Predstavljamo: Hrvatsko iseljeništvo u SAD-u

0

Brojčano stanje Hrvata u SAD-u i njihovo doseljavanje

Hrvatska dijaspora u SAD-u jedna je od najbrojnijih u svijetu. Temeljem procjena Veleposlanstva Republike Hrvatske i Generalnih konzulata RH u SAD, Hrvatskih katoličkih misija, popisa stanovništva u SAD-u, te temeljem same procjene hrvatske zajednice, u SAD-u danas živ oko 1 200 000 Hrvata i njihovih potomaka. Najbrojnije hrvatske zajednice nalaze se u Chicagu i okolici oko 150 000, St. Louisu oko 40 000, Detroitu oko 7 000, San Pedru oko 35 000, San Joseu oko 5 000, New Yorku, New Jerseyu i Connecticutu oko 80 000 osoba hrvatskog podrijetla. SAD se ubrajaju u tradicionalno useljeničku zemlju hrvatskih doseljenika.

Prvi hrvatski doseljenici u SAD dolaze u većim skupinama već u prvoj polovici XIX. stoljeća.

Iseljavanje Hrvata u Ameriku dio je europskih migracijskih procesa prema Novom kontinentu. Među prvim Europljanima u Americi, našli su se i Hrvati. Prema iskazima pojedinih povjesničara, nekoliko je dubrovačkih mornara plovilo na Kolumbovim brodovima. Kolonija u Ebeneezeru, u državi Georgiji, vjerojatno je bila mjesto prvog masovnijeg doseljavanja Hrvata u SAD.

Brojnije iseljavanje iz Hrvatske, tzv. moderna kolonizacija, započelo je u Dalmaciji i Hrvatskom primorju. U najranijoj fazi iseljavali su se pojedinci, a kasnije manje skupine i selili se u Kaliforniju koja je svojim klimatskim i drugim karakteristikama privlačila ljude iz primorja. Veća koncentracija iseljenika u razdoblju najranijeg useljavanja u Ameriku nastala je uz deltu Mississipija, uz obalu sjevernog djela Tihog oceana i gradu New Yorku.

Razdoblje masovnijeg iseljavanja iz Hrvatske u SAD započelo je potkraj 19. st., između 1890. i Prvog svjetskog rata (procjenjuje se da je u tom razdoblju iz Hrvatske u SAD iselilo 500 000 Hrvata u SAD), te se zapošljavaju u rudnicima ugljena, željezarama, željeznicama te izgradnji cestovne mreže.

Prvi svjetski rat prekinuo je masovno iseljavanje Hrvata, ali poslije rata oživljava iseljenički problem.

Između dva rata iz Hrvatske se iselilo oko 150 000 ljudi u SAD.

 

sad1
Status Hrvata u SAD-u

Sukladno imigracijskim propisima regulirano je useljenje, radne dozvole, stalni i privremeni boravak, kao i primitak u državljanstvo. Što znači da se mora provesti 5 godina u SAD-u prije nego što se dobije mogućnost za stjecanje američkog državljanstva. Hrvati koji imaju američko državljanstvo imaju ista prava i obveze tj. ravnopravni su građani SAD-a. SAD dozvoljava dvojno državljanstvo.

 Hrvatske udruge i katoličke misije

 U SAD-u djeluju mnogobrojne hrvatske institucije, udruge, folklorna i športska društva kao i mnoga zavičajna društva dobrotvornog karaktera.

Prve dobrotvorne organizacije utemeljene su 1857. g. u San Franciscu i 1874. g. u New Orleansu. Hrvatski doseljenici okupljali su se u brojnim hrvatskim dobrotvornim društvima, hrvatskim crkvama i sl. U međuratnom razdoblju hrvatski doseljenici u SAD-u izgradili su brojne domove i utemeljili pjevačka i tamburaška društva.

Nakon II. svjetskog rata tradiciju hrvatskih doseljeničkih udruga u SAD pronose poglavito Hrvatska bratska zajednica i Hrvatska katolička zajednica koje uz sebe vežu i brojna folklorna i športska društva.

