Pratite nas

Povijesnice

“Premalo smo vas pobili”

Objavljeno

na

Ovim gore naslovnim tekstom završava gotovo svaka rasprava sa antifašistom titoističko-fašističkog podtipa, genotipa.

Rasprava sa poluobrazovanim i kulturi nesklonim antifama gotovo redovito počinje upravo ovim, svakom antifi omiljenim argumentom.

Zadnjih dana rasprava doseže vrhunac i u kontekstu promjene imena trga jednog od najsurovijih i najkrvoločnijih zločinaca svijeta svih vremena, u tom ozračju često i sam sudjelujem u raspravama. Ima onih koji krenu relativno normalno, zamalo kulturno, ako kulturom možemo zvati slavljenje najvećih zločina i zločinaca svijeta, no bilo kako bilo, recimo da je kulturno, tijek rasprave nužno vodi antifu ad absurdum i u zatvorenu petlju u koju se prirodom stvari sam zaplete, a onda mu, naravno, ostaje jedini mogući i omiljeni argument – “Premalo smo vas pobili!”

“Premalo smo vas pobili!” “Trebalo vas je sve sravniti” Da smo vas pobili 45. danas ne bi ni vodili ovaj razgovor!”, “Sravnat ćemo te zajedno sa familijom, širom i daljom rodbinom!” “Krv će teći u potocima” Počistit ćemo fašiste!” “Objesit ćemo te za jaja Bana Jelačića”, “Zaklat ćemo tebe i sve takve”, prijetnja biskupu. Jedina crkva koja osvjetljava je ona koja gori, pridonesi!” “Bit će krvi i padat će glave…” I još tisuće drugih kreativnih i manje kreativnih prijetnji svakome tko drukčije misli ili spomene nešto istinito o Titu i njegovim hordama zla.

Zajedničko svim ovima koji prijete je da se predstavljaju kao antifašisti i oni su kao ono pozitivno dok su svi ostali negativni, fašisti, ustaše, katolibani, klerofašisti, nacisti, rvateki, Rvati, rvatići, šupci.

Tko su svi ostali? Vrlo jednostavno, svi ostali su svi oni koji spomenu ili otkriju bilo što istinito o povijesti, a što dežurnim ideolozima ne odgovara, oni koji traže jednaka prava za sve ljude svijeta bez obzira na rasu ili genotip, oni koji traže pravdu, ljubav, milosrđe i zagovaraju najviše i univerzalne principe po kojima je najviše dobro prema drugima postupati onako kako zahtjevaš da se postupa prema tebi i to navodiš kao najviši postulat, odnosno želiš da tvoja maksima postane opći zakon, dakle, Kantov Kategorički imperativ, kad već mrze one Božje “Ne ubij”, “Ne reci lažno svjedočanstvo”.

Svi sa kojima se samoprozvani antifašist ne slaže neprijatelji su antifašizma općenito, prema kriteriju tzv. zombi antifašiste. Danas je to na razini mržnje i poziva na revoluciju te oduzimanje prava ili privilegija neistomišljenicima koje nazivaju fašistima, pozivi na šikaniranje, mržnju, otpor istini, dosegli su kritičnu točku i danas je sasvim normalno pozvati da se ubijaju neistomišljenici, koje oni koji mrze zovu fašistima, a logika balkanjeros antife glasi: Koga želiš ubiti proglasi ga fašistom, razlog je nebitan.

Ovo je inače i odličan primjer prema kojem možemo vidjeti tko je sve bio neprijatelj antifašizma za vrijeme drugog svjetskog rata, uz klasičnu laž o fašistima kao neprijateljima (sa fašistima su sklapali ugovore) možemo zaključiti da je smrtni neprijatelj antifašizmu čitav slobodni i slobodnomisleći svijet. Nije nikakvo čudo da se antifašizam sa tako širokom definicijom neprijatelja probio na prvo mjesto prema broju nevino pobijenih, nije nikakvo čudo da je Hitler tek treći na listi svjetskih zločinaca, njegove su liste neprijatelja bile daleko kraće, nije nikakvo čudo da je Mussolini kao svjetski simbol fašizma tek jedan mali seoski koljač za najvećeg antifašistu i koljača Tita koji se, iako je na raspolaganju imao deset puta manje naroda nemilosrdno probio na listu najpoznatijih i najvećih masovnih svjetskih zločinaca. Sa svojim beskonačnim listama neprijatelja jedan Mussolini sa svojom škrabotinom od dva retka nije imao nikakvu šansu protiv antifašista čije su liste neprijatelja osuđenih na smrt, prema atributima, bile beskonačne, a s druge strane, ta ista lista se skraćeno svodila na samo jedno ime mrskog neprijatelja – Čovjek!

Čovjek je antifašistu bio neprijatelj i onda, a i danas, nema veze je li grijeh čovjekov samo to što je imao kuću koja je trebala drugovima, nema veze je li bio dijete, nema veze je li bio svećenik, nema veze je li bio mobiliziran kao domobran ili ustaša, nema veze je li bio brat ili sestra nekom domobranu, nema veze je li bila trudna u osmom mjesecu trudnoće – drugovi su je natjerali da kopa sebi i djetetu grob, kad više nije mogla zadavili su je. Nema veze jesu li bile curice od 14 do 18 godina, u internatu, sve su ih nakon iživljavanja pobili. Nema veze je li bio drug koji se sa tzv. antifašistom koji će ga ubiti borio rame uz rame, bitno je da je u jednom trenutku rekao “Drugovi, ovo nije u redu što radimo!”, dakle, ostao je čovjek, a drugovi to nisu opraštali i tako su pobili sve one koje možemo po definiciji nazvati čovjek. Svi iskreni antifašisti podijelili su sudbinu desetkovanih naroda.

