Pratite nas

Kronika

Priče iz Hercegovine: Šeher Blagaj, a kasaba Mostar

Objavljeno

na

Točno je da su u i oko Blagaja vršena brojna istraživanja, točno je i da su pronađeni brojni artefakti koji život uz rijeku Bunu datiraju valjda otkako je čovječanstva, no točno je da i (de)urbanizacija i nesklad u masovnom naseljavanju i gradnji dovršetak tog posla čini nemogućim.

Priče iz Hercegovine: Šeher Blagaj

Dakako, uz činjenicu da se u nas za istraživanja u toj znanstvenoj oblasti izdvajaju uvredljivo mala sredstva i to što je otkriveno, zasada je – to. Izuzmemo li lokalitete i brdske masive oko Blagaja, uglavnom istočno.

Trgovačke ceste

U službenim dokumentima našeg resornog ministarstva, dostupnim svima i svugdje, mnoštvo je detalja koji se bave spomeničkom ostavštinom ovdje, no, premda su neke odluke o zaštiti rangiranoj u tri stupnja, donesene nedavne 2005, devastacija se nastavila, nepoštivanje podrazumijevajućih kriterija i nehumanog odnosa prema vlastitoj baštini vidljivo je na svakom koraku, te se dovelo u pitanje smisao te zaštite. Da banaliziram ili parafraziram jednu iskonsku “Čuvaj sam svoju povijest pa će ti i ministarstvo pomoć!”, prema kojoj, osim sizifovskih nastojanja i aktivnosti raznih udruga građana, uglavnom mladih, koji nastoje spasiti što se spasiti dade, makar očistiti što se očistiti dade, ne vidim sustavnu skrb na očuvanju. Neki značajni objekti naše opće kulture, svih nas, dakle – i svjetovne i duhovne, polako otpadaju s popisa zaštićenih materijalnih vrijednosti, a sve se polako pretvara u brzu utrku do brze zarade, i ne smijem ni pomisliti kakav će jednom biti kraj te priče.

Priče o mjestu o kojemu se ne zna početak prije svih zabilježenih početaka, a “Prvi indirektni pisani izvori o Blagaju, kao jednom od gradova Zahumlja, potječu iz “Spisa o narodima” bizantijskog cara i pisca Konstantina Porfirogenita, nastalog između 948. i 952. godine, u kojima se spominju dva grada – Bona i Hum. I poslije X stoljeća, Blagaj je imao veliku ulogu u razvoju Huma ili Zahumlja. Na njegov razvoj i značaj, utjecala je blizina važne saobraćajnice koja je dolinom Neretve povezivala Jadransko more sa bosanskim zaleđem (“via Narenti”).
Srednjovjekovne ceste su koristile trasu starih rimskih puteva, tako da su najvažnije trgovačke ceste u zemlji u srednjem vijeku prolazile kroz Bišće i Blagaj. Na tim cestama razvilo se i nekoliko naselja koja su imala karakter trgovišta ili varoši. U Blagaju je rezidirao humski knez Miroslav, u čije vrijeme se gradi Crkva sv. Kozme i Damjana. (Orbini, Il Regno, str. 350) Podatke o gradnji crkve možemo pronaći na ploči (tzv. Blagajska ploča), sa natpisom na bosanskoj ćirilici, koji govori o Crkvi sv. Kuzme i Damjana, a time i o značajnom centru, bar u lokalnim okvirima, koja je 1912. godine pronađena u blizini ruševina starog dvorca Bišća i lokaliteta Vrači. (Vego, 1957, str. 15) Ploča se danas nalazi u Zemaljskom muzeju Bosne i Hercegovine. Tragovi života u kasnijem srednjem vijeku (XII – XVI stoljeće) znatno su brojniji.

