Pratite nas

Priče

Priče iz Hercegovine: Crni petak mlinareva sina

Objavljeno

na

buna

Oko vrela i niz vrelo, bome je puno legendi, a kako je ovdje svaki vakat ostavio traga, ostavio je i poneku od njih, koje se još prepričavaju. Tako jedna veli da (izvori razni, a sublimirano na službenim stranicama Fondacije “Mak Dizdar”) jedan pastir, čuvajući ovce nekog age, baci jednom svoju batinu u Zalomsku rijeku (Nevesinjsko polje, op. D. M), a batina izbije u Blagaj; ovdje je uhvati pastirev otac koji je na Buni mlinar bio.

Tu zgodu obojica korisno upotrijebiše. Sin je, naime, svaki dan zaklao po jednu ovcu i bacio je u Zalomsku rijeku, a otac je dočekivao, dok napokon agi ne udari u oči da mu stado sve manje biva. Pastir se izgovarao na vukove. No, jedan put mu osvanu crni petak! Aga potplatio nekoga da pazi na pastira, i zbilja ovaj bude zatečen gdje je baš bacio ovcu u rijeku. Aga mu dade odrubiti glavu, a tijelo baci u rijeku. Otac pak njegov imao je što i vidjeti kad je mjesto ovce ulovio mrtvoga sina. Ta je predaja nadahnula Dinka Šimunovića da napiše pripovijest “Kukavica”.

Motivi i strukturalni elementi “Kukavice” u cijelosti odgovaraju navedenoj predaji. Šimunović je možebiti predaju pročitao u Školskom vjesniku 1901, a osamnaest godina kasnije (1919) napisao “Kukavicu”. A može biti da je Šimunović boravio u Blagaju na vrelu Bune i sam čuo predaju. Na ovo drugo upućuje Šimunovićev opis vrela:

”Orlovi krstaši vijali se povrh jezera i nestajali prema Gradini, a golubovi pećinari, vrane i druge ptice lepršali i krili se u pukotine hridi, s dana na dan sveđer jednako (…). K tome mlazu podzemne vode usječen je kameni puteljak, i moj babo, svako pet-šest dana, o zalazu sunca, iđaše puteljkom na ono vrelo (…). Dobro zapažanje.

Davna tolerancija

Uz kršćansko je groblje, koje također ima neobičnu priču, uostalom, što ovdje uopće nema neobičnu priču – mali plato, presvučen asfaltom, više služi za parking u vrijeme rijetkih ukopa, no zanimljivo je to groblje, s jednom ogradom okolo i jednom pregradom po sredini. Ono svjedoči o rijetkim vremenima u kojima su se ljudi i njihove vjere sporazumijevali možda bolje nego danas, jer groblje u Blagaju je u jednoj ogradi, tek presječeno niskim zidom, koji tek formalno razdvaja pokojnike dvije vjere: pravoslavne i katoličke, e da se ne bi kakvom pogreškom dogodio ukop na krivo mjesto i među ”krivo” znamenje govori o davnoj toleranciji, više mrtvih negoli živih, no svejedno, bilježimo ga kao rijetkost u našim krajevima. Danas bi to već bilo nemoguće. Da jedan narod, jedna vjera ustupi pola svoga groblja drugom. No, kako tu ni pravoslavnih ni katoličkih kandidata za groblje već nekoliko desetljeća nema, do one zabune neće ni doći, tek se godišnje ukažu jedna ili dvije svježe humke, kao ispunjenja nečijih posljednjih želja da ih se ukopa tu gdje su proveli živote. Uostalom, tako je uglavnom i u mjestima u kojima živite vi koji ovo čitate, ovisno o dominirajućem vjerskom i nacionalnom znamenju.

I tko će znati koji je put da se povijest ponavlja na načine odlazaka, progona i zamjene progonjenika i skupljanja ljudi kao stada ovaca koje ga je na planinskom pašnjaku raspršio i izranjavao nenadani grom, pa se stado okuplja u strahu i nadi da je taj grom bio njihova posljednja nevolja, a pastir (u širem značenju pastir je u našim povijestima vazda bio jebeno važan!) s dlanom iznad obrva čeka da vidi što mu je od blaga preostalo i čime će ubuduće vladati i što će musti.

