Pratite nas

Kolumne

„PRIJETNJE“ SLOVENIJE – PATULJAK BILDA MIŠIĆE

Objavljeno

na

Kad takva vojna „sila“ kao što je Hrvatskoj susjedna Republika Slovenija nekomu zaprijeti intervencijom, to ne može izazvati ništa drugo osim podsmijeha.

Upravo smo ovih dana svjedoci kako se, doduše, neslužbeno, „ispod žita“, suptilno provlači neka vrsta „prijetnje“ Hrvatskoj uporabom „i drugačijih sredstava“ osim diplomatskih, pa se onda provjerava „borbena spremnost“ oružanih snaga dežele uz istodobne ultimativne zahtjeve Hrvatskoj da prihvati rješenje koje je vezano za Savudrijsku valu donio kompromitirani arbitražni sud.

Očito su Janezi i njihovi mentori (koji su im i omogućili onako prljav i perfidan pokušaj okretanja procesa međunarodne arbitraže u svoju korist), ispucali sve „argumente“ (kojih nije ni bilo, samo što su oni mislili da mi ne znamo da ih nemaju) i sad bi tobože, silom rješavali problem, uvjereni (valjda) da bi time nekoga mogli uplašiti!?

Poslije svih onih podmuklih i kriminalnih postupaka koji više sliče metodama mafije nego ponašanju uljuđenih zemalja, kad se potkupljivanjem sudaca Međunarodnog arbitražnog suda krenulo u presuđivanje u korist jedne strane (dežele) mimo službene procedure, tajnim štakorskim kanalima i zakulisnim igrama, oni se čude što je Hrvatska odustala od tog procesa i proglasila ga ništetnim!?

Preko toga ne bi prešla ni jedna zemlja na svijetu koja drži do sebe i svoga dostojanstva.

Gospodo Slovenci, vi i vaši mentori, kao i svi oni koji vas podržavaju u tim prljavim rabotama, iščuđujući se kako to „Hrvatska ne poštuje međunarodno pravo“, trebate znati: VI STE GRUBO PREKRŠILI ODREDBE MEĐUNARODNOG PRAVA, a Republika Hrvatska, budući da (ma tko što mislio i govorio) nije „banana“ država bez svoga dostojanstva, PROBLEM SAVUDRIJSKE VALE UPRAVO ŽELI RIJEŠITI SUKLADNO ODREDBAMA MEĐUNARODNOG PRAVA . To jako dobro znate, samo se malo pravite guravi, kako bi rekao naš narod.

Sukobi sa susjedima su najgora varijanta odnosa koja se može izabrati. Mi s vama nikad nećemo niti možemo živjeti u ljubavi, ali hrvatski narod želi korektne odnose, odnose dobrih susjeda i partnera.

Stoga bi najbolje bilo da se uozbiljite i prestanete nas zasmijavati svojim „pumpanjem bicepsa“, te da se kao ozbiljne države posvetimo riješavanju spornog pitanja prema odredbama Međunarodnog prava mora.

Nikako drugačije.

Postoji Međunarodni sud za pravo mora u Hamburgu (ako ne znate), pa kad se već ne možemo dogovoriti kao susjedi, idemo lijepo riješiti spor tako što ćemo prema konvenciji UN-a i jedni i drugi biti obvezni prihvatiti odluku koja se tamo donese.

Čemu nervoza? I čemu žurba, susjedi?

Niste se ni zacrvenili zbog prljavština koje ste nam priredili tijekom te vaše kokošarske arbitraže, kad ste muljajući i potkupljujući suce išli za tim da se odluči u vašu korist, a nakon što se sve razotkrilo, čudite se što je Sabor donio odluku kakvu je donio i što u Republici Hrvatskoj ta odluka ima jednoglasnu potporu kao malo koja do sada.

Bila je to blamaža i međunarodna sramota za vas i vaše mentore i vi ste zadnji koji se nakon svega imate pravo pozivati na bilo kakve međunarodne norme – JER STE IH ZGAZILI SVOJIM PONAŠANJEM.