Stjepan-grad-blagaj

Stjepan grad Blagaj

Pored upravnog centra i strateški vrlo važnog grada Blagaja, o kome govori lokacija vladarskog dvora u Podgrađu kod Blagaja, i kamena sudačka stolica, nađena u obližnjem selu Kosor, ovdje nalazimo i stećke, koji svjedoče o umjetničkom i duhovnom izrazu tog vremena, i ukazuju na gustinu naselja i društveno-ekonomske odnose u njima. Bosanski vladari u Blagaju, još od vremena kralja Tvrtka, izdaju povelje, a u maju 1404. godine Blagaj postaje jedno od sjedišta vojvode Sandalja Hranića, a zatim i hercega Stjepana Vukčića Kosače, po kojem je grad u narodu dobio ime Stjepan-grad. Prvi pisani izvor u kojem se grad spominje je Ugovor o miru između vojvode Sandalja Hranića i Mlečana od 1. novembra 1423. godine, izdat “u našem gradu Blagaju”. U XV stoljeću spominje se u sve tri povelje aragonsko-napuljskog kralja Alfonsa V. Kontinuitet razvoja grada Blagaja kod Mostara ne prekida se ni u osmanskom periodu, kada on ponovo zadobija administrativni i politički značaj. Pod vodstvom Ahmed-vojvode, osmanska vojska je zauzela Blagaj poslije 3. juna 1466. godine. (Šabanović, 1982, str. 44) Nakon zauzimanja Blagaja, osmanske vlasti uspostavljaju stalnu posadu u tvrđavi na čelu sa dizdarom. Dolaskom šerijatskog sudije u Podgrađe, počinje formiranje Blagajskog kadiluka, koji će egzistirati sve do 1851. godine, kada ga ukida Omer-paša Latas. Blagajski kadiluk je u prvim stoljećima obuhvatao veliko teritorijalno prostranstvo koje se protezalo u smjeru zapad – istok, između Neretve sa jedne, i Drine i Tare sa druge strane.

Oko 1470. godine, Blagaj postaje sjedištem Blagajskog vilajeta sa istovjetnim granicama kadiluka. Narodna izreka “šeher Blagaj, a kasaba Mostar” sačuvala se kao svjedočanstvo o nekadašnjem primatu grada na izvoru Bune. (Mujezinović, 2000, str. 62)(…)” samo je dio istinski vrijedne literarne retrospektive ovoga kraja, na službenim stranicama Ministarstva kulture i sporta Federacije BiH, ali, kao i do ovog stupnja povijesnog razvoja, vrijeme opet mijenja sve; i ljudi i običaji drukčiji su, i njihov odnos prema jučer drukčiji je te je i pogled u budućnost maglovit i nejasan. Kao stari odbačeni i nevažeći pečat, samo je jedan stećak danas u Blagaju. Premda se svi sjećaju da je oduvijek bio baš tu, lijevo ili desno koji metar (nevažno?!), ničim nije istaknut niti zaštićen. Praktički, on je najstariji znani grob nekom srednjovjekovnom neznancu u mjestašcu. Teško je znati što je bilo i gdje su se nalazila groblja koja su dočekala Osmanlije, osim nekropola o drugim grobljima se ništa ne zna, ali je većina harema, mezarja očuvana, premda, kako sam i svjedočio u dosadašnjem hodopisanju, puno je šehitluka i starih mezarja koje je posve uništio zub vremena i nebriga, jer, kada se živi neki prostor napuni svojim mrtvima, onda ih oni vjerojatno više ne zanimaju, te ne znam čemu se mi u smrtima imamo nadati.

Nedavno sam, sasvim usputno, na televiziji vidio i čuo akademika Katičića; star, prastar, razgovijetan do nevjerice, živi negdje u Beču, član je svih značajnijih akademija današnjice, ima prikolice knjiga iza sebe, gostovao u svoje nekadašnje studentice Vlatke Kolarović, (Drugi format) stari Katičić, i veli učenjak nekako ovako: ”Prije pet godina prošao sam rubom između Dalmacije i Hercegovine. Tamo je bila vjera koja je nama ostala nepoznata, o kojoj mi ništa ne znamo!…” Bome, akademiče, čast vama, ali vamo se, izgleda, sve – zna… I ko da je biti akademik danas nešto! I zar ste i prije pet godina uopće mogli ustati! Dobro, hoću reći, treba znati da još puno toga dugo nećemo saznati, ali i ovo što se zna, dovoljno je da se bolje razumijemo.

