Premijerno prikazan dokumentarni film “Oteto djetinjstvo”

0

Dokumentarni film “Oteto djetinjstvo”, mr. don Pave Crnjca, rektora zagrebačke crkve Corpus Domini, rodom iz Rame, prikazan je premijerno 5. ožujka u dvorani “Vijenac” Nadbiskupijskog pastoralnog instituta. Snimatelj je bio Pavao Vranjicani a načinjen je u produkciji Ramske zajednice u Zagrebu.

U središtu filma je 686 djece koja su poslije četničkog pokolja u Rami 1942. i gladi 1943. godine spašena od ostatka ratnih strahota tako što su odvedena na prehranu u Zagreb i okolicu. Film je vrijedno i originalno svjedočanstvo koje od zaborava trga potresne priče više stotina ramskih dječaka i djevojčica koji su u ratnoj oluji 1942. i 1943. godine kao malodobna djeca bili prinuđeni napustiti rodni dom te su odvedeni u Zagreb i okolicu.

oteto_djetinjstvoMnogi od njih vratili su se poslije II. svjetskog rata svojim domovima, a znatan dio njih ostao je u domovima kod novih obitelji po kontinentalnoj Hrvatskoj. Mnogi su zadržali svoj identitet, mnogima se, jer su bili premali da znaju tko su i odakle su, izgubilo ime i prezime te su ih dobili po posvojiteljima. Kako su rasli, što su proživljavali i kakvo je njihovo sjećanje, saznaje se iz živog i potresnog svjedočenja u filmu „Oteto djetinjstvo” tada djece, a danas, nakon više od sedamdeset godina, već staraca i starica. O filmu su govorili Šimun Babić, predsjednik Ramske zajednice koja je producent filma, mons. Juraj Batelja, vicepostulator kauze bl. Alojzija Stepinca, koji je iscrpno prikazao lik blaženika u svjetlu prave djelotvorne kršćanske ljubavi. Istaknuo je veliku i nesebičnu ljubav koju je bl. Stepinac imao prema svima u potrebi, a osobito spram onih najmanjih i nemoćnih, djece, te je i ovom prigodom, pobrinuvši se na najbolji i najtopliji način za prognanu i izgladnjelu ramsku djecu, daleko od roditeljskoga doma, iskazao im u Zagrebu, osobno i putem Caritasa Zagrebačke nadbiskupije, toplinu i ljubav.

O filmu je govorio i dr. sc. Željko Tanjić, rektor Hrvatskoga katoličkog sveučilišta, korijenima iz Rane, a fra Mijo Džolan, ravnatelj Franjevačkog instituta za kulturu mira u Splitu,koji zbog nevremena nije mogao doći iz Splita, poslao je pismo. Na kraju je govorio i autor filma, don Pavao Crnjac. Voditeljica je bila Tanja Baran.

[ad id=”40551″]

Fra Mijo Džolan o filmu Oteto djetinjstvo

Fra_Mijo_DzolanMir i dobro, svima vama u dvorani Vijenac na premijernoj projekciji dokumentarnog filma „Oteto djetinjstvo“. Osobita čestitka autoru ovog filma don Pavlu Crnjcu, cijeloj redateljskoj ekipi koja je istaknuta u impresumu; producentu Ramskoj zajednici Zagreb na čelu s dipl. iur. Šimunom Babićem i svim suradnicima koji su zaslužni za ovaj film. Pozdravljam predstavljače, mons. Juraja Batelju, dr. sc. Željka Tanjića i don Pavla Crnjca, uz žaljenje i ispriku da nisam večeras s vama.

Film se može s iskrenim emocijama gledati ponajprije kao pohvalu žrtvama:

– Djeci čije traume odvajanja u najosjetljivijim razvojnim godinama nikad nitko nije vidao, (potresno je sjećanje dječaka kako je imao prigodu sjesti kardinalu Stepincu u krilo);

– Majkama, koje su stavljene pred izbor: odvojiti se od nejake djece, što je tih godina gladi i tragedije 1942. i 1943. bila cijene njihova preživljavanja: one nam izranjaju pred očima  poput biblijskih majki ili likova klasičnih tragedija; (Potresan je primjer bake Ruže, koja na svoj način vjeruje u racionalnost  svijeta i ne može se pomiriti da u tolikom mnoštvu debelih knjiga, nema nigdje spomena njezina djeteta Ive);

– Film je pohvala ljudskoj dobroti i solidarnosti organizatora „prehrane“ 492 djece iz kotara Rama, pogotovu što je njihov humanitarni, karitativni rad u okviru NDH pod lupom komunističke vlasti morao biti demoniziran i osuđen.

– Film je topla ljudska zahvala svim udomiteljima djece.

