Priče iz Hercegovine: Kad zavičaj postaje roba

1

image00004_55080347

Tijekom opisanog boravka francuskih ronilaca u našim krajevima 2005. godine, oni su se izvještajno osvrnuli i na smrt svojega kolege Christophea Lajouxa, koja se u dubinama vrela Bunice dogodila tri godine prije, te izvješće prenosim u cijelosti, jer ondje samo jedna ploča podsjeća na momka koji je život dao u ovoj ljepoti, a koja nama sve manje znači, kako nam (pre)malo znači i njegova smrt.

Živimo nezahvalno stoljeće i u njemu postajemo sve gori i sve se više iščuđavamo ljudima koji su za znanost spremni platiti glavom, mi se radije ponosimo iskustvima u kojoj smo glavom plaćali uglavnom budalaštine…

Uvodna seansa

”Nacionalna ekspedicija podvodne ronilačke organizacije FFESSM provedena u Bosni, a koju je vodio Claude Touloumdjian (izg. Klod Tulumđjan), imala je za cilj istražiti 7 potopljenih udubljenja, a među njima izvor Bunice već poznat na duljini od 180 m i do dubine od -73 m. To potopljeno udubljenje nalazi se na 5 km od Blagaja, gdje se nalazi baza tima. Od mjesta gdje se nalaze vozila, do vodene površine, treba pješačiti 5 minuta po ravnom putu. Dana 19. augusta (2002. g., op. D. M.) organizirana je uvodna ronilačka seansa za postavku Arijadninog konca (konopa) kojeg su prethodne bujice odnijele. Ekipu čine Hervé Chauvez, Michel Guis, Christophe Lajoux, Sylvain Ruffier, Laurent Tarazona i Anne-Sophie Kesseler, saputnica Christophea Lajoux. Tog jutra, svaki ronilac učinio je kompletnu provjeru sadržine i etikete boca uz pomoć 2 analizatora O2 i jednog analizatora helija. Pomoćnik ronilaca obavio je postavku kisika (B50 opremljenog lulom i rezervnom bocom O2 potopljenoj u blizini, na dubini od -6 metara) skupa sa 2 boce nitroxa 40 za pragove dekompresije. Isti pomoćnik postavlja Ariadnin konac do dubine od 50 m, a nestao pod naletom prethodnih bujica.

Laurent Tarazona i Christophe Lajoux, koji su prethodnih godina već istraživali taj izvor, obavljaju ronjenje do -70 m s “trojnim” smjesama. Obojica spuštaju bocu od 20 litara koja sadrži nitrox 30% za dekompresiju. Nakon što su je ostavili na dubini od -40 metara, sa svojim leđnim skafandrom koji sadrži trojku spuštaju 65 do 75 m konca do dubine od -70 m.

Zajedno se vraćaju do praga – 40 m (gdje je vidljivost oko 2 metra) da bi uzeli njihove boce sa nitroxom 30% upotrebljavanim tokom silaska.

Potrebno je otprilike 75 minuta zadržavanja na pragovima prije nego izlaska na površinu. Nakon što su zajedno završili 1 minutu dekompresije na -40m, -37 m, -33 m razmjenjujući svaki put signal OK, Laurent se prvi našao na -30 m. Nakon što je ustanovio odsustvo Christophea, a dotle su stalno bili jedan uz drugoga, on se smjesta spustio na -33 m, gdje ga nalazi nesvjesnog. Nakon što ga je probao reanimirati ispod vode, podiže ga na dubinu od -30 m, ali mu se tijelo Christophea otima i lijepi za strop. Laurent je, nažalost, prisiljen nastaviti s vlastitu dekompresiju na ovom pragu.

Dolazak pomoćnog ronioca Sylvaina Ruffier u zonu od 24 metra daje priliku Laurentu za prijenos loše vijesti putem tablice. Sylvain se smjesta vraća na površinu gdje nalazi Michela Guisa, koji se spremao za odlazak. Oni zajedno pronalaze tijelo Christophea i nose ga na površinu. Sylvain (bolničar i reanimator u bolničkom okruženju) posjedovao je na dohvatu pokraj ulaza u izvor kofer za kompletnu reanimaciju sa uređajima za ubrizgavanja kisika.

