Pratite nas

Prerušeni Večernjakov reporter: Šeik Hassan kupuje Dalmatinu!

Objavljeno

na

Šef Ininih crpki šeiku: Uzmite dionicu samo do Josipdola, donji dio je zimi mrtav. Nema psa…

Iz večeri u večer na televiziji gledam Milanovića i Karamarka kako se svađaju zbog autocesta. Prvi ih hoće dati u koncesiju, drugi mu ne da. I shvatih da to njihovo prepucavanje nema smisla i da to može razriješiti samo šeik Hassan.

I tako sam jednu večer, iznerviran njihovom svađom, rekao svojoj ženi Ljiljani da mi ispegla haljine.

– Idemo sutra kupiti autoceste – rekoh joj. – A i ti se preruši u pustinjsku princezu da nas ne otkriju.

Kad smo se već spremili, malo sam se zamislio: Hoće li me ovaj put provaliti? Prošle godine je na moje lažno predstavljanje nasjela Silvija Luks, prije dvije godine “stradao” je gradonačelnik Makarske, pa ove godine Ruža Tomašić, prije nje čak i Ćiro Blažević… Odlučih stoga povesti “pojačanje” – tjelohranitelja Jasmina Buljića, nabildanog mladića koji se bavi boksom, i prevoditelja Mustafu Alajbegovića, direktora Arapskog centra u Zagrebu. Dosad je svake godine prevoditelja glumila moja Ljiljana (iako ne zna ni a ni b arapski). Ali ove godine sam je odlučio poštjedeti muka muljanja. Neka ovaj put bude prava pustinjska princeza, poslušna i pokorna arapska žena, vrijedna svog muža, bogatog šeika Hassana.

Crni mercedes, šeik i princeza u tradicionalnim nošnjama, te prevoditelj i tjelohranitelj u skupocjenim odijelima, nisu mogli ni do naplatnih kućica Lučko neopaženo. Neposredno prije kućica prometni policajac ispružio je svoju stop palicu. No kad je vidio šeika i princezu, ljubazno nas je pozdravio i poželio nam ugodan boravak u Hrvatskoj. Usput je zaustavio nekoliko vozila kako bi nam oslobodio prolaz.

Kod naplatnih kućica prevoditelj Mustafa pokušao je naći nekoga s kim bismo mogli razgovarati o autocesti. No nitko nije htio govoriti, svi su nas uputili na ministra Hajdaša Dončića.

Na autocesti smo se zaustavili na odmorištu Brinje. Svi su gledali u mene, i domaći i strani turisti.

– Vidi ovu princezu. Pitaj Boga koja mu je to po redu…

Na to mu je prevoditelj Mustafa dobacio da je to šeiku treća žena.

– A znao sam. Jebi ga, a ja imam jednu kojoj ne mogu kupiti ni bajaderu, iako rintam ko Bandić, 24 sata na dan.

Posao već napola gotov

Sjeli smo u kafić, a prevoditelj Mustafa upitao je djelatnicu:

– Ima li netko s kime bi šeik razgovarao o autocesti?

– Ima, ima! Evo sad ću vam dovesti šefa i hvala bogu što je danas ovdje – odgovorila je i odmah ga dovela do našeg stola. Predstavio se kao Igor Cerić, voditelj regionalnih Ininih benzinskih crpki i odmorišta na autocesti.

– Evo, šeik bi volio uzeti autocestu u koncesiju pa je htio proći njome svojim automobilom.

– Da, to bi bilo sjajno! A što konkretno želi?

– Želi uzeti u koncesiju cijelu dionicu autoceste od Zagreba do Vrgorca na 50 godina.

– Hmmm, ne znam koliko vam je pametno uzeti je skroz do Vrgorca… Ovaj dio autoceste zimi vam je mrtav. Nema psa. Moja preporuka vam je da uzmete dionicu od Zagreba do Josipdola jer na njoj ima prometa i ljeti i zimi gotovo istim intenzitetom.

