Pratite nas

Umjetnost

Priča o najvećem umjetničkom djelu ikada – Michelangelovoj ‘Pieti’

Objavljeno

na

Pojam ‘pietà’, što znači ‘žalovanje’, ali i ‘pobožnost’, koristi se kako bi se opisala umjetnička djela koja prikazuju mrtvog Krista u rukama svoje majke, nakon što su ga skinuli s križa. Michelangelova skulptura (1497 – 1500) prikazuje Bogorodicu Mariju kako drži tijelo svoga sina u krilu. Djelo prikazuje enormnu razinu vještine za 25-godišnjeg umjetnika i oponaša nježnu ljepotu i krajnju smirenost grčkih i rimskih statua. U svojoj mladosti, pod utjecajem humanističkog kruga centriranog oko Lorenza de’ Medicija, Michelangelo je spoznao da umjetnost ne bi trebala samo preslikavati stvarnost, već i težiti k idealu.

Staložena ljepota djela ‘Pietà’ i od kršćanskog je značaja. Kada su suvremenici opisali Pietu savršenom, iznosili su Michelangelovu teološku izjavu: Kristovo vanjsko, fizičko savršenstvo odražava njegovo unutarnje, duhovno savršenstvo kao Sina Božjega. Nema vidljive krvi, a i Kristove rane su jedva uočljive. Njegova smirena ljepota odvlači pogled od njegove muke i smrti k njegovoj krajnjoj pobjedi.

Desetljećima nakon izrade skulpture svetog Petra, kada je bio u svojim 60-im godinama, Michelangelo se vratio temi mrtvog Krista u svojim crtežima i skulpturama. Temu je nastavio istraživati sve do svoje smrti. Djelo ‘Pietà’ bilo je javno djelo naručeno od strane francuskog kardinala. Kasnije Piete i srodni crteži bili su privatni, vrlo osobne kreacije koje su nastale s dubokim uvjerenjem umjetnika u Kristov dar spasenja onima koji vjeruju. Također, otkrivaju svijest o njegovu grijehu i nesavršenstvu kao i njegovoj težnji za iskupljenjem.

Poticaj Michelangelova povratka k temi mrtvog Krista bilo je jačanje njegove vjere tijekom 1530.-ih godina, dodatno potpomognuto njegovim prijateljstvom s Vittoriom Colonnom. Oko 1540. godine Michelangelo pokazuje Colonni raskošan grafitni crtež Pietà grupe. U Pieti sv. Petra, Kristov položaj u Marijinu krilu usmjerava pozornost prema Mariji. U crtežu za Colonnu, naglasak je na uspravljenom Kristu koji se žrtvuje za grijehe svih ljudi. Njegovo tijelo je položeno u krilu majke, dok su njene ruke podignute u molitvi. Njegova ljubav, poniznost i milost su je osvojili, jer ona zna da će njen sin ponovno živjeti i otkupiti svijet. Njena vjera simbolizira vjeru svih vjernika…

Nikodemova vjera

Michelangelo

Oko 1547. ili 1548., tijekom svog boravka u Rimu, Michelangelo je počeo oblikovati novu skulpturu Piete, koja je bila namijenjena za njegovu grobnicu (danas se nalazi u muzeju „Opera del Duomo“ u Firenci.) Iako je bila osobni rad, ona je najambicioznija skulptura koju je ikada pokušao načiniti i koja se sastoji od četiri figure u veličini većoj od prirodne: Krist u središtu, njegova majka Marija desno, Marija Magdalena lijevo i Nikodem iznad. Kristovo izvijeno držanje pojačava ljubav koja teče između njega i ožalošćenih. Marijine oči su zatvorene, a njena glava je položena o sinovu. Marija Magdalena je u zagrljaju Kristove desne ruke.

Možda najintrigantniji lik je Nikodem, čije je bradato lice Michelangelo oblikovao po uzoru na svoje. Prema legendi, Nikodem je bio kipar, pa se zato renesansni kipari prikazuju kao Nikodem. Michelangelova vjera pomno je pratila i Kristovu pouku upućenu Nikodemu, o vjeri i vječnom životu u Iv 3,1-21.

Kao što je Nagel istaknuo, Michelangelo je liku Nikodema namjerno dao ulogu ujedinjenja: jednom rukom drži Kristovu ruku koja obuhvaća pokajnicu Mariju Magdalenu, drugom pritišće Djevicu Mariju na njezinoga sina, dok je on sam pomaknut prema naprijed, iznad svih. Michelangelo je ujedno i Nikodem i kipar, fizički držeći skupinu zajedno, pomažući prenijeti Kristov dar ljudima i trudeći se prenijeti otajstvenu milost.