Nad Hrvatima je počinjen takav genocid i aristocid da se Hrvatska do dana današnjeg nije oporavila. Svu inteligenciju, sve koji su na bilo koji način mogli biti prijetnja tom zombi antifašizmu pobili su na najokrutnije načine. Stotine tisuća ne samo vojnika, koje su gotovo sve pobili, nego stotine tisuća svih onih za koje se moglo i pomisliti da bi mogli hrvatski misliti i disati, sve su ih trpali u masovne grobnice kojih je samo u i oko Zagreba 128.

Prikaz grobišta za CROATIA REDIVIVA izradio je gosp. Miljenko Klarić. Na kartama se vidi strahotni broj masovnih grobnica i nije čudo kad zombi antifašisti prijete i pozivaju DORH da hapsi one koji popisuju zločine tzv. antifašista. Čisto zlo nikad ne evoluira.

http://croatiarediviva.com/grobista/

Dakle, to je taj tip antifašizma koji je danas jednako živ kao i u ww2, razlika je jedino što se onda ubijalo zbog istine, dok danas ostrašćeni zombi antifašisti pozivaju na hapšenja, a svjedoci smo i svakodnevnih poziva na ubijanje prema istoj onoj špranci iz ww2, narod, kler, Hrvate, bez obzira na spol, krivicu, godine…, oni samo žele da biskup ili Željka Markić prestanu pričati, tako opravdavaju svoje prijetnje klanjem i vješanjem. Dok ih njihova djeca hvale da su oni hrabri revolucionari poput Che Guevare, ubojice djece poznatog i pod nadimkom Mesar, jer je volio mesariti ljude – The Butcher of La Cabaña. Tog se monstruma uplašio i takav monstrum poput Tita, kad ga je Mesar posjetio.

Antifašizam je po definiciji pokret protiv fašizma i nacizma, kao takav je nesporno dobro, no pod plašt antifašizma uvuklo se sve ono najužasnije i najgore u ljudskoj civilizaciji, šljam i otpad najstrašnije vrste našao je zaštitu u floskulama i pod tim plaštom počinio takva zlodjela da se nacizam i osobito fašizam čine kao loši šegrti krvoločnog antifašizma.

Antifašizam u Hrvatskoj, uz otpor četničkom i talijanskom fašizmu u Dalmaciji i sporadično, uglavnom nije bio antifašizam nego četnički,srpski fašizam, primjerice u Srbu gdje je bez ikakvih borbi počinjen genocid nad Hrvatima, a Udbinski dekanat ugašen je 1945. jer je hrvatski narod na tim prostorima strahovitim pokoljima izbrisan sa lica zemlje. Slično je bilo i u drugim krajevima, a onda su se mudro dosjetili Srb i sve pokolje Hrvata staviti pod zajednički plašt antifašizma, jer on, prema zamisli zombi antifašista, sve pokriva i taman da se pobije sve ljude svijeta antifašizam sve opravdava, zapanjujuće, ali oni to doista misle.

Antifašizam u Srbiji najbolje opisuje podatak da je kapetan Klingenberg osvojio Beograd jer mu je bilo dosadno u izviđanju, i to sa svojim poručnikom i 5 vojnika, a još bolje o antifašizmu vekovnih antifašista govori broj ubijenih Njemaca u Beogradu od 1941. do 1944. = 1. Slovima i brojkama: jedan, 1. Dakle herojski otpor Tihog, Prleta i hrabrih filmskih antifašista je veći mit i od Djeda Božićnjaka, takva im je i sva ostala propaganda.

Reakcije na micanje imena Trg Maršala Tita strahovit su poraz civilizacije i čovjeka kao razumnog i humanog bića, navest ćemo neke neshvatljive moralne i intelektualne provalije nekih, koji jednostavno ne shvaćaju zašto je najveće i najstrašnije krvološtvo u povijesti čovječanstva loše. Ovo me podsjeća na suđenje Eichmannu koji nije shvaćao u čemu je problem i zašto mu sude, pa njemu je tako naređeno, branio se. I to je ta priča o banalnosti zla. Možemo razmišljati da je on osobno bio glup, nerazuman, emocionalni i moralni idiot, ali kako opravdati 70 godina kasnije ljude koji ne shvaćaju u čemu je problem sa masovnim pokoljem 120 milijuna civila, u ime antifašizma. Ili pokoljem nekoliko milijuna na području tamnice naroda, Jugoslavije. Kad spomenete milijune onda se bune da nisu milijuni nego nekoliko stotina tisuća, oni doista ne shvaćaju da je pokolj i nekoliko stotina tisuća civila monstruzan zločin, a ne nešto čim se smiješ hvaliti i na što se pozivati kao civilizacijsku tekovinu.

Peđa Grbin na svom facebook profilu: “Neću previše filozofirati oko toga, Istrijan sam, Puležan, da nije bilo Maršala, danas ne bih sjedio u Hrvatskom saboru…”

Možda Peđa ne bi sjedio danas u Saboru, ali bi možda sjedio netko od onih najmanje 6000 Talijana pobijenih i bačenih u fojbe ili netko od Hrvata narodnjaka kojima je jedini grijeh bio što su označeni kao mogući politički protivnici, također su ih pobacali u fojbe, sve do jednog. Dakle Peđi je lijepo, toplo, nitko ga ne baca u fojbe, velika primanja, ali u fojbama koje napuniše tzv. antifašisti nije bilo ni lijepo, ni toplo, niti je to civilizacijsko dobro ili nešto pozitivno pa da Peđa protestira oko imena Trga zločinca Tita. Peđa je pao na civilizacijskom testu, a posljedično i na testu inteligencije.

Bune se iz nekakve NL Nove Ljevice i mudruju, pazite sad: “Bandić se odlučio na civilizacijski potop Hrvatske.”

