Preživjeli Marko: Prerezali su mi vrat jer nisam znao molitvu iz Kur’ana

0

U filmu ‘O bogovima i ljudima’ eksplicitno je prikazana scena pokolja 12 Hrvata. Jutarnji je razgovarao s jednim koji je čudom preživio stravični događaj.

HRT večeras prikazuje igrani film “O ljudima i bogovima” francuskog redatelja Xaviera Beauvoisa. Film prati priču o tragičnoj sudbini sedmorice redovnika trapista na misiji u Alžiru, no njihovoj tragediji prethodio je 1993. masakr ekstremnih islamista nad dvanaestoricom Hrvata, radnika Hidroelektre. Masakru Hrvata i Francuza prethodio je radikalni govor Ejupa Ganića, velikog prijatelja tadašnjeg hrvatskog predsjednika Stjepana Mesića, lika koji ovih dana skupa sa Ejupom Ganićem roni suze na godišnjici smrti Alije Izetbegovića. Ganć je u svom govori pozvao radikalne alžirske muslimane na osvetu rječima “Braćo osvetite nas, ustaše nas u Bosni ubijaju!”. Taj govor shvaćen je kao poziv na džihad. U samoj RH javnosti cijeli slučaj godinama je zataškavan. Diplomatski dopisi koji su iz Alžira stigli do Mesića nikada nisu dospjeli u javnost a Jutarnji list tek je stidljivo o cijeloj stvari izvjestio mjesecima kasnije. Ejup Ganić danas je često ugledan gost u Zagrebu, a kada dolazi na HRT ili ostale TV medije u RH ne provjerava se njegov CV.

Dvojicu radnika hrvatske tvrtke, Marka Konfortu i Gorana Matkovića teroristi su teško ozlijedili noževima, misleći da su im zadali smrtne ozljede, no nevjerojatnim spletom okolnosti njih su dvojica uspjela izvući živu glavu. Matkoviću je prerezano lice od usta do uha, a preživio je jer je pao u nesvijest, a ubojice su mislili da je umro.

Još teže ozljede i nevjerojatnu dramu preživio je Marko Konforta, koji je tada imao 43 godine i radio za 1100 njemačkih maraka kao šef mehanizacije na gradnji 12-kilometarskog tunela i brane na jugu Alžira. Prije njegova odlaska u Afriku zbog pobune Srba u Kninu zatvorena je Hidroelektrina radna jedinica u Benkovcu, a on je mogao birati: otkaz ili Alžir. Posljednji je Hidroelektrin radnik koji je napustio Alžir i u najužem je krugu ljudi koji su doslovno gledali smrti u oči. Razgovarali smo s njim u njegovoj kući u Zagrebu odmah nakon što je u Cannesu prikazan film “O ljudima i bogovima” koji je podsjetio na strašan događaj.

‘Svaki dan se sjetim toga’

– Ne prođe dan da se ne sjetim toga. Na snazi je bio policijski sat i nismo mogli navečer izlaziti iz kampa. Ja sam bio u menzi i gledao HTV-ov dnevnik, kada se začula vika. Naoružana banda, njih 50, upala je u kamp kroz rupe na žičanoj ogradi. Hvatali su ljude po barakama i ubrzo nas sve opkolili usred kampa. Jedan je kolega ostao u baraci u koju nisu upali pa je tako izbjegao smrt. Dvojica su bila dežurna na udaljenom gradilištu, to ih je spasilo – prisjeća se Konforta, danas 60-godišnjak koji je tek od ove godine u mirovini.

Vezani vođeni na egzekuciju

Nakon upada, naoružani teroristi počeli su pljačkati. Jedan od Hrvata, koji je u kampu radio kao ekonom, pošteđen je jer ga je prepoznao netko iz napadačke skupine. Triput su ga vodili na klanje i vraćali natrag. Prema riječima njegovih kolega iz Hidroelektre, ako i uspije zaspati, i danas sanja samo te trenutke.