– Film je također pohvala Rami, kao fenomenu buđenja života iz pepela. To je pohvala Rami u kojoj  pored sve grešnosti (ljudske, političke) ima toliko nedužnosti koja se ne može nikakvim interpretacijama gurnuti zaborav. Utemeljeno, film polazi s činjenicom da u zadnji čas spašava od namijenjenog zaborava sve sudionike ramske tragedije, koja se nastavlja i nakon rata ubojstvima bez suda sve do kraja 1947., represijama sve do 1990., a suptilno raznim „kontekstualiziranjima“  tragedija sve do danas. Film se pojavio u zadnji čas, jer upravo se bliži kraju period koga su Rimljani zvali „saeculum“ (čitaj: sekulum) tj. period 80-100 godina u kojim još žive neposredni svjedoci nekog događaja. Upravo ti neposredni svjedoci, tadašnja  djeca, a danas časni starci i starice, najdragocjeniji su dio filma.

Njihova kazivanja, isprepletena povremeno humorom kao vjerničkim privilegijem, moram priznati pozitivno su me iznenadila: izostala je svaka srdžba, bijes, neprijateljstvo, kao da nam poručuju kako tragedija i trauma nisu zadnja istina o čovjeku. Film ovdje doista otvara  jedan novi horizont, koji me neodoljivo podsjeća na detalj oltarne freske Josipa Biffela na Šćitu-Rami iz 1968. (Ako kleknete pred taj oltar možete komunicirati s jednom sličnom porukom ili pitanjem:  na koju slobodu i pomirenje smjera sv. Ante kad nogom staje na mač kojeg drži borac za hrvatsku slobodu, s hrvatskim stiliziranim grbom na leđima?)

Upravo s ovim dijelom film, uvjeren sam, može vrlo poticajno komunicirati s modernim antropološkim i teološkim teorijama pamćenja i pomirenja. Teolozi ovo pamćenje koje vodi pomirenju nazivaju često „opasno sjećanje“, jer ono u prvi plan stavlja autoritet žrtve, tj. kritiku  svakog totalitarnog  sustava)  u korist rehabilitacije žrtve. U našoj memoriji aktualne su ideologije fašizma, komunizma zajedeno sa njihovim mimikrijskim antifašizmom. U tom pogledu ovaj film došao je na samo u zadnji čas već i u pravi čas, kada hrvatsko društvo, kako se sve češće govori, duboko ideološki podijeljeno, mora tražiti jednu novu arhimedovsku čvrstu točku, novi autoritet pomirenja. Taj imperativ, kojega će, uvjeren sam, s punim jedrima slijediti nova predsjednica Kolinda Grabar Kitarović, usporediv je s imperativom odlaska na „prehranu“, preživljavanje ramske djece 1942/1943.

Teorije pamćenja s kojima ovaj film komunicira ne preskaču ništa od pretpostavki autentičnog pomirenja: istina, pravda, kajanje, ozdravljujuće pamćenje, pamćenje kao štit, a ne kao mač.

Ovo ozdravljenje  pamćenja očigledno vapi da se dogodi ne samo na individualnoj razini, već i na kolektivnoj, kulturnoj razini. Poruka je da znanost, kultura, umjetnost, historiografija kao instrumenti „opasnog sjećanja“ služe rehabilitaciji žrtve, a ne demoniziranju žrtve, koje s puno cinizma i prijezira sugerira da su u konačnici žrtve i „zaslužile“ što ih je snašlo.

U hrvatskom društvu mogu se u svrhu pomirbe susresti dvije inspiracije:

Jedna vjernička, poglavito kršćanska, jer ona je duhovna podloga ovog filma, koja računa  da sva naša pamćenje i tragedije filtrirane (kako kaže teolog Miroslav Volf) kroz spomen na  Kristovu Muku i Uskrsnuće ipak oslobađaju za jednu novu sliku čovjeka: on nije više tek puki proizvod  svoga iskustva, nije samo ono što pamti  već u konačnici ono što je  s Bogom i pred Bogom. Tu je moguće ono što slutimo kao trajnu nit filma: zajednica ljubavi koja ozdravlja i pomiruje žrtvu i počinitelja: sada u Crkvi kao paradoks i sablazan, a s Bogom u finalu vremena kao dar. Tu tihu pokretačku nadu nastojali smo izreći Ramskim križem.

Druga inspiracija koju možemo u hrvatskom narodu i društvu, dakako i u susretu sa svakim čovjekom i narodom, dijeliti kao vjernici i nevjernici jest ona koja je ugrađena u temelje  europske uljudbe: To je Kantov imperativ, tj. koncept čovjeka koji se vidi kao  svrha po sebi, a nipošto  i nikada kao sredstvo. Ovo načelo duboko je potvrđeno kao nosiva ideja filma „Oteto djetinjstvo“ jer bezuvjetno staje na stranu žrtve i raskrinkava sve totalitarne ideologije, isključuje slavljenje zločinaca, kao i njihove mimikrijske izvedenice, koje parazitiraju na „politički korektnim“ frazama.

Stoga, vrijedi se potruditi ući u dijalog, emociju i poruku ovog u zadnji čas i u pravi čas dobrodošlog filma. Hvala svima!

Dvorana Vijenac, Zagreb, 5. ožujka 2015.
fra Mijo Džolan, Franjevački institut za kulturu mira, Split

RZ

facebook komentari