Pratite nas

Kolumne

Predsjednika kakvog nemamo

Objavljeno

na

[dropcap color=”#6d6d6d” font=”0″]P[/dropcap]o nekim teorijama i tumačenjima predsjednik države i nije neka važna funkcija, jer su mu ovlasti ograničene i to djelomice više manje na vanjsku politiku, obranu i sigurnosne službe, dok se u onim najvažnijim, gospodarsko-socijalnim pitanjima, njega ništa i ne pita. Sukladno takvim razmišljanjima mnogi su skloni mijenjati način izbora, koji ne bi bio izravan nego putem nekog predstavničkog tijela, recimo Sabora proširenog još predstavnicima renomiranih i važnih društvenih institucija (Akademije, Matice hrvatske, Sveučilišta, vjerskih zajednica, nevladinih udruga…), nešto slično kako se to prakticira, primjerice, u Njemačkoj ili Italiji.

ured predsjednika

Ipak, predsjednik ima određenu simboličku važnost koja se ne smije podcjenjivati, a ovisno o svom osobnom autoritetu može presudno utjecati na opći politički smjer. To je tim važnije što se Hrvatska kao država i Hrvati kao narod još uvijek traže u nekom, još jednom, povijesnom raspuću, progonjeni demonima prošlosti, opterećeni starim vezama, sjećanjima i sentimentima, formalno u euroatlantskim integracijama, u kojima još uvijek tražimo svoje pravo i stvarno mjesto.

Glavni problem hrvatskog društva, osim ekonomske krize, reći će bez dvoumljenja većina mogućih ispitanika nekog mogućeg istraživanja, jest ideološka podjela i to ona koja svoje korijene vuče još iz Drugog svjetskog rata. Ta je podjela devedesetih bila prevladana pod vanjskom opasnošću i jedinstvo se, kao što smo se nedavno osvjedočili, opet lako uspostavlja čim se ta opasnost kao neki recidiv pojavi za lošeg grmljavinskog vremena, u vidu, recimo, Vojislava Šešelja. Nažalost, podjelama su doprinosili posljednjih petnaestak godina ponajviše baš ljudi s vrha svojim svrstavanjem uz jednu stranu, svojim isključivim i tendencioznim tumačenjem povijesti, opravdavanjem zločina koje je jedna strana počinila, optužbama na račun cijelog naroda, podcjenjivanjem Domovinskog rata i branitelja.

Dakle, nasušna je potreba imati na čelu države čovjeka koji je u stanju izdići se iznad toga, biti otvoren prema činjenicama, razumjeti sve strane u građanskim sukobima iz prošlosti, okrenuti se budućnosti. U novije vrijeme na djelu su i druge vrste podjela poput ove krajnje nepotrebne i umjetno inducirane na sjever i jug, ali i one koje nije teško riješiti u okviru liberalno-kapitalističkog sustava za kojega smo se opredijelili, a to je podjela na odveć bogate i odveć siromašne. U odnosu na ovo posljednje, predsjednik bi morao ponuditi takav koncept razvoja koji se neće temeljiti na krupnim kapitalistima, trgovcima, bankarima i varalicama, nego na širokom krugu malih poduzetnika i obiteljskom gospodarstvu, uz visok stupanj solidarnosti i zaštite radničkih prava.

Bez obzira na članstvo u raznim europskim i svjetskim institucijama, uz određene ohrabrujuće iznimke, hrvatski predstavnici se drže uglavnom rezervirano kao drugorazredni reprezentanti drugorazredne zemlje, uvijek spremni na slušanje i popuštanje. Voljeli bismo tamo za tim okruglim stolovima i u velikim, blještavim dvoranama vidjeti samosvjesnog predsjednika koji se neće sramiti svoje zemlje i svog jezika, koji će htjeti i znati zastupati interese naroda i zemlje u čije ime nastupa i koji će biti primjer cijeloj diplomaciji. Kompleks manje vrijednosti je jedan od većih mentalnih problema nacije, što je vjerojatno rezultat dijelom objektivne političke snage i utjecaja, ali još više povijesnog naslijeđa i polukolonijalne ovisnosti. Naši su politički prvaci nerijetko djelovali kao postavljeni guverneri ili namjesnici stranih država, a ne kao izabrani zastupnici nacije.

