Pratite nas

Kolumne

Presuda Vojislavu Šešelju je ogledalo hrvatske vlasti

Objavljeno

na

[testimonial image=”http://kamenjar.com/wp-content/uploads/2016/04/as.jpg” name=”dr.Ante Starčević” background=”#” color=”#” border=”#” img_border=”#” name_color=”#” title_color=”#”]Dok budemo imali domaćih izdajica… dotle će mo imati tuđih gospodara….. Izdajica će mo imati dok se narod ne osvjesti.[/testimonial]

U životu sam znao biti veseo i malo veseliji, ali kada sam čuo da je ratni huškaš, eksponent i glasogovornik Vojislav Šešelj oslobođen,  bio sam ozaren mirnoćom. Široko je društvo koje to može posvjedočiti.

[ad id=”93788″]

Splosnati mozak naše vlasti i svih zdravodrugova ideološkopolitičke sprtve jugomarksista  pravi je odraz zgražanja presudom ICTY-a u ovom predmetu.

Ovo zbog toga što ja još ne vidim kod njih logički prožeto shvaćanje i prosudbu da bi se uvidjela distinkcija misli, riječ i djela. Naša vlast, a posebice vlast Republike Srbije, bila bi presretna da je Šešelj osuđen. Kad ne bi išta mogli za pametno reći, kazali bi da je to ionako proizvod hercegovačkih katolika i njega koji je kao uljez došao u Srbiju da dokaže koliko vrijedi ta hrvatska kultura.

Problem stvarne sigurnosti naše domovine, a time i njenog okruženja, aktiviran je tek kada je Šešelj počeo govoriti i kada je decidirano kazao da više ne će šutjeti. On je dakle, otkrio  u sadržaju i formi, Nikolića, Dačića, Ljajića, Vulina, Šarovića i mnoge druge radikale koje nije ustrojio on već kapetan JNA Milan Lančanin zvani Kamen i to u Vukovaru. Nikakve tajne nema niti je bilo, da je Bele Orlove, ustrojio KOS te da je ta zloglasna tvorevina jugomarxista skupa s ostalim tajnim službama ( UDBA, SID i druge) pribjegla realizaciji plana raspada SFRJ pripremljenog prije osamdesetih godina prošlog stoljeća. Isto tako imajmo na umu da su anglosaksonci u prvom redu USA i  Great British imali plan za prevrat u bivšoj Jugoslaviji. Ne zaboravite da su događaji u Siriji i Ukrajini itekako slični i jednom za uvijek svima nam mora biti jasno da se taj famozni antiterorizam nije mogao javiti dok se nije stvorio terorizam i to od samih antiterorista i da su svi ratovi ekonomski ratovi. Itekako se razmišljalo i o terorizmu u trećoj Jugoslaviji upravo od onih koji su je i stvorili. Iako se u Velikoj Britaniji mogu proučavati spisi tajne službe MI6 samo do 1949. godine, naravno bez navođenja imena agenata, danas mnogi CIA-i  i FBI-i bivši agenti javno govore da su radili na raspirivanju nacionalnih sukoba naroda na ovim prostorima i da su to izdašno financirali. Dakle, umjesto protuzakonite uporabe nasilja protiv osoba ili imovine kako bi se zastrašivanjem vlada ili civilna populacija  prisilila na djelovanje radi određenih ciljeva ( tj. umjesto terorističkog djelovanja) izabran je drugi put, djelovanje sub grupe preko jugoslavenskih udbaških struktura u prvom redu kako bi se izbjeglo otvoreno djelovanje vojske i policije čija bi se kontrola postupno preuzela u cijelosti.

U pismu, Josipa Perkovića, kolegama u Beogradu početkom ljeta 1992. godine,  u kojem između ostalog stoji iskaz alfe i omege jugoslavenske UDB-e, Stanka Čolak:  „ KOS i SDB morali su imati ovaj rat, u protivnom svi UDBAŠI i KOSOVCI bili bi poubijani, sad je trenutak da nacionalisti izginu.„  neprijeporan je dokaz za to.
Kako se u tome može snaći običan čovjek, pojedinac i kako promišljeno odlučiti o glavnom pitanju, tko snosi punu odgovornost, a tko je odgovoran za izvođenja odluka i zapovijedi Vrhovne komande JNA i podložnih joj  formacija rezervista i paravojnih formacija koje su izvršavale gadne zadatke, nije moguće kazati definicijom o presudi Vojislavu Šešelj.

Po meni ti zločini idu na račun nasljednika Tite, partije, njihovih tajnih i javnih službi te JNA, budući da genocid nad nesrbskim pučanstvom nije počinjen nakon što se je R. Srbija izdvojila iz tkz. Treće Jugoslavije, naziva SFRJ.