– Zanima me kolika je godišnja zarada na tim benzinskim pumpama?

– Nemojte se ljutiti, ali te podatke ne mogu vam dati, to je tajna. Ali kako sam vam već rekao, ovdje ima zarade samo ljeti. Zimi je sve mrtvo.

– Žale li se ljudi na cijene goriva? Naime, kad sam vidio kakve su vam cijene goriva, ostao sam šokiran.

– Naravno da se žale. I to ne samo domaći nego i strani gosti. Za Hrvate i njihove plaće 11 kn po litri goriva je puno. Pa pogledajte, domaći gosti čak ne sjede u kafiću, već u ovom obližnjem odmorištu na klupicama sa strane jedu svoje sendviče i sokove.

– To se svakako mora promijeniti i cijene se moraju sniziti. Ako bog da, i ako se uspijem dogovoriti s premijerom Milanovićem i ministrom Hajdašem Dončićem, što je u stvari već 90 posto dogovoreno, i uzmem autoceste u koncesiju, kupit ću i sve benzinske crpke na njoj. To će biti jako dobro jer mi imamo nafte i snizit ćemo cijene da s PDV-om i svim trošarinama litra goriva bude pet kuna.

– Uh, pa je li to moguće? Ne vjerujem da će vam to uspjeti jer na gorivu je ovdje monopol.

– Pa Milanović i Hajdaš Dončić rekli su mi da je donedavno bio monopol i na struju, ali više neće biti, a tako je i s gorivom.

– A što će biti s radnicima koji tu rade? Svi koji uzmu bilo što u privatizaciju ili u koncesiju prepolove radnu snagu i još dovedu svoje za puno niže plaće?

– Ne ne, to se neće dogoditi. Naprotiv, svi radnici će ostati jer vidim da rade i nema potrebe da se bilo što mijenja. Recite samo, zanima me, ako i to nije tajna – kolike su vaše plaće?

– Tu nema nikakvih tajni. Kao voditelj regionalnih Ininih benzinskih pumpi i odmarališta na autocesti, imam plaću od oko 10 tisuća kuna, a radnici imaju do pet tisuća kuna.

– Pa to je mizerno. Vaša plaća bit će pet tisuća eura, a radnici će imati dvije tisuće eura kad ja dođem.

Kad je prevoditelj Mustafa izgovorio visinu plaća koje je šeik obećao dati, djelatnice u kafiću koje su cijelo vrijeme pozorno slušale razgovor njihova šefa i šeika komentirale su između sebe.

Fotografija za uspomenu

– Isuse, jesi ovo čula? Dvije tisuće eura! Nadam se da će nam on biti budući vlasnik!

Kao i djelatnice u kafiću, i voditelj Cerić nije ostao ravnodušan na šeikovo obećanje o visini plaća, pa ga je oblio znoj.

– To bi bilo divno jer mi se zaista naradimo i zaslužujemo više plaće. Evo vam moj broj mobitela u slučaju da bilo što zatrebate. Možete se javiti u svako doba dana i noći.

Potom je zamolio za zajedničku fotografiju kako bi svojima doma pokazao tko mu je danas bio na pumpi jer mu bez fotografije sigurno neće vjerovati. – Ženo, nećeš vjerovati tko je sad bio ovdje i s kim sam razgovarao. Poslat ću ti slike na viber – uzbuđeno je sa svojom ženom telefonski razgovarao Cerić.

– Gospodine Ceriću, hvala vam što ste odvojili svoje dragocjeno vrijeme i ne morate se brinuti za svoje radno mjesto.

– Hvala vama na posjetu jer ste nam time učinili čast. Vidjeti šeika uživo je kao da ste sreli izvanzemaljca!

Cerić nas je otpratio do automobila, a mi smo krenuli do tunela Sveti Ilija kako bismo domaćem stanovništvu obećali besplatan prolaz kroz tunel.

