Pratite nas

Analiza

Pritisnuti Gavrilović konačno razotkriva Stjepana Mesića!

Objavljeno

na

POČELO JE POČELO: OD OPTUŽENIKA DO SVJEDOKA POKAJNIKA

Ovih je dana u insajderskim krugovima procurila vijest da Đuro Gavrilović nije glavna meta istrage, koja je navodno inicirana iz njemačkih državnih struktura, nego brojni drugi visoki političari iz tog doba, ali i dobar dio aktualne političke nomenklature, koji su preko ovoga slučaja upleteni u širi međunarodni kriminalni kontekst.

Konkretno, cilja se baš na bivšeg predsjednika RH Stjepana Mesića, koji se preko klana obitelji Osmani dovodi u izravnu vezu s novopokrenutom istragom nad Đurom Gavrilovićem. Naime mediji u regiji, kao i neki naši portali, već godinama bruje o tome da pripadnik klana Osmani sudjeluje u upravljanju mesnom industrijom “Gavrilović” na način da novcem braće Idrizi i blagoslovom bivšeg premijera Franje Gregurića kupuje prava na petrinjsku tvornicu

Kao što je poznato, Uskok je nedavno pokrenuo istragu protiv vlasnika mesne industrije Gavrilović Đure Gavrilovića, kojega tereti da je prilikom privatizacije tvrtke koja je nekada bila u vlasništvu njegove obitelji, uz pomoć tadašnjeg ministra financija Joze Martinovića, nezakonito stekao najmanje dva milijuna njemačkih maraka, odnosno 7,8 milijuna kuna. Uskok sumnja da je Gavrilović od 11. studenoga 1991. do kraja listopada 1992. iskoristio otežano funkcioniranje državnih tijela tijekom Domovinskog rata, a u nakani da se na štetu države okoristi stjecanjem više tvrtki u stečaju vrijednih gotovo 68 milijuna tadašnjih maraka.

Ugovorom o prodaji poduzeća u stečaju od 11. studenoga 1991. obvezao se platiti 3,3 milijuna maraka, “iako za to plaćanje nije imao novčanih sredstava niti ih je namjeravao osigurati iz privatne imovine”. Uskok tvrdi da je optuženi Gavrilović, iako nije uplatio navedeni iznos, 22. studenoga 1991. ishodio promjenu osnivača, djelatnosti i imena tvrtke trgovačkog društva Gavrilović mesna industrija d.o.o., upisavši se pritom kao osnivač i direktor novog trgovačkog društva kojemu je istog dana izvršio pripajanje trgovačkih društava u stečaju. Potom je, po tvrdnjama tužiteljstva, znajući da se na inozemnom računu jedne osobe nalazi novac za potrebe obrane, od ministra financija Martinovića, koji je bio ovlašten za raspolaganje novcem za nabavu oružja i opreme, zatražio da toj osobi naloži da u njegovu korist uplati dva milijuna maraka, što je Martinović navodno učinio 1. ožujka 1992.

Kada mu je na inozemni račun “sjeo” milijunski iznos Gavrilović je uz dodatni kredit podignut na temelju imovine tvrtki u stečaju uplatio iznos iz ugovora o kupovini na račun jednog inozemnog trgovačkog društva. U Uskoku sumnjaju i da je tijekom listopada 1992., u nakani da se “okoristi neosnovanim izuzimanjem imovine trgovačkih društava”, koristeći pri tome činjenicu da je zbog rata bila otežana kontrola zakonitosti poslovanja tvrtki, “s jednom osobom dogovorio prodaju poslovnog prostora u Zagrebu” za najmanje pola milijuna maraka. Naime, riječ je o poslovnom prostoru u Tkalčićevoj u samom središtu Zagreba, a osoba kojoj je Gavrilović prodao poslovni prostor je Gajur Idrizi, član obitelji Idrizi, koja je pak usko povezana s poznatim klanom obitelji Osmani, a koja se pak dovodi u vezu s bivšim predsjednikom RH Stjepanom Mesićem, o čemu su tijekom proteklih godina iscrpno pisali neki hrvatski mediji, ali i oni u regiji.
Mesić glava hobotnice

