Preživjeli su stoljeća s one strane bare

0

U utorak, 30. rujna u velikoj dvorani Gradske knjižnice Marka Marulića, Mario Nepo Kuzmanić, dobitnik Županijske nagrade za životno djelo održao je predavanje pod nazivom „Stara postojbina Moliških Hrvata“. Kuzmanić otkriva kada su se, odakle i zašto u Italiju doselili Moliški Hrvati, s jedne strane polazeći od paralelne analize povijesti i moliške usmene predaje, a s druge strane od kvantitativne analize rječnika Moliških Hrvata u kojem značajno mjesto zauzima „Splitski govor moje babe Franine“.

https://i0.wp.com/radio.hrt.hr/data/article/070683_22d364864c438356a8c4.jpg?resize=259%2C195

Pokrajina Molise u južnoj Italiji najmlađa je talijanska pokrajina – tek se 1963. god. administrativno odvojila od pokrajine Abruzzo. Njene obale s istoka oplakuje Jadransko more, a „iz one bane mora“, upravo nekako nasuprot, nalazi se pradomovina moliških Hrvata – življa koji danas nastava još samo tri moliška sela: Acquaviva Collecroce (Kruč), San Felice (Filič) i Montemitro (Mundimitar). To su ujedno i jedina mjesta gdje ljudi u svakodnevnici još govore „na-našo“, tj. jezikom koji je na ovom području tijekom stoljeća izgubio svoje ime, ali ne i svoje lingvističke karakteristike.

Prema škrtim povijesnim izvorima Hrvati su stigli u Molise, u Južnu Italiju početkom XVI. stoljeća. Bježeći pred Turcima, hrvatske izbjeglice sa sobom su ponijeli svoj jezik, svoje tradicije i svoju katoličku vjeru i to su ljubomorno čuvali i sačuvali kroz 500. godina. Kad su Hrvati stigli na obalu pokrajine Molise, u Južnu Italiju, naselili su brdovito područje Apenina, udaljeni od jadranske obale oko 30 km. Zahvaljujući zemljopisnoj izolaciji, siromaštvu i međusobnim ženidbama sačuvali su svoj povijesno-kulturni identitet kroz gotovo pet stoljeća.

molise-map

Sve do danas nije napisana dokumentirana povijest Moliških Hrvata. Prema nekim piscima oni su došli iz doline Neretve, prema drugima iz Zapadne Hercegovine i Srednje Dalmacije, iz zaleđa Makarske, Imotskog i Sinja. A neki su pisali da su Moliški Hrvati stigli iz Istre. Dakle, nema određenog zajedničkog stava o tome odakle su došli Moliški Hrvati u Molise, u Južnu Italiju. Prezimena i štokavsko-ikavsko narječje bili su jedini kriteriji koje su pisci koristili da bi odredili kada i odakle su došli Hrvati u pokrajinu Molise.

Od  samog dolaska Hrvata u Molise, u Južnu Italiju početkom XVI. stojeća u Hrvatskoj se ništa nije znalo, ali ni Moliški Hrvati nisu mnogo znali o svojoj povijesti. Kad pitate Moliške Hrvate odakle su i kada su došli u Molise oni, velika većina, odgovaraju „s one druge bane mora, as ne umimo ništa već“.  Prvi put za hrvatsku javnost otkrio ih je dubrovački pjesnik Medo Pučić 1850. u Napulju. Zatim je nastalo ponovno zatišje i tek početkom dvadesetog stoljeća, točnije 1904. godine u Molise stižu iz Splita profesori Josip Smodlaka i Josip Barać, slikar Emanuel Vidović i svećenik Herkulan Luger. I ponovno nastaje zatišje do sredine dvadesetog stoljeća. Vrhunac razmjene s domovinom, čini se, bilo je razdoblje prije Domovinskog rata, pri čemu brojne inicijative nisu bile lišene komunističke propagande. Bilo je to vrijeme kad su djeca u velikome broju odlazila u Hrvatsku na tečajeve jezika, kad su posjete razmjenjivala kulturno-umjetnička i sportska društva… Hrvatsko selo Mundimitar dalo je biskupiji Termoli-Larino jednoga svećenika, dr. Benita Giorgettu. I on je iz one dobne skupina koja je prve talijanske riječi naučila tek u osnovnoj školi. O širini pogleda svećenika koji djeluje kao župnik na župi Blažene Djevice Marije od anđela u Termoliju govori činjenica da je stekao doktorat na području bioetike te da svoja promišljanja redovito objavljuje u glasilima regije Molise. Kao veliki prijatelj Hrvatske, osobito je u vrijeme Domovinskog rata skupljao i dopremao humanitarnu pomoć. Još je važnije što je svoju biskupiju povezivao s Crkvom u Hrvatskoj. Biskupi Termolija i Larina su pak pridonosili da se istina u Hrvatskoj proširi u Talijanskoj biskupskoj konferenciji.