Zamislite vi tu civilizacijsku strahotu i potop maknuti spomenik onomu tko je naredio pokolj nekoliko stotina vojnika oboljelih od raka kostiju, u vojnoj bolnici u Brestovcu, ili pokolj u Rakovu Potoku gdje su više od mjesec dana ubijani građani te su leševima napunjeni preko jedan kilometar dugi streljački jarci, koji su kasnije radi strašnoga smrada zalijevani karbolom i ponovno zatrpani. Jarci su bili okruženi bodljikavom žicom sa natpisima “Farma puževa”.

http://www.pobijeni.info/userfiles/KalvarijaHrvatskogNaroda.pdf

Buni se i Franjo Habulin, predsjednik antifašista, za njega nije prihvatljivo mijenjati ime Trga maršala Tita, onoga koji je dao pobiti sve ranjenike po bolnicama grada Zagreba, također je naredio da u Zagreb prva uđe 21. srpska divizija koja je u biti osnovana tako da su četnici zamijenili kokarde zvijezdom. Ta četnička jedinica haračila je Zagrebom i napunila dobar dio od onih 128 masovnih grobnica.

Ivo Josipović za N1 kaže da je ta lavina i radikalno desno zastranjenje društva počelo promjenama na Pantovčaku i poziva notornog Pupovca da je jedini koji može spriječiti da se ime najstrašnijeg krvoloka Balkana, svih vremena, makne iz javnog prostora.

Ivo Josipović kao vrlo obrazovan čovjek sigurno zna za masakr 60 curica od 14 do 18 godina iz ženskog internata u Preradovićevoj, sigurno zna i za četiri masovne grobnice na Jelenovcu od kojih je jedna napunjena dužnosnicama ustaškog pokreta pa su godinama kasnije iz tih grobnica virile ženske cipele i kosti jadnih žena, zamislite da su Hrvati napunili masovne grobnice ženama koje su bile dužnosnice tzv. Krajine pa se onda čudite što spominjem dužnosnice ustaškog pokreta. Hrvati su čak nagradili sve dužnosnice terorističke tzv. Sao Krajine najvišim funkcijama i ne vire im kosti iz zatrpanih rovova, ali to smo mi Hrvati, mi nismo kao tzv. antifašisti – ubojice.  Ivo Josipović sigurno zna za masakr 1718 regruta u Virovitici, a zna i za 8000 vojnika pobijenih maljevima i sjekirama kod Dubočca na Savi i to nakon što su ih Narodne vlasti poslale kućama vlakovima pa ih OZNA dočekala i zatukla. Ivo Josipović sigurno zna za masakr 2200 civila i vojnika u Trvaniku, a sigurno zna i za Dubrovnik kad je 170 Makedonaca regruta ugušeno plinom pred očima javnosti, a zna i za Zadar gdje je, kako piše dr. Draganović, “nakon neke sumarne presude u Žmanu kod Zadra oko 2000 ljudi potopljeno u more. Ivo Josipović sigurno zna da je na Križnim putevima pobijeno samo razoružanih vojnika najmanje 140 000, a broj je vjerojatno i puno veći, te stotine tisuća civila. Kako dr. Draganović piše, a što svi znamo: “Nema ni jednog imalo većega sela u Hrvatskoj, a da kraj njega ne postoji masovni grob poubijanih antikomunista, ogromnim dijelom Hrvata.”

Možda Ivo Josipović ne zna za neke pojedinačne slučajeve, no sigurno zna zbirno veličinu i strahotu strahotne zločinačke politike i ideologije smrti kamuflirane u antifašizam. Tom strahotnom zločinu i zločincu Ivo Josipović drži ljestve. Osobno počinjem vjerovati da on stvarno nije intelektualno sposoban shvatiti razmjere zločina (drugo mogućnost je strahotna) i da ne razumije zašto su to zločini ako su naređeni i ako su pod kapom antifašizma, ali jednako tako razmišljao je i Eichmann, on također nije shvaćao za što je kriv i što ne valja sa provedbom plana istrebljena Židova, kao što ni Ivo Josipović ne shvaća za što je Tito kriv i što ne valja sa provedbom plana istrebljenja Hrvata?

O malešnom borcu za ljudska prava i predsjedniku saborskog Odbora za ljudska prava više-manje sam sve rekao u kolumni:
http://projektvelebit.com/predsjednik-saborskog-odbora-za-ljudska-prava-i-njegovi-psi-rata/

Ovdje bih samo dodao da je odbio djelovati na poziv Ive Josipovića, jer je u međuvremenu naletio bolji dogovor, a svi znamo da trgovac živi od i za dogovore i ugovore. No vrijedi dodati da je odlučan u namjeri da sruši hrabrim antifašistima, HOS-ovcima, spomenik jer smeta i iritira fašističke falange koje su u Domovinskom ratu nasrnule na Hrvatsku i hrvatski narod, opet. Istovremeno mu ne smeta, a ni njegovom ađutantu na mjestu premijera, ploča četničkom nacistu i fašistu koji je zaklao sa svojim drugovima 12 hrvatskih policajaca.

O Stazićima, Borićima, Pusićima i ostalim zlima ne isplati se niti riječ napisati, to je sve objašnjeno i pokriveno mišljenjem Hannah Arendt – moralni idioti.

Početkom devedesetih fašizam je opet uskrsnuo i opet u Srbu, posljedice svi znamo. No valja napomenuti da je Domovinski rat nastavak upravo one priče o antifašizmu i kad je Ratko Mladić ušao tenkovima u Kijevo sebe je predstavio kao antifašistu, osobni mu je snimatelj bio još jedan veliki zombi antifašist, Veselin Šljivančanin u Vukovaru također, prema njegovim riječima, oslobodi grad od fašista ustaša, a vođa SDSS-a Stanimirović sa veseljem objavi da je napokon uništeno i posljednje ustaško uporište, vukovarska bolnica, kad su poklali oko 400 ranjenika i osoblja bolnice. Dakle, on je također antifašist, a klanje ranjenika antifašistički običaj koji ne umire, dok smo svi mi Hrvati, prema mišljenju koljača, fašisti.