Svi oni su nakon što su napustili plan očuvanja, a pribjegli planu podjele države kojoj bijahu na čelu po sistemu, PUKU DOMOVINA NAMA IMOVINA, snose punu odgovornost. Napose se to odnosi na organiziranje i pomaganje paravojnih četničkih grupacija i valja nam dobro istražiti što su kaponje prešutjele, a ne što su govorile za javnost. Takvo što povijest je zapisala prilikom povlačenja Turaka s Balkana u tijeku Balkanskih ratova. Strava i užas stajala je nasuprot govora predstavnika Srbske vojske, a divlje horde bjesomučno i zvjerski tamanilo je nevino pučanstvo. Ista sudbina se ponovila i sramotna iživljavanja nad civilnim stanovništvom poharanih krajeva u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini doživjela su svu bestijalnost.

Nije teško zaključiti da je u tim slojevitim zločinima nad civilnim pučanstvom glavna odgovornost na samom vrhu zapovjednog lanca, Glavnom štabu JNA na čelu kojeg je sve do mjesec dana nakon pada Vukovara bio bivši i sada „doživotni“ predsjednik RH-e Stjepan Mesić!?

U tom ciklusu zakulisnih igara s hrvatske strane ispada da je Franjo Tuđman predao Hrvatsko podunavlje Mesiću kada se znade da je svom povjereniku Marinu Vidić Bilom izdao zapovijed da se civili predaju, a vojska neka ide u proboj!? Ova zapovijed je izdana petnaestak dana prije pada Vukovara, koji je da podsjetimo pao točno osamdeset osmog dana od napada.

Čudna li mirisa u Titinim ružama.

Da bi i ovo pitanje bilo tabu tema glupo, šašavo, siroče, kako mnogi tepaju,  Šešelj,  bio je idealan mamac.
Vrhovni zapovjednik JNA u tjedniku „Danas“ od 17. prosinca 1991. godine, Stjepan Mesić je kazao je da mu Beograd nije isplatio predsjedničku plaću za mjesec listopad i studeni 1991. kada su, dakle agonizirali Vukovar, Dubrovnik i paletu gradova oko Hrvatske i Bosansko-Hercegovačke granice!? Ni dandanas, nitko ne vidi, u tom raskoraku javašluka i zapovjedne odgovornosti, nikakve krivnje!?

Zar se ne valja zapitati, tko je smislio i zapovjedio ono što su činile jedinice JNA, tko je taj koji je uništavao civilne objekte , gradove i sela na tako dugoj liniji fronte od Vukovara, preko Bosne do Boke Kotorske!?
Zar se ne pitamo, tko snosi načelnu odgovornost za nedjela i zločine tkz. paravojnih formacija tipa Arkanovaca ( Arkan je po svom rođenju Slovenac, op. a. b. ) Šešeljevaca, Nišlija i inih manipulatora  izumitelja „hrvatoseka“!?

Naravno, da su voždovi paravojnih i samovoljnih četničkih bandi, pa dakle i Vojislav Šešelj, odgovorni, ali ih ni dan danas viši zapovjedni forum nije nikada prozvao zbog počinjenog zločina niti ih je prozivao tijekom Domovinskog rata da to ne čine, dapače, nije im to bilo ni na kraj pameti. Tek godinama nakon rata i iživljavanja nad civilnim stanovništvom poharanih krajeva Hrvatske i Bosne i Hercegovine, počele su stizati prijave Međunarodnom kaznenom sudu. No, nisu to bile brižljive i savjesne prijave već fabricirane stvari kojima su se službene vlasti nastojale oprati, a svoje podložnike otpremiti da se sami vade kako znaju i umiju, najupečatljiviji su slučajevi Darija Kordić i Ante Gotovina, pa neka onda oni plate za počinjene zločine.

Sramotna službena korespondencija na teret hrvatskih generala bila je dobra opomena u ovom postupku. ICTY nije htio nasjesti na još jednu prljavu igru, naravno, pustio je samo probni balun njegovim puštanjem i ovom presudom te dopustio našoj domovini i drugim državama ex. Jugoslavije da sami preispitaju ulogu jugoslavenskog vojnog foruma i drugih službi za slučajeve genocida posebice u Donjem Podrinju i Hrvatskom Podunavlju. Budite uvjereni, ako Šešelj poživi još tri četiri godine, da će on u žalbenom postupku biti osuđen, ali i da je ova presuda međunarodno upozorenje da je krajnje vrijeme da se podigne optužnica protiv onih koji su počinili zločine, koje MKSud nije pripisao Šešelju.