https://i0.wp.com/images-mix.netdna-ssl.com/w/318/h/318/q/90/upload/images/extaudio/6e5c262a-b4d6-45e9-b6e6-b4afc59abd00.jpg?resize=227%2C227

Mario Nepo Kuzmanić

Zemljopisne su činjenice svakako pomogle očuvanju hrvatskoga jezika i etničkih obilježja u tri moliške oaze. Uz to što su bila najveće hrvatske naseobine, sva tri sela u unutrašnjosti, prilično izolirana, međusobno nisu udaljena, a podalje su od talijanskih naselja. Mundimitar i Filičsmješteni su na vrhu brežuljaka, a Kručna na padini jednoga od njih. Do prije tridesetak godina naselja su bila prilično nepristupačna. Istraživači su govorili o uskim krivudavim cestama i puteljcima. Danas je, međutim, situacija radikalno drugačija, a višestoljetno čuvanje jezičnih posebnosti u jeziku moliških Hrvata sve više slabi. Tehnički, industrijski i kulturno veoma razvijeno suvremeno talijansko društvo uvjetuje promjene i među moliškim Hrvatima. Nema više staroga, patrijarhalnog načina života u relativno čvrsto zatvorenim endogamnim seoskim sredinama.

Međusobni kontakti ljudi različitih jezika postaju veoma česti, a time postaju brojni i mješoviti brakovi. Zanimljivo je da u slučaju da muškarac ženi djevojku iz drugog mjesta u kojem se ne govori moliškohrvatski, djeca iz takvoga braka govore talijanski, odnosno govore jezikom svoje majke, za-pravo dijalektom mjesta iz kojega majka potječe. Ako oba roditelja koji govore „na-našo“ žive izvan ove sredine, djeca mogu, ali ne moraju uz talijanski govoriti moliškohrvatski. Ima i roditelja koji, iako ne žive u moliškohrvatskim selima, prakticiraju svakodnevno komuniciranje „na našo“. Takvi su slučajevi rijetki, ali ih ima. Svi moliški Hrvati govore talijanski, svi su bilingvalni već od malena, s višim ili nižim stupnjem pravilnog izražavanja. Na žalost, sve je češća situacija da djeca od pet godina poznaju svega nekoliko hrvatskih riječi, a redovito se izražavaju na talijanskom jeziku. Osim toga, utjecaji mas-medija i promjene u načinu života (ponajprije produženo školovanje na talijanskom jeziku, pa čak i izvan mjesta stanovnika), doveli su do izrazite jezične interferencije. Ne ulazeći u lingvističku problematiku jezika u kontaktu, može se ustvrditi da se danas u slučaju moliških Hrvata ne može govoriti ni o miješanju jezika, ni o kulturnom posuđivanju. Talijanski i hrvatski nisu u istom rangu; dominantan, viši jezik bez sumnje je talijanski, a podložan, niži jezik – hrvatski. Pitanje je dokad će taj viši jezik posuđivati nižem, a da ovaj ipak zadrži svoj kostur. Stari način života nestaje, s njime i stara zanimanja i tradicionalni zanati, što znači da se zapravo gubi cijeli jedan leksički korpus. Sve novo što dolazi naziva se talijanskim imenom, u najboljem slučaju to je morfološki i fonološki prilagođen romanizam.

