Pratite nas

Priče

Priče iz Hercegovine: Aginica i vjerska tolerancija

Objavljeno

na

Priče iz Hercegovine: Aginica i vjerska tolerancija

Škutori su se potrudili da tužniji dio obiteljske povijesti nekako ”okamene”, te su podigli spomen-obelisk u blizini starih kuća na kojemu se nalazi svako biće rođeno i umrlo u ovoj obitelji, sa izrađenim fotografijama pokojnika, ako je ikakva ostala iza njihNisam mogao ne zamijetiti ime Marijana Škutora i fotografiju iscrtanu u crnom mramoru, ispod koje stoji da je rođen 1888. a da je umro 1971. godine, dakle, naživio se did Marijan, ali, kad mi je Ljubo ispričao dijelove njegova života, nisam više bio siguran je li bio sretan živeći tako dugo. I njega je, 1914., kao i većinu ovdašnjih mladića, bečka carska vlast ”obukla u vojsku”, te je, nakon duge obuke bio spreman položiti glavu negdje gdje su ih polagali sirotani iz Hercegovine i Bosne, stisnuti u regimene smrti, a sve na volju dragome caru i na izbor strogim carskim časnicima.

Dođi, Sandra

Marijana je u tirolskim gudurama što su se kao džinovske stope utisnule u sjever Italije, dobio metak točno u korijen nosa, ondje gdje on razdvaja oči. To se ne može preživjeti.

Ako nisi s Goranaca! Svi su vjerojatno i mislili da je mrtav, bio je obliven krvlju, ali sve što je iza tog ranjavanja ostalo trajnom posljedicom bilo je gubitak čula mirisa. A dobio je carsko odličje. Nikada do smrti više ništa Marijanu nije ni mirisalo ni zaudaralo, i sve mu je bilo svejedno. Pa, kako je Bog odredio da se živ vrati u Škutorove kuće, bacio se u potragu za ženom, i očito odabrao pravu; Jakuna je bila dobra i vrijedna žena, izdašna poroda, doveo ju je od Pandža i rodila mu je sedam sinova i jednu kćer. Taman kad su dospjeli do momkovanja, opet zovnu ratna truba. Ovaj put je mladost tražio Pavelić.

Izgubili su Juka i Marijan četiri sina, Petra, Andriju, Marka i Ivana, svi su vjerojatno nestali u misteriji bleiburškog polja, i samo se jednom grob našao, Peri.

Ideologije odnose djecu kao sunce jutarnju rosu. Nestane ih a da suštinu i razloge svojega vojevanja ni do smrti ne shvate. Uvijek kada porastu, naraštaje čeka neka ideologija, spremna na tržište krvi ponuditi njihovu mladost. Uvijek je tako bilo i neće biti da uvijek neće biti! I ovaj širi kraj desetkovali su ratovi. Prve velike gubitke narod je ovdje jedva preživio, djelomice preživio, jer što ne zgrabiše vojske, uništiše studeni, glad i kuge.

Kako mi je javio Andrija Baletić, samo u Škutora – Baletića, kuga iz 1814. godine umorila je dvadeset i četiri člana ove obitelji! Gospodin Andrija decidno je naveo i njihov dolazak iz Zavojana u Gorance, bilo je to 1790. godine, a iz Ljubina poznavanja povijesti ove obitelji crpim i zanimljiv podatak o nerijetkom prezimenu Bagarić. Skupina ostataka negdašnjih staja, zapravo nezgrapne hrpe pržine i kreča, baš blizu Škutorovih kuća, zovu se po njima: Bagarića staje. Prošla su stoljeća a da se nikada nitko od njih ovdje nije pojavio. Gdje su ti Bagarići? Pa, da, to su upravo oni za koje uglavnom i znamo, a razmješteni su po duvanjskom kraju, te se odatle proširili svuda. Ovdje će rado reći da je iz te loze izrasla i Sandra Bagarić, operna diva. Ha, Sandra, kad je već tako i budući da to sigurno nisi znala, dođi jednom potražiti svoje duboke korijene ovdje na Gorancima. I okupaj se u Jezercu! Prvom zgodom kad u Mostar dođeš, vodim te amo. Ovdje je sve živo, naočito i grlato, te ni tvoj glas nije sam od sebe nastao.

Ljubo je sa sestrom Dragom stalni dočekivač rodbine. Uredno im dolaze rođaci Stipe, Blago i Josip, djece ihahaj, ali ”ima dvades godina da nisu prenoćili ovde!”.