Svi pokušaji oživljavanja od njegovih kolega i nesretne saputnice Anne-Sophie Kesseler bili su bezuspješni i naš prijatelj se nije uspio vratiti među žive…”

Priroda polja

Ova smrt bolno je odjeknula u ronilačkim krugovima svijeta, koji takve smrti često bilježe, ta strast je naprosto takva: ne može se uživati u njoj, a ne biti pripravan na najgore. Christhope je bio miran mladić, iznimno vedar i druželjubiv, nikada nije tjerao lokalnu djecu koja su se skupljala oko njegove opreme, strpljivo im je objašnjavao što čemu služi i potucao njihovu maštu da jednom, kad porastu, možda i oni potraže tajne dubina svojega zavičaja, imao je trideset i tri godine i začudno je da je zadnjega desetljeća baš ta godina svim utopljenicima bila zajednička. Sve što smo u zadnjih nekoliko nastavaka pročitali o svim ovim sjajnim ljudima ekskluzivno je za naše područje, pa još jedna zahvala gospođi Suadi Tozo na uslugama prijevoda.

Kako sam nedavno najavio i jedan osvrt na ”pismo”, kako ga svojevoljno nazvah, dr. Ive Lučića, vezano uz Nevesinjsko polje i moguću gradnju brane gore, a kako je sve to zastrašujuće vezano za sudbinu ovih vrela, i svih drugih južno, javio mi se uvaženi znanstvenik te me upoznao da se tu zapravo ne radi o pismu, jer me se na internetskim stranicama Župe Nevesinje upravo tako dojmilo, nego je riječ o jednom od šezdeset tekstova iz Svjetla riječi, o percepciji prirode u BiH pod zajedničkim naslovom Moj dom, a ovdje ga je, čini mi se, prenijela Župa Nevesinje.

Zahvalih profesoru na intervenciji (i čitanju mojih skitnji uopće) te ponizno zatražih njegovu fotografiju iz nekog prirodnog ambijenta u kojima je stalno, no mi on otpovrnu: ”Vjerujem da će Vam puno više od moje slike odgovarati slike koje su objavljene tada uz članak u Svjetlu riječi (god. XXIX, svibanj, 2012, broj 350, Sarajevo, 40-41. str,) zapravo, slika sa stećka nije stala zbog dužine teksta, a ostale dvije jesu. Dakle, tekst nije mišljen kao pismo, nego jedna popularno-teorijska analiza percepcije krajolika.” Tako u privitku dobih i ove slike ambijenta tog polja, te se (za)sad ne moram gore uspinjati. Hvala Dr. Lučiću. Za neupućene – ako takvih ima – prof. dr. Ivo Lučić (dijeli ime i prezime s još nekolicinom njih, no ”dva su svijeta različita”!) je svjetski stručnjak za ”krš i sve što po njemu niče i gmiže, a osobito ono što je pod njim!”, dragocjen čovjek za znanost koja upozorava na naše strašne nebrige za prirodu (pa samim tim i nedovoljno shvaćen, jer danas se igra na druge vrste ”znanosti” u kojima se on niti snalazi niti se u njih upušta) svijetu su ga približila istraživanja te osobito rezultati koje je obznanio a vezano uz špilju Vjetrenicu, kakogod, čitajte tog čovjeka gdje god naiđete na neki zbornik znanstvenih radova, kakvo istraživanje ili uopće javno pojavljivanje. Dio spominjanog već sam uvodno citirao, no evo i ostatka tog teksta vezanog uz Nevesinjsko polje i njegova stava na najavu gradnje akumulacijskog jezera i brane gore, počevši o dovršetku njegove promisli o Safvet-begu Bašagiću: ”(…) “Miljenče Veleških vila”, istaknuti pjesnik i poliglot, historičar i političar (od 1910. gotovo čitavo desetljeće narodni poslanik i predsjednik Sabora Bosne i Hercegovine) bio je ponosan na vjekovnu obiteljsku tradiciju, čiji je grad Zalom najstarija materijalna potvrda. U njemu je gospodario Bašagićev predak, Vukman ili Vukoman, nakon što je postao Džafer-beg i dvorjanin hercega Stjepana Kosače. Kraj ruševina kule nalazi se stećak, za koji se u narodu tvrdilo da predstavlja Vukomanov grob.

Hodopisi-126-Kad-zavicaj-postaje-roba_slika_3

Unatoč preklinjanju tradicije koju je bez imalo milosti mljela povijest, Safvet-beg se okrenuo modernom odgoju temeljenom na zapadnoj racionalnoj znanosti. Odličan primjer prvenstvenom studijom o njegovu Nevesinjskom polju (1915) dao mu je utemeljitelj geologije u BiH Friedrich Katzer, koju su mnogi kasnije proširivali, neki samo prežvakavali. Iza Drugog svjetskog rata je mnogo istraživano i stečeni su iznimni rezultati, ali uglavnom usmjereni na to kako začepiti polje da stvore energetsku hidroakumulaciju. O prirodi Nevesinjskog polja se u javnosti malo toga može naći.