augustincic_antun-busto_di_titoJugokomunizam je definitivno teška trauma na kolektivnoj svijesti naroda, ili barem njegova velikog dijela, i čovjek koji se nađe na čelu države morao bi uvažavati tu svijest i okaniti se pokušaja obnavljanja propale zajednice i njegovih simbola, te, opet po tuđim zamislima i nagovorima, njegovanja nekih naročitih odnosa, naročitog prijateljstva i zajedništva u formi “regiona”, “naših prostora” i sl., kao da nismo susjedi i nekim drugim još važnijim zemljama i regijama i kao da nismo dijelom europske zajednice država. Podrška istočnim susjedima na njihovu putu prema Europskoj uniji morala bi biti uvjetovana ispunjavanjem “dugova” iz prošlosti i rješavanjem nekih još otvorenih pitanja. Poklisarima u stranim zemljama ne bi smjeli više biti ljudi iz jugoslavenske diplomacije koji, primjerice, drže Titove slike u svojim uredima.

Predsjednik države ne može kazati kako su neke strateške odluke koje se tiču gospodarenja nacionalnim bogatstvima, prirodnih i energetskim resursa, granica na moru i na kopnu i slično tome, nešto što se njega ne tiče i čime se nije dužan baviti. Naprotiv, on je prvi čovjek koji će stati u obranu nacionalnog integriteta te gospodarskog i političkog suvereniteta.

Za hrvatsko stoljećima otvoreno nacionalno pitanje ne može se reći kako je riješeno unatoč ostvarenoj državnoj neovisnosti dok god su Hrvati u Bosni i Hercegovini izvrgnuti diskriminaciji i sustavnom nestajanju. Zadnjih smo godina počesto slušali kako je to problem druge države i kako se Hrvatska ne bi smjela miješati u to. Ali ne, to je i ustavno i geopolitičko i povijesno, pa i moralno pitanje od prvorazrednog značenja. Hrvatska u liku svog prvog čovjeka mora jasno, bez suvišnog taktiziranja u dogovoru s tamošnjim Hrvatima, jasno kazati što traži i što očekuje prije nego BiH dođe na prag EU-a. A najmanje što se može tražiti jest ravnopravna federalna jedinica u sklopu federacije triju naroda.
I velika tema hrvatskog iseljeništva također je posljednjih godina zaboravljena, kao što je izgleda ostala pomalo po strani i u dosadašnjem dijelu kampanje. Zastupljenost iseljenika u političkom i gospodarskom životu nakon velikih najava i očekivanja nije niti simbolična i nipošto ne odgovara realnoj potencijalnoj važnosti ovoga dijela naroda, niti onome što je on dao u održanju političke svijesti i borbi za slobodu.

Na kraju, ali ne manje važno, Hrvatskoj ne treba predsjednik koji će slijediti pomodarske, pseudoliberalne, ekskluzivističke, svjetske trendove kad su u pitanju određena moralna načela poput braka, obitelji, pobačaja, itd. Treba joj predsjednik koji je ukorijenjen, a što ne znači zatvoren, u tradiciji, u povijesti vlastitog naroda i u kršćanskom vrijednostima.

