Pratite nas

Kolumne

Prema novom jeziku Partije agresor je sudionik

Objavljeno

na

JEDNA VUKOVARSKA KOLONA    U ovim danima vukovarske tuge, peta kolona provodi jezičnu fazu izjednačavanja agresora i žrtve. Više ne razlikujemo hrvatske branitelje i pripadnike agresije na Hrvatsku, nego govorimo o “sudionicima ili učesnicima Domovinskog rata”. U Vukovaru se formira sramotna zajednička kolona svih sudionika. Vrijeme je da na Ovčari vijenac položi i predstavnik klasičnog kriminala. Silovane Hrvatice zapravo su tražile kvalitetnije gene.

Hrvatska je zrela za podizanje unutarnjeg Zida prema vlastitim barbarima.

Nazvao bih to komunističkim monoteizmom. Imamo ozbiljne pokušaje da se u Vukovaru 18. studenog formira jedna kolona, koja bi okupila hrvatske branitelje, hrvatske neprijatelje i veleizdajnike, četničke zločince, silovatelje i silovane Hrvatice. Trebamo li pridodati i predstavnike klasičnog kriminala, koji je u Vukovaru za opsade grada prigušen, da bi se u svojoj punini vratio nakon pada Vukovara. Neki kriminalci

… u svijetu na velika vrata dolazi antički rehabilitirana pedofilija, prirodna za patricijski dio svjetske populacije. Liberalni fašizam priprema društvo na ciljani uzgoj(!) djece za imućnije starce, za potrebe transplantacije svježih, kvalitetnih i kompatibilnih organa.

i psi rata napustili su Vukovar prije Pada, pojavljujući se među nama kao lažni branitelji i lažni prognanici. Takvi danas zagovaraju novo “pomirenje”.

Ljudska prava žive još samo kao platforma za rušenje protivnika. Za silovanje je kriva žena ili silovani muškarac, a u svijetu na velika vrata dolazi antički rehabilitirana pedofilija, prirodna za patricijski dio svjetske populacije. Liberalni fašizam priprema društvo na ciljani uzgoj(!) djece za imućnije starce, za potrebe transplantacije svježih, kvalitetnih i kompatibilnih organa. Eto prilike da povećamo izvoz. Znate, maloljetni hrvatski branitelji zapravo su se igrali rata, pa stoga ne mogu ostvariti puna braniteljska prava. Kao i nesretne Hrvatice Vukovara i Slavonije, pravdu nisu dočekale niti sustavno silovane muslimanke Foče, silovane tijekom 1992. godine, također od strane četnika.

Protokoli egalitarizma

Takozvana “Documenta” i takozvana peta kolona u Hrvatskoj pokušavaju kroz nove jezične termine redefinirati Domovinski rat, u smislu da se uvede neutralni termin “sudionika ili učesnika Domovinskog rata” kao jedinstven nadomjestak za nazive “hrvatski branitelj” i “pripadnik agresorske formacije”. Znate, bilo je opasno i PetaKolona1nezdravo ležati u vlažnom hrvatskom rovu i čekati četničke granate, ali je još teže na propuhu uzvisina dovoziti teške granate, i mjesecima pucati po rasutim hrvatskim položajima, u jednako nemogućim higijenskim uvjetima. Agresori su prošli dublje moralne drame. Zamislite da vam netko zapovjedi da pucate na Zorana Milanovića ili Ivu Josipovića. Vaša nutarnja drama bila bi nepodnošljiva. Zašto vatreno oružje? I tome slično. Već od takvog pitanja lovi me PTSP. Tko se u Domovinskom ratu naradio više, mete ili strijelci? Silovane žene ili četnici?

Trećina žena u civiliziranoj Europskoj uniji doživjela je neki oblik nasilja. Silovanja se događaju i od strane homoseksualaca i lezbijki. Prema istraživanju u Italiji 2006. godine, više od 90 posto silovanih žena nisu prijavile silovanje. Osim nasilja i psihičke traume, žrtve su izložene infekcijama i bolestima, što se nepravedno zanemaruje. Silovanje je kvalificirano kao kriminalan čin još u Rimskom pravu. U antička vremena silovanje se manje gledalo kao nasilje nad ženom, a više kao kriminal prema muškarcu kojemu je silovana žena pripadala, odnosno prema ocu i suprugu, sa posebnom težinom u slučaju gubitka nevinosti. Prema biblijskom zakonu, silovatelj mora oženiti ženu koju je silovao, ako je slobodna i ako njen otac na to pristane. Jasnu razliku između otmice i silovanja postavio je Gratianov ukaz iz 12. stoljeća. U Engleskoj je 1533. donesen Buggery Act, koji je predviđao smrtnu kaznu za sodomiju i silovanje. Kako kvalificirati feudalno pravo prve bračne noći?