To je sasvim u neskladu s njegovim prirodnim vrijednostima i doista znak da se one ovdje malo cijene. Polje je jedno od rijetkih koje je razvučeno od sjevera prema jugu, između visokih planina Veleža, Crvnja i drugih. Razuđeno je u nekoliko manjih polja: Lakatsko i Mačipolje na zapadu, Kljunsko polje i Kruševo polje na istoku, te Zovidolsko polje na jugu. Njegova zavala je terasasta. Dužina osnovne depresije je oko 25 km, širina do 8,5 km, a površina između 170 (Milanović 2006) i 200 km2 (Katzer 1915). Od toga na najniže i najistaknutije dijelove polja otpada oko polovice (100 km). Oko njega su vapnenačke zaravni na sjeveru i konglomeratne na jugu. Po polju teče Zalomka, koju su u gornjem toku od Raš­ćelice do Fojnice zvali Đeropa, od Fojnice do ušća Zovidolke Zalomka, a nizvodnije do Biograda Kolješka rijeka. Teče u prosjeku nešto više od 200 dana. Njezine pritoke su Zovidolska rijeka, Bukovik, Vučine i druge. Najveći je ponor Biograd i najniže mjesto polja – 799 m n.v. S kapacitetom gutanja od 110 m3/s jedan je od najvećih u dinarskom kršu. Izravno je povezan s izvorom Bunica (37 m n.v.), pa se ta silna razlika u visini ogleda u brzini tečenja podzemne vode. Njezina tzv. fiktivna brzina iznosi do 33,67 cm/s, što je čini najbržim podzemnim tokom u dinarskom kršu. Odnos između najviše i najniže razine vode u podzemlju polja iznosi do 312 m, što je najveća amplituda u svijetu (Milanović 2006).

Ta čudesna priroda Nevesinjskog polja odražava “urnebesnu” geološku prošlost. U snažnim pokretima prije oko 30 milijuna godina na području Nevesinjskog polja i današnje Trusine nastala je depresija s dnom na oko 50 metara m n.v. Snažni procesi ispunili su je kasnije 800 metara debelim stijenama koje geolozi zovu konglomerati Promina serije. Sastoji se od oblutaka veličine od nekoliko milimetara, poput pijeska na plaži, do više od metra, različite starosti i sadržaja, čak i od eruptivnih stijena – očvrsnutih sve u jednu stijenu. Potom su na područjima današnjih polja nastala slatkovodna jezera, a zatim se razvila riječna mreža. Zalomka je površinski tekla iz Gatačkog polja u Nevesinjsko, potom preko Dabrice današnjom dolinom Radimlje do današnjeg Stoca, a dalje koritom Bregave. Prije oko tri milijuna godina počinje okršavanje i preoblikovanje riječne mreže: Gatačko polje se odvodnjava ponorima i podzemno u Fatničko i na izvor Trebišnjice, a Zalomka završava u ponoru Biograd i u Bunici. Iako danas Zalomkom prosječno teče oko 10 m3/s vode, ponor tako silnog kapaciteta je aktivan veći dio godine, pa se nad njim zna naći i po 38 metara vode. Ratko Kovačević, mjerač vodostaja, zabilježio je 5. prosinca 2010. visinu od 37,90 cm, kad mu se voda popela na kućni prag. Kako je naznačio, “od Matijeva dana da Nikolja dana voda [je] niz Lug tekla”. Kao u davnoj geološkoj prošlosti. Ratko je poljoprivrednik, gostoljubiv i željan razgovora i vjeruje da bi obuzdavanje rijeke značio napredak kraja.

Ratko pripada krugu ljudi koji su malo imali prilike čuti o ekološkoj strani prirode Nevesinjskog polja, koja je stotinama tisuća godina stvarala ravnotežu na tako oštrim i promjenjivim uvjetima. Obilježava ju vrlo specifičan i bogat živi svijet, s mnoštvom endema i relikta, kojima baš treba takav svijet prirode i ne mogu bez njega. Vlasti ih nisu istražile, pa nerijetko kažu da ih nema. Međutim, ne mogu poreći one silne ptice koje dolijeću ovuda iz drugih zemalja gdje su strogo zaštićene. Neke su na Crvenom popisu IUCN-a (orao kliktaš, bjelonokta vjetruša, kosac i druge), a druge pod direktivama EU, koje nalažu specijalnu zaštitu što podrazumijeva zaštitu njihovih staništa. Prema upozorenjima stručnjaka, Nevesinjsko i slična polja traži promišljenu i cjelovitu zaštitu svakog njegova dijela. Konačno, zbog toga je predviđeno da bude upisano na Smaragdnu mrežu, što se ulaskom u EU pretvara u Naturu 2000, tamošnji ključni sustav za zaštitu prirode.

