Priče iz Hercegovine: Crni petak mlinareva sina

0

buna

Oko vrela i niz vrelo, bome je puno legendi, a kako je ovdje svaki vakat ostavio traga, ostavio je i poneku od njih, koje se još prepričavaju. Tako jedna veli da (izvori razni, a sublimirano na službenim stranicama Fondacije “Mak Dizdar”) jedan pastir, čuvajući ovce nekog age, baci jednom svoju batinu u Zalomsku rijeku (Nevesinjsko polje, op. D. M), a batina izbije u Blagaj; ovdje je uhvati pastirev otac koji je na Buni mlinar bio.

Tu zgodu obojica korisno upotrijebiše. Sin je, naime, svaki dan zaklao po jednu ovcu i bacio je u Zalomsku rijeku, a otac je dočekivao, dok napokon agi ne udari u oči da mu stado sve manje biva. Pastir se izgovarao na vukove. No, jedan put mu osvanu crni petak! Aga potplatio nekoga da pazi na pastira, i zbilja ovaj bude zatečen gdje je baš bacio ovcu u rijeku. Aga mu dade odrubiti glavu, a tijelo baci u rijeku. Otac pak njegov imao je što i vidjeti kad je mjesto ovce ulovio mrtvoga sina. Ta je predaja nadahnula Dinka Šimunovića da napiše pripovijest “Kukavica”.

Motivi i strukturalni elementi “Kukavice” u cijelosti odgovaraju navedenoj predaji. Šimunović je možebiti predaju pročitao u Školskom vjesniku 1901, a osamnaest godina kasnije (1919) napisao “Kukavicu”. A može biti da je Šimunović boravio u Blagaju na vrelu Bune i sam čuo predaju. Na ovo drugo upućuje Šimunovićev opis vrela:

”Orlovi krstaši vijali se povrh jezera i nestajali prema Gradini, a golubovi pećinari, vrane i druge ptice lepršali i krili se u pukotine hridi, s dana na dan sveđer jednako (…). K tome mlazu podzemne vode usječen je kameni puteljak, i moj babo, svako pet-šest dana, o zalazu sunca, iđaše puteljkom na ono vrelo (…). Dobro zapažanje.

Davna tolerancija

Uz kršćansko je groblje, koje također ima neobičnu priču, uostalom, što ovdje uopće nema neobičnu priču – mali plato, presvučen asfaltom, više služi za parking u vrijeme rijetkih ukopa, no zanimljivo je to groblje, s jednom ogradom okolo i jednom pregradom po sredini. Ono svjedoči o rijetkim vremenima u kojima su se ljudi i njihove vjere sporazumijevali možda bolje nego danas, jer groblje u Blagaju je u jednoj ogradi, tek presječeno niskim zidom, koji tek formalno razdvaja pokojnike dvije vjere: pravoslavne i katoličke, e da se ne bi kakvom pogreškom dogodio ukop na krivo mjesto i među ”krivo” znamenje govori o davnoj toleranciji, više mrtvih negoli živih, no svejedno, bilježimo ga kao rijetkost u našim krajevima. Danas bi to već bilo nemoguće. Da jedan narod, jedna vjera ustupi pola svoga groblja drugom. No, kako tu ni pravoslavnih ni katoličkih kandidata za groblje već nekoliko desetljeća nema, do one zabune neće ni doći, tek se godišnje ukažu jedna ili dvije svježe humke, kao ispunjenja nečijih posljednjih želja da ih se ukopa tu gdje su proveli živote. Uostalom, tako je uglavnom i u mjestima u kojima živite vi koji ovo čitate, ovisno o dominirajućem vjerskom i nacionalnom znamenju.

I tko će znati koji je put da se povijest ponavlja na načine odlazaka, progona i zamjene progonjenika i skupljanja ljudi kao stada ovaca koje ga je na planinskom pašnjaku raspršio i izranjavao nenadani grom, pa se stado okuplja u strahu i nadi da je taj grom bio njihova posljednja nevolja, a pastir (u širem značenju pastir je u našim povijestima vazda bio jebeno važan!) s dlanom iznad obrva čeka da vidi što mu je od blaga preostalo i čime će ubuduće vladati i što će musti.

