Priče iz Hercegovine: Put kroz zonu Šunjića Prethodna vijest

    0
    E, nije lako hodopiscu! Nikada ne može biti siguran je li njegov izvor dobro obaviješten, je li mu govori ono važnije od nevažnijega i, svaki put kad neki nastavak ovih priča bude objavljen, javi se netko i kaže: Što mene nisi pito, ja bi ti to bolje opričo! E, jebi ga… A tko si ti, čovječe, i gdje si do sada bio?
    No, nakon prvih tumaranja Đubranima i tim dijelom Raške Gore, puno ljudi htjelo je u ovaj serijal udjenuti i svoja saznanja, uglavnom vezana uz rodni zaselak, pa, i oni, koliko god dobronamjerni, čim počnu savjetovati: Kad odeš gori, ima jedna cesta, iđe ulivo, e tu ti je… Ma, nemojte mi reći. A, što ne biste vi fino sa mnom, pa ćemo sve nać! Tako, neobaviješten, kad prođoh ovo groblje u Đubranima, vidjeh neki uski put, ali dovoljno širok za terenca. Barem do mjesta gdje je to prestao biti, a ne imadoh se gdje okrenuti. Te se vrnuh unatrag. Jadi živi… Nema druge, zvat ću Karla Pandžu, poznanika koji živi u Vojnom, golemom naselju uz jezero u koje je pretvorena Neretva ponad Salakovca, i… imao sam sreću.Kozji klanac

    skola-u-djubranima-odolijeva-vremenu
    škola u Đubranima

    Kako Karlo radi u gradskom vodovodnom poduzeću, nikada ne znam je li noćna ili dnevna smjena, a on je dijete ove Raške Gore, područja o kojemu sam u predviđanjima fulao dosta stvari. Ili sam barem krive izvore slijedio. Prvo; taj put nigdje nije ni vodio, i ovo mjesto gdje se nalazi ovo prastaro groblje zove se Podolje, a ne Dolina, drugo, ovaj put nije taj koji vodi do srpskog sela Vezovići, a pogotovu ne do Ćordine kule ili Domazeta – a to se svakako mora protabanati – eto nigdje ne vodi pa se valjda zato i zove – Kozji klanac! I, ono što me najviše naljutilo jeste dezinformacija nekih gradskih ljudi da su sigurni da je Raška Gora selo najveće na istoimenom planinskom platou.

    Takvoga sela uopće nema, nego samo zaselci koje spominjem, obavijesti o kilometraži i međuudaljenosti zaselaka također su bile krive, jer Đubrani su bili tek istočni rub te poluprašume, golemog i već posve pustog područja kroz koje se provlači par tvrdih i kvrgavih drumova (nisam siguran gdje vode ni kad sam ih prošao s Karlom!), ali uglavnom se završavaju pod planinama, a dalje se uspinju uz njih, već pretvorene u kozje staze, a neki vode do u srce modre čabulje, neki se provlače do sela Vrdi i silaze Drežnicom na Neretvu, nekim ćete se odjednom naći na Gorancima, a nekim nad klancem Vituša, odakle sa strahom da vas tjelesna vaga ne prevari, promatrati veličanstveni tjesnac u koji se utisnulo jezero u Bijeloj; zapravo je Raška Gora golemo područje, i, tek od posljednje skitnje s Karlom u njegovom izdržljivom ”japancu” postajem svjestan činjenice da je taj plato u blagom ali stalnom usponu, kojega samo motor terenca osjeća, velik možda i cijelih sedamdeset kilometara četvornih! Budalo, ti ćeš mi govoriti ”Kad dođeš tu i tu, skreni lijevo” i slične gluposti.

    Ovdje se čovjeka susreće na svakih pet ili nešto više kilometara, u naseljima s po tek nekoliko stanovnika, i službena statistika iz devedeset prve govori da je u ovoj cijeloj kamenoj pustinji živjelo pedeset osam ljudi, da su pedeset i jedan od njih bili Hrvati, tri Srbina i dva Jugoslavena, te dva nepoznata, a mislim da su sve to bili Srbi, jer će se kasnije to ispostaviti. Užasan je efekt ovdje imalo vrijeme forsiranja radništva nauštrb seljaštva, a i seljaku gora bila dodijala, pa se rado spuštao u grad. Ne bi, kume, više planine, fala!

