Pratite nas

Kolumne

Preuranjena inauguracija prve Predsjednice RH vs. Elizabeta (kao „Agata“) i Zoki (kao “Gargamel”)

Objavljeno

na

11

Ovdje ne namjeravam komentirati cijeli događaj, nego samo neke elemente koji su me ozbiljno zabrinjavali i prije same inauguracije, a o kojima sam pisao na drugom mjestu (http://blog.vecernji.hr/konceptualna-kirurgija/auguro-ili-kako-ce-letjeti-ptice-6306). U cjelini događaj je ispao solidan i uravnotežen. Činjenica jest kako je prva Predsjednica RH izabrana na izborima, tj. rezultati su potvrđeni, a od danas je i inaugurirana. Također je činjenice kako će na dužnost stupiti tek 19. 02. 2015., a mandat će joj trajati pet godina, tj. kako nam je to lijepo izračunala sutkinja Omejec do 19. 02. 2020.

Elizabeta (s HTV-a) kao “Agata” (iz Štumfova)

Kako sam događaj pratio na malim ekranima, komentirat ću prijenos s javne televizije kojim je suvereno gospodarila Elizabeta Gojan u svom najboljem izdanju. Dala je sve od sebe. Nisam vjerovao da u sebi skriva toliko talenta. Također i toliko neznanja, nestručnosti i zluradosti čime me, više nego izgledom, podsjetila na „Agatu“ („Hogatu“), Gargamelovu prijateljicu iz poznatog animiranog filma „Šrumfovi“. Ovome u prilog mogu navesti nekoliko argumenata. Na žalost nemam snimku njezinih izjava, niti Agatinih, ali mislim kako sam bilješke vodio podosta precizno. U uvodnoj emisiji doslovno je po svakoj temi bila činjenično ispravljana od strane gostiju. U jednom trenutku pridružila joj se kako ju je sama Gojan poluironično nazvala „jedna od najboljih novinarki HTV-a“, T. Munižaba, koja je takoreći upala Gojan u najavu počinivši pogrešku tvrdeći kako se u publici nalazi „900 privilegiranih“, umjesto „900 pozvanih“ gostiju.
Prvo je započela temu lente pri čemu je pokazala nevjerojatno neznanje i nestručnost. U raspravi je dovela samu sebe pred premise iz kojih bjelodano slijedi kako su prethodna dva predsjednika odbijanjem nošenja lente tijekom inauguracije bjelodano kršili zakon. No, to nikako nije smjela zaključiti, prije svega s obzirom na bivšeg predsjednika Mesića s kojim je proputovala pola svijeta pri čemu su troškovi njezinih putovanja u njegovom mandatu zasigurno bili veći od 600.000 HRK što me elegantno vodi k sljedećem propustu.
Naime, zatim je tvrdila kako je 600.000 HRK za inauguraciju rasipništvo i u neskladu s politikom štednje koja je najavljena u kampanji. Propustila je napomenuti kako su i prethodna dva predsjednika potrošila istu količinu novca, ali na sreću gošća ju je ispravila. Gojan bjelodano nedostaje elementarno ekonomsko znanje ako misli da se ista inauguracija za tu količinu novca mogla dobiti prije pet godina i danas prije svega s obzirom na porast cijena.
Sljedeći propust bio je izraz „takozvani Grički top“. Nisam siguran što je tu „takozvano“? No, nezanje po pitanju oružja oprostivo je bez daljnjeg. U tom trenutku više nisam mogao gledati kako se Gojan ponižava, kako toga nije svjesna, kako je gostima u studiju neugodno, pa sam na trenutak okrenuo na RTL gdje je novinarka Pastorčić „uspinjaču“ nazvala „žičarom“. Dakle, niti na drugim televizijama nije bilo puno bolje. Navodno je NOVA TV imala najkvalitetniji prijenos i komentare, no nisam ju pratio.
Temeljem rečenog Gojan osobno treba odgovarati najmanje zbog neprofesionalnosti, a zatim i osoba koja je odobrila da ona bude voditeljica studijskog dijela prijenosa inauguracije. Materijala je više ne dostatno.