Hrvatska je potpisala Istambulsku konvenciju o sprečavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji. Hrvatska je dužna kao potpisnica omogućiti žrtvama IstanbulConvenseksualnog nasilja sve vidove oporavka, uključujući pravno i psihološko savjetovanje, financijsku pomoć, obrazovanje, pomoć pri pronalasku mjesta za stanovanje i pomoć pri zapošljavanju. “Svi moramo djelovati sada, kako bi poboljšali živote mnogih mladih žena i djevojaka koje su izložene nasilju samo zbog njihovog spola” – izjavila je nedavno glavna tajnica Vijeća Europe Thorbjørn Jagland. Suprotno nasilničkom egalitarizmu, koji se kod nas provodi i o trošku žrtava, Njemačka pooštrava zakone protiv silovatelja. Postavlja se pitanje zašto Hrvatska nije ratificirala Istambulsku konvenciju? Možda zato što bi država time uzela prostor nekim nevladinim udrugama i interesnim skupinama, koje ne čine skoro ništa, a vise na našem proračunu i na europskim fondovima.

Gdje se u toj Istambulskoj konvenciji otišlo ispod očekivanja? Svjedoci smo dramatičnog nasilja u Iraku. Pripadnici ISIL-a otimaju žene, prisilno ih islamiziraju, namećući im brak ili seksualno i drugo ropstvo. Sve podsjeća na starorimsku otmicu Sabinjanki. U nekim državama još uvijek se tolerira ubojstvo ili neko drugo nasilje zbog obiteljske časti. Mnoge Hrvatice i muslimanke silovane su tijekom agresije na Hrvatsku i BiH zbog svoje etničke pripadnosti. Kod nas se “istambulski” okvir nasilja nad ženama koristi za relativiziranje ratnih zločina, koje možemo promatrati u rasponu od pojedinačnog silovanja do organiziranih masovnih silovanja. Najprije se poništi etničko određenje četnika-silovatelja, a onda je ipak izgovor za silovanje proglašena nacionalna ugroženost u okruženju silovatelja. Prava žrtva postaje silovatelj, koji nakon fame o diskriminaciji trpi dodatnu duševnu bol – silovatelj (i njegov odvjetnik) čin silovanja brane kao nametnut.

Dobile su što su tražile

Dok se “rat muškaraca protiv žena” prilagođava genderskom pokretu, javlja se popularna parapsihološka teza o krivnji silovane žene. Ta najnovija “znanstvena spoznaja” polazi od konstatacije da su žene tijekom mjeseca, a neke tijekom godine, plodne samo nekoliko dana. Kako se onda događa da skoro sve silovane žene ostanu u drugom stanju? Kako se događa silovanje baš onda kada su žene plodne? Zaključak se prirodno nameće. Silovane Hrvatice i muslimanke dobile su ono što su tražile! Nema silovatelja, niti žrtve, nego je riječ o “sudionicima oplodnje”, kako bi se to trebalo izraziti na kukuriku jeziku. Ženka prirodno traži kvalitetnije gene. A belgijski znanstvenici potvrđuju da su kvalitetniji geni onih naroda koji ratuju češće od ostalih, pa su Srbi jako cijenjeni. Oprez – po novome nije afirmativno biti žrtva rata, nego baš agresor! Žene i Bog vole pobjednike.

Podoficir-TomicIskušan specijalist za širenje mržnje u Hrvata i prema Hrvatima je Ante Tomić, prikriveni homofob, odnosno “muškarac koji mrzi Hrvate”. Detektirao je novu hrvatsku mržnja, u nešto blažim okvirima od one u švedskom filmu “Muškarci koji mrze žene” s neobičnom Noomi Rapace u glavnoj ulozi Lisbeth Salander, žrtve koja uzima pravdu u svoje ruke, vraćajući bezobrazno svome silovatelju milo za drago. Lisbeth se bez milosti osvećuje svome četniku, odnosno silovatelju, i stavlja ga pod kontrolu sa urednim dokumentiranjem zločina, posve suprotno postupanju takozvane “Documente”, koja traži krivce u napadnutoj populaciji. Fenomen su hrvatski muškarci, koji mrze samo svoje supruge, ali to ionako pada u okvire Istambulske konvencije.