[divider]

Žitelji Zagvozda šeiku: Mi ćemo vama slati vodu, a vi nama naftu

U Zagvozdu sam im obećao da će se kroz tunel Sv. Ilija voziti besplatno, kaže naš prerušeni reporter.

Nakon što sam se, prerušen u bogatog katarskog šeika, uvjerio da bi naši ljudi začas prodali autoceste čim namirišu petrodolare, uputio sam se s ekipom prema jugu Lijepe Naše – u Zagvozd. U crnom mercedesu kraj mene je bila moja lijepa žena Ljiljana prerušena u pustinjsku princezu, direktor Arapskog centra u Zagrebu Mustafa Alajbegović koji je glumio prevoditelja, te mladi boksač Jasmin Buljić koji je igrao ulogu šeikova tjelohranitelja. Ovaj sam put želio vidjeti kako će na jugu Hrvatske reagirati kad saznaju da im Arapin musliman kupuje autoceste ako im obećam besplatan prolaz kroz tunel Sveti Ilija.

U Zagvozdu se u trenu oko nas okupila hrpa radoznalih mještana.

– Selam alejkum, merhaba! Da li ja to zaista vidim šeika ili sanjam? – prvi nam je prišao Antonio Bakšić, bivši Hajdukov pionir. – Ajmo popit kavu, evo tu je kafić. Šeiče, ju vont drink kofi?

– Dajte stišajte te ustaške pjesme, jebem mu majku! Stavite stihove iz Kur’ana ako imate! Pa vidite tko nam je došao u selo, pravi šeik! Sad osim Hasanaginice i Napoleona koji su tuda prošli evo imamo i šeika. Daj čovjeku donesi pravu kavu, a ostalima što žele. Evo, u ime sumještana želim dobrodošlicu šeiku i princezi. Recite mi kojim povodom je šeik došao u naše skromno mjesto – pitao je Bakšić prevoditelja Mustafu.

– Ma evo, šeik se jučer sastao s predsjednikom Josipovićem, premijerom Milanovićem i ministrom Hajdašem Dončićem i odlučio uzeti autoceste u koncesiju, uključujući i tunel Sveti Ilija. Šeik je plemenit i dobar i htio vas je osobno obavijestiti da više nećete morati plaćati tunelarinu. Usput, naravno, šeik gleda bi li mogao štogod uložiti u ovaj kraj.

Halal meso

– Drago nam je što će autocestu u koncesiju uzeti Arapi, jer mi smo bliži Arapima nego zapadnjacima, koji od nas samo žele napraviti robove.

– A s kime ovdje možemo razgovarati o mogućim investicijama? Tko je tu glavni?

– Ma pustite te glavne. Oni nam otjeraju sve investitore. Njihov kvocijent inteligencije ravan je mojoj tjelesnoj temperaturi! Ništa njih ne zanima. Sad ću ja pitati svog ujaka i neke ugledne biznismene koji se razumiju u posao, a ovi u općini su niškoristi.

Nakon što je obavio “važan” telefonski razgovor, Bakšić je počeo rukama tjerati muhe koje su oblijetale oko naših kava i ljutito se obratio konobarici.

– Daj, molim te, stavi nešto na šeikovu šalicu da mu ne idu muhe, zaboga miloga. Mi možemo tako piti, ali ne i šeik… Ispričavam se zbog muha, ali sada je vruće i ne možemo im stati nakraj. Nego, evo da vam kažem što bi bilo dobro za ovaj kraj. U Zagvozdu imamo samo tri dućana i tri kafića. Trebalo bi napraviti nekakvu tvornicu.

– Kakvu tvornicu?

– Pa evo, ujak mi je rekao da bi tu dobro išla izrada izolacije od ovčje vune, gradnja stambenih objekata, možete uložiti u stočarstvo i imati tu klaonicu za halal meso. Tu vam je blizu BiH i većinsko muslimansko stanovništvo i svi jedu isključivo halal meso. Bio bi to dobar biznis.

