Predstavljanje gange u Grudama, zainteresiranost pokazao i BBC

    2

    U petak 22. studenoga. 2013. u 17 sati u kinodvorani u Grudama održat će se okrugli stol o gangi, a organiziraju ga Institut za etnologiju i folkloristiku iz Zagreba te Matica hrvatska – Ogranak Grude. Poslije duge 24 godine od posljednjeg znanstvenoga skupa o tradicionalnome pjevanju Dalmatinske zagore i Zapadne Hercegovine, održanom u Imotskom 1989., ugledni će znanstvenici i stručnjaci progovoriti o tome dugo zanemarivanom i podcjenjivanom narodnom glazbenom izričaju.

    Kako bi se napokon razbile predrasude o glazbenoj, etnološkoj i kulturnoj vrijednosti toga narodnog blaga te kako bi se što bolje očuvala i zaštitila ta bogata baština, svoje će radove predstaviti prof. dr. sc. Nikola Buble; doktor muzikoloških znanosti te redoviti profesor etnomuzikologije i dirigiranja na Umjetničkoj akademiji Sveučilišta u Splitu, dr. sc. Damir Zorić; etnolog, gospodarski tajnik Matice hrvatske i izaslanik predsjedništva Matice hrvatske iz Zagreba, Ante Kraljević; autor ”Ričnika zapadnoercegovačkog govora”, dr. sc. Ines Prica; etnologinja i antropologinja s Instituta za etnologiju i folkloritstiku iz Zagreba, prof. dr. sc. Ankica Petrović; etnomuzikologinja i socijalna antropologinja te profesorica na Odsjeku za etnomuzikologiju na uglednoj američkoj Herb Albert School of Music (UCLA), povjesničar dr. sc. Anđelko Mijatović; radijski voditelj te idejni začetnik projekta prikupljanja, zapisivanja i snimanja tradicionalnih gangaških napjeva Tomislav Matković te novinar Radio Splita i književnik Mladen Vuković. S obzirom na to da se ganga do sada nedovoljno proučavala, na skup će doći i studenti poslijediplomskog studija etnomuzikologije.

    Okrugli stol vodit će etnomuzikolog, glazbeni pedagog i dirigent dr. sc. Joško Ćaleta s Instituta za etnologiju i folkloristiku u Zagrebu, a uime domaćina i organizatora govorit će povjesničar mr. sc. Mario Bušić iz Matice hrvatske – Ogranak Grude. No o gangi se neće samo govoriti, nego će je zapjevati i gangaške skupine te tako predstaviti različite stilove pjevanja gange. Ovaj je skup već izazvao zanimanje i izvan ovoga našeg prostora, pa će sve popratiti i novinarka britanskoga BBC-a Rebecca Kesby.

    facebook komentari

    • Imam knjigu GANGA koju je priredio, sastavio i izdao u Tomoslavgrdu 1973. Anđelko Mijatović. Uved je predugačak da ga se ovdje cijelukupnog stavi. Sami uvod pojašnjava podrijetlo od najstarijih dana do danas podrijetlo GANGE. knjiga ima nekih 380 stranica, obuhvaća pjesmice hrvatskih pokrajina Imotske krajine, Tomislagrada, Livna, Kupresa, naše Hercegovine. Knjiga je pisana pravim stariskim hrvatskim govornim rječnikom: IKAVICA. Kada god mi dođe pri duši teško, dohvatim ti knjihu naše hrvatske GANGE, sam sa bobom razgovaram, do pola pjevam a od pola GANGAM i tako sam sebe u svim jadima i poteškoćama razonodim.
      Samo bih nadodao to: Da je naša GANGA – bez obzira koliko je po svom tonskom ustrojstvu gruba i “divlja” – na području gdje se pjeva, omiljenija je od svih drugih načina pjevanja. Samo mi je žao da neću moći biti tu u Grudama za ovim “Okruglim Stolom” i zapjevati onu melodiju u kojoj sam se rodio i odrerstao. Osobito tu u Graudama gdje sam na Dernecima i Sijelima prednjačio u GANGU. Pozdrav svima. Otporaš.

