Preokret u Josipovićevoj kampanji

0

Davno nekad odnosno donedavno ljetne su žege završavale 15. Kolovoza, a onda se vrijeme “kvarilo”, nastupali kišni dani ili barem mješoviti. Sada se sve okrenulo naglavce, došlo je do preokreta štono bi rekli Zagrepčani iz 1945. i zaklimala se klima tako da ju ne možeš prepoznati – pa se vrijeme stabilizira tek poslije Velike Gospe, ako i tada. Vodena godina 2014., bit će struje kao u priči, HEP će kupiti još koju tisuću automobila, ali cijenu struje ne će spuštati.

ivo_josipoviDo preokreta je došlo i u Josipovićevoj kampanji koju plaćate vi, poštovane čitateljice i čitatelji, kao i plaću za njegove savjetnike Dejana Jovića i mladoga Perkovića. Otkako se Kolinda ukazala u javnosti i krenula odmah u trećoj brzini, savjetnici s Pantovčaka prate svaki njezin korak i upućuju Josipovića na ista ili slična mjesta. Strategija aktualnog nikakvog predsjednika može se svesti na parolu: “Kud Kolinda, tud i ja”, pa ako ona na Trsat, on u Mariju Bistricu na sporedni premda značajan događaj, te ondje pribiva misi koju vodi Mile Bogović iz Hrvatskoga kulturnog vijeća, inače po zanimanju biskup katolički i lički.

Na Kalvariju se Josipović nije penjao jer je to ponešto naporno, a ionako ga čeka kalvarija službene kampanje koju je neslužbeno počeo prije godinu dana – kalvarija koja će završiti njegovim neuspjehom, što god činio, pa makar i na koljenima hodočastio marijanskim svetištima.

Velika Gospa

Ne da mi se biti ciničnim u ovim danima kada se u beskraj nastavljaju hrvatske ljetne svečanosti, te će po mojem iskustvu državne službe i država sama proraditi tek oko 15. rujna, to jest punom snagom – čega se Hrvatice i Hrvati najviše pribojavaju jer tada počinje zadnji nastavak svečanosti koje slave političku glupost i mizernu inteligenciju.

Umjesto čiste (ha!) politike, posvećujem se proslavi Velike Gospe koja je obilježila prošli tjedan – marijanska Hrvatska prepuna hodočasnika od Aljmaša do Sinja, biskupi drže govore (oprostite, propovijedi), nadbiskup Bozanić u Mariji Bistirici drži lekciju vlastima, sve se odvija u miru Božjem, a On koji sve zna prvi put u svojoj vječnosti ne može proniknuti u jednu tajnu – tajnu hrvatskoga naroda koji se tako neozbiljno igra sa svojom sudbinom, toliko uvjeren u sebe i zaigrana duha da namjerno bira blesavu klatež kako bi se mogao zabavljati četiri ili pet godina, premda mu to i samome šteti.

No eto, opet sam upao u političko mudroslovlje, a htio sam govoriti o Gospi, o Bogorodici. Igrom slučaja živio sam pedeset godina u Zagrebu preko puta crkve Majke Božje Lurdske, štoviše kao dječak ministrirao i ta mi je nikada dovršena crkva bez zvonika ostala kao draga uspomena. U kućnoj knjižnici imao sam odeblju knjigu pod baroknim naslovom “Kritična povijest dogadjaja lurdskih, prikazanja i ozdravljenja” francuskoga autora Bertrina, sveučilišnoga profesora, u prijevodu riječkih kapucina s napomenom da je to prvi od samoga pisca opunovlašteni prijevod.

Lurd knjigaKnjiga ukrašena s 30 fotografija naravno crno-bijelih svjedočanstvo je (i) o Lourdesu 1908., a izdana je prigodom pedesetgodišnjice lurdskih prikazanja. Pročitao sam ju kada mi je bilo dvanaest godina, mislim, i vrlo me se dojmio opis i popis (praćen uvjerljivim slikama) ozdravljenja. Od tada vjerujem u čuda, što i nije teško. Okruženi smo čudima i živimo u čudu ne čudeći se čudesima jer ih ne prepoznajemo.