Ovo suđenje šašavom Šešelju nije nešto, kako to mnogi misle i prezentiraju, čemu se treba radovati Zagreb i/ili Beograd. Zločinci će biti identificirani i sigurno će biti kažnjeni i opasno bi bilo bacati strašnu osudu za genocid na bilo koji narod jer Predsjedništvo SFRJ i Vrhovni zapovjednik JNA itekako snosi tu odgovornost. Sve mi govori da će Jugovići „promijeniti prezime“u Genocidoviće.

Presuda Radovanu Karadžiću jasno je očitovanje da su Srbi jedini narod osuđeni za genocid na MKS-u u Den Haagu, a za sada jedino je bosanski Hrvat Dražen Erdemović učinio pokajanje. Takvo što kada su čelnici vlasti u R. Srbiji u pitanju, nije još dugo na vidiku. Tako ovu presudu možemo gledati i kao smjenjivanje Aleksandra Vučića ili u najmanju ruku na bezuvjetne zapovijedi pristupanja Srbije EU-i pa bi mu ovo bilo kao marketing jer su do sada njegove šanse da ostane srbijanski premijer bile svedene na puki slučaj.
Dakle, opet imamo onu narodnu, jednim udarcem-dva zeca.

Riječi suca Antonettia nisu ništa drugo nego okvir za izreku Theodora Roosevelta, sve što se događa u politici ili bilo gdje oko nas, negdje je već isplanirano.
Carla del Ponte je svoje odsvirala upravo optužnicom kontra Šešelja, a kada će naša vlast početi dirigirati i svirati za svoje interese, ne zna se.
Što su sve ovo vrijeme radila tijela kaznenog progona (Državno odvjetništvo u prvom redu,  op. a. b) što su ovih godina radile Vlade RH-e i njeni Premijeri, njeni predsjednici Mesić, Josipović i gdje je sada ta „desnica“ K. G. Kitarović  i njen miljokaz, volim te Hrvatska, kada još nije na vidiku ništa uočiti da žele zaustaviti revizionizam i ekstremizam budući da i dalje smatraju da je vođenje države nečiji marketing pa ne demantiraju vječitu obranu kojom krvnici optužuju svoje žrtve da su krive za zlo, koje su uz to i podnijeli te platili životom!?
Zato nam se i desilo da još nitko nije odgovarao za Velepromet, Ovčaru, Ćelije, Antin, Paulin Dvor, Saborsko, Lovas, Paljuv,  Viduševac, Ervenik, Borovo Selo, Vaganac, selo Kostrići i stotine drugih mjesta!?
Uostalom, naše međunarodno djelovanje i ovaj šou oko Vesne Pusić je samo sarkazam i to je stvar diplomafije, a ne diplomacije, valjda se zato i postupa Zakonom o strancima umjesto Kaznenim zakonom čiju nam primjenu nitko ne priječi niti može priječiti i ne treba čekati opet presudu MKS-a da bi navodno bili konsternirani.

Sigurnosno pitanje najbolje dočarava činjnica da se netko slobodno šeće Sjevernom Korejom, a prvi špijun to ne znade ili krije što je još gore pa dok Lozančić shvati da vrba nije loza, rasuše se bačve.
Zato je u ovom momentu presuda šašavom Šešelju i svojevrstan „The Panama papers“.
Odista nam je svima potrebito kolektivno osvješćenje, a ljubav za domovinu postiže svoje savršenstvo samo u žrtvovanju za opće dobro.

Ante Baraba/Kamenjar.com

[ad id=”93788″]

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Marko Ljubić: Referendum o izbornom zakonodavstvu antisrpski? Pa i treba biti!

Objavljeno

na

Objavio

Ako je Pupovac jedina mjera srpstva, sve što je dobro Hrvatskoj, nužno mora biti – antisrpsko.

Ljudima koji nisu educirani, koji nemaju nužnu razinu znanja za stručno elaboriranje i promišljanje uzročnika državno-društvenih poremećaja u Hrvatskoj i pravaca rješavanja tih poremećaja, primjerice u raspravama o referendumskoj inicijativi za promjenu izbornoga sustava, prilično je lako zauzeti ispravan stav.

Poučak je jednostavan – prati što radi, govori i zagovara Milorad Pupovac i prilično je sigurno dobar izbor raditi suprotno. Grješke nema. Po esencijalnom političkom poslanju Milorada Pupovca, sve dobro i snažno hrvatsko je – antisrpsko.