      Doktor glazbenog umijeća i znanosti fra.
      Branko Marić (Vrdi, 1896. – Zürich,1974.) napisao je 1934. godine članak
      Hercegovačka ganga. Objavljen u Napretkovom “Hrvatskom kalendaru 1934”.
      (str.105-107).

      Hercegovačka ganga.

      Hercegovačka seljačka muzika nosi
      posebna obilježja pučke pjesme. U mnogočemu je tuđa i oprečna poimanju
      pjesme kultumih europskih naroda, njezinu ukusu i estetskom osjećanju.
      Školovanom muzičaru ili bolje muzičaru Europejcu pruža kod svakog novog
      susreta nova pitanja i nove probleme koliko gledom na ukus i izvedbu
      toliko u analizi same tvorevine. Kratki zapletaji i raspletaji njezina
      dvoglasja, dinamika neodoljive snage i konačno završavanje iznenađuje
      nas svojom nama tuđom značajnom crtom, pa smo je navikli zvati
      nekulturnom i divljom. To je ime dobila samo naša čisto autohtona
      muzika, pjesma i svirka, dok je druga pojava odgajana pod uplivom Crkve
      (škole), a treća nosi neizbrisive znakove orijentalne toplote u ustroju
      samom a osobito u bujnim ukrasima melodije. Istraživanjima naših
      muzičkih folklorista, da se slijediti ta pojava u jednoj zajedničkoj
      niti, koja otkriva sad bujniju svoju pojavu a sad opet zaostalu i
      kržljaviju širom sela naše domovine. U tim selima naći ćemo sve
      pratipove modernog orkestra u živoj uporabi, koji su obično u srodnoj
      vezi vokalnog melosa dotičnog kraja.

      Dok su drugi narodi zapadne i srednje
      Europe počeli još početkom zadnjega milenija razvijati muzički život
      putem škole, te doveli svoje tvorevine do savršenog stepena, uputili ih
      na operne i koncertne podije širom svijeta, instrumente razvili po
      zakonima akustičnih snošajeva, prema vlastitom ukusu ustalili poltonski
      sistem u duru i molu, dosljedno proveli harmonijsku i polifonijsku
      nauku, te danas tu disciplinu muzičke umjetnosti goji sav kulturni
      svijet, mi smo dotle – naša pjesma i svirka – bili prepušteni sami sebi,
      bez pomoći jače prijateljske ruke, tamo gdje je bio stoljećima zakrčen
      put ma kakvom kulturnom djelovanju među tim siromašnim narodom.

      Nova istraživanja ponajprvih muzičkih
      učenjaka, koji su se u prvom redu od nazad ni pola stoljeća dali na
      proučavanje muzičkog folklora primitivnih naroda, upoznali su nas s
      novim sistemima od jednu trećinu, četvrtinu, petinu tona i drugim za nas
      egzotičnim pojavama u muzičkoj umjetnosti, upoznali smo se pobliže i s
      jednom osobitosti višeglasja heterofonijom. Te novosti osvajaju sve vise
      interesovanje ne samo stvaraoca nego i slušaoca, postoje već danas
      škole i instrumenti u četvrttonskom sistemu, stvara se novo polje rada u
      traganju za novim sistemom, obnavljanjem, imitiranjem, svraća se velika
      pažnja primitivnom pučkom stvaranju i muziciranju.