Doduše, puno je lakše kazati kakvog predsjednika ne bismo željeli, nego kakvog bismo željeli. U prvom je pitanju, naime, moguća personalizacija, a u drugom nam preostaje tek idealizacija. Imali smo dvojicu predsjednika koji se nikako ne uklapaju u ovaj model i još su jako zadovoljni onim što su učinili. Novi mogući predsjednici su nam ipak dužni u vrijeme promidžbe odgovoriti na još neodgovorena pitanja i dvojbe koje muče naciju. Dojam je kako baš ona najosjetljivija pitanja svi nastoje zaobići, sklanjajući se iza općih mjesta i definicija…

Josip Jović/Dnevno.hr

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Suočavanje s Todorićem

Objavljeno

na

Objavio

Kada je Ivica Todorić prije nešto više od pola godine prihvatio Plenkovićev „Zakon o postupku izvanredne uprave u trgovačkim društvima od sistemskog značaja za Republiku Hrvatsku“ te svoju tvrtku predao na upravljanje i restrukturiranje Vladinu izvanrednom povjereniku Anti Ramljaku, bilo je jasno da se Agrokoru crno piše.

Samo se nije znalo koliki su dugovi. Todorić je u toj prigodi uznosito priopćio naciji: „Četrdeset godina sebe uložio sam u izgradnju cijele Hrvatske i regije, stoga sam danas ponosan čovjek jer sve što sam izgradio danas sam svojim potpisom predao hrvatskoj državi.“ Kako je odjeknuo taj priopćaj?

Odjeknuo je kao opća uvrjeda.

Danas znamo i približnu dubinu te uvrjede: dvadesetak milijarda kuna!

Policija je u skladu s tim znanjem krenula u potragu za dokazima o mogućim nezakonitostima u Agrokorovu poslovanju. Krenula je silovito. Drugi vele: spektakularno! Dobro, ali moglo je biti i spektakularnije da policija nije svoju akciju najavila samo probranim medijima. Što točno radi policija? Kako: što?! Pa „provodi izvide“! Dakle, „izviđa“. Pola godine nakon predaje? I to – gdje i kako? Istodobno na mnogo mjesta, po dvorima, kućama, stanovima. Pretresa, uhićuje, privodi, ispituje.

Najmršaviji nalaz bio je u Kulmerovim dvorima. U dvorcu ponad Zagreba policija nije našla nikoga i ništa. Ivica Todorić i njegovi sinovi Ante i Ivan odavno nisu u Hrvatskoj. Nagađalo se da su u Nizozemskoj, u Srbiji, u Rusiji. Najobavješteniji od njihovih odvjetnika, Čedo Prodanović, veli da je Ivica već druže vrijeme poslovno u Londonu te da su mu i djeca tamo zaposlena. Todorićevu izvanobiteljsku upravljačku elitu policija je zatekla na logu. Pretresla je kuće i stanove dvanaestero ljudi, ništa nije našla, ali je ljude pouhićivala i privela u istražne urede i podnijela kaznene prijave. Akcija je izazvala silan dojam u javnosti.

S pravom, tvrde znalci. Razvoj događaja, koji je Plenkovićeva Vlada spriječila u zadnji čas, bio je neusporedivo gori od „bujanja ustaštva i fašizma“. Kako to? Jednostavno, tobožnje ustaštvo i tobožnji fašizam ne ugrožavaju nikoga, ni najzadrtije jugane. Te su floskule u stanovitom smislu blagotvorne. One svakodnevno služe gubitnicima hrvatskoga Domovinskog rata za razbijanje frustracije, a nerijetko i za izbijanje kakve-takve kunske utjehe iz državnoga proračuna.

A stečaj Agrokora? To bi bilo nešto nalik na smak svijeta.  Stečaj bi ugrozio opstanak 40-ak tisuća Agrokorovih zaposlenika i njihovih obitelji. Stoga je mudra Plenkovićeva Vlada, da spasi Agrokor, izradila onaj zakon kojim je privremeno suspendirala liberalni fetiš nepovrjedivosti privatnoga vlasništva i uvela prisilnu upravu svoga povjerenika Ante Ramljaka u Todorićevu tvrtku. A kako je Agrokor u proizvodnji, preradi i distribuciji poljoprivrednina alfa i omega u Hrvatskoj i „regiji“, Plenković je tim potezom stekao naslov spasitelja hrvatske poljoprivrede.