Živimo na čudesnom planetu s toliko raznolikim živim bićima i s tolikim vodama, udaljeni od Sunca baš koliko je potrebno da nam ne bude prevruće ni prehladno, život se obnavlja (osim u Hrvatskoj), itd. Čuda koja se događaju u marijanskim svetištima od Lourdesa do Međugorja, samo su malena, takoreći primijenjena umjetnost velikog autora koji s vremena na vrijeme dokazuje svoju prisutnost, možda zato što je povrijeđen ljudskom nezahvalnošću i zabrinut zaboravom, kao umjetnik koji je odavno stvorio svoja najveća djela, ali se osjeća zapostavljenim i u poznim danima objavi minijaturu kao dokaz da mu kreativnost nije ishlapila.

Spomenutu knjigu opet sam uzeo u ruke nakon više od pola stoljeća, zapazivši je slučajno o jednom od premetanja prašnih polica. Ovaj put privukla me je priča o Zoli, koji je 1892. došao u Lourdes pobrinuvši se prije da ne stavi na kocku svoj “stečeni glas”.

To jest, oprezno je pripravio javno mnijenje da ide na put, da će pisati o Lourdesu, ali njega ne može ništa uvjeriti u čuda… Upoznao je nekoliko ozdravljenih osoba. Jedna od njih bila je prekrasna djevojčica Klementina Trouve. Liječnici su ju već bili osudili na neizvjesnu operaciju noge i vađenje kosti koja je propadala uslijed neizlječive gnojne rane – no tada je otišla u Lourdes, umočila nogu u vodu i rane je nestalo. Njezin liječnik gospodin dr. Cibiel iz Lusignana izdao je svjedodžbu i posvjedočio da se radilo o upali kosti, koja je u Lourdesu čudesno izliječena.

Emil ZolaČuveni romanopisac Zola bio je nazočan pregledu ozdravljene djevojčice i “grickao okrajak svoje rukavice, što je kod njega bio znak velike napetosti duha.” Još je usrdnije grickao kada se zainteresirao za slučaj gospođe Gordet, te Marije Lemarchand, nagrđene rakranom. I one su izliječene u vodi, u piscini.

Zola je poslije napisao roman o Lourdesu, a imena žena izmijenio.Na sve se načine dovijao kako je i zašto došlo do izliječenja, čuvajući svoj “stečeni glas”.

Vidjelica Bernardica bila je i sama svojedobno pod sumnjama, ali je ona još i dobro prošla, za razliku od djece iz Međugorja koja su postala zamorcima neurologa i psihijatara, kao što su franjevci postali objektom tiranije komunističkih vlasti. Učena europska gospoda liječnici natovarili su na dječje glave toliko žica i instrumenata da su izgledala poput svemiraca, a jedino što su unisono priznali jest da se u trenutku ukazanja “povećala moždana aktivnost”.

Ja sam vidio tu djecu prije rečenih eksperimenata, godine 1981. i pratio njihove reakcije u međugorskoj crkvi. Došao sam ondje s Jakovom Sedlarom, došao sam posve zdrav, a vratio se bolestan (nije imalo veze s Međugorjem nego hladnom sobom u Mostaru). Rezultat je bio film “U sredini mojih dana”, prvi igrani film s temom Međugorja. A Bogorodici sam se vraćao mnogo puta, ne njezinu međugorskom nego univerzalnom i posebno općehrvatskom liku, te su od tridesetak legenda u mojim “Hrvatskim legendama” četiri njoj posvećene (Korčula, Zagreb, Sinj, Marija Bistrica). A Bogorodica iz romana “Hrvatska Bogorodica” jest aljmaška Majka Božja – po romanu je Neven Hitrec snimio svoj prvi igrani film, sagu u početcima srpske agresije u hrvatskom Podunavlju.

Eto, osjećao sam potrebu da uz prošlotjedni blagdan Velike Gospe napišem površnu crticu o Bogorodici kao inspiraciji. Zaboravio sam spomenuti predgovor luksuznom izdanju knjige fotografija Z. Filipovića “Međugorje” iz osamdesetih godina (naklada Grafičkog zavoda Hrvatske i sarajevske Svjetlosti, urednik Nenad Popović!). Odgovorio sam u tom predgovoru (i) na pitanje zašto baš Bogorodica, ali i zašto baš u Međugorju. “Savršeno biće nema imena ni oblika, ali je u svojoj svemogućnosti naravno sposobno prizvati oblik i sliku iz kolektivnoga pamćenja te stvoriti privid žive osobe koja je sposobna komunicirati s odabranima iz čije je svijesti slika u stvari svaki put nanovo projicirana.