Najvažnije hrvatske institucije u SAD-u su :

nfca

National Federation of Croatian Americans, NFCA – krovna organizacija američkih 

Hrvata

Croatian Fraternal Union, CFU – Hrvatska bratska zajednica, HBZ

Croatian American Congress, CAC – dio Hrvatskog svjetskog kongresa

Hrvatsko-američki Klub

Dalmatinsko-američki Klub 

Prijatelji hrvatskog kulturnog centra

Postoje i dvije zaklade koje financiraju mlade studente.

U SAD-u djeluje 19 katoličkih župa. U središtu Los Angelesa nalazi se crkva «Svetog Ante» koja također promiče mnogobrojne hrvatske aktivnosti. U sastavu crkve djeluje folklorna skupina «Sveti Ante tamburica i kolo klub Croatia», koja uglavnom okuplja mlade. U sklopu crkve djeluje Hrvatski radio program koji se emitira subotom između 13-14 sati na frekvenciji KTYM 1460 AM. Dječja škola djeluje stalno te održava nastavu hrvatskog jezika kroz cijelu godinu, a broj polaznika se kreće oko 100.

U Zastupničkom domu Kongresa SAD, 1. veljače 2005. službeno je utemeljen Kongresni hrvatski klub (CongressionalCroatianCaucus). Zastupnici koji su se pridružili Klubu spadaju u tri skupine: 1. zastupnici hrvatskog podrijetla, 2. zastupnici iz izbornih jedinica u kojima živi veći broj hrvatskih iseljenika, 3. zastupnici koji su ključni „igrači“ u Zastupničkom domu i koji su pokazali zanimanje za teme od interesa za Republiku Hrvatsku.

 Hrvatska nastava i lektorati hrvatskog jezika

 Nastavu hrvatskog jezika i kulture uglavnom organiziraju hrvatske zajednice i katoličke župe u Chicagu, Los Angelesu, New Yorku i Clevelandu za oko 400 učenika.

Razmjenski lektorati u nadležnosti MZOS-a RH:

Indiana University, Bloomington, Indiana

University of Iowa, Iowa City

Lektorati hrvatskog jezika koji nisu u nadležnosti MZOS-a RH:  University of Kansas, Lawrence, Kansas, University of Detroit Mercy, Detroit, Michigan i University of Washington, Seattle, Washington

 Izdavaštvo i mediji

Hrvatska bratska zajednica

 Hrvatska bratska zajednica osnovana 1894. g., u Pittsburghu izdaje list „Zajedničar“, tjednik s najvećom nakladom na hrvatskom jeziku izvan Hrvatske, te izlaze još slijedeći časopisi:

 AC Review

 Bulletin of the Association for Croatian Studies

 Croatian Chronicle / Hrvatska kronika

 Journal of Croatian Studies

 Hrvatski kalendar / Croatian Almanac

 Hrvatski korijen

U Hrvatskom centru pri Hrvatskoj župi sv. Ćirila i Metoda i sv. Rafaela 22. veljače 2009. g. svečano je obilježena 40. obljetnica emitiranja radio programa na hrvatskom jeziku pod nazivom Glas slobodne Hrvatske. Radio program „Glas slobodne Hrvatske“ može se slušati na području država New York, New Yersey i Connecticut, a od samog početka emitiranja do danas je ostao najvažniji govorni medij na hrvatskom jeziku za brojnu iseljeničku zajednicu na ovom području.

 Poznati

grgich

U Hrvatskoj su dobro poznata imena slavnoga kalifornijskog vinara Miljenka Grgicha, Ante Maglice, konstruktora baterijskih svjetiljki »Maglite«, producenta Branka Lustiga, glumca Johna Malkovicha, člana nekadašnje grupe Nirvana Chrisa Novoselicha, a velik odjek u medijima imao je i izbor Johna Kasicha za guvernera države Ohio 2010. ili postavljanje Capricije Penavic Marshall za šeficu protokola Bijele kuće godinu dana ranije. S pozornošću se prati izbor nekog američkog Hrvata u Kongres ili Senat, kao i svaka pa i najmanja naznaka da bi neki političar hrvatskog podrijetla mogao postati kandidat za američkog predsjednika.