Prijepis sa stećaka

Najstarija džamija u Blagaju je Careva ili Sulejman sultanova džamija, izgrađena nešto iza gradnje tekije, 1520 – 1521. godine. Ova džamija je uvijek ostajala uzgor, povremeno je potrebna njena restauracija, a posljednja je izvedena nakon ovog rata. U mjesnim haremima ispisana je cijela jedna prelijepa antologija islamske kulture i epitafa; teško je odabrati i najuži izbor njih, no ja tek citiram nekolicinu, (Blagaj. com, a epigrafija je objedinjena u knjigama M. Mujezinovića, “Islamska epigrafika u BiH”, a ova koja tretira Blagaj je njezin treći dio), čisto radi uvida u odnos prema umrlima u osmanska vremena ovdje, premda ih se većina odnosi na ne tako davno vrijeme, – od sredine osamnaestoga pa do pretkraj devetnaestoga stoljeća i teško da će se igdje u nas naći toliko poezije – makar ju ja tako doživljavam – posvećene mrtvima, i lako je uvidjeti da su neki epitafi dijelom i prijepis epitafa i poruka sa stećaka srednjovjekovlja. Obrađen je Veliki harem i danas aktivno groblje, a naići ćete uza nj obvezno kad ulazite u Blagaj: ” (…) Najstarji datirani nišan je iz 1764. godine. Jedan od grobova se pripisuje i Haseći Ali-agi koji je sagradio han uz Carevu džamiju i navodno, zavještao ovo zemljište za mjesno groblje. (Vilušić)”, dok je puno više detalja prevedeno i citirano iz Velikog mezaristana,” nalazi se lijevo od glavnog puta. Zauzima veliku površinu na kojoj se nalaze mnogobrojni nišani. Pošto je mezaristan i danas aktivan, pored starih nišana ima i mnogo novih. Stari i novi nišani nisu odvojeni, nego su pomiješani na cijelom prostoru mezaristana. Nišani članova jedne porodice su koncentrirani jedan uz drugi, tako da je cijeli mezaristan sastavljen od više skupina nišana. Svaka od tih skupina je koncentrirana oko najstarijih članova određene porodice pokopanih u ovom mezaristanu. Najstariji datirani nišan koji smo pronašli je iz 1127. (1715) hidžretske godine i pripada Nefisi, ženi Arslan-paše. U ovom mezaristanu, evidentirali smo slijedeće nišane: Na jugoistoku mezaristana je manji ograđeni dio u kojem su pokopani uglavnom članovi porodice Velagić.

Smrtno piće

1. Muški kameni nišan sa turbanom, pravougaone osnovice 17×16 cm u dnu nišana, i 20×26 cm u vrhu nišana, visine 170 cm, stoji na mezaru koji okružuje kameni santrač, dimenzija 110×280 cm. Nesh stilom arapskog pisma na dvije strane nišana napisan je ovaj tarih:

هو الحي الباقي حق شرابين كل نفس ذائقه المرحوم و المغفور له الحاج علي بك بن محمد بك ولي الدين اغا زاده طيب الله ثراه و اجعل الجنة مثواه روحيجون الفاتحة

On je Živi i Vječni. Piće istine svako će kušati. Pomilovani i oprošteni hadži Ali-beg, sin Mehmed-bega Velagića. Bog mu učinio zemlju lahkom, a Dženet vječnim prebivalištem. Fatiha za njegovu dušu.

…….سنة 1294 في 12 ذالقعده
…Godine 1294, 12. zulkade
(19. novembar 1877)

2. Muški kameni nišan sa turbanom, čija je osnovica 20×19,5 cm, visine 190 cm, stoji na mezaru koji je okružen kamenim santračem, dimenzija 110×295 cm. Tarih je napisan sulus-stilom arapskog pisma u osam polja.

اهل عبرت قيل نظر با فاتحة حق شرابين كل نفس ذائقه ا لا يا زائر بقبري متفكرا بامري بالامس كنت مثلك غدا تثير مثلي المرحوم الحاج نوح نيازي بك بن الحاج محمد بك ولي اغا زاده روحيجون الفاتحة قد فات في ماه ذي الحجة 28

Ti, koji crpiš pouku, pogledaj i prouči Fatihu, smrtno piće će svako kušati. Ti, koji stojiš na mom grobu, razmisli o mom stanju, jučer sam bio poput tebe, a ti ćeš sutra biti poput mene. Pomilovani hadži Nuh Nijazi-beg, sin hadži Mehmed-bega Velagića. Fatiha za njegovu dušu. Umro je 28. zulhidžeta (30. oktobra). (…)”

Piše Dragan Marijanović/oslobođenje

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Kronika

Zorica Gregurić: Za ideale vrijedi trpjeti, pa i političke presude

Objavljeno

na

Objavio

Na današnji dan 17.9.2015. osuđena sam jer sam se aktivno oduprla nasilnom, protuustavnom i protuzakonitom postavljanju “ćirilićnih” ploča.