HE Dabar

Bez obzira na sve te vrijednosti i opasnosti kojima su izložene, elektroprivreda započinje projekt Gornji horizonti upravo gradnjom akumulacije HE Dabar u Nevesinjskom polju. Brana je planirana kod Poš­ćenja, tri km uzvodno od ponorne zone Biograd. Potopit će dio polja, a ponor Biograd ostaviti na suhom. Od brane će voditi tunel do vrela Vrijeke u Dabarskom polju, gdje će biti strojarnica, pa bi voda trebala dalje kanalom kroz Dabarsko polje te tunelom u Fatničko polje… Pored te, na istočnom rubu polja namjeravaju graditi još jednu hidroakumulaciju, HE Nevesinje.

Pored uobičajeno višestrukih negativnih djelovanja brana u kršu, koje se uglavnom odnose na uništavanja nepreglednih podzemnih ekosistema njihovim isušivanjem ili potapanjem, te uništenja endemičnog biljnog i životinjskog svijeta, Gornji horizonti će preko Bune, Bunice i Bregave oduzeti Neretvi oko 15 m3/s, što je prosječna jedna Bregava! Ne treba govoriti kako će to utjecati na Donju Neretvu, gdje je uništenje ekosistema postalo očigledna prijetnja životima ljudi. Odluka se temelji na mišljenju od prije pedeset godina da Bregavi ne trebaju visoke vode, samo joj smetaju (Kraška polja… 1967).

Ne samo vlast nego i svi građani kojih se ovo tiče od Gacka i Mostara do Ploča i Dubrovnika, imaju obavezu suprotstaviti se ovoj odluci i zašititi svoje okoliše. Krajem ožujka ove godine, ministrica ekologije u banjolučkoj vladi – jadna je to ekologija – Srebrenka Golić došla je na noge direktoru HE Dabar Radivoju Bratiću i uručila mu lokacijsku dozvolu. Po njezinoj intonaciji, riječ o važnom infrastrukturnom objektu ne samo za istočnu Hercegovinu već i za cijelu Srpsku. O ekologiji nisu baš mnogo gubili vremena, samo su rekli da uskoro ide sve po redu i da će HE Dabar na mreži biti početkom 2017. godine. A uništenje prirode? A Smaragdna mreža?

Najunikatniji pečat

Onaj Vuk(o)manov stećak prenosi simbole stare tisućama godina. Nevesinjsko okružje ima izuzetno mnogo stećaka, po nekima najviše u čitavoj Bosni i Hercegovini. U stotinu skupina nalaze se čak 3.884 stećka. U selu Krekovima je nekropola od 452 stećka i to je, govori se, najveća nekropola stećaka na bh. tlu. Tako je Nevesinjsko polje vrednovala prošlost i prenijela nam stotine poruka koje dopiru do početka svijeta.

Također, ostavila nam je kulturno blago kao najunikatniji bh. pečat u svjetskoj javnosti. Bio je rezultat sraslosti prirode i ljudi, koji se oblikovao u transnacionalnu i transreligijsku ljubav prema zavičaju. Današnje vlasti nemaju svijest o toj dimenziji. Ispraznili su zavičaje, što protjerivanjima, što ekonomijom, i njihove najveće vrijednosti namjeravaju potrošiti kao loživo za kilovate koji će brzo ishlapiti. Nestalo bi ono što je priroda usklađivala milijunima godina i namijenila svima koji bi ikada na čudesno Nevesinjsko polje došli. Varaju se i sadašnji Nevesinjci da bi od toga imali neke koristi. Čak ni uprava hidrocentrale ne bi bila na njihovom području.”

Pametnom dosta…

Piše Dragan Marijanović/oslobođenje

facebook komentari

  • peppermintt

    Dobar tekst 🙂 Gornji horizonti su inače Čačičev projekt u suradnji s Vukom Bačanovićem, sinom jugooficira, iz Čačićeve stranke vele “grade raketu” bit će na korist svom narodu hrvatskom u dolini Neretve čiji kompletan ekosustav je ugrožen izgradnjom Gornjeg horizonta
    spominje u tekstu Nevesinje i Mačipolje a tko nije od nas osjetio “čari ” s Mačipolja, na tisuće granata su srbočetničija ispalila na nas s te kote