      Izraz heterofonije rabili su davno već
      Grci u svojoj muzici, ali ne u našem značenju i ako nismo još posve na
      čistu s njihovim pojmom te oznake. U modernoj muzičkoj znanosti označuje
      taj izraz višeglasje bilo vokalno bilo svirku bilo miješano. U koru
      dionice nisu vezane s glavnom melodijom niti u ritmu, niti harmonijom u
      našem pojmovanju, niti dosljednom provedbom motiva po zakonima naše
      polifonije. To je igra improvizacije sad u jednom sad u drugom glasu u
      srodnim i manje srodnim variranjima uz nedjeljivu pomoć ukrasa. Toga na
      oko posve slobodnog i nepravilnog stvaranja imamo uzorne primjere u
      ruskoj i javanskoj pučkoj muzici. Tih pojava imamo i na našem poluotoku u
      jednostavnijoj formi, pred svim u Bosni i Hercegovini. Među raznim
      rajonima muzičkog izražaja u tim zemljama osvrnut ćemo se ovaj put pukim
      kratkim opisom na hercegovačku gangu. Zorniju bi sliku dali primjeri
      koje ćemo ovdje izostaviti. Mimoići ćemo i jednopjev i nahijske
      naricaljke, svirku, bogate melose, sevdalinke itd., a zaustavit ćemo se
      kod seoskog dvopjeva. Taj dvoglas ima tvrdu koru za svrdlo našeg
      poltonskog sistema i našeg ukusa a sama je jezgra na prvi pogled
      nevidljiva, opora i gorka, ali ipak ta tekovina našega naroda mora da
      ima svoj (nesvjesni) sistem – zakon kreiranja i izvađanja, koji se zbiva
      pod dojmom ukusa i duševnog nastroja jedne narodne cjeline. Toj čistoj
      našoj narodnoj pojavi i ako “divljoj” moramo odavati više pažnje i
      dužnog poštovanja. To je stvorila ona ista kolektivna narodna duša, koja
      nam daje zdrave i divne orginalne motive veziva i rezbarija, šarenilo
      narodnih nošnja i kretnje narodnih kola.

      Ganga, to je stara naša pjesma s novim
      imenom. Taj način pjevanja vele da je u Hercegovinu došao pred kojih
      trideset godina iz Dalmacije – Imotske krajine- preko Posušja i Bekije.
      Danas je već u opadanju, potiskuje je gradska pjesma, osobito oko varoši
      i željezničke pruge. Oko Imotskog i Posušja imamo najdotjeranije uzorke
      te pučke kreacije, koja zaostaje za instrumentalnom muzikom. Pjevaju
      najmanje dva, tri, a rado i cijela skupina, momci za se, djevojke za se.
      To je pjesma mladosti. Počinje glavni pjevač-ica, a nastave svi i
      završe. Ime nosi otuda što onaj koji počinje uz još jednog ili najviše
      dva vještija pjeva tekst i melodiju, a ostali ih prate u istom ritmu na
      slogove gan, gan, a ponekada i na gan, gen, gin, gon, gun, prema
      vokalima pjesme glavnog pjevača. Glasovi su među se najrađe u
      disonantnim odnošajima, dodiruju (pratnja) razne intervale do kvarte,
      kvinte, prave glisanda, predudare, u raznim ritmičkim prikucajima glasa ;
      zapaža se oponašanje svirke, na diplama, sviralama i guslama, s kojom
      ima blizu srodnost. Ima nekoliko tipova gange, drugačija je u Posušju
      nego li Drinovcima, a opet drugačija u Gorancima i Most. Gracu nego oko
      Ljubuškoga. Dok su ti njezini oblici s desnu stranu Neretve razvijeniji,
      dotle je s lijevu stranu ostala priprostija i nerazvijenija u tvorbi
      melodije kao i u pratnji. Čudan dojam čini svršetak toga pjeva skoro
      uvijek u disonanci (oko sekunde) nekad mekšoj, a nekada opet tvrđoj,
      prema samom opjevanju, – ako je pjesma nježnija, tugaljivija zna se
      pratnja udaljiti do terce, obično male, a opet se nekada sliju oba glasa
      na koncu do male sekunde, najrade u dvoglasu noćnih putnika, gdje dadu u
      jakoj dinamici oduška neodoljivoj snazi i nekom nesvjesnom čeznuću, pa
      kao da se ta disonanca gubi u tremolu udaljenog soliste. Intervali
      njihova pjeva ne odgovaraju uvijek temperiranom ugođaju, pa su i ovi
      navodi često puta za približnu oznaku. Za rješavanje toga problema čini
      se da su naša sredstva poltonskog sistema prevelika i nedostatna.-
      Interesantno je čuti natpjevanje djevojaka i momaka za kolanja, za
      sijela, listanje duhana i drugih sličnih zgoda, gdje se čuje duhovitih
      domislica i pravih bisera pučke poezije.