Da mi nismo pobjedili danas ja ne bih ovo pisao, a moji rođaci bi se bojali izgovoriti moje ime, kao i svih ostalih dragovoljaca branitelja, identično kao što se ne smiju ni danas izgovarati imena nevinih i poklanih Hrvata za vrijeme i poslije ww2 . Također bi kao istina ostale i laži poput “dečjih prstića na ogrlicama”, “40 poklanih beba u Vukovaru” i slične samo tzv. antifašistima svojstvene laži. Da se slučajno rat vodio i dalje nakon Oluje i da smo nekim slučajem izgubili danas bi se govorilo o 250 iljada do dva milijuna iljada poklanih Srba u zbegovima, počeli su sa 25 000 odmah nakon Oluje,  držali bi se parastosi svakih 100 centimetara toga puta te bi kao i u slučaju 1945 jama po Hrvatskoj, svaka napunjena sa po četrest iljada Srba, broj poklanih od ustaške kame narastao do nekoliko milijardi. To je taj antifašizam i to je ona Ćosićeva laž koja spašava.

Zaključak: Antifašizam kao otpor fašizmu apsolutno je dobro!

Antifašizam kao plašt pod kojim se ništa ne vidi niti smije vidjeti išta od užasa, pod koji se uvuče svaki neljudski okot, smrad i najstrašniji ološ što je ikad gazio zemljom te pod tim plaštom počini najokrutnije i najveće zločine protiv čovječnosti, mantrajući, obuzet, mantru “Smrt fašizmu – Sloboda narodu”, istovremeno uzdižući fašizam i nacizam na najvišu moguću razinu te kulturu smrti na najviši pijedestal, darujući ustvari narodu samo smrt i očaj – je farsa nad farsama i apsolutno negativna pojava, apsolutno zlo!

Autor:  Stjepan Štimac/ProjektVelebit

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Povijesnice

Sjećanje na 35 hrvatskih mučenika, visokih časnika i generala NDH

Objavljeno

na

Objavio

“Fašisti budućnosti nazivat će se antifašistima!” – (Winston Churchill, (1874. – 1965.)

35 hrvatskih mučenika, visokih časnika, generala i pukovnika Hrvatske vojske NDH, koji su nakon Bleiburga, 7. srpnja 1945., iz zagrebačkog zatvora Nova Ves, uz sva usputna ponižavanja i vrijeđanja, otpremljeni vlakom u Beograd, gdje im je upriličeno tzv. suđenje, i gdje je 18 generala osuđeno na smrt, što je, uz teška mučenja (i) izvršeno upravo 24. rujna 1945. Za tjelesne ostatke im se ne zna.

Ostali su osuđeni na tešku robiju, gdje ih je većina umrla ili ubijena.

Ti hrvatski časnici – mučenici bijahu:

 Artur Gustović, Đuro Grujić, Tomislav Sertić, Ivan Markulj, Ivan Tomašević, Slavko Skoliber, Zvonimir Stimaković, Mirko Gregorić, Bogdan Majetić, Franjo Dolacki, Muhamed Kromić, Antun Nardelli, Julio Fritz, Josip Šolc, Vladimir Metikoš, Rudolf Lukanec, Miroslav Schlacher, Ivan Severović, Romuald Manola, Ivan Kurelac, Dragutin Mesić, Rudolf Setz, Mićo Mičić, Zvonimir Jakšić, Vladimir Majer, Petar Sabljak, Anđelko Grabić, Ivan Pojić, Nikola Mikec, Zlatko Šintić, Franjo Džal, Antun Schuh, Hinko Hubl, Julio Niderlender, Dragutin Čanić.

Svjedočanstvo: Kako su nas ubijali…

            Mjesec svibanj u domovini Hrvata je najljepši mjesec u kojemu sve cvjeta i rađaju se novi životi. Ali na žalost hrvatski narod nikada neće moći zaboraviti najstrašniji svibanj 1945. kada je cijela Hrvatska pretvorena u stratište i poprište pokolja jugokomunističkog, ustvari velikosrpskog, genocida nad Hrvatima. Kao jedna od potvrda tome slijedi i ovaj zapis jednoga od rijetkih preživjelih. Njegovi zapisi ostaju u crnoj kronici hrvatskoga naroda tih zločina nad Hrvatima.

            “Dana 7. 7. 1945. svanulo je divno jutro. Kroz rešetke malih prozora “Nove Vesi” u Zagrebu tek se nazirala zora. U sobi tiho disanje hrvatskih uznika. Tek pokoji bi se trznuo u snu vjerojatno sanjajući o svojima kod kuće koji ne znaju što se s njima dogodilo niti gdje se sada nalaze, da li su na životu ili ne. “Diži se, brže, ustajte koljači!”, prolama se najednom hodnikom i već se otključavaju teška vrata uzničke sobe. Jedan partizan od kojih petnaestak godina, sa šmajserom ulazi u sobu i nastavi nas buditi najpogrdnijim psovkama i lupanjem kundakom po nogama. Začuđeni što to ima značiti, jer do sada su one koje su odvodili na strijeljanje u grupama prozivali i odvodili uvijek oko ponoći. Dižemo se još sneni i užurbano oblačimo ono malo odjeće što nam je još ostavljeno. Isto nas je začudilo kada je komesar stigao i počeo prozivati:

            l. Artur Gustović, 2. Đuro Grujić, 3. Tomislav Sertić, 4. Ivan Markulj, 5. Ivan Tomašević, 6. Slavko Skoliber, 7. Zvonimir Stimaković, 8. Mirko Gregorić, 9. Bogdan Majetić, 10. Franjo Dolacki, 11. Muhamed Kromić, 12. Antun Nardelli, 13. Julio Fritz, 14. Josip Šolc, 15. Vladimir Metikoš, 16. Rudolf Lukanec, 17. Miroslav Schlacher, 18. Ivan Severović, 19. Romuald Manola, 20. Ivan Kurelac, 21. Dragutin Mesić, 22. Rudolf Setz, 23. Mićo Mičić, 24. Zvonimir Jakšić, 25. Vladimir Majer, 26. Petar Sabljak, 27. Anđelko Grabić, 28. Ivan Poić, 29. Nikola Mikec, 30. Zlatko Šintić, 31. Franjo Džal, 32. Antun Schuh, 33. Hinko Hubl, 34. Julio Niderlender, 35. Dragutin Čanić. Ukupno nas 35. Bili smo svi visoki časnici Vojske NDH. Sami generali i pukovnici koji smo se tada nalazili u Novoj Vesi u Zagrebu. Ostali su samo pukovnici Švarc, Gestaldić i Lorin te mlađi časnici.