23. 9.2014. godine ja, Zorica Gregurić, medicinska sestra, dragovoljka Vukovara, razbila sam ćiriličnu ploču!

Nakon posjeta grobovima na Ovčari i Memorijalnom groblju žrtava iz Domovinskog rata pribjegla sam legitimnom činu građanskoga neposluha i razbila ćiriličnu ploču na zgradi Policijske uprave u Vukovaru.

Suđenjima koja se odnose na ćirilične ploče na državnim institucijama u Gradu Vukovaru ne sudi se državnim dužnosnicima koji su prekršili zakone i Ustav Republike Hrvatske i ugrozili vladavinu prava u Republici Hrvatskoj, nego se u Vukovaru – Gradu heroju, na Općinskome sudu u Vukovaru, sudi građanima koji su se suprotstavili kršenju i zlouporabi zakona Republike Hrvatske radi ostvarenja nelegitimnih i nelegalnih političkih interesa.

Sudi se građanima koji su bili prisiljeni suprotstaviti se kršenju:

1) odredbi, svrhe i smisla Ustavnoga zakona o pravima nacionalnih manjina kao i svrhe, smisla i odredbi međunarodnih sporazuma sukladnih Ustavu RH;
2) Ustava RH koji jamči pravo na lokalnu i područnu (regionalnu) samoupravu;
3) Odluke i obrazloženja Ustavnog suda RH br. U-VIIR-4640/2014 od 12. kolovoza 2014.

Zbog takvog obezvrijeđivanja vladavine prava, zbog očitoga kršenja odredbi, smisla i svrhe zakona i Ustava RH kao i zbog kršenja odluke, obrazloženja i tumačenja Ustavnog suda RH, ja, Zorica Gregurić, medicinska sestra, dragovoljka Domovinskog rata, braniteljica Vukovara, majka, nakon posjeta grobovima ranjenika, civila i branitelja na Ovčari i Memorijalnom groblju žrtava iz Domovinskog rata, a vidjevši da ćiriličnu ploču na Policijskoj postaji Vukovar čuva interventna policija protivno Odluci Ustavnog suda RH i svjedočeći da je 23. rujna 2014. načelnik Policijske postaje Vukovar uz neprikladne izjave ponovno postavljao ćiriličnu ploču suprotno Odluci Ustavnoga suda RH, odlučila sam pribjeći legitimnom demokratskom sredstvu unutar svakog istinskog demokratskoga sustava – činu građanskoga neposluha.

Razbila sam ćiriličnu ploču na Policijskoj postaji Vukovar i svojevoljno krenula u Policijsku postaju. U tom trenutku, nada mnom su bila primijenjena vrlo gruba sredstva prisile, bez objektivne potrebe, bez postojanja nužde te protivno Oduci Ustavnog suda od 12. kolovoza 2014.
Razbijanje ploče 23. rujna 2014. godine – protuzakonito i protuustavno postavljene prvo u rujnu 2013. godine te protuzakonito i protuustavno ponovno postavljane do 12. kolovoza 2014. kao i nakon 12. kolovoza 2014. protivno odluci Ustavnog suda od 12. kolovoza 2014. – bilo je jedini preostali, možda neprikladan, ali u toj situaciji jedini mogući izraz građanskoga neposluha.

Nakon toga optužena sam i okrivljena temeljem članka 235. stavak 3. Kaznenoga zakona za kazneno djelo protiv imovine – oštećenjem tuđe stvari, uz kvalifikaciju da sam to učinila “zbog snažne odbojnosti prema pismu i jeziku nacionalne manjine”.

Takvu podlu kvalifikaciju odbijam i ona me vrijeđa. Ona je neistinita, ničim dokazana, ni na čemu utemeljena i potpuno proizvoljna te upućuje na nedemokratske i staljinističke konstruirane optužnice koje pripadaju vremenu totalitarnoga sustava.