Antu Tomića ne određuje ono što kaže koliko ono što prešućuje ili zaobilazi. U svome novom tekstu “o Hrvatima koji mrze žene”, Tomić pomalo nezgrapno spaja Toma Waitsa, Davida Lettermana i naše stare viceve iz starih domaćih tekstova. Brico nije vratio kusur guslaru, pa mu je ovaj doveo svoju ženu, da je obrije, za kusur. Ha, ha, ha! Nedostaje onaj guslarski Lettermanov band, da spasi Tomićevu duhovitost, odnosno njegovo skrivanje četničkog nasilja u zločinačkoj guslarskoj prošlosti. Tomić promatra pradavno “nasilje” prema ženama u Poskokovoj Dragi, da izbjegne svoje osobno očitovanje glede silovanja Hrvatica i muslimanki tijekom agresije posrbljene JNA i Srbije na Hrvatsku i BiH. Već po Anti Tomiću vidimo da je genetska baza kod Hrvata značajno reducirana i da su kod Hrvata krenuli ozbiljni degenerativni procesi.

Tomić napominje da je Jovanka Broz desetljećima bila zaključana. Josip Broz bio je neplodan, ali nije dozvolio da Jovanku oplodi netko drugi, a Partija je u Beogradu skupila veliku kolekciju primitivnih brdskih gena, iz svih sovjetskih republika. Kako se meni čini, Jovanka je u svojoj mladosti bila vrhunski dugonogi komad žene, istinski kvalitetnih gena. Pa eto, potomstva nije bilo. Dakle, Tito je bio ostarjeli sovjetski degenerik, koji je više ubijao nego silovao. Tomić je u svome tekstu zaobišao Tita, ali domovinski korektno reče da u Srbiji i danas drže da je Slobodan Milošević bio dobrica kojeg je “upropastila ona gadura Mira Marković”. Jovanka je bila rasna žena iz Like, a Mira jugoslavenski i srbijanski urbani proizvod, koji se danas prirodno svemu sklonio u Rusiju.

Je li došlo vrijeme za jednu kolonu?

Isto tako, kod nas se izjednačavaju sve civilne žrtve rata, uključujući četničke paradržave, u kojima se kao civilne žrtve rata kvalificira sve one koji nisu registrirani
glavasevickao četnici. To je još jedna dimenzija objavljivanja Registra hrvatskih branitelja i skrivanja registra četnika. Zapravo, registar četnika i četničkih silovatelja nikada nije napravljen, a službe su načinjene popise četnika uništavale, za spas kvalitetno udomljene djece ili unučadi. Pravilno pomazan četnik, što uključuje i naknadno skrivanje njegovog oružja, postaje nevini civil stradalnik. Ako se neka puška pored pripadnice paradržavne postrojbe ne skloni na vrijeme ili ne ukrade, u pravilu se bilježi kao ustaško podmetanje. Bojan Glavašević, pomoćnik ministra hrvatskih branitelja, kao gost na tribini takozvane “Documente”, čudio se kako četnici (silovatelji) ne pate od PTSP-a. To je zastrašujuće banaliziranje zločina prema ženama.

Sve se događa na 25. obljetnicu pada Berlinskog zida i na 23. obljetnicu pada Vukovara. Kako god postavite terminologiju, Nijemci nisu dozvolili da ubojice vladaju u novoj državi, što je kod nas slučaj. Angela Merkel živjela je u Istočnoj

Berlinski zid Istočne Njemačke štito je Zapadnu Njemačku. Kineski zid spasio je Kinu. Čuveni hercegovački Most je obnovljen, a funkcionira kao Zid i spomenik nesnošljivosti katolika prema muslimanima. Sve što podsjeća na neki zločin ili pogrešku Hrvata, pretvara se u povijesni spomenik, a sve ono što svjedoči o zločinu ili genocidu nad Hrvatima, sakrije se ili uništi. Stotine jama u koje su bačeni pobijeni Hrvati nisu niti označene.