Inauguriracija prve Predsjednice RH

Prisega, potpis i proglašenje protokolarno su bili u redu. Govor pobjednice Predsjedničkih izbora 2014.-2015. bio je okružen pokušajem skladnog uravnoteženja između povijesti i budućnosti. Sjećanje na žrtve svih koji su dali život za Hrvatsku kroz povijest primjer je takve povijesne napomene, dok je okrenutost budućnosti kroz mlade primjer napomene o budućnosti. U tom okviru smješten je glavni dio govora o sadašnjem trenutku kroz koji su isprepletene ključne točke.
Među istima osobno bih izdvojio sljedeće: socijalno najugroženiji, mladi koji napuštaju RH, pronatalitetna politika, loše gospodarsko stanje, promocija malog i srednjeg poduzetništva, nova radna mjesta i antikorupcija.
Osobno mi je za oko zapelo stršeće priznanje vlastite pogrešivosti, obećanje o tome kako će pogreške priznavati i nastojati ispravljati. To je poruka ne samo prosječnom hrvatskom politikantu, nego i bezgriješnim poslovnim ljudima, članovima sudbene vlasti, pa na koncu i svima nama. Naime, ta napomena bila mi je simpatična koliko i davanje par kuna maškarama na Ilici za što nisam siguran je li slučajno ili iscenirano.
U još širem kontekstu pri čemu se u središtu nalazi formalna procedura, u malo širem krugu dolazak, govor i odlazak s pozornice, stoje popratni sadržaji. Evo, vele mi stručnjaci kako je plotun odrađen bezprijekorno. Dakle, bravo za HV. Također me iznenadila Sabljak s vrlo dobrom izvedbom. Joško Ševo na trenutke je toliko pretjerivao da se činilo kako parodira što mu zasigurno nije bila namjera. Despot je bio klasičan kako sam i očekivao. No, izvedba gospođe Šverko, koja je sve skupa spasila, bila je izvrsna usprkos pomalo čudnovatom aranžmanu. Uz to, zborovi su odradili stvar na razini i profesionalno.

Milanović (iz Vlade) kao “Gargamel” (iz “Štrumfova”)

Glasno negodovanje okupljenih na spomen Mesića i Josipovića krajnje je neprimjereno i nekulturno, ali ništa manje neprimjereno i nekulturno nego što je to bilo Milanovićevo usamljeno provokativno aplaudiranje. Ako se Elizabeta pojavila kao „Agata“, tad je Zoki bez imalo dvojbe bio ljut kao „Gargamel“. Uz to, nisam siguran je li čestitao ili ne inauguriranoj Predsjednici, ali ako nije, onda je to nacionalna sramota. Zanimljivo je kako oba postupka Milanovića spadaju u krajnju nepristojnost i neukus, ravnima onima Gojan iz uvodne emisije i iz uvoda ovog teksta. Čovjek bi pomislio kako su u dosluhu.
Tako je cijela inauguracija bila zaokružena neprofesionalnošću, nekulturom i nestručnošću, kako i doliči HTV-u. Manje od toga nisam niti očekivao, jer to je bila prilika da najjači medij u državi pošalje poruku preuranjeno inauguriranoj Predsjednici RH i bogme ju je odaslao, primitivno, seljački, oštro, nekulturno i uvredljivo.

[ad id=”40551″]

Piše: Kristijan Krkač

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Josip Jović: Nekad je bio Goli otok

Objavljeno

na

Objavio

Jedna ljudska sudbina bolje objašnjava prilike i klimu nekog vremena od suhoparnih, brojkama nabijenim povijesnih analiza.

Jedna od takvih sudbina zapisana je u upravo na Pravnom fakultetu u Splitu, pred prepunom velikom dvoranom, promoviranoj knjizi Jakoslava Davida Rojnice “Ja sam 6387”, u kojoj on u trećem licu piše o svom suđenju i zatvaranju na zloglasnom Golom otoku.

Ne, nije, ako ste pomislili, Rojnica informbiroovac. On je rođen 1956., iste godine kad je progon “staljinista” Staljinovim metodama bio završen, a Tito otoplio odnose sa SSSR-om. No, osuđenici su tamo i dalje pristizali sve do 1988. godine. Neki zbog kriminala, a neki zbog delikta mišljenja, piše Josip Jović / Slobodna Dalmacija

Rojnica je optužen i osuđen (zajedno s Mirkom Rajčićem, Markom Juranovićem i Fabijanom Dumančićem) na tri godine zatvora zbog navodnog podrivanja sistema, rušenja Jugoslavije i odvajanja Hrvatske, a jedini dokazi za tu urotničku djelatnost bilo je posjedovanje lista “Nova Hrvatska” i još neke nezgodne literature.