Uostalom, da je Agrokorov kašalj za hrvatsko društvo pogibeljniji od tobožnjega ustaštva i fašizma, pokazuju i reakcije vlasti na te pojave. Zbog bujanja „ustaštva i fašizma“ Plenković je osnovao doduše elitnu, ali ipak izvanparlamentarnu (savjetodavnu) ideološku komisiju pod umiljatim imenom „Vijeće za suočavanje s posljedicama vladavine nedemokratskih režima“. Vijeću predsjeda predsjednik Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti akad. Zvonko Kusić. A na drugoj strani HDZ-ovi su i SDP-ovi [narodni] zastupnici u Hrvatskomu [državnom] saboru osnovali parlamentarno „Istražno povjerenstvo za Agrokor“, koje predvodi bivši ministar pravosuđa Orsat Miljenić. Na prvi je pogled jasno da su ta dva tijela po zakonskoj snazi i ugledu u društvu nesumjerljiva.

Izneseni su argumenti pozitivno šuškavi. Ništa manje nego Plenkovićevo obećanje da spašavanje Agrokora ne će i zahtjev Predsjednice Republike da spašavanje Agrokora ne smije hrvatske državljane stajati ni jednu kunu. Zar smo zaboravili da nas je to spašavanje već stajalo barem 5.000.000 puta više, koliko je Vlada dala istražnim tijelima za osnaženje istrage?

Na što će sve to izaći? U ovom času nitko to ne zna. Ne znamo ni što će istraživati Miljenićevo „Povjerenstvo“ ni hoće li uopće išta istraživati ako uskoro počne sudbeni postupak. Kusićevo je „Vijeće“ malo preširoko fokusirano na „posljedice vladavine nedemokratskih režima“. Hrvatskom su naime od njezina postanka do uspostave Republike Hrvatske vladali nedemokratski režimi. Zato su i tu rezultati neizvjesni. U tomu je mraku jedina vedra stvar hrvatska pravosudna praksa. Iz predmeta Ive Sanadera i Tomislava Horvatinčića može se gotovo sa sigurnošću zaključiti:  ima nade za Ivicu Todorića.

Benjamin Tolić/Hrsvijet

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Metastaza velikosrpskoga karcinoma

Objavljeno

na

Objavio

Učinkovit lijek protiv karcinoma velikosrpstva pronađen je 1995. godine u mjesecu kolovozu, a on može i danas liječiti, samo kad se s nezaraženoga tkiva hrvatske vlasti odstrani bolesno velikosrpsko tkivo, čijim bi metastazama mogao biti doveden u pitanje cjelokupni život suverene hrvatske države

Nakon poruke glasnogovornika Srpske pravoslavne crkve Irineja Bulovića kako SPC ne će više podupirati dijalog Beograda i Prištine, jer prostor Kosova smatra dijelom srbijanske države, susjedne će se države ozbiljnije pozabaviti najavljenim donošenjem t. zv. Deklaracija o opstanku srpske nacije i ponovnim buđenjem velikosrpskoga karcinoma.

Tim će budućim dokumentom Srbija i Republika Srpska navodno štititi prava Srba na uporabu srpskog jezika i ćiriličnog pisma, proučavanje i njegovanje srpske kulture, proučavanje srpske povijesti i njegovanje tradicija te očuvanje kulturnog nasljeđa.

Naime, bački episkop Irinej smatra kako je Zapad postao politički neučinkovit te da Srbija glede Kosova stvar treba preuzeti u svoje ruke, a to će joj omogućiti održavanje srbijanskoga referenduma o Kosovu. Kosovo je, naime, samo prva dionica u povratku u povratku pod jurisdikciju srpske države.

Na taj način ne samo da SPC ignorira međunarodne dogovore, nego ona priprema i politički teren za buduće zaposjedanje kosovske države.

U tom smislu i t .zv Deklaracija o opstanku srpske nacije samo je okvir za novu velikosrpsku ekspanziju. Naravno, u međunarodnim okolnostima koje će biti prikladnije novom osvajanju.