Emigracija Hrvata iz RH i BiH

brod 1

Hrvati su se iseljavali kako iz ekonomskih, tako i iz političkih razloga, no može se reći da su ponekad i jedan i drugi razlog bili povezani.
Starija populacija Hrvata, uglavnom ekonomska emigracija, u prekooceanskim zemljama još uvijek je zainteresirana za događanja u domovini, dok je njezin mlađi naraštaj dobrim dijelom asimiliran, pa ih najviše zanimaju njihovi korijeni.
Specifična skupina hrvatskih iseljenika je ekonomska emigracija šezdesetih godina prošlog stoljeća koja se najvećim dijelom naselila u zemlje Zapadne Europe. Jedan dio se integrirao u društvo zemlje primateljice (osobito mlađi), dok je drugi dio još uvijek u toj zemlji kao gost i ima želju za povratkom u Hrvatsku.
Najveći broj političkih iseljenika predstavljaju preživjeli s Bleiburga koji su nakon II. svjetskog rata uselili u Južnu i Sjevernu Ameriku.
Iseljavanje nakon 1990. godine karakterizira izbjeglički val iz područja zahvaćenih ratom i  velikosrpskom agresijom. Najveći broj odselio je u zemlje Zapadne Europe i prekooceanske zemlje (SAD, Kanada, Australija, Novi Zeland). Dio njih ipak se vratio u Hrvatsku.
Karakteristično za sve naraštaje našeg iseljeništva, bilo ono u prekooceanskim zemljama, bilo ono u neposrednoj blizini domovine, jest njihova zainteresiranost za suradnju s matičnom zemljom. Osnova našega zajedničkog djelovanja treba biti temeljena na činjenici – kako sačuvati hrvatski identitet iseljenika, bez obzira na vrijeme odlaska, razlog odlaska, stupanj naobrazbe i generaciju iseljenika.

 Kratka opća povijest Hrvata u Americi

Još prigodom svog dolaska na Jug, početkom 7. stoljeća, Hrvati su zauzeli obale najljepšega mora na svijetu, Jadranskog, gdje su se tijekom vremena izmiješali s domaćim romansko-ilirskim pučanstvom.  Stoga je hrvatska navezanost na more bila istaknuta, a ponekad i sudbonosna: bili su poznati kao vrsni mornari, a neko su vrijeme – osobito u vrijeme prvoga hrvatskog kralja Tomislava (10. st.) – svojom ratnom mornaricom gotovo suvereno vladali Sredozemljem. U kasnijim stoljećima samostalna je Dubrovačka republika nastavila s tom pomorskom tradicijom i trgovala s čitavim tada poznatim svijetom. Većina povjesničara drži kako su neki od hrvatskih moreplovaca sudjelovali i u drevnoj Columbovoj ekspediciji u otkriću Novoga svijeta (1492.) – američkog kontinenta (za koji se tada pogrješno smatralo da je zapadna obala Indije). Drugi pak (L. Adamic) drže kako su dubrovački moreplovci na američku obalu dospjeli i prije Columba!  Svakako, povijesna je činjenica da svojim brodovima Dubrovčani trgovali s Amerikom u prvim desetljećima i stoljećima po otkriću toga kontinenta. Izuzetno je zanimljiv spomen hrvatskog imena iz 16. stoljeća.  Naime, jedno se indijansko pleme nazivalo Croatan Indijancima: djeca su imala čudnu “vrlo lijepu svijetlosmeđu kosu”, Indijanci su upotrebljavali u svom jeziku neke riječi koje su zvučale hrvatski.  Živjeli su u Sjevernoj Karolini, na otoku Roanoke i u njegovoj blizini. Kad se guverner White 1590. vratio u tu naseobinu obići engleske doseljenike, više nije bilo nikoga.  Ostao je samo natpis na jednom hrastu, urezan u koru: CROATOAN.  Čini se, nažalost, da će taj davni hrvatski spomen na indijanskoj zemlji ostati vječnom tajnom, na granici između povijesne istine i legende, jer ga nikada nitko više neće moći potvrditi. Sličnost imena (Croatan ili Croatoan) s latinskim oblikom hrvatskog imena toliko je ipak očita da s velikom vjerojatnošću možemo govoriti o postojanju “hrvatskih Indijanaca” još u davnom 16. stoljeću.