Tako je u jeku brojnih afera, uhićenja političkih moćnika, lokalnih šerifa i kontroverznih tajkuna Uskokovo pokretanje istrage protiv vlasnika mesne industrije Gavrilović, Đure Gavrilovića, za ratno profiterstvo snažno odjeknulo u političko-pravosudnim krugovima, ali i u javnosti koja se nije mogla pomiriti s činjenicom da je, za sada, jedini osuđeni ratni profiter nitko drugi do bivši premijer i šef HDZ-a Ivo Sanader. Upravo je slučaj Đure Gavrilovića, kojeg istražitelji sumnjiče da je tvornicu u Petrinji kupio novcem s računa u Austriji namijenjenim kupnji oružja za obranu Hrvatske, ponovno na površinu iznio nikad do kraja istraženu priču o nestanku novca namijenjenog kupnji oružja i opreme za Hrvatsku vojsku. Prve dvije godine rata, s obzirom na embargo na uvoz oružja 90-ih, nabava oružja i vođenje dokumentacije i faktura obavljali su se uglavnom stihijski. Transakcije s torbama obavljale su se u inozemstvu, dogovori su padali u četiri oka, a uplate preko tajnih računa. Oružje je dopremano morskim putem, mahom brodovima ili zrakom ruskim zrakoplovima. Oružje se kupovalo preko posrednika u Mađarskoj, Istočnoj Njemačkoj, Bugarskoj, Rumunjskoj, Ukrajini i Rusiji. Tek 1993. centralizirala se nabava oružja osnivanjem državne tvrtke za uvoz oružja RH Alan te se od tada vodi dokumentacija vojnih transakcija. Kao što je poznato, direktor tvrtke RH Alan bio je umirovljeni general Vladimir Zagorec, a ovih se dana pojavila i teza da su upravo podaci i dokumentacija s kojima je on raspolagao doveli do otvaranja istrage u slučaju Gavrilović. A tu dokumentaciju je Vladimir Zagorec, nakon smrti Joze Martinovića, navodno oteo Martinovićevoj najbližoj suradnici Tereziji Barbarić? Zagorec je kod Barbarić, koja je tada pod imenom Biljana Sučić radila u PBZ-u, premda je zapravo bila angažirana na “tajnom” radu u RH Alanu, došao 1995. u pratnji Vojne policije kako bi u ime ministra obrane Gojka Šuška konfiscirao dokumentaciju vezanu za nabavu oružja, međutim nije uzeo samo tu dokumentaciju.

Široj javnosti ostalo je nazapaženo da je Zagorec, osim dokumentacije vezane uz oružje, zapravo sa sobom odnio i dokumentaciju vezanu uz privatizaciju. Tu dokumentaciju navodno nikad nije zaprimio Šuškov ured. Upravo je ta dokumentacija bila razlog zbog kojega je bivši predsjednik Stipe Mesić poslao svojeg savjetnika za nacionalnu sigurnost Sašu Perkovića 2007. kod Zagorca u Beč, kako bi pokušao dogovoriti njezin povrat, a Zagorec je Perkovića tada tajno snimio. Upravo vezano uz tu činjenicu ovih je dana u insajderskim krugovima procurila vijest da Đuro Gavrilović nije glavna meta te istrage, koja je navodno inicirana iz njemačkih državnih struktura, nego brojni drugi visoki političari iz tog doba, ali i dobar dio aktualne političke nomenklature, koji su preko ovoga slučaja upleteni u širi međunarodni kriminalni kontekst. Konkretno, cilja se baš na bivšega predsjednika RH Stjepana Mesića koji se preko klana obitelji Osmani dovodi u izravnu vezu s novopokrenutom istragom nad Đurom Gavrilovićem. Naime, mediji u regiji, kao i neki naši portali, već godinama bruje o tome da pripadnik klana Osmani sudjeluje u upravljanju mesnom industrijom Gavrilović na način da novcem braće Idrizi i blagoslovom bivšeg premijera Franje Gregurića kupuje prava na petrinjsku tvornicu. No, kako se u posjed tvornice ušlo znatno kasnije, navodno su Idrizijevi pomogli još nekoliko puta. U tim naknadnim pomoćima dolazi do dogovora da mlađi i relativno obrazovani brat Gajura Idrizija – Muthali Idrizi – uđe u “tim” s obitelji, te se njegovo ime cijelo vrijeme pojavljuje u firmi, odnosno u širem menadžmentu, pisali su mediji u regiji. A Uskok upravo i sumnja da je Đuro Gavrilović prodao dućan u Tkalčićevoj Gajuru Idriziju, koji ga je platio milijun maraka Joshui Waldhornu, a on je s tim novcem sumnjivim kanalima kupovao oružje u istočnim zemljama. Prema optužnici DORH-a, čini se kako je Đuro Gavrilović, po nalogu tadašnjeg ministra financija Joze Martinovića, morao vraćati novac trgovcima oružjem od kojih je nekoliko mjeseci ranije dobio sredstva za kupnju petrinjske tvrtke.
Što skrivaju Zagorčevi tajni dokumenti