Nakon proziva podijeliše nam svakome po pola kile kruha i po jedan komadić marmelade. Potom nas odvedoše u dvorište zatvora koje je bilo načičkano s partizanima sa šmajserima i torbicama za kruh, po čemu smo odmah zaključili da se radi o nekom maršu. O maršu u nepoznato, vjerojatno na strijeljanje. Ali zašto po danu i to s kruhom i marmeladom? Pa niti komesarovo mitingovanje nije nam objasnilo cilj našega puta. I da će svatko biti na licu mjesta strijeljan koji se ne bude pokoravao nalozima pratnje.

            Iz zgrade smo pošli jedan iza drugoga u jednoredu, na razmaku od dva koraka, a pored svakoga po jedan partizan s lijeva i jedan s desna. Na zagrebačkoj katedrali je upravo otkucavalo četiri sata ujutro. Ulice su bile puste. Naši koraci odzvanjaju uobičajenim ritmom, jedan-dva. Jer smo još uvijek bili vojnici. Ako netko od nas pogleda lijevo ili desno, prolazeći pored kuće kojega znanca, ne bi li ugledao poznato lice i u nadi da ga dotični vidi i javi njegovima da je još živ, odmah dobiva kundakom u rebra, uz najpogrdnije psovke i prijetnje da će ga strijeljati ako samo još jednom pogleda na stranu.

            Na Jelačićevu trgu skrećemo prema Zrinjevcu. Sada znamo, idemo prema kolodvoru. Dakle, nekamo ćemo putovati. Ali kuda? Na kolodvoru nas strpaše u jedan vagon za stoku. Zatvoriše vrata i prozore. Uskoro nas priključiše za jedan vlak koji nas odmah nekuda poveze. To je za mnoge bio posljednji rastanak sa Zagrebom. Naš vlak vrlo sporo napreduje. Svaki čas zastajemo. Na kolodvorima se čuje kako se plešu partizanska kola. Drugoga dana pred večer stigosmo u Osijek. Ovdje nas po prvi put puštaju iz vagona da se napijemo vode i ostalo, jer smo bez ičega – kupajući se u znoju ljetne žege. Nakon jednoga sata krećemo dalje. Sada nam ostavljaju prozore otvorene, pa nam je ipak malo udobnije. Ali i to nam se osveti. Skoro na svakoj postaji viču žene i muškarci: “Ustaše vode na sud. Da im oči iskopamo. Mi ćemo im suditi!” To sve bacajući kamenje i blato na naše prozore, tako da smo sakrivali glave rukama.

            Tako je išlo sve do slijedećega podneva, kada stigosmo u Zemun, na kolodvor. Sada nam tek posta jasno da nas vode u Beograd na suđenje, da nam sude Srbijanci, u čijoj zemlji kao hrvatski vojnici nismo nikada bili. Kada smo izišli iz vagona, skupila se oko nas masa srbijanskog naroda. Svi mlataraju štapovima i šakama, pljujući po nama hrvatskim časnicima, uz najpogrdnije srbijanske psovke, tražeći da nam oni odmah sude. Slučajno se okrenuh prema našemu vagonu i tada mi posta jasno zbog čega ono po kolodvorima pri prolazu našega vagona. Na vagonu je bilo bojom ispisano “Vodimo ustaške koljače na suđenje!”, “Smrt Ustašama!”, kao i druge slične parole. I to sve ogromnim slovima. Stražari su očito uživali sa srbijanskom masom koja nas je dočekala na kolodvoru u hrvatskom Zemunu. I jedva su nas uspjeli čuvati od te gomile. I tako krenusmo u koloni po dva put zemunskog mosta. Ispred naše kolone vozi se jedan partizanski oficir koji stalno pojačalom ponavlja: “Narode vodimo ustaše, dođite ih vidjeti!” I zaista narod se skupljao sa svih strana cijelim našim putem do beogradskog kolodvora pa i dalje do našega zatvora. U početku se čuje samo pokoje mrmljanje i povik protiv nas. Što smo se više približavali središtu Beograda to masa postaje sve veća i otrovnija. Pred samim beogradskim kolodvorom dođe do vrhunca napetosti strasti i psovki.  Počeše nas zasipati kamenicama od kojih jedna pogodi i stražara. Tek tada komesar naredi stražarima da potjeraju ljude od nas, ali kamenice sipaju po nama kao kiša. Jedan oveći kamen pogodi Julija Niderlendera i pukovnik odmah pade. Iza smrtnog udarca po Julija stražari uzeše oružje “na gotovs” po naredbi komesara. Po nama kamenje prestade padati, niti više ima smrtnih slučajeva. Tako stigosmo u logor na Banjici. Pukovnik Julio umre pola sata nakon našega dolaska u Banjicu. Jedva smo ga nosili, jer smo bili na izmaku snaga. U logoru na Banjici nas svakoga dana posjećuju neki Srbijanci sa psovkama i najpogrdnijim uvredama, a Srbijanke su još prostije. Nakon nekoliko dana premjestiše nas u Dobrinjčevu ulicu, a potom u Đusinu u sudski zatvor. “Posjete” ne prestaju. Konačno početkom rujna, dođe nas posjetiti i javni tužitelj partizanski pukovnik Crnogorac Malović. I reče nam kako čaršija traži da nam sudi kao što se sudilo i nekakvom četničkom centralnom komitetu Srbijanaca, te da više nismo zarobljenici nego ratni zločinci. To nas naivne malo i ohrabri, jer smo mislili da će nas ipak na sudu suditi čemu do sada nismo bili navikli. Pored toga suđenje četničkom komitetu nije bilo drastično. Samo jedan je bio osuđen na smrt i pomilovan, a koliko nam je poznato nekima su bile izrečene minimalne kazne od šest mjeseci zatvora.