– Sve je to O. K., nema problema, ali mi bismo ipak razgovarali s ljudima koji obnašaju vlast, jer radi se o velikim investicijama, o milijardi eura.

Na spomen milijarde eura Bakšić je popio čašu vode i u tom trenu zazvonio mu je mobitel.

– Mario, molim te k’o boga, dođi, baš sam te mislio zvati. Ovdje je pravi šeik iz Katara koji bi ulagao. Ajde dođi da mu kažeš što bi trebalo. Evo, sad će doći jedan jako pametan čovjek i uspješan biznismen, a ja ću zvati donačelnika Borisa Mlikotu.

– Borise, evo sjedim s važnim ljudima, sa šeikom iz Katara koji bi htio investirati u Zagvozd i uzeo bi autocestu i tunel u koncesiju, a nas oslobodio plaćanja tunelarine.

– Molim? Pa to je strašno, vi niste normalni, zbog vas propada i Zagvozd i cijela država. Ajde bok!

– Hoće li doći donačelnik?

– Ma rekao sam ja vama! Kaže da mu je raspored popunjen do ponedjeljka. Ako ostanete tu do ponedjeljka, primit će vas, a prije ne može, morate se najaviti. To je strašno! Ali, evo, stigao je gospodin Mario. Ajde, molim te, Mario, reci šeiku što bi bilo najbolje za ulaganje.

– Pa ima svega. Ali s obzirom na to da oni imaju naftu, šeiku bih predložio sljedeće. S našeg Biokova teče zdrava pitka voda u more. Šeik bi mogao uložiti u gradnju punionice i tako bismo mi tu vodu flaširali i slali u Katar. Koliko mi je poznato, u Kataru nema dovoljno vode, a naša se slijeva u more. Mogli bismo napraviti dobru kompenzaciju. Mi ćemo u Katar slati vodu, a vi nama šaljite naftu.

– Imam ja još ideja. Evo, trenutačno se u Zagvozdu održava festival, kazališni susreti koje je prije par godina pokrenuo naš glumac Vedran Mlikota. Mogli biste se i vi uključiti u taj festival. I vaši bi glumci mogli tu dolaziti. To bi bilo super. Sad ću nazvati Mlikotu.

– Ej, Vedrane, jesi u selu? Ahaaa…, a kad dolaziš? Ma evo, ukratko, došao nam je šeik iz Katara koji bi htio investirati u naš kraj pa čak i u tvoj festival… A, šit, probat ću ga zadržati! Šeiče, evo Mlikota je u Imotskom, ali vratit će se za dva sata i bit će mu čast upoznati se s vama i veselio bi se da budete na večerašnjoj predstavi.

– Nažalost, moram se vratiti u Ljubuški jer katarska rukometna reprezentacija večeras igra ondje važnu utakmicu.

– Vedrane, ne može ostati, nažalost, mora ići. Aha, O. K., prenijet ću mu. Prijatelj Vedran kaže da je to velik i važan festival čiji je budžet pet milijuna kuna, što i nije malo. Rado bi s vama razgovarao o mogućoj suradnji ako ste sutra tu.

Mogu i dvije džamije

– Nema problema. Nego, recite vi meni, ja tu nigdje ne vidim džamije. Budem li se odlučio na ulaganje, doći će mnogo mojih suradnika i pomoćnika iz Katara. Znate, oni su veliki vjernici. Možemo li tu sagraditi džamiju kako bi se oni mogli moliti?

– Što se nas tiče, sagradite i dvije. Pa rekao sam vam na početku, nama je lakše živjeti s Arapima i muslimanima nego sa zapadnjacima.