Michelangelo je želio da ovo djelo bude vrhunac njegova umjetničkog stvaralaštva i njegove vjere. No, nakon osam godina rada na skulpturi, odustao je i ‘napao’ ju čekićem, razbijajući obje Kristove ruke i lijevu nogu. (Michelangelov učenik, Tiberio Calcagni, kasnije je obnovio odvojene dijelove, osim noge, koja nedostaje, te je isklesao ostatak Marije Magdalene.) Michelangelo je tvrdio da je slugino uporno tjeranje da završi djelo, zajedno s nekoliko nezgoda (dio Marijine ruke koji se razbio, otkriće pukotine u mramoru), stvorilo u njemu mržnju prema djelu. Da ga jedan drugi sluga nije nagovorio da daruje skulpturu, potpuno bi ju uništio.

Možda postoji još jedan razlog zašto je Michelangelo mrzio to djelo. Vasari kasnije opisuje svoj noćni posjet Michelangelovoj radionici, kada su njegove „oči zalutale prema Kristovoj nozi na kojoj je on [Michelangelo] radio i koju je pokušao izmijeniti, te kako ju Vasari ne bi vidio, ispustio je svjetiljku da padne te su bili u potpunom mraku“. Noga je prvobitno bila prebačena preko Marijina bedra, što je simboliziralo mistično jedinstvo Krista i Crkve. Ipak, u ovom slučaju, prijetio mu je izazov kojim bi oživio tradicionalni vjerski objekt s elementima klasične umjetnosti. Moguće je da je razbio skulpturu, jer se bojao erotske implikacije prebačene noge. U svojim crtežima i skulpturama nije više nikada prikazao Krista u Marijinu krilu.

Michelangelo je, stareći, ostavio mnoga svoja djela nedovršenima. Do toga je djelomično došlo jer je počeo shvaćati da će idealna ljepota kojoj je težio uvijek biti iznad granica materijalnog i njegova umijeća da ju oblikuje. Jedan povjesničar, Paul Barolsky, smatra da se umjetnik doživljavao, kao i svoje skulpture, nedovršenim – grešnim, u potrebi za obnovom.

Više od kamena

Michelangelo

Michelangelo je tijekom svojih 80-ih godina započeo djelo imena „Rondanini Pietà“ (danas se nalazi u dvorcu Sforza u Milanu). Njegov učenik je izvijestio da je radio na Pieti ili skulpturi slične tematike, šest dana prije svoje smrti 1564. Kao u slučaju firentinske Piete, sam je izradio skulpturu, iako je njena svrha nepoznata. U ovom djelu, više nego u bilo kojem drugom svom djelu, Michelangelo je napustio fizičku dimenziju i umjetničke principe renesanse, oblikujući jednostavniju koncepciju Kristove žrtve.

Moguće je da se početne ideje za skulpturu dosjetio i prije nego što je uništio firentinsku Pietu u 1555. i započeo s radom na prvoj verziji koju je kasnije radikalno promijenio. Samo je Kristova desna ruka ostala iz originalne verzije, povezana s današnjom tankom mramornom sponom. Ne znamo zašto je Michelangelo ostavio tu mišićavu ruku, kada ju je mogao ukloniti. Bez obzira na razlog, njena prisutnost naglašava jarki kontrast između stila njegovih prijašnjih djela i grube netjelesnosti konačne skulpture.

Michelangelo je odlučio poprilično skratiti mramorni blok nakon što je djelomično oblikovao prvu verziju, ostavljajući tanak, zakrivljeni komad kamena. Marija stoji iznad i iza svoga nježnog, gotovo bestežinskog sina. Više ga ne podržava; njegova ramena su pritisnuta o njezine grudi. Dojam ljudske drame izražen gestom i pokretom više nije prisutan. Potpuno sljubljene figure još uvijek prenose Kristovu intenzivnu ljubav za čovječanstvo, ali najjednostavnije rečeno, bez nijanse ranije Piete.

Ni Michelangelo ni njegovi najraniji životopisci nisu dali objašnjenja za ovo djelo, a povjesničari su ga tumačili na razne načine. U smislu, Rondanini Pietà nastavlja njegovu potragu za idealom ponad fizičke ljepote, koja je započela s njegovim ranim djelima poput Piete sv. Petra. „Uzvišena, uzvinuta, uspravna i ponovno oblikovana grupa sugerira manju Pietu od uskrsnuća, krajnje kršćanske pobjede“, piše Frederick Hartt. „Subjekt uskrsnuća… unosi prizor žrtvene smrti s obećanjem budućnosti.”