Hrvatska država ima svoj Sabor iznad kojega su samo narod i Bog. I on ne polaže račune vama niti EU, nego svojim građanima. Prije ili kasnije morat ćete prihvatiti međunarodno pravo kao normu za rješavanje graničnih pitanja.

U međuvremenu, pogledajte zemljovid na naslovnici ovog teksta.

To je hidrografska karta Ujedinjenog Kraljevstva (a njihove karte se – ako niste znali – smatraju najboljim i najpouzdanijim na svijetu i to ne od jučer). I tamo je granica u Savudrijskoj vali ucrtana sredinom, baš kako to nalažu međunarodne odredbe o pravu mora – i onako kako Republika Hrvatska smatra da treba biti.

Vi jako dobro znate, da vam (s obzirom na apetite koje imate) bilo koje rješenje po međunarodnom pravu ne bi odgovaralo i zato ste se upustili u kokošarenje preko arbitraža i mimo međunarodnog prava. Račanova je Vlada u to uletjela kao som u mrežu, ali ova NEĆE.

Naravno, trebalo bi i admirala Davora Domazeta (Lošu) zamoliti da malo smiri živce – ako je istina da je izjavio kako „Hrvatska vojska za 48 sati može biti u Ljubljani“.

Gospodine admirale, čemu to?

Vašoj reputaciji ne priliči sudjelovati u igrokazu koji ovih dana izvode naši susjedi Slovenci, odnosno njihovi političari. Ta je predstava ispod razine repertoara Kerempuha ili Jazavca, a ne stvar kojom se ozbiljni ljudi trebaju baviti.

Mi na ovim prostorima jako dobro znamo tko je tko i tko koliko i što može.

Kao što i oni znaju da u rukama imaju praznu pušku.

Samo misle da to njihov narod ne kuži…

Zlatko Pinter

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Mladen Pavković: Zbog čega je ubijen Ante Paradžik, a zbog čega se ubio njegov sin?

Objavljeno

na

Objavio

21. rujna 1991. – Ubijen Ante Paradžik

Sjećate li se Ante Paradžika (Ljubuški, 10. veljače 1943.-Zagreb, 21. rujna 1991.), hrvatskog političara, jednog od osnivača HDZ-a, dopredsjednika HSP-a  i načelnika Ratnog stožera Hrvatskih obrambenih snaga (HOS)?

Ubijen je pod još nerazjašnjenim okolnostima nadomak Zagrebu, kad se vraćao sa stranačkog skupa. Ne, nisu ga ubili četnici, ubili su ga na žalost hrvatski policajci, koji su ga navodno „zamijenili“ za hrvatskog neprijatelja!?

Bio je među najprogonjenijim Hrvatima, poglavito u vrijeme „Hrvatskog proljeća“ (1971.). Tada je bio predsjednik Saveza studenata Hrvatske, jedan od vođa studentskog pokreta i organizator poznatog studentskog štrajka.

Zbog toga je 1972. osuđen na tri godine zatvora, koji je u cijelosti izdržao u Lepoglavi. Kasnije je bio još nekoliko puta hapšen. Kad bi Tito dolazio u Zagreb on bi po četiri-pet dana završavao u ćeliji. Inače, kazne je izdržavao u Ljubuškom, Mostaru, Zagrebu i Lepoglavi. Sve do početka devedesetih bio je praćen, proganjan, šikaniran, ne samo on nego i cijela njegova obitelj, prijatelji, poznanici.

Devetnaest godina nije mogao dobiti putovnicu.  Često se i sam pitao- zašto njega toliko progone? Razlog je vidio i u tome što mu je otac bio u vojsci i poginuo u Bleiburgu. U razgovoru s ovim hrvatskim mučenikom, među ostalim smo došli do saznanja da je mislio da su tada komunističke službe i Udba u njemu pronašle osobu kao jednog od simbola.