Tako se Pupovac u intervjuu Večernjem listu histerično okomljuje na Željku Markić i Antu Đapića, na Katoličku crkvu i katolike, a sve završava prijetnjama da će referendumska inicijativa o izmjeni izbornoga sustava uzdrmati same temelje Europe, da je Hrvatska preuzela obveze prema Srbima pred tom Europom, u NATO savezu, te da praktično Pupovčevu politiku štite NATO i EU. Gotovo ispada da će NATO svojim bombarderima štititi Pupovca i bombardirati udrugu „U ime obitelji“ i svakoga tko podrži referendumsku inicijativu.

Pupovac laže.

NATO i EU štite, kao i cjelokupan deklarirani međunarodni poredak, vrhunske zajedničke i univerzalne vrednote svijeta kojemu pripada Hrvatska. Temeljna vrijednost su – politička prava, a temeljno načelo – ostvarivanje jednakosti pojedinačnih političkih prava. To je Hrvatska dužna prije svega osigurati radi svoga naroda i njegovoga razvoja, tek onda radi svijeta kojemu pripadamo, a ovo što Pupovac ima trenutno ozakonjeno nije poštivanje temeljnih političkih prava i načela jednakosti, nego načela povlaštenosti i nejednakosti. A to je po definiciji anticivilizacijsko i destruktivno polazište.

Pupovac i njegovi istomišljenici namjeravaju spriječiti ostvarivanje načela jednakosti političkih prava.

A to se ne smije dopustiti.

Milorad Pupovac ne može biti jamstvo prava hrvatskih državljana srpske etničke pripadnosti

PupovacInicijativa za promjenu izbornoga sustava, a ne samo zakona, jer sustav podrazumijeva i ustavna rješenja, te čitav niz popratnih rješenja, je temeljno i životno bitno pitanje suvremene hrvatske države. To je borba za centralni smisao postojanja hrvatske države. Sve što je loše u hrvatskom državnom, javnom i društvenom poretku uzokovano je lošim izbornim sustavom, jer se njime u državni krvotok uvode slabosti, devijacije preko njihovih protagonista i nositelja, i s druge strane, sve što je dobro u državni poredak se jedino može uvesti – izbornim sustavom. Jer, i dobro i loše rade ljudi, ljudi su kreatori odluka, ljudi preuzimaju državu – preko izbornoga sustava. Država počiva na rezultatima – izbora. To je istodobno uvjerljivo najvažniji lijek za ozdravljenje hrvatskoga društva u doslovno svim segmentima, jer ako se spriječi ulazak dokazano loših ljudi, loših ideja i namjera te navika u državni sustav, a omogući i stimulira ulazak dobrih ideja i njihovih nositelja, država će biti dobra, a time i društvo imati dobre okvire djelovanja i standarde ponašanja, te što je najvažnije – jedinu sigurnu i univerzalno prihvaćenu zaštitu tih dobrih društvenih običaja i standarda.

Temeljna svrha nacionalnih država je preuzeti upravljanje sudbinom i odgovornost za sudbinu temeljnoga naroda.

Temeljni narod u Hrvatskoj je – hrvatski narod.

Nisu nacionalne manjine.

Svaka devijacija, svaka nejednakost u državnom sustavu stoga najviše pogađa i razgrađuje prava većinskog naroda, bez kojega država nije moguća, a proporcionalno tome nejednakost pogađa i manjine, pa je nužan zaključak da je manjina kojoj to odgovara i koja to zagovara – namjerno i ciljano destruktivna i da radi u interesu nekoga tko namjerava oslabiti i uništiti hrvatsku državu.

Taj netko je Srbija.

A manjina Pupovčevi Srbi.

Slijedom toga jasno je da Milorad Pupovac ne može biti jamstvo prava hrvatskih državljana srpske etničke pripadnosti, niti Furio Radin onih talijanske etničke pripadnosti, a da manjinski predstavnici koji svoje osobne ili grupne sinekure predpostavljaju načelima, usmjeravaju svoje manjine u sukob s hrvatskim narodom. Ako oni to ne shvaćaju, to mora spriječiti hrvatska država, a ne podupirati ih u tome. Jamac svih ljudskih prava u Hrvatskoj može biti samo hrvatski narod i njegova jaka i dobra država. Ističući sebe kao jedino jamstvo Pupovac implicira nedostojnost hrvatskog naroda, njegovu genetsku zločestoću i civilizacijsku nezrelost, što je potpuno nedopustivo, na matrici srpske imperijalne politike i povjesnih krivotvorina, pa je stvar elementarne higijene – to mu onemogućiti. Slabeći hrvatsku državu Pupovac izravno nanosi štetu i hrvatskim Srbima, čineći ih trajnim instrumentom Begrada i srpskih prljavih interesa, svodeći njihova univerzalna ljudska i politička prava na instrument beogradske politike, čime ih drži u trajnoj napetosti i latentnom neprijateljstvu s većinskim političkim narodom.