”Gradnjom uskotračne željezničke pruge na relaciji Mostar – Metković 1885. godine, Blagaj je, preko Bune, gdje je bila željeznička stanica, bio povezan sa ostalim predjelima. Ubrzo potom u Blagaju je otvorena pošta i izgrađene su dvije crkve, srpska pravoslavna, posvećena sv. Vasiliju Ostroškom, podignuta je 1892. godine, i katolička, koja je podignuta 1908. Nepromijenjeno stanje ostaje i u periodu Kraljevine Jugoslavije”, kaže o ovome pisana povijest, iz čega se zaključuje da su pravoslavni, a odmah po dolasku austrougarske vlasti ovdje prvi imali crkvu te zemlju za groblje, a kako su i katolici izgradili Crkvu Svetog Trojstva početkom dvadesetog stoljeća, a nisu imali prostora za ukop pokojnika, to su im pravoslavci izašli ususret i dali pola ovog grobljanskog prostora. Tada se i kršćanski živalj počeo vraćati u i oko Blagaja, a dosta muslimana odselilo se pred novom carevinom, nesigurno u njezino poimanje njihove vjere koja je stoljećima tu bila dominirajuća. Kroz rano srednjovjekovlje ovdje negdje bilo je srce goleme Župe Večerić s granicama koje su i Osmanlijama poslužile kao teritorijalna osnova za uspostavljanje kadiluka i raspored begova i aga. Hoću reći, vazda je tu bila gužva, gdje su voda, polje i šuma, a ni pašnjaci nisu daleko, svak se odmah ”nameči”. Hercegovina će se spomenuti prvi put tek 1454… Te skontah da nas otada nekako i zajebaju, otad do danas teško je biti Hercegovac! Ljubomora čuda čini!

Na tom malom platou između ovog groblja i tog jednog jedinog stećka, koji je nekada bio puno veći, s ledinama i voćnjacima u zeleđu, te kućama natiskanim uz put što vodi k mjestu s jedne i Mostaru s druge strane, nekada su se okupljali gatari, kako su ovdje zvali ciganske karavane. Dolazili su i za vrijeme vladanja Turaka (no, kad danas porazmislim o tome, sve mi se čini kako je to doista bila ta carevina, ali barem u njezinoj posljednjoj fazi, teško je govoriti o iskonskim Turcima, realnije je reći da se već odavno radilo o domaćim ljudima, već stoljećima u islamu i svemu običajnom što on kao vjera i kulturološkom smislu podrazumijeva, i svi upravitelji na svim razinama vlasti i vladanja posjedima bijahu domaći ljudi, te je termin ”turci” vremenom postao potpuno neprimjeren) i nisu ”gatari” prestajali dolaziti sve do šezdesetih godina prošlog stoljeća, stariji ih se još sjećaju; gatali su na karte, grah, dlan, sliku i na sve na što se sudbina mogla proricati, ložili vatre i igrali, na radost brojne dječice i naroda kojemu je trebalo pokrpiti kotle, popraviti kišobrane, kad je njihovo vrijeme došlo. Odlazili bi o Petrovdanu, nakon što bi došli o Đurđevdanu, s prvim cvijećem palili bi prvu vatru i živnulo bi mjestašce s njima. Sjajno bi bilo makar u snu to opet vidjeti.

Kadije

O Blagaju je lako pisati, jer se čini da je toliko toga već rečeno da se tu više nema što dodati, čak je teško i odabrati. Nakon što se vratim s planine, gdje ću skoknuti kroz nekoliko nastavaka, opet ću se Blagaju vratiti, jer kao da ni zareza ne zapisah, sve se pitajući: znaju li svi njegovi novovjeki stanovnici u kakvom raju žive? Ne bih rekao, jer u raju se sve čuva i njeguje, a ovdje – kao i drugdje – beton sve više nadire. A što rat i beton mogu uraditi prošlosti, znat će oni u – budućnosti… Da je barem vratiti onu sudačku stolicu odnesenu iz Kosora, pa je nataknuti nasred Hercegovine (a osobito Bosne, veći prostor – veći kriminal!) i, kako su to humski i hercegovački knezovi i vojvode radili, jer Osmanlije su imale kadije, a oni nisu presuđivali u polju i po kijametu, javno i pred podanicima, dobro bi došla u ovoj tranziciji, dokapitalizaciji, privatizaciji, kriminalizaciji i korupciji: u red i čekaj šta će ti On presuditi! I danas je red poveliki, ali kriminal i korupcija su i s druge strane sudačkog stola, a na presude se dugo čeka, pa i kad dođu, kao da ih nije ni bilo, jer se danas može i ovako i onako i nitko se ne boji da bi mu neko vrelo moglo pred oči izroniti kakvu strahotnu kaznu, jer od ljudi su ionako napravljene ovce!

Piše Dragan Marijanović/oslobođenje

facebook komentari