Njemačkoj, ali ne u obitelji “partizana” ili nekog druga iz komiteta, nego u župnom dvoru, izolirana od komunističke infekcije. Nikakvo čudo da se za njenog mandata odvija suđenje udbaškim ubojicama iz SRH. Nakon što je koalicija Kukuriku za spas glavnog udbaša SRH izglasala takozvani “Lex Perković”, koji nas je osramotio, stiže nam i sramotni “Lex četnik”, koji posve izjednačava žrtvu i agresora. Tko normalan očekuje da neka Hrvatica ili muslimanka kaže “ne” četniku prilikom silovanja? Njemačka je konačno dala pravi značaj za “ne” žene, ukoliko je izgovoreno, odbijajući odvjetničke konstrukcije o tome kako je “ne” dio seksualne igre.

Pustimo na stranu moderne tirade o tome kako trebamo rušiti zidove i graditi mostove. Berlinski zid Istočne Njemačke štito je Zapadnu Njemačku. Kineski zid spasio je Kinu. Čuveni hercegovački Most je obnovljen, a funkcionira kao Zid i spomenik nesnošljivosti katolika prema muslimanima. Sve što podsjeća na neki zločin ili pogrešku Hrvata, pretvara se u povijesni spomenik, a sve ono što svjedoči o zločinu ili genocidu nad Hrvatima, sakrije se ili uništi. Stotine jama u koje su bačeni pobijeni Hrvati nisu niti označene. Prisjetimo se komunjarske i četničke povike protiv ideje da se dio razorenog Vukovara spomenički konzervira. “Pomiritelj” Boris Dežulović dobio je međunarodnu nagradu za tekst “Spomenik razorenom gradu u prirodnoj veličini”, u kojemu je ismijao tu ideju. Da smo na vrijeme učvrstili Civilizacijski zid na Drini, danas bismo lako poništili Istočnu Hrvatsku među nama.

Protuhrvatski zid postaje vidljiv

Sukladno novom terminu “sudionika ili učesnika Domovinskog rata”, imamo skupinu autora i prikrivenih komunističkih ideologa, okupljenih oko Slavenke Drakulić, koji su književno i umjetnički pripremili “četnički egalitarizam”. Svaka četnička agresija Goran_Radmanprikazana je kao rat muškaraca protiv žena. U Drakulićkinom romanu “Kao da me nema”, srbijanska agresija na Hrvatsku i BiH jednostavno je preskočena, a umjesto nje pojavilo se vojno organizirano anacionalno nasilje muškaraca protiv žena. Film “U zemlji krvi i meda” Angeline Jolie razočarao je u istom smislu, uz sufliranje domaće pete kolone. Istu liniju slijedi Goran Radman, koji se kao partijska nada pojavio na zagrebačkom Prisavlju još za komunizma, da bi se nekim čudom uvaljao kapitalističkom Microsoftu.

Prije mjesec dana, na okruglom stolu o filmu “Broj 55″, u produkciji HRT-a, Goran Radman nastupio je kao proleterski karizmatik. Pozvao se na svoje bore na čelu, a vukovarski branitelj Stjepan Sučić zvan Crni rekao mu je pred ostalim “sudionicima okruglog stola” kako prepoznaje stigmu petokrake. Možete li zamisliti šok u dvorani? E moj Crni, tugo naša vukovarska, gdje ti se zagubila partijska svijest? Da ti ponovno razorimo Vukovar? Sučić je pitao zašto u filmu “Broj 55″ nema partizanske zvijezde, pod kojom su počinjeni najgori zločini. Ne zna se tko je agresor, nema emocija. Izostala je poruka zašto su branitelji ponudili svoj život. Skoro svi branitelji nosili su krunice i slike svoje obitelji, a u filmu je to zamagljeno. U filmu čujemo: “Jebo te Franjo!”. OK, u redu, ali istu psovku možemo uputiti i autorima filma, uključujući glavnog producenta, koji je debelo iskoristio Tuđmanovo pomirenje. Ogromni Komunistički zid nikad nije srušen. Tek da se zna, Crnom su četnici s kokardama i petokrakama na čelu 1991. na kućnom pragu pobili roditelje.