”Gradnjom uskotračne željezničke pruge na relaciji Mostar – Metković 1885. godine, Blagaj je, preko Bune, gdje je bila željeznička stanica, bio povezan sa ostalim predjelima. Ubrzo potom u Blagaju je otvorena pošta i izgrađene su dvije crkve, srpska pravoslavna, posvećena sv. Vasiliju Ostroškom, podignuta je 1892. godine, i katolička, koja je podignuta 1908. Nepromijenjeno stanje ostaje i u periodu Kraljevine Jugoslavije”, kaže o ovome pisana povijest, iz čega se zaključuje da su pravoslavni, a odmah po dolasku austrougarske vlasti ovdje prvi imali crkvu te zemlju za groblje, a kako su i katolici izgradili Crkvu Svetog Trojstva početkom dvadesetog stoljeća, a nisu imali prostora za ukop pokojnika, to su im pravoslavci izašli ususret i dali pola ovog grobljanskog prostora. Tada se i kršćanski živalj počeo vraćati u i oko Blagaja, a dosta muslimana odselilo se pred novom carevinom, nesigurno u njezino poimanje njihove vjere koja je stoljećima tu bila dominirajuća. Kroz rano srednjovjekovlje ovdje negdje bilo je srce goleme Župe Večerić s granicama koje su i Osmanlijama poslužile kao teritorijalna osnova za uspostavljanje kadiluka i raspored begova i aga. Hoću reći, vazda je tu bila gužva, gdje su voda, polje i šuma, a ni pašnjaci nisu daleko, svak se odmah ”nameči”. Hercegovina će se spomenuti prvi put tek 1454… Te skontah da nas otada nekako i zajebaju, otad do danas teško je biti Hercegovac! Ljubomora čuda čini!

Na tom malom platou između ovog groblja i tog jednog jedinog stećka, koji je nekada bio puno veći, s ledinama i voćnjacima u zeleđu, te kućama natiskanim uz put što vodi k mjestu s jedne i Mostaru s druge strane, nekada su se okupljali gatari, kako su ovdje zvali ciganske karavane. Dolazili su i za vrijeme vladanja Turaka (no, kad danas porazmislim o tome, sve mi se čini kako je to doista bila ta carevina, ali barem u njezinoj posljednjoj fazi, teško je govoriti o iskonskim Turcima, realnije je reći da se već odavno radilo o domaćim ljudima, već stoljećima u islamu i svemu običajnom što on kao vjera i kulturološkom smislu podrazumijeva, i svi upravitelji na svim razinama vlasti i vladanja posjedima bijahu domaći ljudi, te je termin ”turci” vremenom postao potpuno neprimjeren) i nisu ”gatari” prestajali dolaziti sve do šezdesetih godina prošlog stoljeća, stariji ih se još sjećaju; gatali su na karte, grah, dlan, sliku i na sve na što se sudbina mogla proricati, ložili vatre i igrali, na radost brojne dječice i naroda kojemu je trebalo pokrpiti kotle, popraviti kišobrane, kad je njihovo vrijeme došlo. Odlazili bi o Petrovdanu, nakon što bi došli o Đurđevdanu, s prvim cvijećem palili bi prvu vatru i živnulo bi mjestašce s njima. Sjajno bi bilo makar u snu to opet vidjeti.