I Mario i Antonio inzistirali su da odemo u konobu u kojoj su bili glumci da nas počaste ručkom i da usput upoznamo glumačke zvijezde. S obzirom na to da sam već nekoliko puta glumio šeika, bojao sam se da me netko od njih ne prepozna. Zbog toga smo se ispričali i užurbano krenuli put Vrgorca.

Piše: Hassan Haidar Diab/VLM

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Iz Svijeta

Cerar zbog Plenkovićeva govora u UN-u otkazao posjet Hrvatskoj

Objavljeno

na

Objavio

AFP

Nakon govora premijera Andreja Plenkovića u UN-u, slovenski premijer Miro Cerar odlučio je otkazati posjet Hrvatskoj najavljen za idući tjedan.

Plenković je pred Općom skupštinom UN-a branio izlazak Hrvatske iz arbitražnog postupka, a informaciju o otkazivanju posjeta objavila je agencija STA. –

Prije dva dana dogovorili smo da ćemo se sastati u Zagrebu gdje ćemo razgovarati o problemu granice, što naravno, također znači i izvršenje ili implementaciju arbitražne odluke – rekao je Cerar i dodao kako je Plenković u UN-u pred cijelim svijetom odstupio od njihovog dogovora.

Slovenski premijer smatra da je potpuno neprihvatljiva pozicija Zagreba koji ne priznaje arbitražu.

– Stoga moja posjeta idućeg tjedna nema smisla – rekao je Cerar. Dodaje kako će Slovenija nastaviti na pripremama za implementaciju te da će ‘učiniti sve što je potrebno’ da Slovenija bude spremna za izvršenje.

– Ako Hrvatska neće surađivati, problemi će se pojavljivati. Nitko to ne želi – poručio je, javlja RTV Slo.

Govor predsjednika Vlade Plenkovića pred Općom skupštinom UN-a

facebook komentari

Nastavi čitati

Najave

Vinko Ostojić – Vice i prijatelji: Kako su nas ubijali

Objavljeno

na

Objavio

Sveta misa zadušnica u Bazilici Srca Isusova, Palmotićeva 31 u Zagrebu služit će se u NEDJELJU, 24. rujna 2017. u 17.00 sati

Za 35 hrvatskih mučenika, visokih časnika, generala i pukovnika Hrvatske vojske NDH, koji su nakon Bleiburga, 7. srpnja 1945. godine, iz zagrebačkog zatvora Nova ves,

uz sva usputna ponižavanja i vrijeđanja, otpremljeni vlakom u Beograd, gdje im je upriličeno takozvano suđenje, i gdje je 18 generala osuđeno na smrt, što je uz teška mučenja izvršeno, upravo 24. rujna 1945. godine. Za tjelesne ostatke im se ne zna.  Ostali su osuđeni na tešku robiju, Gdje je većina umrla ili ubijena.
Hrvatski rodoljubi, dođite na Sv. Misu i pozovite prijatelje!

Svi Hrvati Domovine i svijeta, sjetimo se Sv. Misama zadušnicama, hrvatskih mučenika ubijenih u Beogradu

Kako su nas ubijali

Mjesec svibanj u domovini Hrvata je najljepši mjesec u kojemu sve cvjeta i rađaju se novi životi. Ali na žalost hrvatski narod nikada ne će moći zaboraviti najstrašniji svibanj 1945. kada je cijela Hrvatska pretvorena u stratište i poprište pokolja jugokomunističkog, ustvari velikosrpskog genocida nad Hrvatima. Kao jedna od potvrda tome slijedi i ovaj zapis jednoga od rijetkih preživjelih. Njegovi zapisi ostaju u crnoj kronici hrvatskoga naroda tih zločina nad Hrvatima. Dana 7. srpnja 1945. svanulo je divno jutro. Kroz rešetke malih prozora Nove Vesi u Zagrebu tek se nazirala zora. U sobi tiho disanje hrvatskih uznika. Tek pokoji bi se trznuo u snu, vjerojatno sanjajući o svojima kod kuće koji ne znaju što se s njima dogodilo niti gdje se sada nalaze, jesu li na životu ili ne. »Diži se, brže, ustajte koljači!«, prolama se najednom hodnikom i već se otključavaju teška vrata uzničke sobe. Jedan partizan od kojih petnaestak godina, sa šmajserom ulazi u sobu i nastavi nas buditi najpogrdnijim psovkama i lupanjem kundakom po nogama. Začuđeni što to ima značiti, jer do sada su one koje su odvodili na strijeljanje u skupinama prozivali i odvodili uvijek oko ponoći. Dižemo se još sneni i užurbano oblačimo ono malo odjeće što nam je još ostavljeno.
Isto nas je začudilo kada je komesar stigao i počeo prozivati:

1. Artur Gustović, 2. Đuro Grujić, 3. Tomislav Sertić, 4. Ivan Markulj, 5. Ivan Tomašević, 6. Slavko Skoliber, 7. Zvonimir Stimaković, 8. Mirko Gregorić, 9. Bogdan Majetić, 10. Franjo Dolacki, 11. Muhamed Kromić, 12. Antun Nardelli, 13. Julio Fritz, 14. Josip Šolc, 15. Vladimir Metikoš, 16. Rudolf Lukanec, 17. Miroslav Sacher, 18 Ivan Severović, 19. Romuald Manola, 20. Ivan Kurelac, 21. Dragutin Mesić, 22. Rudolf Setz, 23. Mićo Mičić, 24. Zvonimir Jakšić, 25. Vladimir Majer, 26. Petar Sabljak, 27. Anđelko Grabić, 28. Ivan Pojić, 29. Nikola Mikec, 30. Zlatko Šintić, 31. Franjo Džal, 32. Antun Schuh, 33. Hinko Hubl, 34. Julio Niderlender, 35. Dragutin Čanić.

Ukupno nas 35. Bili smo svi visoki časnici Vojske NDH. Sami generali i pukovnici koji smo se tada nalazili u Novoj Vesi u Zagrebu. Ostali su samo pukovnici Švarc, Gestaldić i Lorin te mlađi časnici. Nakon proziva podijeliše nam svakome po pola kile kruha i po jedan komadić marmelade. Potom nas odvedoše u dvorište zatvora koje je bilo načičkano partizanima sa šmajserima i torbicama za kruh, po čemu smo odmah zaključili da se radi o nekom maršu. O maršu u nepoznato, vjerojatno na strijeljanje. Ali zašto po danu i to sa kruhom i marmeladom? Pa niti komesarovo mitingovanje nije nam objasnilo cilj našega puta. I da će svatko biti na licu mjesta strijeljan koji se ne bude pokoravao nalozima pratnje.

Iz zgrade smo pošli jedan iza drugoga u jednoredu, na razmaku od dva koraka, a pored svakoga po jedan partizan s lijeva i jedan s desna. Na zagrebačkoj katedrali je upravo otkucavalo četiri sata ujutro. Ulice su bile puste. Naši koraci odzvanjaju uobičajenim ritmom, jedan-dva. Jer smo još uvijek bili vojnici. Ako netko od nas pogleda lijevo ili desno, prolazeći pored kuće kojega znanca, ne bi li ugledao poznato lice i u nadi da ga dotični vidi i javi njegovima da je još živ, odmah dobiva kundakom u rebra, uz najpogrdnije psovke i prijetnje da će ga strijeljati ako samo još jednom pogleda na stranu. Na Jelačićevu trgu skrećemo prema Zrinjevcu. Sada znamo, idemo prema kolodvoru. Dakle, nekamo ćemo putovati. Ali kuda?