            Dana 13. rujna počelo je suđenje sada trideset i četvorici hrvatskih generala i visokih časnika Vojske NDH u Beogradu. I to suđenje je bilo javno. Gradska općina stavila je na raspolaganje svoju veliku dvoranu za suđenje hrvatskim časnicima u Beogradu. Dovode nas u maricama. Masa srbijanskog naroda s obje strane, sve do prvog kata gdje nam sude. Ulaze suci. Na čelu im predsjednik partizanski pukovnik Hrnčević, bivši domobranski sudski časnik. Dodijelili su nam čak i branitelja i sudi se “po zakonu”… Javni tužitelj je Crnogorac pukovnik Malović. On traži za svakoga od nas osim apotekarskog pukovnika Pajića, smrtnu kaznu. Nakon pročitane optužnice koju nismo mogli niti shvatiti, niti razumjeti slijedi ispitivanje pojedinaca. Neki od nas su se počeli pozivati na svjedoke, što se nikome nije dopustilo. Samo je sud dovodio nekakve svoje svjedoke koje nitko od nas nije nikada niti očima vidio. Tako je to išlo punih sedam dana, cijeli tjedan. Još uvijek smo vjerovali da ćemo se ipak moći braniti. Neki se počeše žaliti protiv novinarskih izmišljotina dočim nas pukovnik Hrnčević uvjerava da ćemo to moći reći kasnije u obrani. Na kraju sedmoga dana svi su rekli svoje. Jedino se pukovnik Miletić drži svoje uloge branitelja i na kraju hoće dokazati kako djela navedena u optužnici uglavnom ne postoje niti u dokazima i da se nama zapravo ne bi smjelo niti suditi, jer da smo vojni zarobljenici. Svi ostali branitelji govore kao i javni tužitelj. Jedan poručnik poče riječima kako ga je sram braniti nas hrvatske ustaše, najzloglasnije koljače. Njega pukovnik Hrnčević ne prekida kao pukovnika Miletića, kojemu je zabranio govoriti. Nakon te sudske ceremonije pozvaše prvo generala Gustovića. “Da li se osjeća krivim?” Odlučnim: “Ne!” odgovori ovaj hrvatski general. “Dobro, sjednite!” Više mu ništa ne dozvoli reći general Hrnčević, osim te jedne jedine riječi “Ne”. Osamnaest hrvatskih generala osudiše na smrt, dok je najmanja kazna bila tri godine strogog zatvora. One koje osudiše na smrt odmah povezaše lancima i staviše u smrtne okove smrtne ćelije u Đusinoj ulici. Pri povratku srpska masa u Beogradu nas tuče i pljuje po nama, kao i po svima od rodbine koji su bili došli na suđenje. Sve molbe za pomilovanje su odbijene. Smrtne presude su izvršene 24. rujna. Ostali smo otpremljeni u zatvor Srijemske Mitrovice. Nakon odsluženih godina robovanja ili s pomilovanjima pušteni. U zatvoru su umrli general Dolacki i pukovnik Šintić, dok je u zatvoru ubijen pukovnik Čanić. Odmah poslije izlaska iz zatvora umro je general Lukanec. I zemni ostaci pobijenih hrvatskih generala i visokih časnika leže u Beogradu i Srbiji. Kada će biti vraćeni i dostojno sahranjeni u svojoj zemlji Hrvatskoj!?”

 Anonimni sudionik događaja

Poštovatelji ovih hrvatskih časnika – mučenika u svom Proglasu su pozvali sve hrvatske rodoljube i sve Hrvate u Domovini i svijetu da se u svojim molitvama i sv. Misama zadušnicama prisjete,tj. prisjetimo ovih uzor-časnika, Hrvata, beogradskih mučenika

Vinko Ostojić – Vice i prijatelji: Kako su nas ubijali

facebook komentari

Nastavi čitati

Najave

Vinko Ostojić – Vice i prijatelji: Kako su nas ubijali

Objavljeno

na

Objavio

Sveta misa zadušnica u Bazilici Srca Isusova, Palmotićeva 31 u Zagrebu služit će se u NEDJELJU, 24. rujna 2017. u 17.00 sati

Za 35 hrvatskih mučenika, visokih časnika, generala i pukovnika Hrvatske vojske NDH, koji su nakon Bleiburga, 7. srpnja 1945. godine, iz zagrebačkog zatvora Nova ves,

uz sva usputna ponižavanja i vrijeđanja, otpremljeni vlakom u Beograd, gdje im je upriličeno takozvano suđenje, i gdje je 18 generala osuđeno na smrt, što je uz teška mučenja izvršeno, upravo 24. rujna 1945. godine. Za tjelesne ostatke im se ne zna.  Ostali su osuđeni na tešku robiju, Gdje je većina umrla ili ubijena.
Hrvatski rodoljubi, dođite na Sv. Misu i pozovite prijatelje!