U izokretanju svih vrijednosti, sve hrvatsko postaje ružno, a sve protuhrvatsko

Nastupilo je konfliktno i paradoksalno vrijeme formalno samostalne Hrvatske u kojoj dominiraju neprijatelji Hrvatske i Hrvata. Kontroliraju glavne stranke, državnu upravu, uključujući diplomaciju i tajne službe, javna poduzeća, školstvo, društvene asocijacije, kriminalno i drugo podzemlje.

stavlja se u prihvatljive okvire. Vlado Marić, autentičan hrvatski branitelj i stradalnik agresije na Hrvatsku, predsjednik Savjeta za ratne veterane predsjednika RH, tražio je da HRT više obrađuje teme zatočenih i nestalih, silovanja i maltretiranja žena u logorima i izvan logora, maltretiranje ročnih vojnika u JNA. Marić je tražio da se HRT više bavi suicidima branitelja, veteranskim centrima i braniteljskim zadrugama. Naglasio je osporavanje sudjelovanja u Domovinskom ratu maloljetnim braniteljima, koji nisu ostvarili nikakva prava. Marić je prigovorio zbog izostanka dogovorene emisije 2013. povodom obljetnice akcije Krvavi Uskrs, na kojoj se trebala provesti raščlamba tijeka akcije i što je njoj prethodilo, uz sudjelovanje zapovjednika i drugih sudionika akcije iz ATJ Lučko i Tigrova.

Realnost je uistinu ružna. Najveći promotor zida Karlobag-Virovitica pušten je iz haaškog pritvora, da podgrije velikosrpske strasti. U Srbiji je javno rehabilitirano četništvo, a kod nas se isto provodi zakulisnim igrama, sve uz pomoć takozvanih nevladinih udruga, koje su često prikrivena protuhrvatska agentura.  Nastupilo je konfliktno i paradoksalno vrijeme formalno samostalne Hrvatske u kojoj dominiraju neprijatelji Hrvatske i Hrvata. Kontroliraju glavne stranke, državnu upravu, uključujući diplomaciju i tajne službe, javna poduzeća, školstvo, društvene asocijacije, kriminalno i drugo podzemlje. Zanimljivo je da hrvatski nacionalni korpus i katolička većina uopće ne mogu doći u ravnopravan odnos. To nije samo obrnuta diskriminacija, nego grubo i otvoreno porobljavanje Hrvata i katolika. Možemo li termin “hrvatskog dužnosnika” preimenovati u “sudionika veleizdaje”?

Tvrtko Dolić/croative.net

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Metastaza velikosrpskoga karcinoma

Objavljeno

na

Objavio

Učinkovit lijek protiv karcinoma velikosrpstva pronađen je 1995. godine u mjesecu kolovozu, a on može i danas liječiti, samo kad se s nezaraženoga tkiva hrvatske vlasti odstrani bolesno velikosrpsko tkivo, čijim bi metastazama mogao biti doveden u pitanje cjelokupni život suverene hrvatske države

Nakon poruke glasnogovornika Srpske pravoslavne crkve Irineja Bulovića kako SPC ne će više podupirati dijalog Beograda i Prištine, jer prostor Kosova smatra dijelom srbijanske države, susjedne će se države ozbiljnije pozabaviti najavljenim donošenjem t. zv. Deklaracija o opstanku srpske nacije i ponovnim buđenjem velikosrpskoga karcinoma.

Tim će budućim dokumentom Srbija i Republika Srpska navodno štititi prava Srba na uporabu srpskog jezika i ćiriličnog pisma, proučavanje i njegovanje srpske kulture, proučavanje srpske povijesti i njegovanje tradicija te očuvanje kulturnog nasljeđa.

Naime, bački episkop Irinej smatra kako je Zapad postao politički neučinkovit te da Srbija glede Kosova stvar treba preuzeti u svoje ruke, a to će joj omogućiti održavanje srbijanskoga referenduma o Kosovu. Kosovo je, naime, samo prva dionica u povratku u povratku pod jurisdikciju srpske države.

Na taj način ne samo da SPC ignorira međunarodne dogovore, nego ona priprema i politički teren za buduće zaposjedanje kosovske države.

U tom smislu i t .zv Deklaracija o opstanku srpske nacije samo je okvir za novu velikosrpsku ekspanziju. Naravno, u međunarodnim okolnostima koje će biti prikladnije novom osvajanju.

Što znači ta zaštita proučavanja srpske povijesti i kulture, najbolje svjedoče srbijanski udžbenici, u kojima se današnji naraštaji školaraca podučavaju kako su, bez obzira na svoja nacionalna imena, zapravo muslimani i katolici u BiH i Hrvatskoj Srbi, samo što toga oni još uvijek nisu svjesni.

Naime, muslimani i katolici, za razliku od pravoslavnih u Hrvatskoj, BiH i Crnoj Gori nisu navodno sačuvali svoju srpsku nacionalnu svijest.