Pa ipak u prvim stoljećima po otkriću Amerike hrvatske su kolonije bile vrlo rijetke i samo je mali broj Hrvata započeo novi život u Americi. Najbrojniji od njih bili su moreplovci koji su se odlučili skrasiti u toj novoj prebogatoj zemlji.  Najviše je Hrvata bilo tada na zapadnoj obali, u Kaliforniji. Tek će u 19. stoljeću – kada na hrvatskom prostoru dolaze teška vremena za Hrvate, politički i još više ekonomski, te kad se sve više počinju širiti fantastične vijesti o prebogatoj dalekoj zemlji Americi – broj hrvatskih doseljenika početi rasti. I tada ih najviše dolazi s dalmatinske obale i otoka, ali i iz Like, Slavonije i drugih hrvatskih prostora.  Još uvijek je broj Hrvata iz Bosne i Hercegovine neznatan: njima je iz zemalja pod turskom vlašću bilo gotovo nemoguće izići, a vjerojatno do tamo nisu ni dopirale vijesti o vanjskom svijetu. Tek nakon austro-ugarske okupacije 1878. godine i njihov će broj porasti. Ipak, najveći je broj Hrvata – uostalom, kao i drugih naroda – u Ameriku počeo dolaziti u posljednjim desetljećima 19. st. i u prvim desetljećima 20. st.  Amerika je tada postajala najjačom industrijskom zemljom na svijetu, pružala je mogućnost relativno brze zarade, a – što je vrlo bitno – davala je svim novim doseljenicima slobodu izražavanja svojih kako nacionalnih tako i vjerskih osjećaja. Prema nekim procjenama (Emily Balch), do 1910. godine u Ameriku se uselilo oko 400.000 Hrvata! Ipak, veoma je teško dati točnu procjenu, jer su Hrvati u useljeničke rubrike bili upisivani u čudnoj kombinaciji kao “Hrvati i Slovenci”, dok su drugi opet upisivani u rubrici “Dalmatinci, Bosanci i Hercegovci”. Dakle, u drugom se slučaju radi o regionalnoj, a ne o nacionalnoj pripadnosti. Ipak, ogromna je većina i u prvoj i u drugoj rubrici bila hrvatskog podrijetla. Valja svakako napomenuti da su se mnogi od njih vraćali u staru domovinu: prema nekim procjenama, do 1914. svaki treći Hrvat se vraćao iz Amerike doma.

Upravo u to vrijeme na hrvatskom nacionalnom prostoru vladaju veoma teške ekonomske prilike. Škrta zemlja davala je malo: za sve žitelje bilo je dovoljno jedino sunca. Politička je situacija postala osobito teška nakon uvođenja apsolutizma tijekom 1850-tih godina. Također su Hrvati izgubili svoja brojna povijesna prava nakon stvaranja dvojne Monarhije 1867.  Bili su rastrgani na tri strane: pristalice Austrije, pristalice Mađarske, pristalice samostalnog vođenja hrvatske politike (Starčević, Kvaternik). O hrvatskim seljacima nije se brinuo nitko. Veliki je egzodus prouzrokovala i odluka vlasti o smanjenju broja plovidbi 1870-tih godina: na taj su način brojni moreplovci ostali bez posla. Oko 200.000 ljudi ostalo je bez prihoda nakon razornog pohoda filoksere na njihove vinograde. Dokidanje Vojne krajine oduzelo je vojnički posao mnogima kojima je to bio jedini izvor prihoda. Također su izgradnjom željeznice od Karlovca do Rijeke posao izgubili brojni “kirijaši” kojima je prijevoz robe na konjskim zapregama do luke bio glavni izvor prihoda. Veliki broj svih tih nesretnih ljudi, potaknut k tome senzacionalističkim pričama o američkom bogatstvu, odlučio je napustiti rodni kraj i poći na “put bez sna”. Mnogi su prekasno shvatili kako su često puta priče o Americi bile prenapuhane. A u isto to vrijeme njihovu su zemlju dobivali njemački i mađarski doseljenici!  Ništa nema gore od tuđinske vlasti!

