Priča iz Širokog Brijega: Golubov Chevrolet

    0

    Putovi i mostovi, oduvijek su povezivali ljude i prostore. Makadamska cesta (bijeli put), s kojom je prvi put u povijesti Široki Brijeg povezan s Mostarom, Posušjem i Livnom, dovršena je 1902.godine. Tek je 1929.godine započela gradnja cesta od Širokog Brijega prema okolnim naseljima, pa tako i Dobrkovićima. Izvor: MH,VII/2007. O nastanku Širokog Brijega. Prometnom povezivanju našega sela sa Širokim Brijegom, pridonijela je eksploatacija boksitne rudače u Tribošiću i Šudurovoj glavici, koja je započela 1935.godine. Prva iskustva s automobilima, stekao je  Stanko Hrkać Golub (1905.g.) u garaži, zeta Ilije Sliškovića Paškića u Klancu, radeći na njihovoj popravci i održavanju. Zahvaljujući  ušteđevini, uspio je 1928.godine položiti  vozački ispit i steći vozačku dozvolu.

    Iako cesta još nije bila stigla do sela, Golub je uz Miru Šuška, Stipu Penavića, Antu i Tomu Paradžika, bio jedan od rijetkih širokobriježana koji si je mogao priuštiti luksuz, kupovine novog Chevrolet-a. Po automobil je otišao u  Split, koji je brodom stigao ravno iz Amerike. Možete li i zamisliti,  kakve je sve  zavidne poglede i komentare u to vrijeme izazivao.

    Kupovinom automobila Stanko se poslovno osamostalio, skrbeći o sve većoj obitelji. Naime, Stanko je rodom iz Zavoznika, a priženio se (1927.g.) Janjom Hrkać Ivanovom (Saladžak) iz Ćoše (Dobrkovići), s kojom je imao Božu (1928.), Katu (1929.), Anu (1931.), Mandu (1933.) i Albinu 1942.). Prvi posao koji je počeo samostalno obavljati, bio je pružanje taksi usluga. Jedna od (ne)zgoda iz 1933.godine, govori o Golubu i dvojici suputnika Kraljevića, koje je vozio u Omiš po papiriće (ćati za motanje škije), jer su imali veći broj listića i nižu cijenu, od onih koji su bili u prodaji u Širokom Brijegu. Ukazala se prilika za dobru zaradu i zašto ju ne iskoristiti. Da bi posao uspješno obavili, Ivan i Pero Kraljević su za svaki slučaj išli na „sigurno“ i dobro „podmazali“ patrole žandarmerije i filanaca (financijska policija ) koje su im bile na putu do Omiša i natrag.  U međuvremenu je kod jedne od tih patrola došlo do zamjene osoblja, pa su ne znajući upali u klopku. Kada se automobil na zapovijed nije zaustavio, filanci su pripucali i ranili vozača. Unatoč ranjavanu, sačekuša nije uspjela, jer je Golub,iako ranjen, bez zaustavljanja dovezao automobil do Širokog Brijega.


    Paškićeva garaža u Klancu, označena  žutom strelicom.

    Prvi dobrkovski mladenci koji su nakon vjenčanja, umjesto na konjima, na svadbu došli Golubovim automobilom, bili su Pero–Skiba Marušić i Anđa rođ. Grbešić 1934.godine. Golub je u međuvremenu kupuje drugi automobil, crni Fiat, a njime vozi ondašnjeg doktora Juru Grubišića, fratre i druge širokobriježane.

    Drugi značajan događaj, koji je vezan za Golubovo zanimanje, urezao se u pamćenje  čitavog širokobriješkog puka. U pastirski pohod Širokom Brijegu i Hercegovini u lipnju 1938.godine, stigao je zagrebački nadbiskup i metropolita Alojzije Stepinac. Stanku je pripala  čast, da visokog gosta  doveze svojim automobilom iz Mostara na Široki Brijeg. Još i danas ima ljudi koji tvrde, da je nadbiskup  Stepinac  rekao, kako ga je silno ganula pobožnost i molitva širokobriješkog vjerničkog puka.

    Ubrzo su uslijedile olovne godine, a  da bi prehranio obitelj Golub je uz taksiranje povremeno vozio i Paškićevu prugu (autobus) na liniji Mostar-Imotski. Slijedeći događaj zbio se najvjerojatnije 1942.godine. Vozeći prugu, pored fratarskih vinograda (danas FeAl), Golub i putnici, bili su mitraljirani od strane  savezničke avijacije. Na svu sreću, samo je dvoje putnika lakše ranjeno.