    Nakon Drugog svjetskog rata ovdje je živjelo 1.258 ljudi, 1953. 1.261, 1961. već ih je manje za stotinu (Srbi u gradske institucije, Hrvati uglavnom u Njemačku, a posljednji Muslimani, bilo ih je tek nekoliko, već rasprodaju imovinu i odlaze u dolinu, te ih, već u popisu iz 1981. više ni nema; deset godina prije toga broj stanovnika je naglo opao na 884 ljudska bića, od kojih je rečeni popis iz ’81. ovdje dočekalo upola manje ljudi, 240 Hrvata i 150 Srba, uglavnom u selu Vezovići koje mi je na putu, što će reći da je industrijalizacija posve prorijedila narod, a da su ”rasformirana” danas nezamisliva stada stoke krupnog i sitnog zuba, da je nestalo konja, a svaki je čovjek ovdje imao konja, a onaj popis iz 91. bilježi preostalih 236 ljudi, uglavnom starijih, onih koji nisu više bili za ikakva posla u Mostaru ili drugdje pa su ovdje proizvodili sir i suho meso, krumpir i ponešto drugog povrća, a rođaci iz grada sve im to prodavali po mostarskim tržnicama, em da bi nešto zaradili, jer grad uvijek traži puno više novca negoli ga je potrebno njihovim domorocima na selu, i taj popis više ne bilježi ni Jugoslavene ni ”ostale”; bilo je to vrijeme konačnog izjašnjavanja pred velike obračune, koje će ovdje dočekati 138 Hrvata i nakratko 98 Srba).

    Pokošena rafalom

    Nakratko, jer će svi Srbi otići u proljeće 92, kada plan s kojim oni nisu imali nikakvu, osim možda emotivnu vezu, nije uspio i budalaste beogradske glave nisu mogle shvatiti da desno od Neretve nikada nikakva varijanta Srbije ne može uspjeti. I nije, ali svejedno u jednoj knjizi koja govori o stradanja Srba u prošlom ratu stoji doslovno ovako: ”Đubrani, malo srpsko naselje u opštini Mostar, zaposele 25. maja 1992. dobro naoružane regularne oružane formacije, pristigle iz susedne Republike Hrvatske, u saradnji sa lokalnim jedinicama tzv. Herceg-Bosne regrutovanim od muslimanskog i hrvatskog stanovništva Mostara i okoline.

    Prilikom zaposedanja i okupacije naselja ubijene dve ženske i jedna muška osoba srpske nacionalnosti koje su ostale u svojim kućama i nisu htele, ili nisu mogle, da napuste selo. Njihova, kao i ostala srpska pokretna imovina, opljačkana, a nepokretna uništena”. Ovo o uništavanju posve je točno i jedino to je točno. To ću i sam ustanoviti kasnije. Kao počinitelji zločina navode se ”Hrvatsko-muslimanske oružane formacije”, hajde, sa srpske točke gledišta i to bi moglo biti donekle točno, a navode se imena ubijenih: Dragica Janjić, Risto (Drago) Janjić, 1942. i Strahilo (Mićo) Janjić, 1950. Kao izvor podataka navodi se Milivoje Ivanišević, kojemu moram pojasniti ono što sam ispitao: Moj Milivoje, Đubrani nisu nikada bili srpsko selo. A ni malo. Srbi, točnije – pravoslavci, (jer se radi o predturskom vremenu, pa mi je sve srpsko, hrvatsko i bošnjačko u to vrijeme potpuno i u najmanju ruku sumnjivo) – u Đubranima su živjeli do turskih osvajanja, prezivali su se Vulići, iza njih je ostao toponim Vulićevina, ima tu, kako čujem od ovog mog Karla, prastaro pravoslavno groblje u kojemu se svi pokojnici prezivaju Vulići, ali to bi trebao neko pametan odgonetnuti, jer sve je na glagoljici, a to ću svakako posvjedočiti kad se budem vraćao kroz Đubrane u dolinu, jer duboko sam u goru zagazio s Karlom. Što se tiče mrtvih, jedino je točno da su mrtvi.