„Ja sam inače malo tvrdi Hercegovac“ – kazao mi je jednom od niza naših susreta. „Bio sam po zatvorima, bez posla, putovnice, dok su dio mojih kolega imali kuće, vile i dok su materijalno bili dobro situirani, a ja nisam, tako da su mi moja žena i djeca znali govoriti: tata, ti nemaš ništa, daj se malo smiri, možda oni tebe proganjaju što si malo tvrđi, daj nekome pruži ruku i tome slično.

Meni su takvi razgovori teško  padali, nisam ih prihvaćao, jer sam se uvijek nadao da će istina pobijediti, da će doći na vidjelo prava borba, da ćemo dobiti slobodu u onom smislu da će svaki čovjek, bez obzira kojoj pripada struji, dobiti upravo ono što mu pripada, ali po svojim sposobnostima i zaslugama.

Svoju političku borbu smatrao sam ispravnom i produktivnom, a najviše su me kočili oni koji su me najviše voljeli“ – govorio je Paradžik, kojeg su na robiju u Lepoglavu dovezli zajedno sa Ivanom Zvonimirom Čičkom.

Njegov san o Hrvatskoj državi je ostvaren, ali njega više nema. Nema ni njegova sina, jedinca Mislava, koji je također pod nerazjašnjenim okolnosti izgubio život u Kanadi, navodno skočivši iz zgrade u kojoj je stanovao i to na Božić, 2014.. U Kanadu je otišao baš da ne doživi očevu sudbinu.

Tijekom Domovinskog rata Ante je dao  izniman doprinos u oslobođenju hrvatske države. Bio je odličan organizator i iznimno hrabar. Međutim, ono što nisu uspjeli četnici, uspjeli su neki drugi.

Što bi danas ovaj Junak Domovinskog rata rekao o spomen ploči HOS-a, odnosno o uskliku „za dom spremni“ i onima koji ponovno proganjaju ljude koji su bili prvi kad je trebalo, gledajući u njima više „ustaše“ nego osloboditelje ove države?

Mladen Pavković / Kamenjar.com

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Ivan Hrstić: Na robiju za ZDS? Onda zatvor i za ‘smrt fašizmu’

Objavljeno

na

Objavio

Misle da smo zaboravili kako se 45 godina u zatvor odlazilo zbog verbalnog delikta, da se nitko ne sjeća kako se lako moglo izgubiti školovanje, posao, materijalna egzistencija, pa i glava

Ljudi moji, je li stvarno moguće da je jedan katolički svećenik javno rekao da se obradovao smrti Slavka Goldsteina?!?

Naravno, dežurni antiteistički jurišnici na to odgovaraju “oh, da, itekako je moguće”, a riječi zabludjelog hvarskog župnika savršeno im služe kao samo još jedan povod za novi opći napad na Crkvu i sve “desničare”.

No, prije svega, takav izljev najnižih strasti iz usta čovjeka koji sebi to ni u napadu ludila ne bi smio dozvoliti, šokirao je i mnoge katoličke vjernike – bez obzira na to poštovali li Goldsteina ili ne. Nažalost, nije to je samo jedan u nizu takvih incidenata kojima su društvene mreže savršeno pogodno tlo za nekontrolirano divlje bujanje.

Da, nepojmljivo je kako neki barem iz osnovnog ljudskog poštovanja prema obitelji nisu mogli suzdržati javno pokazati zluradost na vijest o smrti Slavka Goldsteina. Jednako kao što je nevjerojatno kako neki nedavno nisu ni pokušavali sakriti zlobni smiješak na mogućnost da se kardinal Bozanić ne vrati iz bolnice. Gdje smo to? Kamo ide ova Hrvatska?

Jučer demonstrativno odbijamo političkom protivniku uljudno čestitati rođenje djeteta, tražimo ostavke samo zato što je netko “neprijatelju” kurtoazno čestitao vjenčanje, danas se javno radujemo što se netko razbolio i želimo mu da crkne ili pak sladostrastimo nakon što je umro, a sutra ćemo ga valjda s glogovim kolcem u ruci proklinjati u nekoliko koljena, “neprijatelja” i njegovu djecu te zazivati da mu se sjeme zauvijek zatare.

