kolca i konopca“ koji ne bi prošli „sigurnosne provjere“ ni na nižoj razini „preko nekoliko“, a vjerojatno ih ima još – ovo su samo oni koje su mediji p(r)okazali.

Kad Predsjednik imenuje savjetnike obična „javnost“ sigurno vjeruje kako su to neki stručni ljudi, u svom području i stručniji od njega, ali i da s njima u bitnome dijeli stajališta, mišljenje, analize. Tako i s Jovićem, glavnim mu analitičarem, što li već jest. Vjerojatno onda primjerice i ono kako je ovdje bio tek „komšijski rat“. Stoga jedino on može biti „sigurnosni problem“ pa mi evo još jednoga argumenta za ustavno ukidanje neposrednoga izbora Predsjednika Republike. Ako ništa, taj bi sigurno bio manji „sigurnosni problem“ – manje bi koštao. Ne bi kao car mimo procedure mogao birati savjetnike, a i sam bi morao proći sigurnosnu provjeru neutralne službe.

Mato Dretvić Filakov

facebook komentari