Iscrpljujući se stalnim dokazivanjem pravovjernosti pred manjinama, koju kreatori tih navodnih manjinskih ciljeva nikada neće ocjeniti dovoljnom i dobrom, Hrvatska se ubrzano udaljava od temeljnih interesa svoga naroda i nužno se zbog toga urušava nacionalna državnost.

Sam pokušaj usmjeravanja rasprave o nužnoj promjeni lošega izbornog zakonodavstva u raspravu je li nešto u Hrvatskoj antisrpsko ili nije, zapravo znači ciljano usmjeravanje i zadržavanje Hrvatske u položaju srpske mentalne i političke kolonije, pri čemu to što je „srpsko“ postaje ključni kriterij hrvatskog državnog djelovanja. To samo pokazuje koliko je dubinska izmjena cjelokupnoga sustava društvenih standarda u Hrvatskoj nužna, a to se ne može ni započeti raditi bez promjene načina na koji se biraju ljudi koji donose državne odluke u Saboru.

Želi se prebrisati sve od 1990. do danas

Rasprava je li inicijativa za promjenu izbornoga sustava antisrpska ili nije, zapravo manipulativno usmjerava najvažniju raspravu u Hrvatskoj danas, na stanje iz 1989. godine, nastojeći prebrisati sve što se dogodilo nakon toga, pa i sam nastanak hrvatske samostalne države i brutalnu srpsku agresiju, koju je ovih dana eksplicitno osporavajući prijedlog Zakona o braniteljima, prvo Vučić, a odmah nakon njega Pupovac, član vladajuće koalicije u Hrvatskoj proglasio – propagandom. Tko pažljivo osluškuje i analizira Pupovčeve političke postupke zadnjih dvadesetak godina i nametnute polemike o simbolima i povijesnim prijeporima, vidjet će se da je gotovo u potpunosti sve što se događalo od 1990. godine do danas, praktično prebrisano, a sva su se državno-pravna i politička pitanja vratila na stanje od prije prvih demokratskih izbora i proglašenja samostalne Republike Hrvatske.

Očito je Hrvatska dopustila Srbiji i njenim satelitima u Hrvatskoj prvo zanemariti, a potom gotovo zaboraviti na službenoj ravni zastrašujuću namjeru, zla, zločine i pokušaj uništenja hrvatskoga naroda koji je završio vojnim neuspjehom. Zato se danas koristeći katastrofalne slabosti države generirane prije svega izbornim sustavom, nastoji vojni neuspjeh i njegove posljedice izbrisati iz javne memorije, stvari vratiti na stanje prije srpskoga nesupjeha, nametnuti rasprave o Drugom svjetskom ratu i krivotvorenoj hrvatskoj zločestoći, te na političkom i društvenom planu završiti ono što nije uspjelo vojnim putem. Tko to ne vidi – slijep je potpuno, a za to ne treba prozivati Pupovca i Srbiju, niti antifu u Hrvatskoj, jer su procentualno i stvarno beznačajni s regularnim izbornim sustvom, nego rukovodstvo hrvatske države i sve politike, pojedince i društvene skupine koje mirno to gledaju i sudjeluju u tome.

Neoprostivo je da inicijativu za promjenom izbornoga sustava nije pokrenula vlada Republike Hrvatske ili predsjednica Republike, jer prvima je to izravna zakonska obveza i politički prioritet prvoga reda za što imaju operativne državne instrumente, a Predsjednici je to ustavna obveza, jer je dužna štititi i promicati nesmetano funkcioniranje ustavnoga poretka Republike Hrvatske. Ali, nije problem Željke Markić ili udruge „Uime Obitelji“ to što vlada i predsjednica Republike šute o tome, niti je to problem Ante Đapića.

Hrvatski izborni zakon nužno treba mijenjati na način – donošenja potpuno novoga zakona i to po svim temeljnim elementima.

A da bi to bilo dobro, efikasno, trajno valjano, nužno je istodobno mjenjati dio ustavnih normi koje usmjeravaju usprkos temeljnim udrebama istoga toga Ustava, zakonska rješenja u pogrješnom i destruktivnom pravcu.