U novim uvjetima hrvatski su se useljenici u Americi nastojali kako tako organizirati da bi mogli pomoći jedni drugima u slučaju potrebe: ozljede na poslu, smrti, nepoznavanja jezika i svojih prava. Osnivana su potporna društva, ponajčešće pogrebna, koja su se brinula za dostojan sprovod svojih članova i pomoć njihovim obiteljima. Zanimljivo je da su još zarana neke hrvatske kolonije imale i vlastita “hrvatska” groblja: barem da bi pokojni ležali u “svojoj” zemlji, da bi na taj način imali privid svojih drevnih grobalja i hrvatske grude. Glavna su okupljališta tih starih hrvatskih useljenika bili salooni, koje su držali sami Hrvati, a vrlo su često Hrvati i stanovali skupa u zajedničkim kućama i spavaonicama.  Veliki je problem bila ženidba, jer u to vrijeme veoma je mali broj Hrvatica bio došao u Ameriku. Stoga su se neki otiskivali na daleki višemjesečni put brodom u stari kraj da tamo nađu zaručnice i dovedu ih u Ameriku. Veliki se broj oženio ženama drugih nacionalnosti: u Kaliforniji, često Meksikankama, u drugim državama Irkinjama ili Poljakinjama, ali svakako u najvećem broju slučajeva gledalo se da su zaručnice, kad već nisu Hrvatice, ono barem katolkinje.

Život velike većine Hrvata bio je veoma težak. Uglavnom su bili nepismeni, bez poznavanja engleskog jezika, pa su radili najteže poslove: u rudnicima, željezarama i na izgradnji novih prometnica i tunela. Drugi su bili lučki radnici. Na zapadnoj i južnoj, osobito u Kaliforniji te oko ušća Mississippija, bavili su se uzgojem školjki, osobito kamenica, ribolovom, dok su se neki posvetili uzgoju voća i vinogradarstvu. Nisu bili rijetki ni oni koji su tijekom “zlatnih groznica” sreću okušali u rudnicima zlata ili drugih vrijednih kovina. Neki su uspjeli i postali veoma bogati. Mnogi drugi su živjeli vrlo teško i umirali mladi: rijetki su živjeli duže od 40 godina. Svi oni imali su jedno zajedničko obilježje: bili su radini i probitačni. Malo ih je koji nisu uspjeli. Ipak, plodove njihove muke i truda uživat će tek njihova djeca ili unučad.

Kao vjernicima veoma privrženima Crkvi, hrvatskim pionirima u Americi zacijelo ništa toliko nije nedostojalo kao manjak hrvatskih katoličkih svećenika i crkava u kojima bi obrede mogli razumjeti te gdje bi ih svećenici okupljali i usmjeravali – kako je to bilo u Domovini. Ipak sve do pred sami kraj 19. stoljeća među njima nije bilo hrvatskih svećenika: mnogi su stoga išli u druge katoličke crkve, dok su se drugi posve udaljili od Crkve, budući da u drugim crkvama nisu mogli naći ono što su traćili. Prvi hrvatski svećenik koji je u Americi djelovao među Hrvatima bio je vlč. Dobroslav Božić, rodom iz sela Potočani kod Odžaka u Bosni.  Došao je u Ameriku 1894. godine, ponukan od biskupa Strossmayera, te uskoro osnovao i prvu hrvatsku župu u Americi, u velikoj hrvatskoj koloniji u Pittsburghu.  Pa ipak, on nije bio prvi hrvatski svećenik koji bi djelovao u Americi. Prije njega ih je bilo dosta, ali oni su djelovali među Indijancima ili drugim narodima, uglavnom među Nijemcima.

Kamenjar.com / Kamenjar.info

Mvep.hr  /  hrvatiizvanrh.hr  /  croatianfranciscans.org

facebook komentari