      Tekstovni je oblik skoro uvijek kod gange
      dvostih. U ta dva stiha, najrađe dva deseterca, izrazi se opjevana
      misao. Nađe se i posve nepravilnog sklopa npr. deveterac i
      jedanaesterac, sedmerac i osmerac i sl. Dominion je njezin erotika.
      Zapaža se prelazni oblik do varoške pjesme osobito u ženskim pjesmama; u
      novije doba sve jače u Brotnju i okolini Širokog Brijega.

      Ganga prati hercegovačku mladost svuda
      kod svečanosti, sijela, kolanja, poljskih radova, zajedničkom putovanju,
      kod stada ltd. Njezina nepravilna pojava dvoglasja kao da gubi svoju
      svježinu u zadnje doba, čuju se već i završetci u kvinti, a pratnja u
      terci, kvarti i seksti, pa i u sekundi. Distih se raširuje, ima već
      slučajeva i strofičkog oblika, pa ta pojava u našem folkloru gubi svoj
      prestiž. Zato tim više zaslužuje i interesovanje muzičkih učenjaka a i
      naših muzičara uopće, da bi se bilješkama, opisivanjem, a što je
      najvažnije fonografom sačuvali ti priprosti tipovi naše muzičke pučke
      kulture. Na taj bi nas način upadne pojave bezobzirne nepravilnosti
      produciranja, a često i kreiranja dovele studijem i do svog obrazloženja
      i rješenja. Njezina starost u svojoj biti seže nedogledno daleko.

    • Imam knjigu GANGA koju je priredio, sastavio i izdao u Tomoslavgrdu 1973. Anđelko Mijatović. Uved je predugačak da ga se ovdje cijelukupnog stavi. Sami uvod pojašnjava podrijetlo od najstarijih dana do danas podrijetlo GANGE. knjiga ima nekih 380 stranica, obuhvaća pjesmice hrvatskih pokrajina Imotske krajine, Tomislagrada, Livna, Kupresa, naše Hercegovine. Knjiga je pisana pravim stariskim hrvatskim govornim rječnikom: IKAVICA. Kada god mi dođe pri duši teško, dohvatim ti knjihu naše hrvatske GANGE, sam sa bobom razgovaram, do pola pjevam a od pola GANGAM i tako sam sebe u svim jadima i poteškoćama razonodim.
      Samo bih nadodao to: Da je naša GANGA – bez obzira koliko je po svom tonskom ustrojstvu gruba i “divlja” – na području gdje se pjeva, omiljenija je od svih drugih načina pjevanja. Samo mi je žao da neću moći biti tu u Grudama za ovim “Okruglim Stolom” i zapjevati onu melodiju u kojoj sam se rodio i odrerstao. Osobito tu u Graudama gdje sam na Dernecima i Sijelima prednjačio u GANGU. Pozdrav svima. Otporaš.

      Doktor glazbenog umijeća i znanosti fra.
      Branko Marić (Vrdi, 1896. – Zürich,1974.) napisao je 1934. godine članak
      Hercegovačka ganga. Objavljen u Napretkovom “Hrvatskom kalendaru 1934”.
      (str.105-107).

      Hercegovačka ganga.

      Hercegovačka seljačka muzika nosi
      posebna obilježja pučke pjesme. U mnogočemu je tuđa i oprečna poimanju
      pjesme kultumih europskih naroda, njezinu ukusu i estetskom osjećanju.
      Školovanom muzičaru ili bolje muzičaru Europejcu pruža kod svakog novog
      susreta nova pitanja i nove probleme koliko gledom na ukus i izvedbu
      toliko u analizi same tvorevine. Kratki zapletaji i raspletaji njezina
      dvoglasja, dinamika neodoljive snage i konačno završavanje iznenađuje
      nas svojom nama tuđom značajnom crtom, pa smo je navikli zvati
      nekulturnom i divljom. To je ime dobila samo naša čisto autohtona
      muzika, pjesma i svirka, dok je druga pojava odgajana pod uplivom Crkve
      (škole), a treća nosi neizbrisive znakove orijentalne toplote u ustroju
      samom a osobito u bujnim ukrasima melodije. Istraživanjima naših
      muzičkih folklorista, da se slijediti ta pojava u jednoj zajedničkoj
      niti, koja otkriva sad bujniju svoju pojavu a sad opet zaostalu i
      kržljaviju širom sela naše domovine. U tim selima naći ćemo sve
      pratipove modernog orkestra u živoj uporabi, koji su obično u srodnoj
      vezi vokalnog melosa dotičnog kraja.