    No, okolnosti su bile drukčije. Jedan od ovih Janjića stradao je kao vojnik, dakle odmah tu, uz cestu. Bilo je to neposredno prije negoli će snage, koje opisujete tako kako opisujete, stići prve na neke važne zapadne kote. A ovdje je bilo do te noći neke tu nepoželjne vojske, kako vam je i samom znano. U toj je pucnjavi ubijen taj vojnik. Istina je da je jedna od rečenih žena ovdje stradala. Pokošena je rafalom kada je potrčala vidjeti što se desilo ovom vojniku. Nisam doznao što je bilo sa tijelom te nesretnice. Vjerojatno je, ili pokopano tu u groblju u Vezovićima, ili razmijenjeno. Tijelo vojnika Janjića, u uniformi (papovka je ostala kod opisanih formacija) pokopano je na mjestu pogibije, i uskoro razmijenjeno. Druga žena umrla je prirodnom smrću, nije bila baš psihički stabilna, a stradanja su joj pogoršala stanje. Jer, u to vrijeme ludjeli su i oni koji su bili normalni. Da ne spominjem koliko je budala postalo službeno pametnih i – odgovornih! Nitko ju nije dirao, a i zašto bi. Našli su je mrtvu uz neku stijenu pokraj puta. Umrla je stojeći.

    Odvojak je vodio od zavjetnoga kipa BDM, kojega je prije desetak godina na živoj stijeni podigao mještanin i tako obilježio raskrižje i osigurao sebi uspomenu za vječnost, do one lijepe kolibe na Površku, gdje sam već jednom prespavao, Karlo je morao malo počistiti oko nje i vidjeti stanje koža zimus odstrijeljenih zvijeri, te malo počistiti kolibu, dodati hranu u kućicu za ptice, pregledati je li niklo ono što je zadnji put posijao, krumpir jest, a nešto u nekoj maloj okrugloj ogradi nije i ne znam ni što mu tu treba niknuti, ali lavanda i neko začinsko bilje oko kolibe miriše ko ludo, sve to miriše kako samo planina u proljeće, makar bilo i ovako kišno, može mirisati. Prvi ljudi na koje smo naišli bili su majka i sin u kući na osami, staroj kući ali ne i prastaroj, jer betonska je, s betonskim podom, prostrana i prevelika za dvoje, ali Delfa Šunjić i njezin sin Zvonko odlučili su ostati tu. Zvonko je živio u Hrvatskoj, u Osijeku, tamo je ponešto radio, a onda je ušao u one godine kada te zavičaj pozove. Vjerojatno iz Hrvatske ima kakvu vojnu mirovinicu, i njima dvoma – dosta.

    Imaju jednu kravu, fino njegovani vrt i zasijan krumpir, ječam i raž. Mislim, ovo je očito zona Šunjića, jer uskoro ćemo naići na staro groblje u kojemu su ukopani ljudi isključivo ovoga prezimena, pa ispada da u tom groblju ima barem pedeset puta više mrtvih Šunjića negoli ih možete po Raškoj Gori zateći – živih. Svuda okolo šuma je grabova, pa se i zaselak zove Grab.

    Kalifornijske gliste

    Jedna prekrasna stara kuća, od fino klesanog kamena, također je uz put, a njezina satelitska antena na najneobičnijem mjestu na kojem sam takvu antenu do sada zaticao: usred stijene. Ta je kuća uglavnom prazna, a vikendom joj dolazi jedini preostali nasljednik Pero Šunjić, zvani Šukalo, i mislim da tog čovjeka poznajem u Mostaru. Iz Mostara vikendom dolazi i Šunjić iz šarene kuće, bakće se oko voćaka, sprema za kosidbu i rad u vrtu, ali najgolemije mi je to što sam u njega zatekao legla kalifornijskih glista! Pojma nisam imao da su ta gnjecava i sluzava mala bića tako proždrljiva; ona u humus pretvaraju sav ružni otpad koji u boks ubacite, sve osim metala i automobilskih guma ta stvorenja će provući kroz probavni trakt i pretvoriti u iznimno vrijednu hranjivu tvar za povrće. E, ovo mi je prvo čudo na koje ću tog dana naići s Karlom, koji u planini živne, jer živne sjećanje u njegovoj glavi. Sve je zaraslo u šikaru, a tomu je tako jer već odavno nema koza, a one su tu pravile reda. Raslo je samo ono što je trebalo rasti, sve dugo bi one pojele do korijena i gnojile zemlju. Put postaje sve gori, divljina sve čarobnija.

    Piše: Dragan Marijanović/oslobođenje/hercegovinanfo

    facebook komentari