O književnom stvaralaštvu moliških Hrvata, preko kojega bi se njihov jezik mogao brusiti pa tako i sačuvati, zapravo se ne bi moglo govoriti. Jedino je stvaralaštvo tijekom stoljeća bila usmena narodna pjesma, kvantitativno nebogata, ali svakako značajna jer svjedoči o tome kako je jedna mala izolirana etnička grupa uspjela do danas zadržati i svoj jezik i svijest o sebi. Pisana književnost na moliškohrvatskom dijalektu rođena je nakon polovice našega vijeka, potaknuta oživljavanjem svijesti o potrebi očuvanja jezičnoga blaga i drugih tradicija. Godine 1968. osnovano je u Filiču kulturno društvo „Naš jezik“ koje izdaje i istoimeni časopis, nažalost, svega nekoliko godina. Pisanje „na-našo“ bilo je vezano jedino uz izlaženje toga časopisa, koji je danas izvor dragocjenih podataka i svojevrsna antologija pjesničkih i proznih ostvarenja na moliškohrvatskome dijalektu. „Naš jezik“ obnovljen je s dva broja u 1985. i 1986. godini, a naslijedio ga je časopis „Naš život“ čija su četiri broja izlazila od 1986. do 1988. godine. Tiskane su i dvije zbirke poezije, jedna u Torontu 1981., a druga u Sambucetu 1991. godine. 2002. god. započelo se ponovo sa izdavanjem časopisa „Riča živa“ (tj.: „Živa riječ”). Časopis izlazi četiri puta godišnje s temama vezanim uz jezik i tradiciju moliških Hrvata. Također, u sva su tri naselja ili ranije postojala ili danas postoje mjesna kulturna društva pod nazivom „Pro loco“, koja u okviru svojih mogućnosti potiču i njeguju sve ono što je vezano uz tradiciju, folklor, jezik itd. Organiziraju se etnografske izložbe, natječaji u poeziji na moliškohrvatskome, gostovanja Hrvata iz stare domovine i drugo.

U posljednjih nekoliko godina ponovo oživljava interes za učenje „na našo“ pa su u tome smislu već postignuti i neki konkretni rezultati. Danas se u moliško–hrvatskim selima uči u školi hrvatski i hrvatsko-moliški jezik. Hrvatsko Ministarstvo znanosti, obrazovanja i sporta plaća jednu nastavnicu hrvatskog jezika koja je došla iz Hrvatske, te poučava u školi u sva tri moliško-hrvatska sela. Danas imaju rječnik i gramatiku moliško-hrvatskog jezika zahvaljujući dobrom suradnjom s Hrvatskom, sa Zagrebom.

Za Crkvu u Hrvata moliški su Hrvati uvijek bili i jesu potomci onih naših predaka za koje je Marulić molio u „Molitvi suprotivoj Turkom“. Također se razvila suradnja s drugim autohtonim hrvatskim manjinskim skupinama kao što su gradišćanski Hrvati. Iz te se razmjene rodilo nekoliko mješovitih brakova.

Prvi koji je u novije vrijeme s crkvene strane počeo posjećivati moliške Hrvate bio je tadašnji pročelnik Kongregacije za nauk vjere kardinal Franjo Šeper. Četiri puta je posjetio Moliške Hrvate. Njegovom zaslugom, kao i zahvaljujući nastojanjima mons. Vladimira Stankovića, godine 1981. došle su u Kruč dvije sestre milosrdnice sv. Vinka. Nažalost, sestre se nisu uspjele zadržati. Godine 1983. došao je u Kruč i fra Petar Milanović Trapo, franjevac Splitske provincije Presvetog Otkupitelja. Bio je među moliškim Hrvatima do 1996. godine, a onda se opet vratio s dvojicom subraće u rujnu 2008. godine. To je razdoblje bilo bogato obostranom suradnjom, susretima, izletima u Hrvatsku i iz Hrvatske u Molise. Kardinal Josip Bozanić, nadbiskup zagrebački, 29. rujna 2008. godine posjetio je Moliške Hrvate, a to su učinili također Luka Bebić predsjednik hrvatskog sabora 18. listopada 2009. godine i Stipe Mesić predsjednik Republike Hrvatske 14. studenoga 2009. godine.

https://i2.wp.com/lnx.isolacroata.it/home/wp-content/uploads/2013/03/isolalogo1.gif?resize=449%2C100

 

SIN MOJ

 

Mo prosič solite saki dan

ma što činiš, ne govoreš maj

je funia dan, je počela noča,

maneštra se mrzli za te čeka.
Letu vlase e tvoja mat
gleda vane za te vit.
Boli život za sta zgoro,
ma samo mat te hoče dobro.
Sin moj!
Nimam već suze za još plaka
nimam već riče za govorat.
Srce se guli za te misli
što ti prodava, oni ke sve te išće!
Palako govoru, čelkadi saki dan,
ke je dola droga na vi grad.
Sin moj!
Tvoje oč, bihu toko lipe,
sada jesu mrtve,
Boga ja molim, da ti živiš
droga ja hočem da ti zabiš,
doma te čekam, ke se vrniš,
Solite ke mi prosiš,
kupiš paradis, ma smrtu platiš.

 

(iz Hrvatske Novine: Tajednik Gradišćanskih Hrvatov – prvo mjesto u pjesničkoj utakmici)

 

Nives Matijević

facebook komentari