Imao je samo dvadeset dvije godine, u istrazi je proveo šest mjeseci, podvrgavali su ga elektrošokovima, doveli ga na rub smrti kad mu je postalo svejedno hoće li živjeti ili umrijeti. Trajno mu je uništen dio života, one možda najbolje godine. Prekinuo je studij prava, koji nikada neće nastaviti.

U zatvoru se našao u društvu okorjelih kriminalaca, koji ga nisu maltretirali kao što oni znaju raditi, i to samo zato što je bio pismen pa im je pisao molbe i žalbe.

Kaže kako su mu molitva, vjera u Boga, majčini i sestrini posjeti bili jedina pomoć, utjeha i nada. Danas je pun opraštanja i razumijevanja, miran i bez imalo osvetničkoga u sebi. Pod inicijalima je čak sakrio i imena onih koji su ga teretili da bi spasili sebe.

“Ja sam 6387”, kao i brojne druge knjige, zapisi, sjećanja itd., snažan je odgovor učestaloj tezi kako smo živjeli u socijalizmu s ljudskim likom i u pravednoj državi, kako je čak nekada bilo bolje, kako su priče o progonima samo propagandne nacionalističke bajke.

Nekad je, međutim, bio Goli otok. Na promociji je povjesničar Josip Jurčević temeljem vlastitih istraživanja iznio podatak kako je od 1945. do 1950. bilo trideset tisuća političkih procesa te kako je sto tisuća ljudi osuđeno iz političkih razloga. Sve je bilo po zakonu, samo što su zakoni bili u službi režima, u službi ideologije i jedine partije.

Posljednji politički zatvorenik na Golom otoku, spomenuo je Rojnica, došao je tamo 1983. i ostao sve do 1988. godine, a njegov krimen bila je parola “Živjela Hrvatska”, koju je napisao na nekom zidu. Takva kazna, ako je vjerovati nekim najavama novog kaznenog zakona, čeka onoga tko napiše ili uzvikne “Za dom spremni”!

Moderni tzv. antifašisti priznat će eufemistički kako je Goli otok bio “greška”, ali im Bleiburg nije bio niti greška. Jer, valjda, na otoku su stradali njihovi.

Foto Vojko Bašić / HANZA MEDIA, Reuters

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Hitrec: Mutikaša J. Pavičić vrijeđa sve i svakoga, a Stepinca naziva politički insuficijentnim jadnikom

Objavljeno

na

Objavio

Magle, dugotrajne magle sve do podne. Lako se u njima izgubiti, ne samo guskama. I priča o Agrokoru zamagljuje se s mnogih strana, premda su Kulmerovi dvori na uzvišenom položaju gdje sunce dopire puno ranije nego u prigorskim nizinama. Ondje su s prvim tracima zore, praktički još po mraku, ušli policajci i novinari koje je DORH prve obavijestio, po već ustaljenom običaju da se velike predstave uhićenja odvijaju pred okom kamere i očima televizijskih gledatelja. Kulmerovce nisu pronašli, ali su negdje blizu u Šestinama zgrabili oberšefa svih Todorićevih novčanih vragolija, koji ima dragocjene podatke i s njima u džepu može se lahko nagoditi, jer sloboda nema cijenu.

Odluka je očito donesena u suradnji duboke i plitke države, jer obje imaju prste u pekmezu i sada bi vrlo rado da proces bude vođen tako da se ne otkriju ključni igrači koji su godinama žmirili ili pogodovali maestralnom carstvu usred Republike, velikom gospodarskom feudalcu koji je imao u džepu hrvatske političare i utjecajne javne djelatnike, pri čemu je zapošljavanje njihove djece samo manji, izvanjski i poznati način humanoga korumpiranja elite, gdje svjetonazori i ine pripadnosti nisu imale bitnu ulogu.

Todorić uvijek može reći, i istina je, da je zapošljavao i obične, tzv. male ljude, njih stotinu tisuća ako se računaju i obitelji, i da je unatoč bijednim plaćama koje im je davao, taj posao bio za ljude spas u krizi koja je drmala Hrvatsku, i ne samo Hrvatsku. No, krčag ide na vodu dok se ne razbije, pa je na kraju veliki latifundist ugrozio ionako krhko hrvatsko gospodarstvo, pretvorio se u blogera, a državne institucije koje su trebale nadzirati odmetnutu paradržavu vrište jedna na drugu i prave se blesavima.