Kadije

O Blagaju je lako pisati, jer se čini da je toliko toga već rečeno da se tu više nema što dodati, čak je teško i odabrati. Nakon što se vratim s planine, gdje ću skoknuti kroz nekoliko nastavaka, opet ću se Blagaju vratiti, jer kao da ni zareza ne zapisah, sve se pitajući: znaju li svi njegovi novovjeki stanovnici u kakvom raju žive? Ne bih rekao, jer u raju se sve čuva i njeguje, a ovdje – kao i drugdje – beton sve više nadire. A što rat i beton mogu uraditi prošlosti, znat će oni u – budućnosti… Da je barem vratiti onu sudačku stolicu odnesenu iz Kosora, pa je nataknuti nasred Hercegovine (a osobito Bosne, veći prostor – veći kriminal!) i, kako su to humski i hercegovački knezovi i vojvode radili, jer Osmanlije su imale kadije, a oni nisu presuđivali u polju i po kijametu, javno i pred podanicima, dobro bi došla u ovoj tranziciji, dokapitalizaciji, privatizaciji, kriminalizaciji i korupciji: u red i čekaj šta će ti On presuditi! I danas je red poveliki, ali kriminal i korupcija su i s druge strane sudačkog stola, a na presude se dugo čeka, pa i kad dođu, kao da ih nije ni bilo, jer se danas može i ovako i onako i nitko se ne boji da bi mu neko vrelo moglo pred oči izroniti kakvu strahotnu kaznu, jer od ljudi su ionako napravljene ovce!

Piše Dragan Marijanović/oslobođenje

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Komentar

Tihomir Hojzan: O KRUNICI NA HRVATSKOM VOJNIKU

Objavljeno

na

Objavio

“Od 1991. uporno sam tražio odgovor na jedno pitanje: Kako to da smo svi mi ZNG-e tada nosili krunice i otkud nam uopće ta ideja?

Ne pamtim ni jednog jedinog ZNG-u iz 1991. koji nije nosio krunicu, bilo na ramenu, bilo oko vrata ili čak omotanu na kundak puške!!??

Nekako sam još shvaćao da je nosimo mi koji smo bili vjernici oduvijek i oduvijek išli u Crkvu, ali sekretar najveće „partijske ćelije“ u mom gradu s krunicom na „epoleti“ skupa sa mnom na prvoj liniji obrane u Zapadnoj Slavoniji… I stotine drugih koji nisu nikada bili vjernici (čak dojučerašnji zadrti ateisti) niti su uopće znali moliti ni jednu od krunica? Svi nose krunicu, mole se, nisu više ateisti…

To je već bilo čudno, čak čudo.

Znam da na prvom postrojavanju ZNG-a u Kranjčevićevoj u Zagrebu nitko nije dijelio krunice. Ne pamtim da je ikada i jedan svećenik, biskup ili kardinal potaknuo ZNG-e na nošenje krunice u najkrvavijem i odlučujućem djelu rata: rujan 1991. – prosinac 1991.

Odjednom su svećenici bili zatrpani zahtjevima da podjele 55.000 krunica koliko nas je tada branilo (i obranilo!!!) Hrvatsku.

Meni je to, eto, 25 godina bila enigma i pitanje bez odgovora: Čija je to bila ideja?

Nisam našao odgovora a znam da se samo po sebi ništa ne dešava baš kao što iz mrtve stanice nikako nije moguće da nastane živa, :):):) – nije moguće da su te krunice slučajno nastale naš najveći i najvažniji znak, obilježje koje nikada ni jedna vojska u povijesti nije imala. Ni nosila!

Provjeravao sam u zadnjih 25 godina sve bliske i daljnje rođake svećenike, sve časne sestre u obitelji… Nitko nije znao odgovor.

Razgovarao sam sa nekoliko biskupa, visokih crkvenih dostojanstvenika… Ništa! Ništa nisam saznao!
I eto ga sad, nakon toliko godina, upozori me jedan od onih koji znaju za ovu moju opsesiju krunicom i ZNG-eom, da pročitam u tisku objavljeno slijedeće:

Zdravo presveta Djevice i Majko Božja Marijo, moćna zaštitnice naše domovine Hrvatske! Premda nevrijedni da ti služimo, ipak uzdajući se u ljubav i divnu blagost Tvoju izabiremo Te danas pred cijelim dvorom nebeskim za Gospodaricu, odvjetnicu i majku svoju i cijelog našeg naroda te čvrsto odlučujemo da ćemo Ti drage volje i vjerno služiti.
Molimo Te usrdno da nam svima uz prijestolje Božanskog Sina isprosiš milost i milosrđe, spasenje i blagoslov, pomoć i zaštitu u svim pogibeljima i nevoljama.