Koja slika, koja osoba? Ona i onakva kakva postoji u svijesti ljudi, ljupka, unutarnjim mirom i ljepotom obasjana betlehemska Majka Kristova s milijuna oltara, sa slika i kipova nadahnutih umjetnika, majka tješiteljica i zaštitnica. Ona koja je oduvijek bila povezana s ljubavi, ljubav sama, i čiji se kult rađao istodobno s nježnosti na strunama provansalskih trubadura. Tko bi bio pogodniji posrednik, no ona čiji je lik u renesansi dobio definitivnu ljudskost, prisnost i plemenitost? A tek tada, 1491. bilježimo prvo ukazanje u Vosgesu…” A zašto skoro pola milenija poslije u Međugorju? Pa zato, dao sam naslutiti već tada, što su se spremale nevolje u zemlji hrvatskoj.

Jedinstven u svijetu

Novi broj Matice, revije Hrvatske matice iseljenika, donosi među inim i razgovor s akademikom Radoslavom Katičićem. Svaki razgovor s njim, pa tako i ovaj, znači novo i odlučno razgrtanje naplavina i sumnja o Matica revijakarakteru hrvatskoga jezika i njegovoj jedinstvenosti.

Katičić je utemeljitelj studija opće lingvistike i indologije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, zatim od 1977. profesor slavenske filologije na Sveučilištu u Beču, autor prvorazrednih djela povijesne važnosti za hrvatsku filologiju, jedan od potpisnika Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskoga jezika. Kao što javnost pamti, akademik Katičić je do dolaska na vlast Milanovićeve klateži bio predsjednik Povjerenstva za normu standardnoga hrvatskog jezika, koje je razjureno nalogom tadanjega ministra prosvjete Ž. Jovanovića, a uskoro ćemo rečeno povjerenstvo vratiti, to vam ja jamčim, štovani čitatelji.

Nedavno je objavljena Katičićeva knjiga “Vilinska vrata”, što je i povod razgovoru u Matici, a riječ je o četvrtoj knjizi na temu “svetih pjesama naše pretkršćanske starine”.

Biram za čitatelje portala HKV-a bitne rečenice iz intervjua. Prva: “Hrvatska kneževina na tlu nekadašnje rimske Dalmacije u drugoj polovici devetoga stoljeća nedvojbeno je slavenska vladavina. Ta se tvrdnja nikakvim genetičkim istraživanjima ne može ni potvrđivati ni pobijati.” Druga: “Hrvatski jezik jest bitno obilježje narodnosnoga identiteta Hrvata za razliku od njemačkoga jezika u Austriji i Švicarskoj.” “Među narodima slavenskoga jezika u Europi postoje samo takvi koji su na vrijeme prihvatili kršćanstvo i za koje su se stali školovati kršćanski svećenici. Oni drugi koji su ustrajno odbijali platili su to etničkom smrću.”

Treća: “Oni koji bi htjeli u našem dijelu svijeta izgraditi svoj trajan i nadmoćan utjecaj, a to su sve respektabilne političke sile na ovom prostoru, rado bi Hrvatima i Srbima zapovijedali na samo jednom sasvim jednakom jeziku. Ne bi htjeli učiti dva.” Četvrta (na pitanje o odluci Hrvatske naklade za znanost da prijavljeni projekti budu na engleskom) : “To naravno ima veze s vukovcima… Ali iza toga stoji zlonamjerna politika koja dolazi iz samoga vrha Europske unije. Oni, kako sami govore iz dlana pred ustima, žele uništiti nacionalne znanstvene i kulturne prostore kako bi nastao europski. To su zločinački bijednici. Kao da je europski znanstveni prostor išta drugo nego svi nacionalni, postavljeni jedan do drugoga u osmotičkom prožimanju.” Peta: “Jako se osjeća da Hrvatskom, barem što se tiče jezične politike, opet vlada neki Dragutin grof Khuen Hedervary… Većina pripadnika hrvatske kulturne i jezične zajednice ne slaže se s tim i ne pristaje na to. Treba stoga jasno i neprečujno reći: Ne!”

Toliko (sažeto) od Katičića. Ono odlučno “Ne!” jasno i neprečujno čuje se žalibože vrlo rijetko ili nikako. Spomenuta hrvatska kulturna i jezična zajednica nije u punini skočila na noge kada su zločinački bijednici u samoj Hrvatskoj otvoreno i drsko nalegli na jezik hrvatski. No držim da će odmah nakon skore promjene vlasti stvari doći opet na svoje mjesto, pa će i ova nesretna epizoda otići u zaborav zajedno s milanovićima kojih se za koju godinu nitko ne će sjećati. A hrvatski je jezik vječan.

Hrvoje Hitrec/HKV

facebook komentari