Prestajem plaćati pretplatu HRT-u, komunističkom mastodontu opasnih namjera

1

Prestajem plaćati pretplatu degutantnoj Hrvatskoj radio – televiziji!

Osjećam se nelagodno što ju uopće nazivam hrvatskom. Ona to po ničemu nije. Ako je i bilo otpora prema takvom razmišljanju, danas je svaki otpor postao bijedan, piše Tomislav Stipić za HrSvijet.

Oči cijele Hrvatske bile su uperene u svečanost inauguracije nove hrvatske predsjednice Kolinde Grabar Kitarović. A HRT se svojski potrudio kako bi tu svečanost sveo na nebitno. Činilo mi se da je ekipi s javne televizije danas bio tužan dan.

Ponajprije se to ogleda o načinu praćenja nove hrvatske predsjednice, kako iz studija, tako i s terena. Notorna Elizabeta Gojan bila je primjer otrovnog novinara koji ne preže ni od čega kako bi objekt izvještavanja gledateljima ocrnio preko svake mjere. Može Elizabeti Gojan Kolinda Grabar Kitarović predstavljati samo objekt u njezinim privatnim sprdnjama i nekulturi, ali kada pred cjelokupnim auditorijem izabranu predsjednicu predstavljate poput kofera s neskrivenom ironijom, to već nije zločestoća, već plansko medijsko cipelarenje.

Kad već spomenuh cipelarenje, svaki gledatelj koji je danas pratio HRT mogao je čuti predsjedničinu molbu da se ugase kamere i ton isključi kako bi mogla obrisati cipele. No, režiserima i kamermanima kao da je osobno sam Radman došapnuo na uho: ne slušajte ju, samo snimajte!; očekujući valjda jeftin skandal s cipelama.

Ton i sliku HRT-ovi skandalaši revno su uklonili dok je predsjednicu trebalo pratiti ulicama Zagreba. Razlog je bio, baš u tom trenutku urbi et orbi obraćanje, a koga drugoga, već srbijanskog premijera Vučića. Dok je Vučić govorio, haerteovci su se vjerojatno cerekali sa strane s mišlju: al` smo joj ga uvalili! Poput kakvog podlaca, HRT je sve učinio ne bi li inauguracija prošla u totalnom nesrazmjeru s očekivanjem i raspoloženjem naroda.

Još kad se tome pridoda i Gojankino podsmjehivanje i spominjanje balkanskog kiča, nakon čega ju je i Milada Privora pogledala kao da se čudi zašto ta ženetina nije već u nekakvoj mentalnoj ustanovi, bijeda i užas javne televizije došla je do punog izražaja. Kao zadnji čavao u lijes crkotine zvane HRT došla je izjava Gojanke kao je opera „Ero s onoga svijeta“ najizvođenija južnoslavenska opera. Ne znam otkud Gojanki taj podatak, možda je u prošlom životu bila operna diva, ali gotovo sam siguran da je radije htjela reći „jugoslavenska“ umjesto južnoslavenske.

Već neko vrijeme HRT je na dnu dna. Gotovo u svakoj emisiji puca im veza s terencima, griješke su im smiješne, u prime time terminima gostuju isključivo proleteri, a svi novinari koji su nešto vrijedili otišli su konkurenciju ili počeli samostalne karijere. HRT je postao komunistička salonska ubožnica koju vlast, preko beskičmenih nazovi novinara, koristi za mentalno silovanje naroda. Plaćati takve spodobe znači samo produžavati medijsku agoniju krojenu u novoj crvenoj katedrali. Dok istodobno HRT ovrhama opterećuje ionako ekonomski opustošene gledatelje, isti ti gledatelji trebali bi bezrezervno donijeti kolektivnu odluku o neplaćanju televizijske pretplate.

Ako po zakonu već trebamo plaćati takvu pretplatu, platimo je radije Mislavu Bagi i Ivani Petrović, dvojcu političkih novinara koji već duže vrijeme znanjem i kompetencijom tuku besramne neradnike s javne televizije. Crvena katedrala tada će odašiljati loš sadržaj samo onima koji su ionako izgubljeni u vremenu i prostoru. A još kad se središnji Dnevnik (koji već dulje vrijeme neodoljivo podsjeća na dnevnike iz sredine sedamdesetih) prijeđe na termin u 19 sati, s radošću ću na daljinskom stisnuti broj 4. I programirati na svom televizijskom prijamniku da mi nikad više ne odašilje ni ton ni sliku Prvog, Drugog, Trećeg i Četvrtog programa. Alternativu, Bogu hvala, imam.

[ad id=”40551″]

Tomislav Stipić

facebook komentari