Pratite nas

Priče iz Hercegovine: Nema gude bez Božićne čorbe

Objavljeno

na

Naši preci  imali su u mnogočemu drugačije navade od  današnjih naraštaja. Opće je mišljenja bilo da nema dobra krmka ako ne okusi božićnu čorbu.

[dropcap]Z[/dropcap]ahvaćeni posvemašnjom oskudicom, tih poratnih godina, ljudi su se na različite načine dovijali,  kako bi podmazali drob i omrsili brk. Nekada se puno pitanja rojilo i seoske filozofije prosipalo  oko nabavke i uzgoja krmeta. Čije će krme biti teže i kod koga će biti  deblja slanina, bila su pitanja prestiža i seoske časti.“Koliko je velik gudin u našega Šimuna, ni tri kantara nisu ga mogla izmirit.“ Ili. „Nema nigdi krmka ko u našega Antiše, slanina mu deblja od podlanice.“ Razmetali bi se i šepurili susjedi u vrijeme svinjokolje. Zato je bilo važno,  kada i gdje nabaviti prase za tov. Najviše se išlo u posuški kraj u sela poput Batina i Rastovače, jer su  tamo postojale „svinjogojske farme“ od jedne ili eventualno dvije krmače. Ako bi prase bilo manje nošeno je na leđima u araru. Ako je pak bilo  malo veće, onda bi se gonilo pješke do kuće.

Zato se u  nabavku svinja uvijek išlo u grupama radi lakšeg transporta životinja. Ovaj put Bože je s Anđom i Ivicom pošao u potragu za svinjčem čak u Ostrožac kod Konjica. Nakon obavljena posla stigli su u Konjic pričekati vlak. Čitavo vrijeme krmad su bila zavezana  u ararima. ‘Dok smo se mi zanijeli razgovorom, moje krme je prevrćući se po podlozi upalo u lokvu punu vode. Dok smo se mi snašli, jadno prase nije  više davalo znakove života. U taj čas me obuze strah i nelagoda, kako ću objasniti roditeljima, što mi se dogodilo. Nakon dolaska kući i objašnjenja nesretnog događaja, nisam popio previše  jezikove juhe, ali morao sam iznova put Ostrošca, ali ovaj put  bez društva.

Nakon obavljene kupovine stigao sam u Konjic u rano poslijepodne, a vlak je za Mostar išao tek u večernjim satima. Budući da se po peronu stalno muvala milicija,  morao sam pažljivo skrivati krme i probati uskočiti u vlak tek kad krene s perona. U naumu sam uspio iako po zakonu nisam smio unijeti krme u vlak. Zbog gužve stajao sam na hodniku, a arar s gudinom  smješten je na pod, između nogu. Do mene je stajao zaljubljeni par, koji je stalno virio u mrak kroz otvoreni prozor. U međuvremenu je krme uspjelo poderati arar i ugristi damu za nogu,a ona je proizvela takav vrisak da su se svi okrenuli prema njoj. Mladić je odmah pozvao konduktera koji me je prijeteći upitao: „Kako sam smio unijeti gudina u vlak?“  ‘Ja sam nekako pokušavao sročiti obranu,da je prijatelj mom ćaći poslao krme na dar.

Na prvoj postaji, izbacili su me  van iz vlaka. Ipak se jedan od konduktera smilovao i ponudio mi mjesto u vagonu za službeno osoblje, otvorio vrata i ugurao me unutra., rekavši kolegama: „Neka ovaj mali bude s vama do Mostara.“ Budući da sam imao u ruksaku bocu rakije, ponudio sam nazočne i objasnio kakvu je nepodopštinu napravilo krme grizući damu za nogu. Zahvaljujući rakiji, ubrzo smo sklopili prijateljstvo, a prepričavanje događaja o mladoj dami izazivao je smijeh koji  nije silazio s njihovih lica  sve do Mostara. Predložili su mi da jedan od konduktera iznese  krme iz vlaka, jer bi ga  mogla oduzeti  milicija.  Kada se „ćiro „  zaustavio, kondukter je krišom razgledao peron i kada se uvjerio da nema milicije  na vidiku, tutnu mi  krme u ruke, a ja s njim na ramena i polako pješke uz Žovnicu  pa sve do  Dobrkovića.

dobrkovici.com

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Pregled

Potvrđeno: Presuda Ratku Mladiću 22. studenog

Objavljeno

na

Objavio

Haški sud objavio je da će 22. studenog izreći prvostupanjsku presudu generalu Vojske Srbije Ratku Mladiću.