      Dok su drugi narodi zapadne i srednje
      Europe počeli još početkom zadnjega milenija razvijati muzički život
      putem škole, te doveli svoje tvorevine do savršenog stepena, uputili ih
      na operne i koncertne podije širom svijeta, instrumente razvili po
      zakonima akustičnih snošajeva, prema vlastitom ukusu ustalili poltonski
      sistem u duru i molu, dosljedno proveli harmonijsku i polifonijsku
      nauku, te danas tu disciplinu muzičke umjetnosti goji sav kulturni
      svijet, mi smo dotle – naša pjesma i svirka – bili prepušteni sami sebi,
      bez pomoći jače prijateljske ruke, tamo gdje je bio stoljećima zakrčen
      put ma kakvom kulturnom djelovanju među tim siromašnim narodom.

      Nova istraživanja ponajprvih muzičkih
      učenjaka, koji su se u prvom redu od nazad ni pola stoljeća dali na
      proučavanje muzičkog folklora primitivnih naroda, upoznali su nas s
      novim sistemima od jednu trećinu, četvrtinu, petinu tona i drugim za nas
      egzotičnim pojavama u muzičkoj umjetnosti, upoznali smo se pobliže i s
      jednom osobitosti višeglasja heterofonijom. Te novosti osvajaju sve vise
      interesovanje ne samo stvaraoca nego i slušaoca, postoje već danas
      škole i instrumenti u četvrttonskom sistemu, stvara se novo polje rada u
      traganju za novim sistemom, obnavljanjem, imitiranjem, svraća se velika
      pažnja primitivnom pučkom stvaranju i muziciranju.

      Izraz heterofonije rabili su davno već
      Grci u svojoj muzici, ali ne u našem značenju i ako nismo još posve na
      čistu s njihovim pojmom te oznake. U modernoj muzičkoj znanosti označuje
      taj izraz višeglasje bilo vokalno bilo svirku bilo miješano. U koru
      dionice nisu vezane s glavnom melodijom niti u ritmu, niti harmonijom u
      našem pojmovanju, niti dosljednom provedbom motiva po zakonima naše
      polifonije. To je igra improvizacije sad u jednom sad u drugom glasu u
      srodnim i manje srodnim variranjima uz nedjeljivu pomoć ukrasa. Toga na
      oko posve slobodnog i nepravilnog stvaranja imamo uzorne primjere u
      ruskoj i javanskoj pučkoj muzici. Tih pojava imamo i na našem poluotoku u
      jednostavnijoj formi, pred svim u Bosni i Hercegovini. Među raznim
      rajonima muzičkog izražaja u tim zemljama osvrnut ćemo se ovaj put pukim
      kratkim opisom na hercegovačku gangu. Zorniju bi sliku dali primjeri
      koje ćemo ovdje izostaviti. Mimoići ćemo i jednopjev i nahijske
      naricaljke, svirku, bogate melose, sevdalinke itd., a zaustavit ćemo se
      kod seoskog dvopjeva. Taj dvoglas ima tvrdu koru za svrdlo našeg
      poltonskog sistema i našeg ukusa a sama je jezgra na prvi pogled
      nevidljiva, opora i gorka, ali ipak ta tekovina našega naroda mora da
      ima svoj (nesvjesni) sistem – zakon kreiranja i izvađanja, koji se zbiva
      pod dojmom ukusa i duševnog nastroja jedne narodne cjeline. Toj čistoj
      našoj narodnoj pojavi i ako “divljoj” moramo odavati više pažnje i
      dužnog poštovanja. To je stvorila ona ista kolektivna narodna duša, koja
      nam daje zdrave i divne orginalne motive veziva i rezbarija, šarenilo
      narodnih nošnja i kretnje narodnih kola.