U svojim Pietama, Michelangelo je prošao put od javnih narudžbi do osobnih kreacija, od radova koji su bili iznimno polirani do nedovršenih, osakaćenih i pojednostavljenih, od idealizirane ljepote do jedva izražene forme. S obzirom na vjerske i umjetničke podjele u 16. stoljeću u Italiji, eksperimentirao je privatno, tražeći način da umjetnički izrazi svoje uvjerenje da je ono što je u konačnici bitno Kristova milosna ponuda spasenja. Potpuno je napustio konvencionalni vizualni jezik u Rondanini Pieti, svome posljednjem djelu. Do kraja svog života, njegova vjera u Kristovu žrtvu i iskupljenje zahtijevala je od njega borbu s kamenom kako bi oživio mrtvi mramor.

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Umjetnost

TRUDI NAŠIH DIDOVA

Objavljeno

na

Objavio

Ima jedan otočić pored otoka Kaprija u šibenskom arhipelagu, zove se Baljenac.

Površine je 140.265 metara ‘kvadratnih’ i na njemu su ruke kaprijskih težaka podigle 23 kilometra i 375 metara suhozida (!)… da bi ispod i između kamenja iščeprkali šaku zemlje, a onda s iskrčenim ogradili ta svoja poljca od „kvadrata“, ili dva, za lozu ili dvije.

Možda je to najmanji iskrčeni otočić na našoj obali Jadrana, izgleda neodoljivo impresivno i nikakvo čudo što se njegova fotografija našla u portofoliju kojim je Ivo Pervan popratio pismo UNESCO-u što su ga svojevremno odaslali Joško Božanić i Joško Belamarić, prisnažujući sa svoje strane da se hrvatski suhozidi uvrste na Popis svjetske baštine.

Ivo Pervan je fotograf kojega ne treba predstavljati: on već desetljećima, bez radnog vremena i meteoroloških i kalendarskih ograničenja, gleda i snima i slaže prevrijednu baštinsku građu koja već sada nema cijene. Vlastitom je inicijativom poslikao i valjda sve velike i male krčevine i sakupio veliku i lijepu zbirku fotografija dužobalnih, kraških vinograda i polja, vrtača i suhozida.

Godinama, od prigode do prigode, kad snimam iz zraka, kompletiram ‘kolekciju’ tih vinograda i polja u krčevinama, u suhozidu. Puno sam toga u ovom poslu vidio, i kod nas i u svijetu, ali sam i dalje nevjerojatno impresioniran upravo tim krajolicima i uvijek mislim da bi se s njima moglo itekako puno napraviti u promidžbi naše zemlje. Pa, te krčevine i ti suhozidi, to je rezultat rada ljudskih ruku i to je nešto što apsolutno ima mjesta u svakom predstavljanju Hrvatske.

Ma, da vam ne govorim koliko sam vrata obio nudeći i nukajući da se od tih slika napravi nešto, recimo izložba velikih formata i pokaže svijetu, na tragu one čuvene crno-bijele fotografije koja je ‘visila’ na zidu zgrade Ujednjenih naroda kao ‘pohvala ljudskoj ruci’… Nažalost, nikoga za tim nije briga. Jedini čovjek koji je ovoj ideji dao ruku je naš vinar Andro Tomić koji je financirao let avionom radi snimanja…

Eto! Ne bi se moglo reći da nikoga nije briga jer more je onih koji razumiju jezik Pervanova rada, samo što oni dolaze iz nekog drugog (hrvatskog) mentalnog sklopa…

Evo što o tome piše Joško Belamarić:
“Tisuće fotografija koje je tijekom godina i godina hodanja, krstarenja i letenja uzduž i poprijeko hrvatske obale načinio Ivo Pervan, ostavljaju bez daha i u čudu svakoga tko ih gleda ne samo kao pojedinačne umjetničke slike nego kao nevjerojatan likovni serijal koji nas istodobno estetski uzbuđuje koliko i podučava.

Naše je društvo i danas gotovo ravnodušno pred tim najvrjednijim dijelovima hrvatskog kulturno-povijesnog krajobraza, cijelog obilježenog kamenom, pred kojim bismo trebali stajati zadivljeni ne samo zbog apstraktne ljepote gromača i gomila, nego – spomenimo samo jedan aspekt u mogućem čitanju – radi uvjerljivih otisaka povijesnih imovinsko-pravnih podjela koje su tisuće kilometara kamenih međa očuvale možda bolje od arhivskih pergamena… Postoji niz načina da se ta golema fotografska građa tematski sistematizira – izložbama, knjigama, oblikovanjem internetskog portala…”.