Gnušamo se takvog divljanja samo kad je meta “onaj naš”, a napada ga “onaj njihov”. Mene ipak boli i jedno i drugo, ali još malo više kad tako govori netko tko bi barem teoretski trebao ipak biti malo više “moj”.

Ne, ne mislim da trebamo biti dvolični i neiskreni, da moramo glumatati, pa ni bježati od podjela jer ideologije nisu samo navijačke zastave zavičajnih klubova, već valjda znaju imati i neki stvaran i opipljiv sadržaj za koji se valja boriti, ali doista sve javno pitam – želimo li da nam domovina bude bojno polje na kojem između političkih neprijatelja, pa i običnih suparnika, ne može biti zatišja, primirja, a kamoli pomirbe?

Dok su jedni na-baš-sve-za-dom-spremni, drugi baš sve političke protivnike i one koji razmišljaju drukčije automatski proglašavaju fašistima te im odmah zatim dosuđuju već isprobanu sudbinu uzvikujući: Smrt fašizmu! Je li to budućnost kakvu priželjkujemo našoj djeci? Kako može ova sve pustija Hrvatska biti tako mala da u njoj ima mjesta “za samo jednog od nas”? U stvarnosti, Hrvatska je već sad prevelika za ovoliko koliko Hrvatića danas ima.

Optimalan broj dostatan za dugoročnu samoodrživost bio bi barem dvostruk, oko 8 milijuna. Umjesto toga, Hrvatska će već 2019. pasti ispod 4 milijuna! Ne prema procjenama kompromitiranog DZS-a, već prema tvrdnjama relevantnih demografa, Hrvatska danas ima svega 4,05 milijuna stanovnika. A gledajući trenutačni ritam odljeva radne snage u Irsku i druge zemlje, tih 50 tisuća iscurit će poput pijeska iz pješčanog sata – u manje od dvije godine.

Čak i ako dođe do nekakvog usporavanja, na pad ispod 4 milijuna neće trebati čekati dulje od 2020.!Zašto masovno odlaze Hrvati? Prvi odgovor mogao bi biti lakonski: zato što mogu. Drugi je realističniji: zato što ovdje ne mogu preživjeti bez posla ili s blokiranim računima.

No treći je porazan: odlaze čak i oni koji još uvijek nisu na samom rubu egzistencije, ali vide da se u ovom društvu ne nazire nikakav oblik suživota, već da moraju pobjeći što dalje od te atmosfere kronično zagađenih ljudskih odnosa koji ne pokazuju nikakav znak napretka. Naprotiv, uporno režemo po ožiljcima, otvaramo stare rane.

Takav je i prijedlog da se zatvorom kažnjava uzvikivanje ZDS, koji nipošto nije osmišljen kao način da se krvava prošlost ostavi za nama. Posve suprotno, to je savršen recept za njezino oživljavanje! Oni koji to predlažu zapravo žele da taj slogan sutra iz pukog inata uzvikuju i oni koji nikad prije nisu, da se ori na stadionima, da se zbog toga prekidaju utakmice. To bi za njih bio dokaz da su oni sami ovom društvu nužni. A pri tom se sami nikad neće odreći svojih ustaških kuna.

Misle da smo zaboravili kako se 45 godina u zatvor odlazilo zbog verbalnog delikta, da se nitko ne sjeća kako se lako moglo izgubiti školovanje, posao, materijalna egzistencija, pa i glava. No varaju se ako misle da se može zabraniti obilježje jednog krvavog totalitarizma, a da pri tom ostanu pošteđena obilježja drugog krvavog totalitarizma.

Ako doista ovo društvo toliko posrne da odustanemo od slobode govora i mišljenja, tad u povijest moraju zajedno otići i ZDS i crvena petokraka. Možda ne u istu ćeliju – ali u isti zatvor.

Ivan Hrstić / Večernji list

facebook komentari

Nastavi čitati