Ne osjećam nikakav animozitet prema pripadnicima srpske nacionalne manjine, njihovu jeziku i pismu; dapače ćirilicu izvrsno čitam i pišem. Moji prijatelji i suborci su pripadnici srpske nacionalne manjine, mnogi od njih prošli su stravične torture po srpskim logorima. Stoga je osobito gnjusno stavljati mi na teret kao motiv počinjenja kaznenog djela „snažnu odbojnost prema pismu i jeziku nacionalne manjine“.

Ponavljam: moji motivi i namjere koji su me naveli da pokušam maknuti protuzakonito postavljenu ploču na pročelju zgrade Policijske postaje u Vukovaru u prvom su redu građanska i ustavna obveza te moralna pobuda da se zaštiti zakonitost, ustavnost i čast Republike Hrvatske; zatim slobodno osobno građansko uvjerenje da se radi o protupravnom, protuustavnom i protudemokratskom prisilnom postavljanju dvojezičnih ploča na državnim institucijama u gradu Vukovaru; te na kraju potreba ukazivanja na političku zlonamjernost i zloporabu pozivanja Vlade RH na „provođenje zakona“ kada se ima u vidu da sama državna tijela i Vlada RH ne poštuju Ustavni zakon o pravima nacionalnih manjina, Ustav RH i Odluke Ustavnoga suda RH i kada je činjenica da u Vukovaru pravosudni i politički sustav RH do danas nije bio u stanju uspostaviti pravdu i vladavinu prava u pogledu najtežih i masovnih ratnih zločina.

Mnogi ratni zločini u Vukovaru neodgovarajuće su kažnjeni s obzirom na njihovu težinu, mnogi su još uvijek ne samo nekažnjeni nego i neprocesuirani (Sajmište, Borovo Naselje, Drvena pijaca, Bogdanovci …), a mnogi ratni zločinci ostali su ne samo nekažnjeni, nego su slobodni građani ili obnašaju istaknute političke dužnosti.
Tako treba biti svjestan i činjenice da još nitko nije procesuiran za stravičan zločin počinjen nad najmlađom žrtvom srbočetničke agresije na Vukovar. Ivan Kljajić rođen je u Vukovaru 29. travnja 1991. godine, a smrtno je stradao 18. listopada. Imao je 5 mjeseci i 19 dana.

Zakoni obvezuju na poštivanje sve građane, obvezuju one koji su ih donosili, no najviše one koji ih provode kako ne bi prekršili svoje ustavne obveze, nadležnosti i odgovornosti. Izvršna vlast ne smije zakone provoditi proizvoljno, selektivno i obmanjujući demokratsku javnost, protivno namjeri zakonodavca, protivno svrsi i smislu zakona te protivno načelu zakonitosti.

Niti se u demokratskoj državi zakoni smiju provoditi nasilno i bez demokratskoga legitimiteta, uz pribjegavanje represivnim metodama prisile i zastrašivanja. Na sve to hrvatska je demokratska javnost reagirala, slobodni i odgovorni građani su se tome suprotstavili, neki i na način građanskog neposluha, a demokratske institucije – od samog zakonodavca do Ustavnoga suda – imali su obvezu ispitati prijepor, davati i tražiti politička i sudska objašnjenja te donositi odluke.

Prava pripadnika srpske nacionalne manjine u Vukovaru ničim nisu ugrožena, niti dovedena u pitanje.

Ta se prava kreću u rasponu od slobodnoga izjašnjavanja o pripadnosti nacionalnoj manjini; služenja svojim jezikom i pismom privatno, u javnoj uporabi (vrtići, škole, kulturne, sportske, političke, vjerske organizacije) kao i u službenoj uporabi (osobne iskaznice, službeni dokumenti, komunikacija s upravnim i sudbenim tijelima RH); preko odgoja i obrazovanja na jeziku i pismu nacionalne manjine (koji se u praksi ponekad odvijaju u neskladu s hrvatskim obrazovnim sustavom pa čak i s ustavnopravnim poretkom RH); uporabe svojih znamenja i simbola; kulturne autonomije održavanjem, razvojem i iskazivanjem vlastite kulture, te očuvanja i zaštite svojih kulturnih dobara i tradicije; prava na očitovanje svoje vjere te na osnivanje vjerskih zajednica; pristupa sredstvima javnog priopćavanja i obavljanja djelatnosti javnog priopćavanja (primanje i širenje informacija) na jeziku i pismu kojim se služe; samoorganiziranja i udruživanja; zastupljenosti u predstavničkim, upravnim i pravosudnim tijelima; sudjelovanja pripadnika nacionalnih manjina u javnom životu i upravljanju lokalnim poslovima; do zaštite od svake djelatnosti koja ugrožava ili može ugroziti njihov opstanak, ostvarivanje prava i sloboda.