Svi Hrvati Domovine i svijeta, sjetimo se Sv. Misama zadušnicama, hrvatskih mučenika ubijenih u Beogradu

Kako su nas ubijali

Mjesec svibanj u domovini Hrvata je najljepši mjesec u kojemu sve cvjeta i rađaju se novi životi. Ali na žalost hrvatski narod nikada ne će moći zaboraviti najstrašniji svibanj 1945. kada je cijela Hrvatska pretvorena u stratište i poprište pokolja jugokomunističkog, ustvari velikosrpskog genocida nad Hrvatima. Kao jedna od potvrda tome slijedi i ovaj zapis jednoga od rijetkih preživjelih. Njegovi zapisi ostaju u crnoj kronici hrvatskoga naroda tih zločina nad Hrvatima. Dana 7. srpnja 1945. svanulo je divno jutro. Kroz rešetke malih prozora Nove Vesi u Zagrebu tek se nazirala zora. U sobi tiho disanje hrvatskih uznika. Tek pokoji bi se trznuo u snu, vjerojatno sanjajući o svojima kod kuće koji ne znaju što se s njima dogodilo niti gdje se sada nalaze, jesu li na životu ili ne. »Diži se, brže, ustajte koljači!«, prolama se najednom hodnikom i već se otključavaju teška vrata uzničke sobe. Jedan partizan od kojih petnaestak godina, sa šmajserom ulazi u sobu i nastavi nas buditi najpogrdnijim psovkama i lupanjem kundakom po nogama. Začuđeni što to ima značiti, jer do sada su one koje su odvodili na strijeljanje u skupinama prozivali i odvodili uvijek oko ponoći. Dižemo se još sneni i užurbano oblačimo ono malo odjeće što nam je još ostavljeno.
Isto nas je začudilo kada je komesar stigao i počeo prozivati:

1. Artur Gustović, 2. Đuro Grujić, 3. Tomislav Sertić, 4. Ivan Markulj, 5. Ivan Tomašević, 6. Slavko Skoliber, 7. Zvonimir Stimaković, 8. Mirko Gregorić, 9. Bogdan Majetić, 10. Franjo Dolacki, 11. Muhamed Kromić, 12. Antun Nardelli, 13. Julio Fritz, 14. Josip Šolc, 15. Vladimir Metikoš, 16. Rudolf Lukanec, 17. Miroslav Sacher, 18 Ivan Severović, 19. Romuald Manola, 20. Ivan Kurelac, 21. Dragutin Mesić, 22. Rudolf Setz, 23. Mićo Mičić, 24. Zvonimir Jakšić, 25. Vladimir Majer, 26. Petar Sabljak, 27. Anđelko Grabić, 28. Ivan Pojić, 29. Nikola Mikec, 30. Zlatko Šintić, 31. Franjo Džal, 32. Antun Schuh, 33. Hinko Hubl, 34. Julio Niderlender, 35. Dragutin Čanić.

Ukupno nas 35. Bili smo svi visoki časnici Vojske NDH. Sami generali i pukovnici koji smo se tada nalazili u Novoj Vesi u Zagrebu. Ostali su samo pukovnici Švarc, Gestaldić i Lorin te mlađi časnici. Nakon proziva podijeliše nam svakome po pola kile kruha i po jedan komadić marmelade. Potom nas odvedoše u dvorište zatvora koje je bilo načičkano partizanima sa šmajserima i torbicama za kruh, po čemu smo odmah zaključili da se radi o nekom maršu. O maršu u nepoznato, vjerojatno na strijeljanje. Ali zašto po danu i to sa kruhom i marmeladom? Pa niti komesarovo mitingovanje nije nam objasnilo cilj našega puta. I da će svatko biti na licu mjesta strijeljan koji se ne bude pokoravao nalozima pratnje.

Iz zgrade smo pošli jedan iza drugoga u jednoredu, na razmaku od dva koraka, a pored svakoga po jedan partizan s lijeva i jedan s desna. Na zagrebačkoj katedrali je upravo otkucavalo četiri sata ujutro. Ulice su bile puste. Naši koraci odzvanjaju uobičajenim ritmom, jedan-dva. Jer smo još uvijek bili vojnici. Ako netko od nas pogleda lijevo ili desno, prolazeći pored kuće kojega znanca, ne bi li ugledao poznato lice i u nadi da ga dotični vidi i javi njegovima da je još živ, odmah dobiva kundakom u rebra, uz najpogrdnije psovke i prijetnje da će ga strijeljati ako samo još jednom pogleda na stranu. Na Jelačićevu trgu skrećemo prema Zrinjevcu. Sada znamo, idemo prema kolodvoru. Dakle, nekamo ćemo putovati. Ali kuda?

Na kolodvoru nas strpaše u jedan vagon za stoku. Zatvoriše vrata i prozore. Uskoro nas priključiše za jedan vlak koji nas odmah nekuda poveze. To je za mnoge bio posljednji rastanak sa Zagrebom. Naš vlak vrlo sporo napreduje. Svaki čas zastajemo. Na kolodvorima se čuje kako se plešu partizanska kola. Drugoga dana pred večer stigosmo u Osijek. Ovdje nas po prvi put puštaju iz vagona da se napijemo vode i ostalo, jer smo bez ičega kupajući se u znoju ljetne žege. Nakon jednoga sata krećemo dalje. Sada nam ostavljaju prozore otvorene, pa nam je ipak malo udobnije. Ali i to nam se osveti. Skoro na svakoj postaji viču žene i muškarci: »Ustaše vode na sud. Da im oči iskopamo. Mi ćemo im suditi!« To sve govore bacajući kamenje i blato na naše prozore, tako da smo sakrivali glave rukama.

Tako je išlo sve do sljedećega podneva, kada stigosmo u Zemun, na kolodvor. Sada nam tek posta jasno da nas vode u Beograd na suđenje, da nam sude Srbijanci, u čijoj zemlji kao hrvatski vojnici nismo nikada bili. Kada smo izišli iz vagona, skupila se oko nas masa srbijanskog naroda. Svi mlataraju štapovima i šakama, pljujući po nama hrvatskim časnicima, uz najpogrdnije srbijanske psovke, tražeći da nam oni odmah sude. Slučajno se okrenuh prema našemu vagonu i tada mi posta jasno zbog čega ono po kolodvorima pri prolazu našega vagona. Na vagonu je bilo bojom ispisano »Vodimo ustaške koljače na suđenje!«, »Smrt Ustašama!«, kao i druge slične parole. I to sve ogromnim slovima. Stražari su očito uživali sa srbijanskom masom koja nas je dočekala na kolodvoru u hrvatskom Zemunu. I jedva su nas uspjeli očuvati od te gomile. I tako krenusmo u koloni po dva put zemunskog mosta. Ispred naše kolone vozi se jedan partizanski oficir koji stalno pojačalom ponavlja: »Narode, vodimo ustaše, dođite ih vidjeti!« I zaista, narod se skupljao sa svih strana cijelim našim putem do beogradskog kolodvora, pa i dalje do našega zatvora.