Nužna je promjena izbornog sustava, a nezakona

Dakle, u ovome trenutku nužno je govoriti o promjeni izbornoga sustava, a ne izbornoga zakona, jer je zakon uži dio i njegovom promjenom ne može se postići željeni cilj, niti je moguće tu promjenu dubinski napraviti bez promjena nekoliko ustavnih odredbi. Bez toga bi svaka referendumska inicijativa bila lošija nego šutnja, jer je jedini preostali instrument u trenutku potpune paralize političkog i državnog poretka, za spas hrvatske državnosti – referendum, ili kolokvijalno, poziv u pomoć hrvatskoga naroda. Referendum se ne iskorištava za površne i nebitne popravke niti za bildanje osobne političke važnosti, jer je to vrhunski akt aktiviranja nacionalne energije, koja se rijetko može uspješno i efikasno postići, pa mu mora biti primjeren i rezultat. Iskoristiti stoga referendum samo kao isprovociranu i ljutitu rekaciju na višegodišnje divljanje Pupovca i klasične pete kolone u Hrvatskoj, kao, iako razumljivu, ali nerazumnu osvetu, bila bi katastrofalna pogreška. Izborna prava nacionalnih manjina su samo posljedica dubinskih poremećaja, slijepo crijevo koje će nestati dubinskim promjenama. Otklanjanjem toga slijepoga crijeva, dobit će se trenutna zadovoljština, ali ništa se bitno neće promijeniti.

Za to najavljena referendumska inicijativa mora imati za projektni cilj zakonsko i praktično izjednačavanje ostvarivanja političkih prava svih hrvatskih državljana. Sve drugo bi bilo pogrješno. Pa neka o taj cilj Pupovac i njegova satelitska antifa na čelu s profesoricom Barić lupaju glavom i neka po Srbiji i Europi traže saveznike koji će poduprijeti zahtjeve za – nejednakošću.

Izborno zakonodavstvo mora počivati na nekoliko temeljnih i posve jasnih teorijskih i pravnih univerzalnih načela:

Prvo, svaki hrvatski državljanin mora imati i moći ostvarivati jednaka politička prva.

Drugo, tek na ozakonjeni model primjenjene političke jednakosti svih državljana Republike Hrvatske primjenjuju se korektivni elementi koji pospješuju primjenu temeljnoga modela, kao što su preferencijalna prava, obavezno glasovanje i čitav niz drugih modela kojima se ubrzava efikasnost političkog sustava zemlje. Valja naglasiti da je obavezno glasovanje u ovome trenutku možda uz primjenjenu političku jednakost ponajvažniji temeljni uvjet zbog nevjerojatne neravnoteže u medijskom prostoru. Oavezno glasovanje i masovan izlazak na izbore je jedini lijek protiv besramne pristranosti većine medija, jer je pogrješno uzimati kao neuptinu činjenicu da mediji presudno utječu na opredjeljenje birača na biračkom mjestu.

Ne.

Medijska manipulacija je prvenstveno ubitačna u obeshrabrivanju ljudi za izlazak na izbore promičući negativnu percepciju i pristup – ništa ne valja, svi su isti, ništa se ne može promijeniti; čime se izborno tijelo svodi na najuži teren u kojemu i antifa i Pupovac imaju realne izglede preuzeti državu.

Zbog toga je ozakonjivanje obveznoga glasovanja rješenje za stvaranje objektivnih i poštenih preduvjeta za izborni postupak. Medijskom manipulacijom se rijetko koga može preodgojiti do razine promjene vrijednosnih stajališta, ali može se pokolebati izlaznost stvaranjem javnih trendova kojima se podređuju nesigurne osobe. A nesigurnost se proizvodi sustavno i godinama.

Treće, ta jednaka politička prava podrazumijevaju da nema separiranih skupina, počevši od dijaspore, nacionalnih manjina, do umjetno smišljenih regionalnih podcjelina kojima se politički identitet dajes deset izbornih jedinica u izbornome zakonu. U izbornom zakonodavstvu polazni i jedini politički identitet može biti samo jedan – cjelokupan hrvatski narod i jedinstvena, nedjeljiva i snažna nacionalna država. Današnji izborni sustav, s deset izbornih jedinica i posebnom jedinicom za nacionalne manjine, te pogotovo listom za dijasporu, zapravo pristaje na posljedice pogubnih antihrvatskih politika XX. stoljeća, koje su doslovno uništavale hrvatsku državnost u samim začetcima, što ubijanjem stotina tisuća ljudi nakon Drugog svjetskog rata, što progonima i ubijanjem do devedesetih godina, što mekim iseljavanjem i trajnim slabljenjem biološke esencije hrvatske državnosti, internim unutarhrvatskim pomjeranjem stanovništva po političkom principu, što je sve rezultiralo – razbijanjem nacionalnog identiteta i otimanjem političkih prava polovici hrvatskoga naroda. To se odmah mora vratiti i tako poništiti posljedice tih katastrofalnih politika. To je morao biti prvi, nulti cilj tek uspostavljene hrvatske države, a nije urađeno do danas.