Šire područje Jezerca, a i još neke lokacije po Gorancima i Bogodolu, nedavno su spomenute i u sumnji tužiteljstva da skrivaju žrtve posljednjega rata. Tužiteljstvo je naglasilo i da će se istraga i provjera istih provjeriti na proljeće. Sumnja se da su u tim jamama najvjerojatnije sklonjena tijela nestalih i dvadeset i više godina već uzaludno traženih, uglavnom Srba i Bošnjaka s mostarskog područja. O tom ne znam što bih mogao napisati, osim ustvrditi još jednu u beskrajnoj niski tragedija i zločina. Takva informacija obično umanji ljepotu onoga što namjernik vidi, sama pomisao na strahotu i mogućnost da je nekada netko, pod okriljem noći u ovim pustarama sakrio nečije tijelo, izaziva jezu.

Ovo je zemlja jeza. Koje se nikada neće raščistiti. Nisu ni one u prethodnim ratovima.

Gdje god makneš, netko te upozorava na pobijene. I uz ovu misteriju vezane su najnovije podignute optužnice. Neka se istraga dovrši i istina utvrdi. Nisam istražitelj, nego putopisac, ali taj neugodan osjećaj svejedno me nije napuštao.

Misteriozna bolest

Negdje u dolini oglašavaju se konji. Rezak rzaj navijestio je noć. Puni su Goranci i Planinica, Bile i područja podno Čabulje konja. Što pitomih, što divljih. Puno više divljih.

No, njih ću tražiti kad se mogne do njih. Sada je loše vrijeme i tko zna hoću li opet tako skoro moći ovamo. Priča o konjima i biciklima, nezaobilazna je ovdje. Puno ljudi drži i održava svoje konje. Ima i čistokrvnih. Poludivljih je lutalica pak najviše. Oni se sada sklanjaju od vukova. Zvijeri su kao i ljudi; opaki napadaju mirne. Zanimljiv podatak vezan je uz povijest uzgoja konja ovdje; naime, 1862. i 1863. godine, kronike su zabilježile golem pomor konja, tisuće ih je uginulo zbog misteriozne konjske bolesti.

Tako je to na Gorancima, života je uvijek bilo, ali ga je bome uvijek valjalo i obnavljati.

Odnosilo se to na ljude ili na njihovo blago. Konj je to doista ovdje. Ništa ljudi ovdje ne vole toliko kao konja. Posjetit ću i dva konjička kluba, ne mislim ih zaobići.

I ova trošna cesta što uzduž presijeca polje, uvijek je bila važna. I Ilirima i Rimljanima, Turcima i Austrijancima i svima koji su nakon njih, kao i oni, uglavnom nezvani dolazili.

To je dio ceste spasa, a koja je izgubila vojni i civilni značaj tek kada se oslobodio prolaz cestom M-17, istočno iza Raške Gore i jezera. Ovuda su ratovali i Delmati i neznana plemena prije njih, dijelovi Sedme rimske legije ostali su ovdje i poslije gušenja pobune Ilirika između šeste i devete godine nove ere, Slaveni i Bizanti, humske vojvode i vladari Bosne, Osmanlije puste, austrijski činovnici i ugarske kurve, posvuda je tragova tih vremena; ovuda su kraljevi žandari sačekivali švercere duhanom, naganjali se talijanski i njemački fašisti, ustaše, četnici, partizani, i još nekoliko godina nakon rata škripari i lovci na njih. Kao i ovo, svako od tih vremena ostavljalo je svoje jame.

Ali i priče. Evo jedne zgodne, iz vakta aga i kmetova. Takvih je najviše. U kojoj je junakinja – aginica. Pa, piše Lidija Knezović, a pričala joj Dragica Knezović, s Goranaca:

”Bila aginica u selu za vrijeme turskog rata. Pošo Anton da ide na misu i ona ga pitala gdje si pošo, a on reko kaže na misu, aje kaže donesi mi od vašeg fratra, od vašeg svećenika vode, svete vode. U kupus mi kaže gusjenice, sve mi kupus gusjenice ono obišle i pojedoše. I on je otišo i kad se vraćo njemu palo na um da on nije uzeo te vode i negdje na bunar je došo i uzeo je onaj u flašu i u što li je nasuo vode i ponio je on tu vodu njoj, šta ona zna kaže šta je sveta voda. I on je kad je došo pitala ga ona Antone jesi li mi donio vodu, kaže jesam i on ti njoj dadne tu vodu da onaj, rekla ona ja ti ne znam ništa šta ću tu. De ti meni po vašem zakonu i običaju to uradi. I onda je Anton uzeo i poškropio, prekrižio, poškropio, izmolio vjerovanje, a ona je rekla odo ja kaže skuvati cicvaru dok ti to odradiš i ona je otišla u kuću skuvat cicvaru i onaj i on kasnije kad je poškropio otišo u kuću, jeli cicvaru. Kad je pošo on, Anton pošo svojoj kući tamo gdje je stanovao, ona ga zvala, kaže: „Antone, Antone, vrati se ovamo da vidiš ovo, sve gusjenice pošle preko plota, preko duvara što su bili oni iz onog kupusnjaka i to sve i onaj eto koliko je ta njena vjera bila jaka iako je on uzeo tu vodu iz bunara, nije donio blagoslovljenu vodu ali njena je vjera bila toliko jaka da su te gusjenice otišle.

Pošteda za Ilindan

To je bilo na Vilinu polju i bio Ilindan, onaj, i sad ljudi se spremali da idu k misi i sad aga je naišao i kako je god ko nailazio on je njega vraćo, trba sijeno pokupit, kakva misa, sve je on svratio na Vilino polje da se, nema ići na misu i ljudi su morali mislim poslušat agu.

Tu su radili čitav dan, kupili sijeno, stavljali u naviljke, pripremali sve to za, pripremali sve to unaviljčili, međutim, kad je kaže iza podne bilo, samo sa Čabulje je oblak jedan naišao i počeo se oblak navlačiti i onda je veliko nevrijeme naišlo tako da je sav onaj, naviljci sijena što su bili, sve one plastove sve je to voda odnijela, niđe ništa nije ostalo. I kasnije kad je onaj, sljedeće godine bilo, aga je pito kad je onaj vlaški Ilija, kad je vlaški Ilija ništa se ne smije raditi. I više nikad nisu gonili, niko na Ilindan, kad je Ilindan taj aga nikoga nije gonio da radi.”

Eto, znala aginica za toleranciju, trista godina prije negoli će netko izreći tu riječ, koju mi nikako naučiti.

[ad id=”40551″]

Piše: Dragan Marijanović

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Komentar

Tihomir Hojzan: O KRUNICI NA HRVATSKOM VOJNIKU

Objavljeno

na

Objavio

“Od 1991. uporno sam tražio odgovor na jedno pitanje: Kako to da smo svi mi ZNG-e tada nosili krunice i otkud nam uopće ta ideja?

Ne pamtim ni jednog jedinog ZNG-u iz 1991. koji nije nosio krunicu, bilo na ramenu, bilo oko vrata ili čak omotanu na kundak puške!!??

Nekako sam još shvaćao da je nosimo mi koji smo bili vjernici oduvijek i oduvijek išli u Crkvu, ali sekretar najveće „partijske ćelije“ u mom gradu s krunicom na „epoleti“ skupa sa mnom na prvoj liniji obrane u Zapadnoj Slavoniji… I stotine drugih koji nisu nikada bili vjernici (čak dojučerašnji zadrti ateisti) niti su uopće znali moliti ni jednu od krunica? Svi nose krunicu, mole se, nisu više ateisti…

To je već bilo čudno, čak čudo.

Znam da na prvom postrojavanju ZNG-a u Kranjčevićevoj u Zagrebu nitko nije dijelio krunice. Ne pamtim da je ikada i jedan svećenik, biskup ili kardinal potaknuo ZNG-e na nošenje krunice u najkrvavijem i odlučujućem djelu rata: rujan 1991. – prosinac 1991.

Odjednom su svećenici bili zatrpani zahtjevima da podjele 55.000 krunica koliko nas je tada branilo (i obranilo!!!) Hrvatsku.

Meni je to, eto, 25 godina bila enigma i pitanje bez odgovora: Čija je to bila ideja?

Nisam našao odgovora a znam da se samo po sebi ništa ne dešava baš kao što iz mrtve stanice nikako nije moguće da nastane živa, :):):) – nije moguće da su te krunice slučajno nastale naš najveći i najvažniji znak, obilježje koje nikada ni jedna vojska u povijesti nije imala. Ni nosila!