Naime, DORH od 2009. raspolaže podacima o tajnim računima u Austriji, na Cipru, u Mađarskoj i Švicarskoj. Prema nekim izvorima, samo je u Austriji dvjestotinjak računa na kojima je završio novac građana za kupnju oružja. S jednog od tih računa novac je navodno dobio, sumnjaju istražitelji, i Gavrilović. Riječ je o računu otvorenom u Bank Fur Karten, u Villachu, po kojem su novačnim sredstvima bili ovlašteni raspolagati ministar Gojko Šušak i Hrvoje Šarinić. S tog računa je 21. siječnja 1992. izvršena isplata od 2,5 milijuna njemačkih maraka u korist Mohameda Salema na račun otvoren kod Dresdner Bank u Frankfurtu. No, kada je riječ o osumnjičenom Đuri Gavriloviću mediji se pisali o tome da on uglavnom figurira i u svemu sluša suprugu, a supruga se u ključnim odlukama konzultira s Muthali Idrizijem, koji nesumnjivo prima upute starijeg brata Gajura, te šireg klana, o čemu je svojedobno nekim novinarima govorio i Pašk Kačinari, bliski poznanik obitelji Gavrilović i Idrizi. Inače, preko obitelji Idrizi, po nekim spoznajama, klan Osmani je kontrolirao poslove u mesnoj industriji Gavrilović, a podsjetimo, mediji su početkom srpnja 2008. pisali da su u to vrijeme pripadnici klana Osmani održali svoj tajni sastanak u Zagrebu, kojom prigodom su se sastali i s istaknutim državnim dužnosnicima: Stjepanom Mesićem, tadašnjim predsjednikom Republike Hrvatske, Amirom Muharemijem, njegovim šefom kabineta, i Tomislavom Karamarkom, tadašnjim šefom Sigurnosno obavještajne agencije (SOA-e). A prema strogo povjerljivim obavještajnim izvješćima zemalja članica NATO saveza, organizacijsko širenje klana Osmani, pod vodstvom Qazima Osmanija zvanog Felix, na Balkanu već je 2005. dosegnulo novu fazu, nakon što su Osmanijevi raznoraznim vezama s kosovskim vlastima preuzeli potpunu kontrolu nad moćnim organizacijama, klanovima i grupacijama na Kosovu. Krajem 2005., pisali su srbijanski mediji, klan Osmani je krenuo u sljedeću fazu širenja svoje moćne organizacije. Provjereni izvori su tvrdili da su Osmanijevi već ranije, preko spomenute obitelji Idrizi, inače poznate po poslovima pranja novca za klan Osmani, novac stečen sumnjivim operacijama u Europi prali investiranjem preko Idrizija u poznatu hrvatsku mesnu industriju Gavrilović.

Daljna istraga u slučaju Gavrilović mogla bi rasplesti cijelo klupko kriminalnih i koruptivnih aktivnosti pogotovo za vrijeme Domovinskog rata u kojem su sudjelovali mnogi visoki politički čimbenici iz tog doba. Što se pak osumnjičenog Đure Gavrilovića tiče, insajderski krugovi tvrde da on neće mirno promatrati daljni tijek istrage te da će učiniti sve da od osumnjičenika postane svjedok pokajnik. U tom kontekstu sve češće se spominje ime bivšega predsjednika Stjepana Mesića, kojemu, progovori li Đuro Gavrilović, neće biti nimalo ugodno. Neki čak zlurado tvrde da bi i on, uz već osuđenog bivšeg premijera Ivu Sanadera, mogao biti glavna meta istražitelja u otkrivanju pravih ratnih profitera u Hrvatskoj. Stoga i nije čudno, kažu nam iz dobro obaviještenih izvora, da je Mesić, upravo iz tih razloga svojedobno, točnije 2007. brže bolje slao u Beč svojeg savjetnika za nacionalnu sigurnost Sašu Perkovića kod Zagorca na noge, ne bi li pokušao od njega ishodovati bar dio otuđene dokumentacije, naravno onaj koji bi mogao teško kompromitirati bivšeg doživotnog predsjednika RH Stjepana Mesića.

[ad id=”40551″]

Autor: Stjepan KOS / 7Dnevno
Photo: Zeljko Lukunic/PIXSELL

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Analiza

F-16 Block 70 pruža Hrvatskoj apsolutnu zračnu dominaciju za narednih 40 godina

Objavljeno

na

Objavio

Prošlotjednim otvaranjem ponuda za novi borbeni avion Hrvatskog ratnog zrakoplovstva, saga o nasljedniku MiG-a 21 ulazi u pretposljednju fazu.