Model dezintegracije hrvatske državnosti

Deset izbornih jedinica su također model dezintegracije hrvatske državnosti, jer su te jedinice zapravo umjesto snažnoga jačanja jedinstvene hrvatske države, svojevrsne državne nacionalne kralježnice, tu kralježnicu lomile na deset dijelova, često posve nefunkcionalnih, a nacionalnu politiku i temeljne državne političke interese i razvojne ciljeve svele na – komunalna pitanja, s jasno uočljivim i stimuliranim sindromom sukobljavanja hrvatskih regija s nacionalnom državnošću, pa je to plodno tlo za jačanje svih vrsta destruktivnih utjecaja do klasičnih separatističkih težnji kao u slučaju IDS-a. U povijesnom kontekstu, s pogubnim utjecajima na Hrvatsku koji nikada nisu prestali, ali i u funkcionalnom smislu i realnim okolnostima danas u samoj Hrvatskoj gdje se ti pogubni utjecaji osmišljeni izvan Hrvatske i operativno razvijaju i jačaju, to je uvjerljivo najpogubniji model razgradnje Hrvatske. Pokušaj predstavljanja toga modela kao nekakvoga približavanja nacionalnih politika interesima lokalnih sredina i regija je potpuna suprotnost upravo tome cilju. Na taj način se slabi sinergijska moć i potencijal samih regija i potiče nepovjerenje u – hrvatsku državu bez koje ni jedna regije ne može iskoristiti svoje ukupne potencijale. Zato je nemoguće postići potrebne efekte razvoja i trajnoga jačanja hrvatske državnosti jačanjem perifernih mogućnosti kroz izborni zakon, a na tome graditi politički poredak – pogubno. Temeljni zahtjev mora stoga biti jačanje nacionalne državne vertikale, a to se može postići samo – ozakonjivanjem jedne izborne nacionalne jedinice.

Samo na taj način.

Jer, taj način je jedini model putem kojega se može stvarno reintegrirati ukupan hrvatski politički narod u politički poredak zemlje, to je jedini model na kojemu svaki pojedinačni glas ili političko pravo hrvatskoga državljanina može biti i sa stajališta pristupa izbornom procesu i sa stajališta rezultata pojedinačnoga glasa na saziv Sabora, jednako; pa je nemoguće osporiti takav nacionalni cilj bilo kakvim manjinskim ili europskim argumentima ili pravima.

Iznad ostvarenoga prava jednakosti nema starijega – prava.

Zakoni koji to ne priznaju, nisu dobri zakoni.

Zbog toga je prvorazredni prioritet inicijativu o pokretanju referenduma za promjenom izbornoga sustava tematski definirati na polazištu mjerljivoga i egzaktnoga ostvarivanja potpune jednakosti političkih prava svih hrvatskih državljana. To mora biti projektni cilj, a ostalo će uraditi stručnjaci, kojih ima više nego dovoljno, a nisu impresionirani Pupovčevim ili antifa „argumentima“.

Marko Ljubić/HKV

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Višnja Starešina: Podmeće li OSA Hrvatima ili Hrvati Hrvatskoj?

Objavljeno

na

Objavio

Gledajući ovih dana kako hrvatsko državno vodstvo dobiva pljuske s istoka i zapada, sjevera i juga, nostalgično se prisjećam rujna 1995. godine. Zašto baš rujna 1995. godine?

Ne samo zato što je te jeseni hrvatska država, nakon proljetnog oslobodilačkog Bljeska, ljetne Oluje i kasnoljetnog Maestrala u zapadnoj BiH, djelovala samouvjereno i pobjednički. A pobjeda uz demonstraciju snage i samosvijesti uvijek daje dobar osjećaj.

Sjećam se te jeseni 1995. godine prvenstveno zbog veličine izazova i hrvatskih odgovora na njih. Tada su, naime, uz hrvatsko sudjelovanje, u ovom dijelu svijeta postavljeni temelji nove runde novog svjetskog poretka nakon okončanja hladnog rata: hrvatske su vojne pobjede bile uvod u daytonski mir, SAD je započeo svoje profiliranje kao svjetske supersile i glavnog sigurnosnog menadžera Europe, Rusiji je ponuđeno časno sudjelovanje u održavanju mira, a EU je ostalo da plati račun nakon iskazane političke i vojne nemoći.