Provjeravao sam u zadnjih 25 godina sve bliske i daljnje rođake svećenike, sve časne sestre u obitelji… Nitko nije znao odgovor.

Razgovarao sam sa nekoliko biskupa, visokih crkvenih dostojanstvenika… Ništa! Ništa nisam saznao!
I eto ga sad, nakon toliko godina, upozori me jedan od onih koji znaju za ovu moju opsesiju krunicom i ZNG-eom, da pročitam u tisku objavljeno slijedeće:

Zdravo presveta Djevice i Majko Božja Marijo, moćna zaštitnice naše domovine Hrvatske! Premda nevrijedni da ti služimo, ipak uzdajući se u ljubav i divnu blagost Tvoju izabiremo Te danas pred cijelim dvorom nebeskim za Gospodaricu, odvjetnicu i majku svoju i cijelog našeg naroda te čvrsto odlučujemo da ćemo Ti drage volje i vjerno služiti.
Molimo Te usrdno da nam svima uz prijestolje Božanskog Sina isprosiš milost i milosrđe, spasenje i blagoslov, pomoć i zaštitu u svim pogibeljima i nevoljama.

Ti si kraljica i majka milosrđa, pomoćnica kršćana i tješiteljica žalosnih. Zato ti iskazujemo svoje djetinje pouzdanje kako Ti je naš narod vazda kroz vjekove iskazivo.

Tvojoj majčinskoj zaštiti preporučujemo svoje duhovne i svjetovne poglavare, cijelu našu domovinu i cijeli naš narod u ovim teškim vremenima kušnja. Izmoli nam svima vjernost u katoličkoj vjeri, da u krilu svete Crkve provodimo dane u miru i bez straha, u blagostanju i poštenju i tako zavrijedimo doći jednom do vječnog život da slavimo ondje Trojedinog Boga uvijeke. Amen!

Ovu molitvu je za svoju ljubljenu Domovinu Hrvatsku ispisala ruka blaženog Alojzija Stepinca!
Blaženi Alojzije Stepinac je bio uvjeren i svim svojim životom svjedočio da Hrvati to mogu i moraju izmoliti samo molitvom svete Krunice!

Samo Krunica!!!???

Krunica je naša snaga i naša utjeha rekao je 1. Listopada 1944. Blaženi Alojzije Stepinac.
Dakle tako! To je to!

Otud ZNG-ama Krunica!
Stepinac je pobijedio!
I uvijek će pobijediti!
Hrvati su vjernici! I jedino to su Hrvati.
– Ostalo su manjine!
– Beznačajni bukači!

Tihomir Hojzan

facebook komentari

Nastavi čitati

Kronika

Svjedočanstvo logoraša: “Čovjek kojega nikada nisi vidio, tuče te bijesom divlje zvijeri..”

Objavljeno

na

Objavio

Šandor je mjesecima čekao kad će se vratiti kući iz pakla. U stravičnim logorima je proveo ukupno 117 dana

“Mi smo bili baranjska obitelj koja se deklarirala kao mađarska manjina, ali kada je došao rat, nas tri brata nismo dvojili oko stupanja u obranu svoje domovine i svog sela”, kaže Šandor Šilješ (48) iz Bilja, branitelj, dragovoljac, zatočenik, danas vojni umirovljenik, piše 24sata.

Već nakon događaja u Borovu selu, pristupio sam rezervnom sastavu policije, a braća u ZNG. Imao sam 22 godine, a oni su bili po šest godina stariji. Ujutro 3. kolovoza 1991.počeo je strašan napad na Baranju. Taj dan je bio neopisiv. Granate odsvakud, meci frcaju, ne znaš odakle što dolazi. Od života i smrti dijele te vrata. Mi smo u kući, a četnik sa druge strane. Dijeli vas 20 cm, ako te otkrije, gotov si – priča Šilješ.

Nakon pada Bilja četnici su uhitili mene i braću. Kako sam bio pripadnik rezervnog sastava policije, odvojili su me i odvezli u Beli Manastir, a onda u Srbiju, u Sombor. Vozili su nas policijskom maricom. Nas par. U Somboru smo dobili prve batine. Već nakon par sati ponovo su nas ugurali u maricu i vozili za Bubanj potok. Tamo je bio neki obučni centar za Arkanovce. Izlazimo iz marice, dolaze neki ljudi, tuku nas. Čovjek kojega nikada nisi vidio, tuče te bijesom divlje zvijeri. Bio sam šokiran, kao u nekom polusvijetu sam ulazio i izlazio iz te marice, tamo i vamo.