Ivica Todorić

A kako velikim magnatima služe revizorske kuće, valjda je i vrapcima poznato. U jednom zagrebačkom kazalištu upravo se priprema, dok ovo pišem, predstava Gogoljeva „Revizora“ koja, ne samo po naslovu nego i atmosferi iz ruske provincije Gogoljeva doba sjajno odgovara današnjem hrvatskom trenutku, to jest trenutku europske provincije Hrvatske koja je izložena unutarnjim rastakanjima i vanjskim smicalicama na koje ne zna odgovore ili se panično dovija s vjerom u naš talent za improvizaciju.

Uhićenja agrokorovaca vjerojatno su dar koji državni odvjetnik Cvitan nosi u Rusiju, u sastavu ili nezavisno od sastava delegacije predsjednice RH koja ima vrlo tešku zadaću da šarmira Putina i rusku vrhušku, u okolnostima koje nadilaze gospodarsku i financijsku temu, to jest već su odavno poprimile golu i nimalo bezopasnu političku dimenziju. Štošta je tu na stolu i ispod stola od trenutka kada se veleposlanik Azimov navukao svečanu vojnu odoru i progovorio o Agrokoru, dok hrvatski veleposlanik u Moskvi nije rekao ni riječi, a nije ni mogao jer ga nije bilo. Dvije godine nismo imali veleposlanika u Rusiji, što je gotovo nevjerojatno, a mnogo, mnogo više godina odnose s Rusijom temeljito smo zanemarivali – baš u vrijeme kada je definitivno opet postala supersilom.

Kako izgleda sada taj koloplet nesretnoga zaborava i što je sve u loncu? Je li Todorićevo zaduživanje kod ruske Putin2državne banke samo neoprezan potez ili je povučen uz savjetnike koji su imali zlu namjeru – znajući stanje u Agrokoru – učiniti Hrvatsku barem (za početak) malo zavisnom od Rusije i otvoriti ruskom medvjedu prostor u koji još nije ušao, za razliku od „regiona“ gdje se dobro plasirao i praktički ima pod nadzorom lijep dio teritorija. Izjava da je hrvatska država dužna ruskoj državi, jer je navodno Hrvatska nacionalizirala Agrokor, bjelodano govori o razini na koju je podignuta afera i svakako je ruski as iz rukava kojemu će biti teško doskočiti, premda je riječ o smicalici. Usporedno, u Poljsku je otišao hrvatski kontingent pod vodstvom SAD, noseći sa sobom bitnicu višecijevnih lansera raketa, a ni hrvatska potpora (podržavam) mirnoj reintegraciji okupiranih područja u Ukrajini ili barem potpora sporazumu iz Minska (nije šija nego vrat) svakako nije laka točka u posjetu predsjednice Rusiji – posjetu koji je Putin tako demonstrativno osobno najavio, u čemu pozorni analitičar prepoznaje nervozno kuckanje prstima po stolu i želju za cjenkanjem. Kako god bilo, dobro je da su s Rusijom opet uspostavljeni diplomatski odnosi, makar u složenom trenutku, kao što je dobro da se opet uspostavljaju kulturne veze koje ne bi trebale ostati na razini gostovanja zbora Crvene armije u Zagrebu, to jest trebale bi biti posve drukčije. U Rusiju (staru) treba poslati Ivicu Buljana, šefa drame u zgb. HNK koji je u trenutku skidanja Titove ploče divljao pod sovjetskim i jugoslavenskim zastavama.

Tito – konačni pad

Kad smo već kod Tita: u subotu je u zagrebačkom Studentskom centru pred krcatom dvoranom prikazan pedesetminutni dokumentarni film o konačnom padu i Tita i njegove ploče, koja je na užas i sramotu samostalne hrvatske države nježno održavana dvadeset i šest godina, nakon što je u komunističkoj Jugoslaviji stajala ondje od 1946. Premda i sam imam prste u nastajanju toga filma, ili baš zato, moram posve subjektivno i objektivno reći da je Sedlarov film odličan, sveobuhvatan i odgovoran prema povijesti: naime, trebalo je poradi potomaka zabilježiti kamerom tko je sve sudjelovao u prekidu dugogodišnje farse, pa je snimljena i sjednica povjerenstva za imenovanje trgova i ulica pod predsjedanjem Zlatka Hasanbegovića, i sjednica Gradske skupštine koja je donijela odluku, podsjetilo se na one koji su još u devedesetima nastojali maknuti tu blasfemiju, kao i na jedanaest godina duge napore Kruga za trg (Maja Runje, Zdravka Bušić, Ante Beljo…), u kameru su govorili Čičak, Budiša, Banac itd., utkane su snimke protuprosvjeda crvenih u režiji Pusića i sličnih, ali je dan i povijesni prikaz Titovih monstruoznih zločina koji su ga uvrstili na visoko mjesto masovnih zločinaca u dvadesetolm stoljeću (i šire).