Raspon tih prava određen je Ustavnim zakonom o pravima nacionalnih manjina. Ćirilične ploče na državnim institucijama, ili kao način službenoga obilježavanja prostora, samo su jedna od niza manifestacija prava na službenu uporabu jezika i pisma pripadnika nacionalne manjine i kao takve nisu obvezne niti po hrvatskim zakonima, niti po odredbama međunarodnih konvencija.

Posebice je njihovo postavljanje potpuno neprihvatljivo kada je u izravnoj suprotnosti s odredbama Ustavnoga zakona o pravima nacionalnih manjina, ali i protivno Ustavu RH jer dovodi do stvaranja društvenog sukoba, podizanja tenzija, narušavanja dostojanstva civilnih i vojnih žrtava srpske agresije na strani nesrpske većine u Vukovaru, vrijeđanja većinskoga naroda te do pravosudnoga zastrašivanja, unošenja nemira i nesigurnosti kao i do nepoštivanja vrednota Domovinskog rata koji je temelj nastanka Republike Hrvatske.

Zbog svega toga nužno je ne zaboravljati da je smisao prava manjina uzajamno poštivanje većinskog naroda i pripadnika nacionalnih manjina, odnosno, u ovom slučaju, nesrpskog i srpskog stanovništva u Vukovarsko-srijemskoj županiji i Gradu Vukovaru. Uzajamno poštovanje kao i poštivanje Ustava RH je jedini temelj iz kojega izrastaju prava nacionalnih manjina u Republici Hrvatskoj.

Daljnje pravosudno inzistiranje na ovoj presudi na temelju neutemeljenih i lažnih optužbi, nedokazivih i tendencioznih pretpostavki kao u političkih i ideoloških predrasuda govorilo bi u prilog tumačenju da se radi o protudemokratskom političkom korištenju pravosuđa za obračunavanje s građanima koji su politički neistomišljenici aktualnoj izvršnoj vlasti, zatim da se radi o pokušaju izvršne vlasti da kroz iskonstruirane sudske procese degradira Ustavni sud RH kao najviše sudbeno tijelo jedne države te da se u konačnici radi o pokušaju prikrivanja protuzakonitosti i protuustavnosti postupanja državnih tijela i Vlade RH.

facebook komentari

Nastavi čitati

Kronika

Tijekom snimanja priloga napadnuti izvjestitelji Nove TV – VIDEO

Objavljeno

na

Objavio

U subotu su u Velikom Pašijanu pokraj Garešnice tijekom snimanja priloga za emisiju Provjereno napadnuti novinarka Nove TV Ema Branica, snimatelj Alan Novak i asistent snimatelja Goran Jaganjac, piše Dnevnik.hr.

Novinarka emisije Provjereno Ema Branica, snimatelj Alan Novak i asistent snimatelja Goran Jaganjac došli su u Veliki Pašijan kako bi nastavili priču o nizu prijevara za koje je optužen Ivica Sužnjević, zvan Šeki.

“Došli smo snimiti izjave još ljudi koji ga optužuju za prijevare. Dok smo snimali izjave prvo se pojavila majka optuženog i počela nas sve tući metlom. Potom se pojavio i njegov brat. Vikao je da će nas sve pobiti i da ‘ako imamo mu*a dođemo snimati kod njega u kuću’.  Potom me je snažno gurnuo u prsa i iščupao mi pramen kose. Pala sam u kanal i udarila glavom”, ispričala je novinarka.

“Cijelo to vrijeme je njegova majka i dalje prisutne tukla metlom, a brat je potom nasrnuo i na snimatelja i pokušao mu potrgati kameru. Pozvala sam policiju i on je priveden, a njegovoj je majci navodno pozlilo. No, nakon što je stigla Hitna pomoć prevezli su je tek 200-tinjak metara, do njezine kuće.”

facebook komentari

Nastavi čitati