Istuku te i šalju dalje – priča Šandor kojega su u Bubanj potoku neprestano ispitivali o tome koliko je ljudi ubio, koliko žena silovao. Svako ispitivanje trajalo je satima, za svaku minutu šutnje dobivao je silovite udarce u glavu, bubrege, među rebra, u trbuh.

– Njih desetak vojnika bilo je u sobi. Kapetan me je probudio i rekao mi da se ništa ne bojim jer me neće ubiti, ali će me tući dok ne umrem. Počeo mi je glavom udarati o rešetke na krevetu. Obila me krv, uhvatila me nesvjestica. Probudio sam se u krevetu sav u krvi. Ponovo su me izvukli, polili vodom i opet počeli tući. Stavljali su mi pištolj u grlo, urlali da kleknem i molim za život.

Privatna arhiva HDLSKL

Svaki put to je trajalo pola sata i onda prekid od par sati, pa opet zlostavljanje. Vrijeme tu prolazi a da ga uopće nisi svjestan. A onda su nas odjednom opet strpali u maricu i rekli da idem u Topčider – priča Šandor otkrivajući da je sedam dana zatočeništva u Topčideru bilo najgorih sedam dana u njegovih 117 dana zatočeništva.

– Dočekali su me vojnici JNA. Ubacili su me u mračnu ćeliju. Pomislio sam, ajd’ bar nešto dobro. Sam sam, a i ovo su vojnici, a ne četnici. Oni nisu agresivni prema Hrvatima zarobljenicima. Taj dan, i narednih sedam, neću zaboraviti dok sam živ. To je najgorih sedam dana u mom životu. Svaki od tih dana molio sam se za smrt – rekao je Šilješ kome su gasili cigarete po nogama i rukama, lomili mu rebra, udarali po glavi.

– Šamarali me toliko da sam pljuvao komade zubi. Oni su se svemu smijali. Svako novo ispitivanje bilo je drugačije. Sadržavalo je nove torture. Gušili su me žicom, bockali iglama po tijelu. Opet se gubim u vremenu i nesvjestici. Budim se u svojoj ćeliji, u kojoj sam bio sam. Čujem druge zatvorenike kako jauču, mole ih da ih puste na miru.

Meni ulaze petorica. Dvojica me drže, jedan me udara, a jedan mi skida hlače. Špagom su mi svezali mošnje i vuku me po sobi. Viču: “Šta je ustašo, dereš se, plačeš, boli”. Pa, kako neću plakati, boli- tiho priča Šandor sjedeći u svom dvorištu u Bilju, odakle su ga i odveli u zatočeništvo. Suze mu se i sad slijevaju niz lice. Njegova supruga je pored njega. Iskolačenih očiju i otvorenih usta od užasa gleda suze svoga supruga. On hvata dah.

– Pao sam u nesvijest jer to je nezamisliva bol. Polili su me kantom vode da me probude. Nakon nekog vremena dolazi nekakva

komisija u ćeliju i čitaju mi presudu. Osuđen sam na 20 godina zatvora u Beogradu. Teretili su me i da sam kao Mađar došao u Hrvatsku ubijati Srbe – rekao je Šilješ. A onda su ih 6. listopada 1991. potrpali u autobuse i odvezli u logor u Begejce. Ubrzo nakon njihova dolaska pao je Vukovar i u taj logor dovezeno je 500-tinjak novih zarobljenika, hrvatskih branitelja i civila.

– Smiješno će zvučati, ali naspram Topčidera, Begejci su bili “mila majka”. Nakon dolaska Vukovaraca, uglavnom su se iživljavali na njima. Nadao sam se da ću tu pronaći braću, ali ubrzo sam shvatio da se uzalud nadam, da su vjerojatno ubijeni. Nadao sam se samo da nisu prošli torture kakve sam ja prošao, kada se metak u čelo čini kao dobitak na lutriji – kaže Šandor, koji je razmijenjen 10. prosinca 1991. zatočeništva u srbijanskim logorima dočekuje razmjenu 10.12. 1991. u Slavonskom Šamcu piše 24sata.

14. kolovoza Dan logoraša sjećanje na zatočenike neprijateljskih logora tijekom Domovinskog rata

 

facebook komentari

Nastavi čitati