Ti si kraljica i majka milosrđa, pomoćnica kršćana i tješiteljica žalosnih. Zato ti iskazujemo svoje djetinje pouzdanje kako Ti je naš narod vazda kroz vjekove iskazivo.

Tvojoj majčinskoj zaštiti preporučujemo svoje duhovne i svjetovne poglavare, cijelu našu domovinu i cijeli naš narod u ovim teškim vremenima kušnja. Izmoli nam svima vjernost u katoličkoj vjeri, da u krilu svete Crkve provodimo dane u miru i bez straha, u blagostanju i poštenju i tako zavrijedimo doći jednom do vječnog život da slavimo ondje Trojedinog Boga uvijeke. Amen!

Ovu molitvu je za svoju ljubljenu Domovinu Hrvatsku ispisala ruka blaženog Alojzija Stepinca!
Blaženi Alojzije Stepinac je bio uvjeren i svim svojim životom svjedočio da Hrvati to mogu i moraju izmoliti samo molitvom svete Krunice!

Samo Krunica!!!???

Krunica je naša snaga i naša utjeha rekao je 1. Listopada 1944. Blaženi Alojzije Stepinac.
Dakle tako! To je to!

Otud ZNG-ama Krunica!
Stepinac je pobijedio!
I uvijek će pobijediti!
Hrvati su vjernici! I jedino to su Hrvati.
– Ostalo su manjine!
– Beznačajni bukači!

Tihomir Hojzan

facebook komentari

Nastavi čitati

Kronika

Svjedočanstvo logoraša: “Čovjek kojega nikada nisi vidio, tuče te bijesom divlje zvijeri..”

Objavljeno

na

Objavio

Šandor je mjesecima čekao kad će se vratiti kući iz pakla. U stravičnim logorima je proveo ukupno 117 dana

“Mi smo bili baranjska obitelj koja se deklarirala kao mađarska manjina, ali kada je došao rat, nas tri brata nismo dvojili oko stupanja u obranu svoje domovine i svog sela”, kaže Šandor Šilješ (48) iz Bilja, branitelj, dragovoljac, zatočenik, danas vojni umirovljenik, piše 24sata.

Već nakon događaja u Borovu selu, pristupio sam rezervnom sastavu policije, a braća u ZNG. Imao sam 22 godine, a oni su bili po šest godina stariji. Ujutro 3. kolovoza 1991.počeo je strašan napad na Baranju. Taj dan je bio neopisiv. Granate odsvakud, meci frcaju, ne znaš odakle što dolazi. Od života i smrti dijele te vrata. Mi smo u kući, a četnik sa druge strane. Dijeli vas 20 cm, ako te otkrije, gotov si – priča Šilješ.

Nakon pada Bilja četnici su uhitili mene i braću. Kako sam bio pripadnik rezervnog sastava policije, odvojili su me i odvezli u Beli Manastir, a onda u Srbiju, u Sombor. Vozili su nas policijskom maricom. Nas par. U Somboru smo dobili prve batine. Već nakon par sati ponovo su nas ugurali u maricu i vozili za Bubanj potok. Tamo je bio neki obučni centar za Arkanovce. Izlazimo iz marice, dolaze neki ljudi, tuku nas. Čovjek kojega nikada nisi vidio, tuče te bijesom divlje zvijeri. Bio sam šokiran, kao u nekom polusvijetu sam ulazio i izlazio iz te marice, tamo i vamo.

Istuku te i šalju dalje – priča Šandor kojega su u Bubanj potoku neprestano ispitivali o tome koliko je ljudi ubio, koliko žena silovao. Svako ispitivanje trajalo je satima, za svaku minutu šutnje dobivao je silovite udarce u glavu, bubrege, među rebra, u trbuh.