Pobjednička taktika

U tom procesu, u koji su bili uključeni najveći igrači svjetske politike, Hrvatska je mogla najesen u Daytonu i prokockati svoje ljetne pobjede. Mogla je izgubiti, na primjer, da je predsjednik Tuđman u trenutku vojne nadmoći išao oružjem vratiti Podunavlje, da nije poslušao SAD i zaustavio vojsku pred Banjom Lukom, da je zbog bosanske Posavine napustio pregovore u Daytonu, ili da je nakon što su Srbi u Daytonu dobili Republiku Srpsku izišao iz Washingtonskog sporazuma o Federaciji BiH i zahtijevao povratak hrvatskog entiteta Herceg-Bosna…

Ali mogla je izgubiti i da je Tuđman čekao da SAD ili EU ili Rusija odrede što je hrvatski interes, da do posljednjeg trenutka nije taktizirao s realnom vojnom prijetnjom na liniji okupiranog Podunavlja, da nije inzistirao da ga integrira američki general…

Izvjesno je da su se neke stvari mogle i dogovoriti i bolje i preciznije, primjerice odredbe Washingtonskog sporazuma o bošnjačko-hrvatskoj Federaciji BiH, da ga se moglo bolje ugraditi u Daytonski sporazum… Ali to je naknadna pamet.

No ono zbog čega se ovih dana s nostalgijom sjećam te jeseni 1995. godine odnosi se prvenstveno na postojanje vlastite politike i čvrsto definiranog vlastita državnog interesa u uvjetima kada se kod nas i oko nas mijenja svijet. A (i) ujesen te 1995. godine predsjednik Tuđman je znao koji mu je strateški cilj, što je moguće postići u danom trenutku i uz koje saveznike je to moguće.

Cilj je bio: zaokružiti hrvatsku državnost mirno reintegrirajući Podunavlje, osigurati hrvatskoj politici prostor za konstitutivno sudjelovanje u budućoj političkoj konstrukciji BiH i okrenuti Hrvatsku zapadnim integracijama.

Da je u tom trenutku tadašnji hrvatski ministar obrane Gojko Šušak otišao potajno ruskom ministru obrane Pavelu Gračevu tražiti da mu osigura opstojnost hrvatskog entiteta Herceg-Bosne, ovaj bi ga vjerojatno rado primio, sve mu obećao i još ga nagradio čak i ozbiljnom pinkom na nekom računu na nekim otocima.

Ali Šušak je strateško partnerstvo (iz)gradio s američkim ministrom obrane Williamom Perryjem, koji je tražio ukidanje Herceg-Bosne. Jer je znao da bi Gračevljeva Herceg-Bosna, bez slobodne Hrvatske, bila – Herceg-Jugovina.

Dok ovih dana gledam kako Andrej Plenković i Kolinda Grabar-Kitarović na čelu hrvatske države, članice NATO-a i EU-a dobivaju pljuske s istoka, zapada, sjevera i juga, čak me i ne brinu uopće trenutačni djelitelji tih pljusaka.

Brine me i pitam se postoji li u državnom vrhu netko tko zna kud plovi ovaj brod? Nije me briga hoće li Miro Cerar doći u Zagreb. Mene brine što se nakon izlaska iz arbitražnog postupka o Piranskom zaljevu hrvatska vanjska politika cijelo vrijeme pravila kao da to više nije naš problem, pustivši Sloveniju da na vlastitoj prijevari izgradi prednost u sporu.

Pupovčev kontrolni paket

Briga me i hoće li Aleksandar Vučić doći ove jeseni u Zagreb. Mene brine što Aleksandar Vučić preko Milorada Pupovca drži kontrolni paket dionica u hrvatskoj Vladi, u trenutku kada se vodi pravi rat za novi poredak na jugoistoku Europe, u koji su uključeni i svi regionalni i najveći svjetski politički igrači, uključujući SAD, Rusiju, Njemačku, Kinu…

Ne čudi me da je pretežito bošnjačka OSA snimala hrvatske političare i poslovne ljude, kako iz BiH, tako i iz Hrvatske. Iako dobro znam da i kod sebe imaju zbilja štošta za snimiti. Iako mi izgleda kao da je iza OSA-e ovaj put bila neka mnogo veća životinja. Ista ona koja je, čini mi se, bila i iza SOA-e kad su snimljeni slovenski predstavnici kako varaju u arbitraži.

Ali ja se pitam je li istina ono što OSA kaže da je snimila? Je li istina da političko vodstvo Hrvata iz BiH, u “dealu” s hrvatskim biznismenima i političarima, ispod žita, preko energetskih aranžmana s Rusijom, vraća Hrvatsku u balkanski regionalni savez?

Očekujem da te odgovore zatraži i razjasni premijer Plenković nakon povratka iz New Yorka. A dotad se želim nadati da je OSA sve loše snimila. Ili da je dobro montirala. Da je sve to samo Izetbegovićeva podvala. A ne Čovićeva (ras)prodaja posljednjih ostataka one pobjede iz jeseni 1995., uz asistenciju hrvatskog državnog vrha.

Višnja Starešina / Slobodna Dalmacija

Izetbegovićev specijalni rat protiv Hrvatske

facebook komentari

Nastavi čitati