Koliko znam, film će biti prikazan na Bujici, a trebao bi biti, da nije kako jest, i na svim televizijama, ali i u srednjim školama. Doista, tek skidanjem ploče maršala završena je jedna epoha. Što ne znači da ostatci ostataka titoljubaca nisu ostali i izviruju ispod kamena, u što sam se i sam uvjerio nakon projekcije filma kada su mi prišla tri inicijativna mlada čovjeka, vrlo srdita, i govorili u smislu „da su tada , u Titovo doba, radile tvornice“ i slično. Bilo mi ih je žao, tko zna gdje su i kako indoktrinirani, a barem su u filmu mogli vidjeti one druge tvornice, tvornice smrti u kojima je zaglavilo pola milijuna ljudi, uglavnom Hrvata… Nego, tri su bila, kako rekoh. Eto se opet formiraju trojke po starim komunističkom receptu.

Povijesna istina

Ima podosta rezona u onome što je napisala skupina intelektualaca, to jest da je cenzura mišljenja o (nedavnoj) povijesti štetna i neprihvatljiva. No, crveni kolumnisti odmah su pokušali okrenuti na svoju stranu, vrlo lukavo plasirajući da se slažu s potpisnicima, pa se odmah bacili na Deklaraciju o domovinskom ratu koja je valjda samo jedno „mišljenje“ o bliskoj povijesti, što nije drugo do pokušaj negiranja istine o agresoru (agresorima) na Hrvatsku. I to u dnevne svrhe, budući da su Vučić i Pupovac svaki iz svojega rova, odnosno zajedničkog, udarili po prijedlogu Zakona o braniteljima koji se uvodno poziva upravo na spomenutu Deklaraciju, naravno. Tako crveni „analitičari“ – osim toga u strahu da i njihovi voljeni simboli budu zabranjeni kao i ostali totalitarni-naoko pristajući uz spomenuti tekst intelektualaca – mute vodu i odvode ju u svoju septičku jamu. Zato treba biti posve jasan: postoji povijesna istina i ona se zasniva na dokumentima koji se ne mogu drukčije tumačiti. Nedavna povijest posve sigurno nema više istina, a ako u dalekoj povijesti zbog nedostatka dokumenata može ponegdje biti spora – o ovoj bliskoj nema sumnje. Nije tu riječ o „propisivanju istine“, nego je (kao u pitanju Deklaracije o domovinskom ratu) riječ o zapisivanju istine kako klatež ne bi protokom vremena krivotvorila povijest, što i danas čini i što joj je zadaća.

Jurica Pavcic

Elem, jedan od tih mutikaša je svakako Jurica Pavičić koji (iz rečenih razloga) poziva da se poništi Deklaracija jer je valjda „stranačko“ ili kakvo drugo mišljenje. Možda braniteljsko. Zatim vrijeđajući sve i svakoga, kao što je običaj, prelazi na Stepinca i proziva medije da previše podržavaju kanonizaciju čovjeka koji je osuđen na komunističkom prijekom sudu iste 1946. godine kada je na zagrebački trg prikucana ploča s imenom maršala. U ime prosvjeda protiv „propisivanja istine“ poziva na pobunu protiv „ izvještavanja na javnoj TV u kojem se beatifikacija (?) tog politički insuficijentnog jadnika pretvara u glavnu temu državničkog posjeta Vatikanu.“ Tako se i nadalje u novinama koje izlaze u Hrvatskoj, bez obzira na promjenu vlasnika, velik prostor daje onima koji, cementirani u boljševičkom bolesnom paklu pljuju po svim vrijednostima i njihovim nositeljima. Podsjećam da je isti „autor“ ne tako davno nazvao književnika Slobodana Novaka kretenom. Veliki je pisac u međuvremenu umro, a u HAZU su prije nekoliko dana na (ponešto zakašnjeloj) komemoraciji govorili ugledni ljudi o neupitnim vrlinama Novakova književnog opusa.

Hrvoje Hitrec/HKV

facebook komentari

Nastavi čitati