Što znači ta zaštita proučavanja srpske povijesti i kulture, najbolje svjedoče srbijanski udžbenici, u kojima se današnji naraštaji školaraca podučavaju kako su, bez obzira na svoja nacionalna imena, zapravo muslimani i katolici u BiH i Hrvatskoj Srbi, samo što toga oni još uvijek nisu svjesni.

Naime, muslimani i katolici, za razliku od pravoslavnih u Hrvatskoj, BiH i Crnoj Gori nisu navodno sačuvali svoju srpsku nacionalnu svijest.

Kao nadopuna školskom programu, SPC već skoro dvadesetak godina poslije srbijanskih ratnih poraza u svim poslanicama svojih patrijarha ne želi priznati hrvatsku državu pa čestitke blagdana pravoslavnim vjernicima upućuje u Dalmaciju, Rijeku, Liku, Banovinu, Kordun, Slavoniju i Hrvatsku.

Tako bi se u kontekstu prihvaćanja Deklaracije politički program mogao odnositi ponajprije na održavanje svijesti već osviještenih Srba kako bi se na temelju usvojenih znanja mogli uspješnije boriti za očuvanje svojih zemalja. U radikalnijem slučaju program iz Deklaracije mogao bi se provoditi i na dijelove još uvijek neosviještenoga srpstva, koje srbijanske prosvjetne vlasti prepoznaju pod t. zv. regionalnim imenima kao što su Hrvati, Bošnjaci i Crnogorci.

U sklopu jezično-političkih projekata, kojima se na tragu velikosrpskoga programa Vuka Karadžića iz 19. stoljeća sve štokavce proglašava Srbima, nastala je i nedavna sarajevska Deklaracija o t. zv. zajedničkom jeziku, koja na političkoj razini, poput srbijanskih udžbenika, niječe hrvatski, crnogorski i bošnjački jezik.

Za razliku od jezikoslovnih projekata, srbijanske vlasti uz pomoć svojih agenata u Hrvatskoj gotovo svakodnevno manifestiraju moć političkim projektima.

Tako je nedavno u Rijeci obilježena navodno 300. godišnjica nazočnost pravoslavlja. U sklopu velikosrpskoga projekta što ga promiče SPC ovaj je put, nakon nedavnoga promicanja odcjepljenja Istre od Hrvatske, odabrana Rijeka, kao posebna regija, u kojoj eto pravoslavlje stoluje tri stoljeća.

Kako bi se pak omalovažilo hrvatsko stradanje tijekom srbijanske agresije u gradu Vukovaru, nedavno je, na dan pogibije zapovjednika vukovarske obrane generala Blage Zadre, bio dogovoren i nogometni susret lokalne srpske momčadi iz Vukovara s beogradskom Crvenom zvijezdom.

Sličan karakter političkoga omalovažavanja ili pak nijekanja hrvatske borbe imaju izmišljene obljetnice t. zv. stradanja Srba, poput nedavno manifestativne komemoracije za navodno stradanje t. zv. kozaračke djece u Sisku.

Sve je to manje-više poznato hrvatskoj javnosti, nu unatoč tomu, ni Državno odvjetništvo, ni redarstvo, a ni političke strukture ne reagiraju na ta širenja lažnih vijesti, kojima je već desetljeće i pol podvrgnuta hrvatska javnost.

Nasuprot tomu i represivni aparat i Državno odvjetništvo još se uvijek trude goniti hrvatske branitelje optužene da su navodno počinili zločine protiv Srba.

Učinkovit lijek protiv karcinoma velikosrpstva pronađen je 1995. godine u mjesecu kolovozu, a on može i danas liječiti, samo kad se s nezaraženoga tkiva hrvatske vlasti odstrani bolesno velikosrpsko tkivo, čijim bi metastazama mogao biti doveden u pitanje cjelokupni život suverene hrvatske države.

Ivan Svićušić/Hrvatsko slovo

facebook komentari

Nastavi čitati