Prije 20 godina u Rusiji je počeo Čečenski rat

0

Prije 20 godina u Čečenskoj Republici je počeo rat koji je odnio živote tisuće civila i predodredio razvoj Rusije godinama unaprijed. Ruski vjesnik govori o posljedicama tih događaja.

Nakon raspada Sovjetskog Saveza ojačale su separatističke težnje u autonomnim republikama u sastavu Rusije. One su bile najizraženije u Čečenskoj Republici, koja je, proglasivši neovisnost, dobila naziv Čečenska Republika Ičkerija. Njezin predsjednik je bio bivši general-major Džohar Dudaev.

prije-20-godina-u-rusiji-je-poceo-cecenski-rat
Ruski vojnici su prije toga već napustili teritorij Republike, ali su tamo ostale ogromne zalihe oružja i tehnike. “U Čečeniji je tada vladalo bezvlašće. Zaoštravanje radikalnog nacionalističkog raspoloženja u kombinaciji s velikom količinom oružja već je predstavljalo opasnost ne samo za cijeli Sjeverni Kavkaz, nego i za uspostavljanje mlade demokracije u Rusiji”, sjeća se Ivan Ribkin, predsjednik Državne Dume od 1994. do 1996., koji je 1996. bio na čelu Vijeća sigurnosti RF.

Ruske vlasti su se pribojavale da bi primjer Čečenije mogle pratiti i druge autonomne republike.

Za pripremu vojne operacije bilo je potrebno nekoliko mjeseci, ali vodstvo zemlje je požurilo. Već 11. prosinca 1994. na teritoriju Čečenije su sa zapada, sjevera i istoka ušle ruske jedinice, koje su imale plan za dva sata zauzeti Republiku, ali su naišle na žestok otpor snaga Dudaeva.

Pregovori
Govoreći o razlozima izbijanja Prvog čečenskog rata, ne treba zaboraviti na naftu. Čečenija je, kao regija u kojoj je locirana industrija za preradu nafte, bila unutarnja off shore zona Rusije. “U Čečeniju je 1992. na preradu stiglo preko 6 milijuna tona sirove nafte. Pritom se naftni derivati uopće nisu vraćali državnim poduzećima. Proizvodi prerade bili su namijenjeni privatnim tvrtkama ili za izvoz. Može se pretpostaviti da su se separatisti izdržavali na račun ruske nafte, ali je vjerojatnije drugo objašnjenje: Čečenija se koristila kao ‘off shore’ zona za izbjegavanje plaćanja poreza”, piše predsjednik organizacije za zaštitu ljudskih prava “Memorial” Aleksandar Čerkasov u knjizi “Čečenija: Život u ratu”.

Po mišljenju Ivana Ribkina, Moskva iz još jednog razloga nije mogla dopustiti neovisnost Čečenije. Ona je, naime, postala nekontrolirana regija, koja je ugrožavala nacionalnu sigurnost Rusije: “Događale su se provokacije, otmice, nevjerojatno velike pljačke novca, između ostalog i iz banaka Rusije pomoću krivotvorenih dokumenata. A granice Republike nisu se čuvale.”Međutim, predsjednik Vrhovnog savjeta RF Ruslan Hasbulatov, koji je 1994. bio na čelu mirovne misije u Čečeniji, smatra da je vojna intervencija mogla biti izbjegnuta. “Nagovorili su me da odem tamo s ciljem rušenja Dudaeva s vlasti i mi smo de facto u tome uspjeli. On je već pristao na pregovore, ali Kremlj se iznenada odlučio za oružani napad.”

“Mali pobjednički rat”
Rusija nije imala jasne političke i vojne ciljeve – to je bio osnovni problem prve čečenske vojne kampanje, smatra politolog, direktor “Fonda za učinkovitu politiku” (jedne od najznačajnijih organizacija za politički marketing u Rusiji 2000-ih) Gleb Pavlovski. Tijekom 1994. rejting predsjednika je opao za 3%. To je, prema riječima Pavlovskog, i bio glavni motiv za pokretanje rata. “Mali pobjednički rat” trebao je povećati popularnost Jeljcina u društvu.

Međutim, Rusija nije uspjela brzo ugušiti otpor separatista vojnim putem. Ruski tenkovi bili su izloženi paljbi iz minobacača. Vojnici koji su preživjeli pali su u zarobljeništvo.

Rat je trajao još godinu i pol dana. Nakon ulaska u prijestolnicu Čečenije Grozni i dolaska pojačanja, ruska vojska je počela masovno “čišćenje” među civilima. Vodila su se borbena djelovanja uz korištenje zrakoplovstva i topništva. Grad je bio potpuno uništen. Prema procjenama organizacije “Memorial”, među civilnim stanovništvom Čečenije u razdoblju od godinu dana i 9 mjeseci broj žrtava je dosegao 50 tisuća, dok je među pripadnicima federalne ruske vojske poginulo 5 tisuća vojnika. Osim toga, nije poznato kakve su gubitke pretrpjeli pobunjenici, približnog broja do 2700 ljudi. Kao reakcija na djelovanja Rusije diljem zemlje je došlo do vala terorističkih napada koje su organizirali pobunjenici. “Nitko od stanovnika Groznog tada nije mogao zamisliti da bi grad mogao jednostavno biti zbrisan s lica Zemlje”, prisjeća se Oleg Orlov.

Simptom raspada
Samo tijekom prvih nekoliko mjeseci rata Čečeniju je napustilo preko 300 tisuća ljudi, sklanjajući se pred granatiranjima i bombardiranjem. Naki od njih su dobili status izbjeglica, a poslije rata su se uspjeli vratiti u Čečeniju. No većina je morala početi život iz početka

Prvi čečenski rat je kod stanovnika Rusije pojačao dojam da se zemlja raspada, smatra Pavlovski. “Vrijeme je pokazalo da ovaj dojam nije bio opravdan, ali je to bio snažan faktor koji je utjecao na cjelokupan politički proces”, kaže ovaj politolog. “Društvenu svijest je snažno potresla opasnost od terorizma, koji se nazivao čečenskim, ali je u biti bio međunarodni. Tipičan primjer je Šamil Basaev i njegovi teroristički napadi diljem Rusije. To je već nekoliko godina kasnije u društvu stvorilo spremnost za rat”, rekao je Pavlovski.

Prvi čečenski rat je završen u kolovozu 1996. Prema sporazumima, pitanje o statusu Republike je odgođeno na pet godina. Rusija je povukla svoje snage, ali mir je trajao samo tri godine, kada je počeo Drugi čečenski rat.

Ekaterina Sinelščikova
hr.rbth.com

facebook komentari