– Nakon upada, napadači su nas vezali trakama razrezanih plahti i kojekakvim žicama i konopcima. Ukrali su nam sve što smo imali. Meni su s ruke skinuli sat i izuli mi cipele, oteli novčanik. Ostao sam u košulji i hlačama. Bio je prosinac, već je bio pao mrkli marak i bilo je hladno. Galamili su divlje i nerazgovijetno. Pokušali smo im nešto reći, ali uzalud. Ubrzo su počeli izdvajati one koji su bili muslimani. Prvo je kontrolu prošao jedan naš musliman iz Bosne, a za njim drugi. Znali su molitve Kur’ana na arapskom. Kada su vidjeli da bi im to moglo spasiti život, i dvojica Hrvata rekla su da su muslimani. Bili su iz BiH i u odrastanju s muslimanima naučili nešto arapskog. To im je spasilo žive glave. Gledao sam kako izgovaraju spasonosne, meni potpuno nerazumljive, riječi. Ja nisam znao niti riječ Kur’ana i znao sam da je to moj kraj. U očima naoružanih terorista nije bilo trunka ljudskosti niti suosjećanja. Vezanog su me odveli na mjesto za egzekuciju. Pokušao sam nešto reći, pitao zašto to rade, ali ni trenutka nisu zastali. Tada sam vidio što je fanatizam. Prišao mi je jedan s nožem, srušio me na tlo, počupao me za kosu i prerezao mi vrat kod grkljana. Čuo sam rezanje kože, osjetio hladnu oštricu, ali mislim da boli nije bilo. Kriknuo sam i pao kratko u nesvijest. Onda sam se probudio, primirio se i glumio smrt, ali tijelo me izdalo jer se od šoka počelo snažno tresti. Ubojice su to primijetili i onda mi je opet netko prišao, uhvatio me za kosu i duboko zarezao stražnji dio vrata – pokazuje Konforta ožiljke.

Vojska spašavala žive

– Osjetio sam kako me režu, ali i dalje sam bio živ. Krv je obilno curila, ali srećom, nisu mi prerezali važne žile. Neko vrijeme su stajali pokraj mene, a onda otišli. Nedugo zatim pridigao sam se, rukama držeći glavu koja je nekontrolirano padala jer su vratni mišići bili prerezani. Već sam počeo gubiti svijest kada su me vidjeli pripadnici regularne vojske. Zbrinuli su me ljudi iz alžirske humanitarne agencije. Dobio sam mnogo boca krvi, dali su mi odjeću i poslije sam otputovao u Hrvatsku – završio je Konforta svoju ispovijest.

Drama u Alžiru promijenila mu je život. Nikada više ne bi putovao u rizične i ratovima ugrožene zemlje. U to vrijeme radnici su bili prijavljeni na “minimalac”, a glavninu plaće dobivali su “na crno”.

Znalo se da su u opasnosti, tunel je ipak bio važniji

ZAGREB – Pokolj nad Hrvatima u Alžiru dogodio se 14. prosinca 1993. godine. U to vrijeme bjesnio je rat alžirske vlade i islamista. Na Wikipediji, u tekstu uz ovaj crni datum hrvatske povijesti stoji da su u doba tragedije arapske zemlje bile huškane protiv Hrvatske kao neprijatelja islama zbog rata u BiH. Tragedija se dogodila nedugo nakon što je Ejup Ganić, tadašnji član Predsjedništva Bosne i Hercegovine, posjetio Alžir, i prema nekim izvorima, održao ratnohuškački govor, čiji je rezultat najveća tragedija hrvatskih radnika u inozemstvu.

– Dvanaestorica radnika ritualno je zaklano, dvojica su ozlijeđena, a osmorica su se spasila bježanjem ili spletom okolnosti kada je u građevinski kamp na gradilištu u planinskoj regiji La Chiffa, nedaleko od grada Tamezguide u južnom Alžiru, oko 19.30 sati upalo 50 naoružanih terorista u odorama, lica maskiranih maramama. Izvodili su radnike Hidroelektre iz njihovih baraka, skidali ih i brutalno ubijali, sve koji nisu bili obrezani – pisale su tada alžirske novine El Watan. Prema pisanju dnevnika El Moudjahid, ostali Hrvati izbjegli su smrt tvrdnjom da su bili muslimani. Odgovornost za napad preuzela je organizacija GIA (Oružana islamska skupina). Mjesec dana ranije GIA je izdala javno upozorenje da svi stranci nemuslimani trebaju napustititi Alžir do 15. prosinca. Dan prije isteka ultimatuma počinili su najveći pokolj, upravo nad našim radnicima. Kako je u svojem dnevniku slikovito opisala dr. Ružica Šušnjara – Sarić, situacija je u prosincu 1993. u Alžiru bila kritična. Islamisti su svakog dana ubijali pripadnike regularne vojske i strane državljane – nemuslimane. Strana veleposlanstva i europske tvrtke ubrzano su povlačile svoje zaposlenike iz Alžira. Hrvatski su političari i uprava Hidroelektre znali da su radnici u opasnosti, no nisu na vrijeme povukli ljude jer radovi na gradnji tunela za vodeni tok i brane bili su u fazi kada bi napuštanje gradilišta izazvalo velike gubitke. K tome, mislilo se da je Hidroelektrin kamp u La Chiffi dovoljno osiguran time što ima status zabranjene zone. Nakon pokolja, o kojem su izvijestile tada sve novinske agencije i mediji, po dvanaest lijesova došao je tadašnji zamjenik ministra vanjskih poslova Ivo Sanader. U dnevniku Šušnjare – Sarić piše da je Sanader bio vrlo zabrinut za osoblje ambasade, te da se zauzimao za žurnu evakuaciju.

facebook komentari