Kao nadopuna školskom programu, SPC već skoro dvadesetak godina poslije srbijanskih ratnih poraza u svim poslanicama svojih patrijarha ne želi priznati hrvatsku državu pa čestitke blagdana pravoslavnim vjernicima upućuje u Dalmaciju, Rijeku, Liku, Banovinu, Kordun, Slavoniju i Hrvatsku.

Tako bi se u kontekstu prihvaćanja Deklaracije politički program mogao odnositi ponajprije na održavanje svijesti već osviještenih Srba kako bi se na temelju usvojenih znanja mogli uspješnije boriti za očuvanje svojih zemalja. U radikalnijem slučaju program iz Deklaracije mogao bi se provoditi i na dijelove još uvijek neosviještenoga srpstva, koje srbijanske prosvjetne vlasti prepoznaju pod t. zv. regionalnim imenima kao što su Hrvati, Bošnjaci i Crnogorci.

U sklopu jezično-političkih projekata, kojima se na tragu velikosrpskoga programa Vuka Karadžića iz 19. stoljeća sve štokavce proglašava Srbima, nastala je i nedavna sarajevska Deklaracija o t. zv. zajedničkom jeziku, koja na političkoj razini, poput srbijanskih udžbenika, niječe hrvatski, crnogorski i bošnjački jezik.

Za razliku od jezikoslovnih projekata, srbijanske vlasti uz pomoć svojih agenata u Hrvatskoj gotovo svakodnevno manifestiraju moć političkim projektima.

Tako je nedavno u Rijeci obilježena navodno 300. godišnjica nazočnost pravoslavlja. U sklopu velikosrpskoga projekta što ga promiče SPC ovaj je put, nakon nedavnoga promicanja odcjepljenja Istre od Hrvatske, odabrana Rijeka, kao posebna regija, u kojoj eto pravoslavlje stoluje tri stoljeća.

Kako bi se pak omalovažilo hrvatsko stradanje tijekom srbijanske agresije u gradu Vukovaru, nedavno je, na dan pogibije zapovjednika vukovarske obrane generala Blage Zadre, bio dogovoren i nogometni susret lokalne srpske momčadi iz Vukovara s beogradskom Crvenom zvijezdom.

Sličan karakter političkoga omalovažavanja ili pak nijekanja hrvatske borbe imaju izmišljene obljetnice t. zv. stradanja Srba, poput nedavno manifestativne komemoracije za navodno stradanje t. zv. kozaračke djece u Sisku.

Sve je to manje-više poznato hrvatskoj javnosti, nu unatoč tomu, ni Državno odvjetništvo, ni redarstvo, a ni političke strukture ne reagiraju na ta širenja lažnih vijesti, kojima je već desetljeće i pol podvrgnuta hrvatska javnost.

Nasuprot tomu i represivni aparat i Državno odvjetništvo još se uvijek trude goniti hrvatske branitelje optužene da su navodno počinili zločine protiv Srba.

Učinkovit lijek protiv karcinoma velikosrpstva pronađen je 1995. godine u mjesecu kolovozu, a on može i danas liječiti, samo kad se s nezaraženoga tkiva hrvatske vlasti odstrani bolesno velikosrpsko tkivo, čijim bi metastazama mogao biti doveden u pitanje cjelokupni život suverene hrvatske države.

Ivan Svićušić/Hrvatsko slovo

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Barbara Jonjić: U mojoj Državi ništa sigur’o nije – Negiraju dan, noć

Objavljeno

na

Objavio

U mojoj Državi ništa sigur’o nije
Baš ništa
Rećemo
Imaš dite poginulog branitelja koje je protiv branitelja
Imaš cilu kliku koja negira kako je začeće početak čovikova života
Negiraju dan, noć

Začetak, biće po njima znači sridinu
U srid sridice
Ili rećemo kraj
Ae
Sama rič ti kaže kako
Začeće
Začetak
Nije početak

Trkeljaju o nekin zakonskin nediljama
Kad jesi
A kad nisi dite
Kad te se more ubit
A kad više ne more
Po zakonu
Ubit

To je rađa
Sve lipo po načelu prava na izbor
Majke hrabrosti
I ćaće lole
Koji su sebi isprid diteta
I koji se Boga ne boju

Dite nisi rećemo su devet nedilja
Tako zakon kaže
Ništa si
Nu
Ne smi’ tuten spora bit’
Znade se kako su pravo i pravda sinonimi
Oduvik

