‘Prijaško’ – malo drugačija priča, istinita, žalosna, u jednom dijelu i smiješna…

    3

    Ovo je malo drugačija priča, istinita, žalosna, u jednom dijelu i smiješna…

    Godina 1991. … Cerna, selo u Hrvatskoj, smješteno između Županje i Vinkovaca.

    Grupa HOS-ovaca počinila je zločin likvidiravši obitelj srpske nacionalnosti (zločin je godinama kasnije procesuiran, a počinitelji kažnjeni)…


    Međutim, postoji još jedna priča koja je jednim dijelom povezana s počinjenim zločinom i ubojstvima u Cerni. Pokušat ću ju ovdje realno prenijeti.

    Nedaleko od kuće u kojoj je živjela likvidirana obitelj živjele su još dvije obitelji srpske nacionalnosti. Moram pojasniti malo detaljnije o tim obiteljima…

    Starija žena (baka) bila je Hrvatica, rođena u jednom selu bosanske Posavine. Njen muž (djed) bio je Srbin, rođen u drugom selu bosanske Posavine. Imali su sina i kćer. Ta kćer bila je udana za Srbina, rođenog negdje u okolici Knina. Imali su troje djece -najstariju kćerku (tada 16-17 godina), starijeg sina (15-16 godina) i mlađeg sina (10-11 godina). Njihova kuća bila je odmah do kuće njenih roditelja.

    Nekoliko noći nakon likvidacije gore spomenute obitelji u kuće druge dvije obitelji upali su maskirani i naoružani ljudi. Gadno su ih pretukli te ih opljačkali.

    Iz straha da bi im se moglo dogoditi ono što se dogodilo prvoj spomenutoj obitelji, pobjegli su od svojih kuća te se smjestili kod rodbine u bosanskoj Posavini. Djed je otišao kod „svojih“, a baba kod „svojih“. Uz nju su bili i kćerka sa zetom i djecom.

    U to vrijeme odrađivao sam Zapadnu Slavoniju te sam se na slobodne dane vratio kući. Obitelj gdje su našli utočište bili su moji susjedi te sam vidio i te ljude iz Cerne. I nekoliko dana nakon što su bili pretučeni, tragovi na licima su im bili jako vidljivi. Njihov zet je imao i krvne podljeve po cijelom tijelu, pokazao nam ih je…

    Nisam poznavao te ljude od ranije tako da je tada priča završila na tome – oni dobili batine, a mene (nas) nije toliko niti zanimalo – imali smo dovoljno i svojih briga i problema…

    I dalje sam odlazio na terene Zapadne Slavonije, kod nas je još uvijek bio mir. Možda mjesec i pol do dva mjeseca poslije njihovog dolaska u susjedstvo, primjetio sam da nema zeta i bake. Pitao sam gdje je zet te dobio odgovor da je otišao u Srbiju i da tamo radi. Iskreno, nisam baš vjerovao tom odgovoru, ali nisam se niti previše interesirao.

    U međuvremenu, kćerka tog Srbina, počela se zabavljati s jednim poznanikom.

    Nakon nekog vremena, možda mjesec – dva poslije njegovog odlaska, počele su gužve i na našem području. Počeo je otvoreni sukob.

    Mi smo imali zadaću preuzeti selo u koje se sklonio djed te obitelji. Borbe su trajale dva – tri dana te su se Srbi povukli u drugo selo, a njihovo je ostalo prazno, izuzev par staraca koji nisu htjeli otići.

    Kako su se oni izvlačili, tako smo i mi ulazili dublje u selo. Poznanik, koji se zabavljao s unukom spomenutog djeda, vozio je Ladu Nivu. Istom je ušao u selo te na cesti sreo starca – pijanog kao letva. Prepoznao ga je, ali starac njega nije. Zaustavio je vozilo pored starca te ga pitao ime i prezime. Ovaj mu je zamuckujući i rekao. Pitao ga je gdje su ostali, a ovaj odgovorio da su negdje pobjegli. Pitao ga je zašto nije i on, a djed mu rekao da on nema kuda, nek bude što bude.

    Poznanik mu je tada rekao da uđe u Nivu, što je djed prestrašen i učinio. Okrenuvši Nivu, poznanik je pitao djeda, ima li koga u okolici da ga odveze do njega, a jadni djed sjetio se da su mu supruga i ostatak obitelji u susjednom selu. Poznanik ga je odvezao pred kuću gdje mu je bila smještena obitelj te im ga tamo i ostavio, a zatim se vratio na polazno mjesto.

    Zašto sve ovo spominjem? Vidjet ćete… U kasnijem razvoju događaja…

    Rat je i dalje trajao. Vodile su se žestoke borbe i došlo je vrijeme kad smo morali bježati i izvlačiti se sa svojih ognjišta. Moji roditelji su, pored svojih ukućana, pokupili i sve susjede koji su živjeli u tom dijelu sela. Ostao je samo jedan koji nije htio ići, a njegove kosti smo pronašli našim povratkom dolje, poslije Daytona.

    Između ostalih, pokupili su i spomenutu obitelj – djeda, baku, njihovu kćerku i sina te kćerkinih troje djece. Izbjegli su u Slavonski Brod. Sjećam se da je u kućici od cca 50 m2, tada (u prvim danima izbjeglištva), bilo smješteno 32-33 osobe. Spavalo se kao sardine u konzervi.

    Poznanik, kojeg sam već spominjao, dobio je od prijatelja na korištenje jednu vikendicu te pokupio svoju djevojku i kompletnu njenu obitelj da odu živjeti zajedno. Oženio se te u miraz dobio djeda, babu, ujaka, punicu i dva suprugina brata. Zezali smo ga da je jedini koji je sebi zarobio i djeda.

    Konsolidiravši se, nastavili smo se boriti, prvo na bojištu Bosanskog Broda i Dervente, a kasnije na oraško – šamačkom bojištu.

    U međuvremenu, na Orašju nam pristupa i stariji sin te obitelji. Bio je, na osobni zahtjev, raspoređen kod nas, u interventnu. Nisam siguran je li tada imao punih 18 godina. Bio je jako mlad, ali prilično ozbiljan za svoju dob. Radio je sa svim vrstama naoružanja, kao i svi iz naše postrojbe. Sudjelovao je i u svim borbenim djelovanjima u koje smo bili upućeni. Imao je hrvatske dokumente te je bio i vojni obveznik RH. Dobio je poziv za odsluženje vojnog roka te je isti i odslužio negdje na moru.

    Po odsluženju vojne obaveze ponovo se vratio na Orašje. Pristupio je i 4.GMBR HVO od osnivanja. Sudjelovao je u svim borbenim aktivnostima iste. Kraj rata dočekao je u postrojbi, a skinuo se godinu – dvije poslije rata.

    Obitelj je sada ponovo na okupu. Djed je umro, ujak mu je umro, ostali su živi, sestra mu ima sina (sad je na fakultetu).

    Pitam se, što su ti ljudi? Srbi, jer to jesu po nacionalnoj pripadnosti? Hrvati, jer su u teškim vremenima bili veći od „velikih“ Hrvata?

    Imena u ovoj priči osobno su mi poznata, ako neko prepoznaje sudionike, molim da ne spominje imena.
    Master

    facebook komentari

    • $28092260

      Pozdrav Masteru ponosnom sinu Posavine !!!!!

      • pridružujem se pozdravima.. Junaci su to

    • peppermintt

      život piše priče na nama je prenosit pozitivu 😉
      poz masteru 🙂