Na kolodvoru nas strpaše u jedan vagon za stoku. Zatvoriše vrata i prozore. Uskoro nas priključiše za jedan vlak koji nas odmah nekuda poveze. To je za mnoge bio posljednji rastanak sa Zagrebom. Naš vlak vrlo sporo napreduje. Svaki čas zastajemo. Na kolodvorima se čuje kako se plešu partizanska kola. Drugoga dana pred večer stigosmo u Osijek. Ovdje nas po prvi put puštaju iz vagona da se napijemo vode i ostalo, jer smo bez ičega kupajući se u znoju ljetne žege. Nakon jednoga sata krećemo dalje. Sada nam ostavljaju prozore otvorene, pa nam je ipak malo udobnije. Ali i to nam se osveti. Skoro na svakoj postaji viču žene i muškarci: »Ustaše vode na sud. Da im oči iskopamo. Mi ćemo im suditi!« To sve govore bacajući kamenje i blato na naše prozore, tako da smo sakrivali glave rukama.

Tako je išlo sve do sljedećega podneva, kada stigosmo u Zemun, na kolodvor. Sada nam tek posta jasno da nas vode u Beograd na suđenje, da nam sude Srbijanci, u čijoj zemlji kao hrvatski vojnici nismo nikada bili. Kada smo izišli iz vagona, skupila se oko nas masa srbijanskog naroda. Svi mlataraju štapovima i šakama, pljujući po nama hrvatskim časnicima, uz najpogrdnije srbijanske psovke, tražeći da nam oni odmah sude. Slučajno se okrenuh prema našemu vagonu i tada mi posta jasno zbog čega ono po kolodvorima pri prolazu našega vagona. Na vagonu je bilo bojom ispisano »Vodimo ustaške koljače na suđenje!«, »Smrt Ustašama!«, kao i druge slične parole. I to sve ogromnim slovima. Stražari su očito uživali sa srbijanskom masom koja nas je dočekala na kolodvoru u hrvatskom Zemunu. I jedva su nas uspjeli očuvati od te gomile. I tako krenusmo u koloni po dva put zemunskog mosta. Ispred naše kolone vozi se jedan partizanski oficir koji stalno pojačalom ponavlja: »Narode, vodimo ustaše, dođite ih vidjeti!« I zaista, narod se skupljao sa svih strana cijelim našim putem do beogradskog kolodvora, pa i dalje do našega zatvora.

U početku se čuje samo pokoje mrmljanje i povik protiv nas. Što smo se više približavali središtu Beograda to masa postaje sve veća i otrovnija. Pred samim beogradskim kolodvorom dođe do vrhunca napetosti strasti i psovki. Počeše nas zasipati kamenjem od kojih jedan pogodi i stražara. Tek tada komesar naredi stražarima da potjeraju ljude od nas, ali kamenje sipa po nama kao kiša. Jedan oveći kamen pogodi Julija Niderlendera i pukovnik odmah pade. Iza smrtnog udarca po Julija, stražari uzeše oružje »na gotovs« po naredbi komesara.

Po nama kamenje prestade padati, niti ima više smrtnih slučajeva. Tako stigosmo u logor na Banjici. Pukovnik Julio umre pola sata nakon našega dolaska u Banjicu. Jedva smo ga nosili, jer smo bili na izmaku snaga. U logoru na Banjici nas svakoga dana posjećuju neki Srbijanci s psovkama i najpogrdnijim uvredama, a Srbijanke su još prostije. Nakon nekoliko dana premjestiše nas u Dobrinjčevu ulicu, a potom u Đusinu u sudski zatvor. »Posjeti« ne prestaju. Konačno, početkom rujna, dođe nas posjetiti i javni tužitelj, partizanski pukovnik, Crnogorac Malović. I reče nam kako čaršija traži da nam sudi kao što se sudilo i nekakvom četničkom centralnom komitetu Srbijanaca, te da više nismo zarobljenici nego ratni zločinci. To nas naivne malo i ohrabri, jer smo mislili da će nas ipak na sudu suditi, čemu do sada nismo bili navikli. Pored toga suđenje četničkom komitetu nije bilo drastično.