    Ovakav je Shevrolet kupio Golub

    Prenosimo vam i događaje iz iste godine,  na temelju dijela razgovora fra Damjana Rozića, kongorskog župnika od 1942. do 1946.g. i fra Roberta Jolića,  koji je objavljen na Pobijeni.info.

    „Kad ste doznali da je fra Stjepan ubijen?

    Na putu za Kongoru. Na putu iz Goranaca prenoćio sam kod fra Zlate Sivrića u Mostarskom Gracu. Moje stvari gonjene su gore preko Jele na pet konja. A na abšid

    sa župljanima došli su svi. Poslije su me ispratili: bilo je

    sto konja u pratnji. Onda fra Zlate veli: »Kud ću s tolikim ljudima«? Ja sam ih zaustavio: »Hvala vam, ljudi, na pažnji. Zbogom!« Svijet se vratio kući. Ja sam sa sobom

    u Kongoru poveo jednog malog slugu, Džidića. Sutradan

    na Lištici svijet govori: »Otrali fra Stipana!« Tko kaže?

    Neki Ćerkić, šofer, što je saobraćao Livno – Mostar, autobusom. »Pa šta ćemo ljudi«, pitam ja fratara. Onda smo pokojni Paponja, Vištica, fra (Mirko?) Ćosić  i ja uzeli auto Stanka Hrkaća, šofera koji ima svoje auto. On je i vozio. Dođemo najprije u samostan u Duvno… Pred mrak smo došli u Kongoru. Ljudi oko župskog stana,

    izbezumljeni. Razbijena vrata, unutra dar-mar, sve je

    ispreturano“…

    Bože, kao najstarije Stankovo dijete, tih je ratnih godina bio učenik  Franjevačke klasične gimnazije na Širokom Brijegu. U školskoj 1943/44 godini pohađao je IV a (danas VIII razred osmogodišnje škole) razred i na kraju ostao neocijenjen. A. Marić Franjevačka klasična gimnazija na Širokom Brijegu str. 383.


    Na slici,  prvi s lijeva Stanko s crnim Fiatom

    Bože je kao civil pri povlačenju išao „prid vojskom“ do Bleiburga, a nazad u kolonama smrti, sve do Zemuna. Iz logora se jedva vratio kući, sav isprebijan i izgladnjen do neprepoznatljivosti. Budući da je Bože za to vrijeme bio natprosječno obrazovan momak, nakon oporavka zapošljava se u Doganu (Duhansku stanicu),  a radio je u Jarama, kao monopolac. Sredinom svibnja 1946.godine, zbog nacionalnog romantizma, napušta posao i odlazi u križare. Skrivajući se po šumama,  likvidiran je  na Mosoru, sa suborcima 18. rujna 1946.godine. Čim je UDBA saznala za njegovo odmetništvo, odmah je uslijedilo maltretiranje čitave obitelji, od Gidžića kuće pa do  Ćelovine, a potom s još osam obitelji prognani su u selo Daniće pored Gacka. Svi su strpani u jednu pojatu, a dodijeljeni „kvarti“ nisu im bili dovoljni za prehranu, pa su svakodnevno po selu nadničili da bi nekako preživjeli. U Danićima su ostali sve do Božina ubojstva. U međuvremenu je Stankov automobil postao „narodno vlasništvo.“

    Da bi mogao nastaviti prijeratni posao, Stanko  ponovo mora polagati vozački ispit, jer  „narodna vlast“ nije priznavala postojeću vozačku dozvolu. Nakon izvjesnog vremena uspijeva se zaposliti u Boksit kao profesionalni vozač. U početku je prevozio boksit s pomoćnikom Vladom Zeljkom – Jakišićem, a mirovinu je dočekao vozeći rudarski autobus.  Po odlasku u mirovinu, kupuje Fiat 1300 i ponovo se bavi taksi uslugom, kao dopunskom djelatnosti. Kada ga je  počela napuštati snaga, sam je rekao: „Nije više volan za mene!“. Živio je 87 godina, doživio tri rata i puno  iskustva, s kojim se malo koji vozač može pohvaliti.

    dobrkovici.com

    facebook komentari