Začin unda plače žena koja na pregled dođe pa joj kažu kako više nema otkucaja srca
Za čin ona plače trudna devet nedilja na putu za Split dok se vozi na kiretažu?
Čemu se to ona veselila?
Nadala?
Manita.. je li?
Eto, krivo mislila
Kako je u njoj bilo dite začeto
Čovik malešni

Digneš glas kako si za pravo na život
A cila klika se digne na tebe
Pa te vriđaju
Cilu olimpijadu vriđanja otvore
Ti progresivni, demokrati

Tvita Jaca i ona Mostovka su dva prezimena
Zagrlile se prid svima pa tvitaju
Rugaju se uskupa pravu na život
Njima su dičinja kolica
Morbidna

Tvita Mostovka a ni naš jezik ne govori
Kako toka
U petn’est
Srpski riči
Trevi jon se i jedna
Hrvacka

Dignen se u zoru šesn’estog listopada
A Država mi se, vidin od zore, na noge digla poradi Todorića
Nije se digla poradi
Blage Zadre
I Ante Bruna Bušića
Onako kako bi tokalo barenko
Na njijov dan
Kradu in i ono zeru što in je ostalo

A ‘ko jin krade?

Kažu naši mediji kako babe po Zmijavcima falu Todorića
Ne daju na njega
Ae
Vrlo je on zadužijo nas
Imocke ljude

Kao prvo
To naši mediji nisu
A kao drugo
Naše babe manite nisu
Niti su ikad bile

Na toga čovika ja k’o Imoćanka neman riči
Neman
Pisat’ o njemu ne mislin
Jerbo
Riči neman
Ni za njega
Ni za sve one koji su stekli
Sluškinje i dvore
Još za Juge
Ili u vrime dok je moja mater mome ćaći
Godinama prala odoru HV-a i po tri puta po potribi
Da mu spere oni
Smrad terena s nje

Mene taj čovik ne zanima
Sudac a ni Bog nisan
I nisan talog da bi plesala po čoviku na tleu

Ne dan takima da mi kradu dan mojin dikama
Meni je šesnesti listopada dan
Blage Zadre
I Ante Bruna Bušića
Pa taman privelo u zoru pola Države

Meni je to dan domoljuba
Koji su imali
Srca
Hrvacka
Velika k’o najveći dvori

Takima bi ja
Rada i sluškinja bila

Ne dan nikome listopad nego
Njima
I momu svetomu Luki

Luki
Evanđelistu
Zaštitniku župe moje
Onomu koji piše ukraj oltara na mome Mostu
Unde
Di mi spava moja prošlost

Piše o ditinjstvu
Našega Kralja
Uširoko

Uvisinu
Poviše oni čempresa
Ukraj naši greba

Letu mu riči

Gorikar
Di su svi naši

I oni su šarevitin
I oni su bilin cvićon

A ja zgrabin moga starijega sina za ruku
Vodin ga kroza mrak
Iza svete mise na trodnevnicu
Vodin ga
Priko greba do auta
Držin ga utvrdo da mi ne padne
Pa mu kazivan
Otklen je sve dolazijo narod
Našemu zaštitniku

Kazivan mu o babama iz Bosne
I blagoslovu iza svete mise

A on se smije
Svitlo crljene sviće s greba
Šara mu lipi obraz i čelo
Na putu do auta

Straja on nema
Smije se
Pa me zazove

– Majko!

Stanen

A on će cili sritan

– Naučijo san! Jesan! Slušaj! Sveti Luka, met’ u nidra ruka. Ne vadi ji vanka do svetoga Marka!

Naučijo moj mali čovik
Naučijo
Kako zaladi za svetoga
Luke
A zagrije o svetomu Marku krajen travnja
Naučijo je

Jerbo ja nisan koristila zakonsko pravo na izbor
Dala san mu vrime
Za učit
Vrime njemu od Boga određeno

I su devet nedilja
Unda kad ništa nije zna’
On je i u taj vakat meni bijo
moj malešni čovik
Su pravon na život

Ništa manje čovik
Nego što je sadan
Doklen me za ruku drži

Jednako k’o što će bit’ čovik
I kad jednon odreste
K’o čempres svetoga Luke
I kad mi ruku u ‘odu
Jednon
Ispusti

Barbara Jonjić/Narod.hr

facebook komentari

Nastavi čitati