Samo jedan je bio osuđen na smrt i pomilovan, a koliko nam je poznato nekima su bile izrečene minimalne kazne od šest mjeseci zatvora. Dana 13. rujna počelo je suđenje, sada trideset i četvorici hrvatskih generala i visokih časnika Vojske NDH u Beogradu. I to suđenje je bilo javno. Gradska općina stavila je na raspolaganje svoju veliku dvoranu za suđenje hrvatskim časnicima u Beogradu. Dovode nas u maricama. Masa srbijanskog naroda, s obje strane, sve do prvog kata gdje nam sude. Ulaze suci. Na čelu im predsjednik partizanski pukovnik Hrnčević, bivši domobranski sudski časnik. Dodijelili su nam čak i branitelja i sudi se »po zakonu«.

Javni tužitelj je Crnogorac pukovnik Malović. On traži za svakoga od nas, osim apotekarskog pukovnika Pajića, smrtnu kaznu. Nakon pročitane optužnice koju nismo mogli niti shvatiti, niti razumjeti slijedi ispitivanje pojedinaca. Neki od nas su se počeli pozivati na svjedoke, što se nikome nije dopustilo. Samo je sud dovodio nekakve svoje svjedoke, koje nitko od nas nije nikada niti očima vidio. Tako je to išlo punih sedam dana, cijeli tjedan. Još uvijek smo vjerovali da ćemo se ipak moći braniti. Neki se počeše žaliti protiv novinarskih izmišljotina, dočim nas pukovnik Hrnčević uvjerava da ćemo to moći reći kasnije u obrani. Na kraju sedmoga dana svi su rekli svoje. Jedino se pukovnik Miletić drži svoje uloge branitelja i na kraju hoće dokazati kako djela navedena u optužnici uglavnom ne postoje niti u dokazima i da se nama zapravo ne bi smjelo niti suditi, jer da smo vojni zarobljenici. Svi ostali branitelji govore kao i javni tužitelj. Jedan poručnik poče riječima kako ga je sram braniti nas hrvatske ustaše, najzloglasnije koljače. Njega pukovnik Hrnčević ne prekida kao pukovnika Miletića, kojemu je zabranio govoriti.

Nakon te sudske ceremonije pozvaše prvo generala Gustovića. »Osjeća li se krivim?« Odlučnim »Ne!«, odgovori ovaj hrvatski general. »Dobro, sjednite!« Više mu ništa ne dopusti reći general Hrnčević, osim te jedne jedine riječi »Ne«. Osamnaest hrvatskih generala osudiše na smrt, dok je najmanja kazna bila tri godine strogog zatvora. One koje osudiše na smrt odmah povezaše lancima i staviše u smrtne okove smrtne ćelije u Đusinoj ulici. Pri povratku srpska masa u Beogradu nas tuče i pljuje po nama, kao i po svima od rodbine koji su bili došli na suđenje. Sve molbe za pomilovanje su odbijene. Smrtne presude su izvršene 24. rujna. Ostali smo otpremljeni u zatvor Srijemske Mitrovice. Nakon odsluženih godina robovanja ili s pomilovanjima pušteni smo. U zatvoru su umrli general Dolacki i pukovnik Šintić, dok je u zatvoru ubijen pukovnik Čanić. Odmah poslije izlaska iz zatvora umro je general Lukanec. I zemni ostatci pobijenih hrvatskih generala i visokih časnika leže u Beogradu i Srbiji.

Kada će biti vraćeni i dostojno pokopani u svojoj zemlji Hrvatskoj?
Anonimni sudionik događaja

U svrhu ovog događaja služit će se SVETA MISA ZADUŽNICA u Bazilici Srca Isusova, Palmotićeva 31, u Zagrebu , dana 24.09.2017 u 17:00

facebook komentari

Nastavi čitati