– Njih desetak vojnika bilo je u sobi. Kapetan me je probudio i rekao mi da se ništa ne bojim jer me neće ubiti, ali će me tući dok ne umrem. Počeo mi je glavom udarati o rešetke na krevetu. Obila me krv, uhvatila me nesvjestica. Probudio sam se u krevetu sav u krvi. Ponovo su me izvukli, polili vodom i opet počeli tući. Stavljali su mi pištolj u grlo, urlali da kleknem i molim za život.

Privatna arhiva HDLSKL

Svaki put to je trajalo pola sata i onda prekid od par sati, pa opet zlostavljanje. Vrijeme tu prolazi a da ga uopće nisi svjestan. A onda su nas odjednom opet strpali u maricu i rekli da idem u Topčider – priča Šandor otkrivajući da je sedam dana zatočeništva u Topčideru bilo najgorih sedam dana u njegovih 117 dana zatočeništva.

– Dočekali su me vojnici JNA. Ubacili su me u mračnu ćeliju. Pomislio sam, ajd’ bar nešto dobro. Sam sam, a i ovo su vojnici, a ne četnici. Oni nisu agresivni prema Hrvatima zarobljenicima. Taj dan, i narednih sedam, neću zaboraviti dok sam živ. To je najgorih sedam dana u mom životu. Svaki od tih dana molio sam se za smrt – rekao je Šilješ kome su gasili cigarete po nogama i rukama, lomili mu rebra, udarali po glavi.

– Šamarali me toliko da sam pljuvao komade zubi. Oni su se svemu smijali. Svako novo ispitivanje bilo je drugačije. Sadržavalo je nove torture. Gušili su me žicom, bockali iglama po tijelu. Opet se gubim u vremenu i nesvjestici. Budim se u svojoj ćeliji, u kojoj sam bio sam. Čujem druge zatvorenike kako jauču, mole ih da ih puste na miru.

Meni ulaze petorica. Dvojica me drže, jedan me udara, a jedan mi skida hlače. Špagom su mi svezali mošnje i vuku me po sobi. Viču: “Šta je ustašo, dereš se, plačeš, boli”. Pa, kako neću plakati, boli- tiho priča Šandor sjedeći u svom dvorištu u Bilju, odakle su ga i odveli u zatočeništvo. Suze mu se i sad slijevaju niz lice. Njegova supruga je pored njega. Iskolačenih očiju i otvorenih usta od užasa gleda suze svoga supruga. On hvata dah.

– Pao sam u nesvijest jer to je nezamisliva bol. Polili su me kantom vode da me probude. Nakon nekog vremena dolazi nekakva

komisija u ćeliju i čitaju mi presudu. Osuđen sam na 20 godina zatvora u Beogradu. Teretili su me i da sam kao Mađar došao u Hrvatsku ubijati Srbe – rekao je Šilješ. A onda su ih 6. listopada 1991. potrpali u autobuse i odvezli u logor u Begejce. Ubrzo nakon njihova dolaska pao je Vukovar i u taj logor dovezeno je 500-tinjak novih zarobljenika, hrvatskih branitelja i civila.

– Smiješno će zvučati, ali naspram Topčidera, Begejci su bili “mila majka”. Nakon dolaska Vukovaraca, uglavnom su se iživljavali na njima. Nadao sam se da ću tu pronaći braću, ali ubrzo sam shvatio da se uzalud nadam, da su vjerojatno ubijeni. Nadao sam se samo da nisu prošli torture kakve sam ja prošao, kada se metak u čelo čini kao dobitak na lutriji – kaže Šandor, koji je razmijenjen 10. prosinca 1991. zatočeništva u srbijanskim logorima dočekuje razmjenu 10.12. 1991. u Slavonskom Šamcu piše 24sata.

14. kolovoza Dan logoraša sjećanje na zatočenike neprijateljskih logora tijekom Domovinskog rata

 

facebook komentari

Nastavi čitati