U početku se čuje samo pokoje mrmljanje i povik protiv nas. Što smo se više približavali središtu Beograda to masa postaje sve veća i otrovnija. Pred samim beogradskim kolodvorom dođe do vrhunca napetosti strasti i psovki. Počeše nas zasipati kamenjem od kojih jedan pogodi i stražara. Tek tada komesar naredi stražarima da potjeraju ljude od nas, ali kamenje sipa po nama kao kiša. Jedan oveći kamen pogodi Julija Niderlendera i pukovnik odmah pade. Iza smrtnog udarca po Julija, stražari uzeše oružje »na gotovs« po naredbi komesara.

Po nama kamenje prestade padati, niti ima više smrtnih slučajeva. Tako stigosmo u logor na Banjici. Pukovnik Julio umre pola sata nakon našega dolaska u Banjicu. Jedva smo ga nosili, jer smo bili na izmaku snaga. U logoru na Banjici nas svakoga dana posjećuju neki Srbijanci s psovkama i najpogrdnijim uvredama, a Srbijanke su još prostije. Nakon nekoliko dana premjestiše nas u Dobrinjčevu ulicu, a potom u Đusinu u sudski zatvor. »Posjeti« ne prestaju. Konačno, početkom rujna, dođe nas posjetiti i javni tužitelj, partizanski pukovnik, Crnogorac Malović. I reče nam kako čaršija traži da nam sudi kao što se sudilo i nekakvom četničkom centralnom komitetu Srbijanaca, te da više nismo zarobljenici nego ratni zločinci. To nas naivne malo i ohrabri, jer smo mislili da će nas ipak na sudu suditi, čemu do sada nismo bili navikli. Pored toga suđenje četničkom komitetu nije bilo drastično.

Samo jedan je bio osuđen na smrt i pomilovan, a koliko nam je poznato nekima su bile izrečene minimalne kazne od šest mjeseci zatvora. Dana 13. rujna počelo je suđenje, sada trideset i četvorici hrvatskih generala i visokih časnika Vojske NDH u Beogradu. I to suđenje je bilo javno. Gradska općina stavila je na raspolaganje svoju veliku dvoranu za suđenje hrvatskim časnicima u Beogradu. Dovode nas u maricama. Masa srbijanskog naroda, s obje strane, sve do prvog kata gdje nam sude. Ulaze suci. Na čelu im predsjednik partizanski pukovnik Hrnčević, bivši domobranski sudski časnik. Dodijelili su nam čak i branitelja i sudi se »po zakonu«.

Javni tužitelj je Crnogorac pukovnik Malović. On traži za svakoga od nas, osim apotekarskog pukovnika Pajića, smrtnu kaznu. Nakon pročitane optužnice koju nismo mogli niti shvatiti, niti razumjeti slijedi ispitivanje pojedinaca. Neki od nas su se počeli pozivati na svjedoke, što se nikome nije dopustilo. Samo je sud dovodio nekakve svoje svjedoke, koje nitko od nas nije nikada niti očima vidio. Tako je to išlo punih sedam dana, cijeli tjedan. Još uvijek smo vjerovali da ćemo se ipak moći braniti. Neki se počeše žaliti protiv novinarskih izmišljotina, dočim nas pukovnik Hrnčević uvjerava da ćemo to moći reći kasnije u obrani. Na kraju sedmoga dana svi su rekli svoje. Jedino se pukovnik Miletić drži svoje uloge branitelja i na kraju hoće dokazati kako djela navedena u optužnici uglavnom ne postoje niti u dokazima i da se nama zapravo ne bi smjelo niti suditi, jer da smo vojni zarobljenici. Svi ostali branitelji govore kao i javni tužitelj. Jedan poručnik poče riječima kako ga je sram braniti nas hrvatske ustaše, najzloglasnije koljače. Njega pukovnik Hrnčević ne prekida kao pukovnika Miletića, kojemu je zabranio govoriti.

Nakon te sudske ceremonije pozvaše prvo generala Gustovića. »Osjeća li se krivim?« Odlučnim »Ne!«, odgovori ovaj hrvatski general. »Dobro, sjednite!« Više mu ništa ne dopusti reći general Hrnčević, osim te jedne jedine riječi »Ne«. Osamnaest hrvatskih generala osudiše na smrt, dok je najmanja kazna bila tri godine strogog zatvora. One koje osudiše na smrt odmah povezaše lancima i staviše u smrtne okove smrtne ćelije u Đusinoj ulici. Pri povratku srpska masa u Beogradu nas tuče i pljuje po nama, kao i po svima od rodbine koji su bili došli na suđenje. Sve molbe za pomilovanje su odbijene. Smrtne presude su izvršene 24. rujna. Ostali smo otpremljeni u zatvor Srijemske Mitrovice. Nakon odsluženih godina robovanja ili s pomilovanjima pušteni smo. U zatvoru su umrli general Dolacki i pukovnik Šintić, dok je u zatvoru ubijen pukovnik Čanić. Odmah poslije izlaska iz zatvora umro je general Lukanec. I zemni ostatci pobijenih hrvatskih generala i visokih časnika leže u Beogradu i Srbiji.

Kada će biti vraćeni i dostojno pokopani u svojoj zemlji Hrvatskoj?
Anonimni sudionik događaja

U svrhu ovog događaja služit će se SVETA MISA ZADUŽNICA u Bazilici Srca Isusova, Palmotićeva 31, u Zagrebu , dana 24.09.2017 u 17:00

facebook komentari

Nastavi čitati