Proces protiv Mladića počeo je 2012. godine, a optužen je za genocid u Srebrenici, progon Bošnjaka i Hrvata diljem BiH, dugotrajnu opsadu i teror nad građanima Sarajeva i uzimanje pripadnika međunarodnih snaga UN-a za taoce tijekom rata u BiH 1992-1995.

Tužitelji su u završnoj riječi tvrdili kako je tijekom suđenja dokazano sudjelovanje Mladića u udruženom zločinačkom pothvatu nasilnog stvaranja srpske države na teritoriju BiH, čiji je bio jedan od protagonista, a za zlodjela zatražili kaznu doživotnog zatvora.

Mladić je uhićen 2011. godine nakon što je proveo gotovo 12 godina u bijegu.

Suđenje mu je počelo u svibnju 2012., a završeno u prosincu 2016. Tužiteljstvo ICTY-ja zatražilo je za Mladića kaznu doživotnog zatvora.

“Bilo kakva kazna manja od maksimalno predviđene zakonom, a to je kazna doživotnog zatvora, bila bi uvreda i živim i mrtvim žrtvama, kao i udarac pravdi”, rekao je u prosincu prošle godine Alan Tieger, tužitelj Haškog suda u Den Haagu.

Početkom listopada Srbija je dala jamstva za Mladićevo privremeno puštanje na slobodu.

Dječak iz Srebrenice: Ratko Mladić me je štitio, kako bi me sam ubio

facebook komentari

Nastavi čitati

Povijesnice

18. listopada 1991. – Masakr u Lovasu

Objavljeno

na

Objavio

Nismo znali kamo idemo i na što nas tjeraju. Kada smo došli na minsko polje natjerali su nas da se primimo za ruke, raširimo i da pješice krenemo kroz polje. Ubrzo smo naletjeli na mine. Znali smo da smo osuđeni na smrt.

Tako je strašni 18. listopada 1991. opisala jedna od žrtava masakra nad civilima koji se dogodio u minskom polju nedaleko od sela Lovas u Vukovarsko srijemskoj županiji.

Srpske postrojbe natjerale su 51 Hrvata u polje djeteline puno mina. Kada je pod tijelom jednog od mještana eksplodirala ubojita naprava, vojnici su istodobno otvorili vatru na nesretnu skupinu ljudi.

Ubili su 21 čovjeka a 14 ranili. Crne brojke bile bi još crnje da u međuvremenu na mjesto zločina nije došao jedan časnik JNA i zaustavio akciju paravojnih snaga JNA i tako spasio preostalih 30 života.

Lovas je privremeno okupiran tjedan dana prije brutalnog masakra, a povod je bila dezinformacija da se u selu nalazi između 300 i 400 pripadnika Zbora narodne garde.

Čim su četničke postrojbe Dušan Silni i Beli Orlovi ušli u Lovas odmah su ubili 23 mještana. Radi raspoznavanja naredili su Hrvatima da na ruci nose bijele vrpce a na kuće da izvjese bijele plahte.

Dok je trajala okupacija, zvjerski su pendrecima, šipkama, kabelima i raznim spravama mučili one koje su zatekli. Uništavali su i pljačkali imovinu Hrvata i nesrba. Katoličku crkvu svetog Mihaela zapalili su i potpuno uništili, kao i kapelicu na mjesnom groblju. Sudbinu Lovasa dijelio je i obližnji Opatovac.

Kada su se za vrijeme mirne reintegracije hrvatskog Podunavlja ljudi onamo počeli vraćati, iz masovne grobnice ekshumirano je 68 tijela i još 10 iz pojedinačnih grobnih mjesta.

U Beogradu su 2012. nakon višegodišnjeg suđenja za zločine u Lovasu optuženima izrečene presude od 4 do 20 godina zatvora.

facebook komentari

Nastavi čitati