Preživjeli profesor iz kolone smrti

0

O umirovljenom prof. dr. Petru Grisogonu zna se da je predavao na Elektrotehničkom fakultetu u Splitu, da je ranije bio jedan od direktora “Dalmacijacementa”, ali je malo poznato i da je bio dio mučeničke kolone “križnog puta” čija je tužna obljetnica jučer, kao i svake godine, obilježena na Bleiburškom polju. Komemoracija je ove, kao i prošle godine, bila još tužnijom jer je Predsjedništvo Sabora odustalo od pokroviteljstva. Sudbine i doživljaji pojedinih ljudi govore puno više od povijesnih knjiga koje pričaju jezikom brojki i datuma, interpretacija i ideologija.

Zarobljenicka  kolona u prolazu kroz Koprivnicu  1945-Krizni put

Petar je rođen u izrazito građanskoj, intelektualnoj obitelji. Otac Bernard bio je geometar, a majka Ema učiteljica (rođena Zuppa, sestra Tomislava, autora one “Moj galebe” i brojnih drugih šlagera) čije je kuhinjske recepte, vezove i goblene njezin sin nedavno predstavio u raskošnoj monografiji, prethodno objavivši i biografsku knjigu o drugoj ženi svog života, supruzi Nedi (r. Messmer), likovnoj umjetnici čija impresivna slika “Madona s Djetetom” krasi zid marjanske crkve sv. Mande. Petar Grisogono proveo je svoje djetinjstvo s majkom i ocem, državnim službenikom, u Ljubuškom, gdje se i rodio, Gackom, Velikom Bečkereku (danas Zrenjaninu) te Požarevcu, da bi se cijela obitelj, koja je ostala bez dvojice Petrove braće, vratila 1937. u Split, koji je tada imao 40.000 stanovnika.

Onda dolazi ratni vihor i Petar Grisogono se našao u domobranskoj vojsci bježeći od talijanskih fašista. Obitelj mu je ostala u Splitu, spasivši peteročlanu židovsku obitelj izbjeglu iz Beograda u kojem je, kao malo gdje, korjenito “riješeno” židovsko pitanje, o čemu se svih ovih godina uporno šutjelo. Nakon završetka rata našao se u “koloni smrti” u kojoj je, kako se prisjeća, bilo 33.000 ljudi. Poneke su zarobljenike usput izvlačili iz kolone u koju se nisu vraćali. Stražari im nisu dopuštali da im mještani sela kroz koja su prolazili donose hranu i vodu, nego su im davali hranu kuhanu u neopranim benzinskim bačvama, što mnogi nisu preživjeli. 

Kasno noću u Glini su ih pozivali na “kazan”, onoga tko bi otišao pojeo bi mrak. U Sisak je iz te kolone stigao svaki deseti, ili oko 3000 njih, koji su raspoređeni u razne jedinice Jugoslavenske armije, a Petar se našao u Trećoj muslimanskoj brigadi, iz koje su također mnogi nestajali. Petar, koji i danas čuva u spomenutoj knjizi objavljeno radosno pismo majke pisano krasnim učiteljskim rukopisom 17. lipnja 1945., preživio je, kako danas misli, zahvaljujući tome što je bio pismen i što je znao igrati nogomet.

A vidite, govori nam prof. Grisogono, i danas ima pokušaja guranja pod tepih ili opravdavanja u ime antifašizma tog nesumnjivo najvećeg stradanja Hrvata u cijeloj povijesti ovoga naroda. Tito je u nekim krugovima i u krugu ovih trenutno na vlasti i dalje heroj, neupitna ličnost, antifašist, borac za slobodu. A u njegovo doba i ovdje u Splitu sve je seljacima, obrtnicima, trgovcima, građanima nacionalizirano i konfiscirano, mnogi su strijeljani bez suda ili pak suđeni kao kolaboracionisti, špijuni, profiteri ili naprosto reakcionari. Grad se svim silama godinama nastojao jugoslavenizirati.

Grisogono se jasno distancirao od ustaškog režima, ali ostaje zbunjen nad činjenicom da u današnjoj Hrvatskoj pojedinci u medijima, u nevladinim udrugama, tobože neovisni intelektualci i novinari, pa i pojedini nositelji vlasti, o Domovinskom ratu, koji je u biti antifašistički, svih ovih godina od osamostaljenja govore i pišu kao o takozvanom i zločinačkom, a Republika Hrvatska se, otvoreno ili diskretno, proglašava sljednicom NDH, uz sugestiju kako je i Hrvatska ustaška i fašistička.

Napadi na Baldasara

Hrvatska je toliko godina poslije rata podijeljena po ideološkom ključu iz Drugog svjetskog rata kao ni jedna od zemalja u kojima su postojale slične podjele i slična svrstavanja. Splitski gradonačelnik Ivo Baldasar, poput Franje Tuđmana, htio je na lokalnoj razini napraviti iskorak. On je smogao snage i poštenja doći na otkrivanje spomenika poginulim hrvatskim braniteljima, pozvavši branitelje da se pridruže u spomenu na poginule borce Prvog partizanskog odreda. On, dakle, nije mirio ustaše i partizane, nego tu splitsku i dalmatinsku mladost, koja je s istim osjećajima ustala 1941. protiv talijanske okupacije kao i 1991. protiv srpske agresije.

Na žalost, svojim je humanim i politički zrelim postupkom naletio na oštre očnjake upravo onih o kojima nam govori Grisogono, koji se iz svoje jugo-srpske perspektive teško mire s nezavisnošću, kojima je Domovinski rat isto što i ustaški pokret, koji bi htjeli da građanski rat u hrvatskom narodu vječno traje, čime u očima naroda neće uspjeti kompromitirati branitelje, ali mogu afirmirati ustaše.

Slušamo Milorada Pupovca, Vesnu Teršelić, Dragicu Zgrebec, Sašu Miloševića, Ivana Fumića, Zorana Pusića, Milanku Opačić et. cet. u nekoj suludoj, paranoičnoj i paničnoj potrazi za fašistima svukud oko sebe, ustajući na svaki znak koji se njima pričinja kao velika opasnost, a ni jednom riječju neće spomenuti 1945. i godine poslije rata, kad se pod firmom antifašizma dogodio genocid, niti devedesete godine klasične okupacije i progona.

Josip Jović / Slobodna Dalmacija

facebook komentari