I još kaže Belamarić:
“Na kamenu se nekoć ljubilo i jelo, rađalo i umiralo, kamen je bio i alat i oružje i nakit. I uopće ne zvuči čudno da jedino Hrvati u lokalnom govoru vele da se kamen ‘bere’…”.
Pervanove slike ovoga (ili bilo kojega) dijela hrvatske baštine ako i nisu na srcu onih u čijim je rukama alat za njenu afirmaciju i zavičajnu i domovinsku promidžbu, jesu na srcu ljudi, intelektualaca, koji, jednostavno, razumiju o čemu se tu radi…

Pa Joško Božanić, na svoj način neizmjerno zaslužan za afirmaciju i obnovu jedne druge, maritimne, baštine, a otvoren i za druge izvanserijske vrednote, pripominje i ovo:
Postoji u svijetu zid mnogo dulji od onoga što se smatra najduljim u svijetu – zid višestruko dulji od Kineskog zida. Taj zid nalazi se u Hrvatskoj, u pokrajini Dalmaciji.

Ali taj zid, premda se u prostoru proteže na barem šezdeset tisuća kilometara – što je duljina jednog i pol Zemljina ekvatora – mada mu je volumen višestruko veći od volumena svih egipatskih piramida zajedno i sedam puta duži od Kineskog zida, nije do danas primijećen kao spomenik ljudskog rada.

To je suhozid dalmatinskih vinograda… spomenik koji unatoč monumentalnosti nije vidljiv poput masivnih bedema i sjajnih palača drevnih dalmatinskih gradova, ali je u njemu jednako impresivno utisnuta graditeljska ljepota i sklad kao i sudbinski smisao čovjekova opstanka na tom kamenitom tlu.”

Ali, evo, nedavno se ‘bar’ na domaćoj sceni isplatio trud hrvatskih intelektualaca, stručnjaka i zanesenjaka ovim dijelom baštine: umijeće suhozidne gradnje napokon je registrirano kao nematerijalno kulturno dobro.

Jedan od zaslužnih zbog svoga dugogodišnjeg, upornog rada na afirmaciji suhozidne građe, svakako je šibenski etnolog dr. Jadran Kale.

Odaje veliko priznanje Pervanovu radu ali ‘usput’ zagovara i razmišlja o onim mogućnostima koje će u stvarnom i svakodnevnom životu, pored divnih Pervanovih slika koje rađaju pravi mit o suhozidnoj baštini, potaknuti stvarno i realno očuvanje suhozidne prakse, kod današnjeg težaka – ili jednostavno hobista s komadom zemlje u posjedu.

– Hrvatski su suhozidi zapravo europski suhozidi sagrađeni hrvatskim rukama, jer su rijetki oni koji nisu nastali u desetljećima vinarske konjunkture u devetnaestom stoljeću i blisko potom, a tu je tržišnu priliku obrađivačima pružilo europsko tržište. Tako bi se i danas agrookolišnim poticajima po direktivi EU-a moglo ići u susret tim malim, mravljim stvarateljima krajobraznih ljepota, a ne najkrupnijim igračima.

Međutim, po inerciji ‘pretvorbe i privatizacije’ kod nas su ti poticaji pupčanom vrpcom vezani za najkrupnije korisnike, pa se agrookolišni poticaj za popravak i gradnju suhozida od kojih koristi ne bi imale velike tvrtke nego mali ‘opegeaši’, za održavanje i gradnju svojih suhozidova, bunja i sl., rađa i porađa već godinama, i nikako da se porodi’.

A u tim bi poticajima (za koje se država uporno ne opredjeljuje) bio ključ obnove i života upravo malih korisnika – ujedno i krajolika na kojima se nalaze njihovi pojedinačno srazmjerno mali, ali nanizani posjedi.

No to samo zaokružuje smisao ove lijepo ilustrirane priče: slike su nevjerojatne, a stvarnost je surova i ne mari niti za slike, niti za blago koje za sada ostaje u Pervanovim arhivima. I očima.

Jordanka Grubač /sibenski.slobodnadalmacija.hr

facebook komentari

Nastavi čitati

Umjetnost

U Australiji postoji replika zagrebačke crkve sv. Marka

Objavljeno

na

Objavio

Možda i najprepoznatljivije obilježje Zagreba, crkva sv. Marka, jedno je od mjesta koje turisti u glavnom gradu Hrvatske obavezno obilaze. Ali ova predivna crkva ima i svoju ‘blizankinju’…

zagreb-st-marko1

Naime, u Cockington Green Gardenu u australskoj Canberri nalazi, se minijaturna verzija zagrebačke crkve, sa nadaleko prepoznatljivim krovom.

Riječ je o izletištu u kojem posjetitelji mogu vidjeti minijaturne verzije mnogih svjetskih atrakcija.

Kako stoji na službenoj stranici ovog izletišta, izgradnju replike crkve sv. Marka financiralo je Veleposlanstvo RH u Australiji.

Za njenu je izgradnju bilo potrebno 2000 sati (83 cijela dana!), a svih 45.000 minijaturnih ‘crijepova’ na krovu ručno je postavljeno.

CroExpress.eu

facebook komentari

Nastavi čitati