      Ganga, to je stara naša pjesma s novim
      imenom. Taj način pjevanja vele da je u Hercegovinu došao pred kojih
      trideset godina iz Dalmacije – Imotske krajine- preko Posušja i Bekije.
      Danas je već u opadanju, potiskuje je gradska pjesma, osobito oko varoši
      i željezničke pruge. Oko Imotskog i Posušja imamo najdotjeranije uzorke
      te pučke kreacije, koja zaostaje za instrumentalnom muzikom. Pjevaju
      najmanje dva, tri, a rado i cijela skupina, momci za se, djevojke za se.
      To je pjesma mladosti. Počinje glavni pjevač-ica, a nastave svi i
      završe. Ime nosi otuda što onaj koji počinje uz još jednog ili najviše
      dva vještija pjeva tekst i melodiju, a ostali ih prate u istom ritmu na
      slogove gan, gan, a ponekada i na gan, gen, gin, gon, gun, prema
      vokalima pjesme glavnog pjevača. Glasovi su među se najrađe u
      disonantnim odnošajima, dodiruju (pratnja) razne intervale do kvarte,
      kvinte, prave glisanda, predudare, u raznim ritmičkim prikucajima glasa ;
      zapaža se oponašanje svirke, na diplama, sviralama i guslama, s kojom
      ima blizu srodnost. Ima nekoliko tipova gange, drugačija je u Posušju
      nego li Drinovcima, a opet drugačija u Gorancima i Most. Gracu nego oko
      Ljubuškoga. Dok su ti njezini oblici s desnu stranu Neretve razvijeniji,
      dotle je s lijevu stranu ostala priprostija i nerazvijenija u tvorbi
      melodije kao i u pratnji. Čudan dojam čini svršetak toga pjeva skoro
      uvijek u disonanci (oko sekunde) nekad mekšoj, a nekada opet tvrđoj,
      prema samom opjevanju, – ako je pjesma nježnija, tugaljivija zna se
      pratnja udaljiti do terce, obično male, a opet se nekada sliju oba glasa
      na koncu do male sekunde, najrade u dvoglasu noćnih putnika, gdje dadu u
      jakoj dinamici oduška neodoljivoj snazi i nekom nesvjesnom čeznuću, pa
      kao da se ta disonanca gubi u tremolu udaljenog soliste. Intervali
      njihova pjeva ne odgovaraju uvijek temperiranom ugođaju, pa su i ovi
      navodi često puta za približnu oznaku. Za rješavanje toga problema čini
      se da su naša sredstva poltonskog sistema prevelika i nedostatna.-
      Interesantno je čuti natpjevanje djevojaka i momaka za kolanja, za
      sijela, listanje duhana i drugih sličnih zgoda, gdje se čuje duhovitih
      domislica i pravih bisera pučke poezije.

      Tekstovni je oblik skoro uvijek kod gange
      dvostih. U ta dva stiha, najrađe dva deseterca, izrazi se opjevana
      misao. Nađe se i posve nepravilnog sklopa npr. deveterac i
      jedanaesterac, sedmerac i osmerac i sl. Dominion je njezin erotika.
      Zapaža se prelazni oblik do varoške pjesme osobito u ženskim pjesmama; u
      novije doba sve jače u Brotnju i okolini Širokog Brijega.

      Ganga prati hercegovačku mladost svuda
      kod svečanosti, sijela, kolanja, poljskih radova, zajedničkom putovanju,
      kod stada ltd. Njezina nepravilna pojava dvoglasja kao da gubi svoju
      svježinu u zadnje doba, čuju se već i završetci u kvinti, a pratnja u
      terci, kvarti i seksti, pa i u sekundi. Distih se raširuje, ima već
      slučajeva i strofičkog oblika, pa ta pojava u našem folkloru gubi svoj
      prestiž. Zato tim više zaslužuje i interesovanje muzičkih učenjaka a i
      naših muzičara uopće, da bi se bilješkama, opisivanjem, a što je
      najvažnije fonografom sačuvali ti priprosti tipovi naše muzičke pučke
      kulture. Na taj bi nas način upadne pojave bezobzirne nepravilnosti
      produciranja, a često i kreiranja dovele studijem i do svog obrazloženja
      i rješenja. Njezina starost u svojoj biti seže nedogledno daleko.