Ponude su plasirale četiri zemlje: Grčka, Izrael, SAD i Švedska. Peta zemlja, Južna Koreja, ponijela se korektno i priznala da njen školsko-borbeni FA-50 ne udovoljava taktičko-tehničkim zahtjevima HRZ-a.

Time su napokon i službeno zaustavljene često zlonamjerne priče kako će se Hrvatska odlučiti samo za protokolarno zrakoplovstvo: sada je sasvim jasno kako MORH teži ozbiljnim borbenim sposobnostima, piše jutarnji list

Motor cijelog projekta, Damir Krstičević, u samo godinu dana mandata pokazao se kao najbolji ministar obrane kojeg je Hrvatska imala od rata. Izvjesno je i da će Vlada Andreja Plenkovića, čija je podrška nabavi ključna, ostati zapisana kao ona koja je Hrvatskoj ne samo zajamčila zaštitu neba za naredna desetljeća, nego istovremeno učinila za naše gospodarstvo i prosperitet više nego ijedna do sada.

Naime, industrijska suradnja je vrlo važan segment cijele nabave, za koju jamči država ponuđač, a njezina vrijednost u nekim europskim nabavama daleko premašuje 100 posto vrijednosti nabave. Za Hrvatsku to znači da će, koja god ponuda pobijedi, aktualna Vlada otvoriti mogućnost znatnih ulaganja u visoku tehnologiju, znanost, industriju i cjelokupno gospodarstvo.

Važno je što o nabavi postoji konsenzus i sve vodeće stranke razumiju njenu golemu gospodarsku, ali prvenstveno sigurnosnu važnost. Zemlja koja raspolaže modernim lovcima sigurna je od svake agresije. A moderno je preblaga riječ za jednu od ponuda. Kako bi zadovoljila potrebe, Hrvatskoj treba nabava 12 aviona, 10 jednosjeda i dva dvosjeda. Treba naglasiti da sada lošeg odabira više nema. Čak i F-16 Fighting Falcon u verziji Block 30 predstavlja generacijski skok i ostavlja daleko u prašini zastarjele MiG-ove 29, a o MiG-u 21 da se i ne govori.

Svim avionima osnovno oružje predstavlja top. Tri verzije F-16 dijele šestocijevni, rotirajući top M61A1 Vulcan kalibra 20 milimetara i efektivnog dometa od oko 1600 metara te maksimalne brzine vatre od 6000 granata u minuti. Gripen je naoružan jednocijevnim topom BK-27 kalibra 27 mm, maksimalne brzine vatre od 1800 granata u minuti te nešto većeg dometa. No Vulcan se mora zavrtjeti do maksimalne brzine vatre, dok je ona konstantna kod BK-27, pa u prvih pola sekunde vatre BK-27 ispali oko dva kilograma granata više od Vulcana.

Iz raspona arsenala jasno je da svi kandidati mogu biti naoružani za izvršavanje gotovo svih tipova borbenih zadaća: ostvarivanja i zadržavanja zračne premoći, bliske zračne podrške snagama na zemlji, izvršavanja strateških dubinskih udara, protubrodsku borbu te neutralizaciju protivničkih radara i protuzračnih sustava. Tu je naravno i najjednostavnija zadaća, a to je zaštita zračnog prostora, odnosno air policing.

Same ponude su u startu iznenadile. Mnogi su očekivali da SAD ne ponudi ništa. Među onima koji su smatrali da će se ipak nešto ponuditi prevladavala su predviđanja da će u najboljem slučaju SAD ponuditi rabljene F-16, samo reda radi, jer se ponovno pojavila teza o fantomskom stajalištu SAD-a da nam lovci ne trebaju. Ali ne samo da je SAD, kao najmoćnija sila svijeta, poslao ponudu nego je riječ o potpuno novim avionima nevjerojatnih sposobnosti. Naime, Hrvatska bi mogla postati korisnik najnovijeg F-16 Block 70/72.

Razlika je tolika da ono što su preostala tri aviona za MiG-21, to je Block 70 za njih. Većina njegovih sustava razvijena je iz iskustva razvoja i korištenja F-35 i F-22, lovaca pete generacije.

Block 70 omogućava potpunu umreženost na bojnom prostoru, sa svim zračnim i kopnenim platformama u realnom vremenu, a specifično je razvijan da bi se jednako lako umrežio s lovcima pete generacije F-35, pa i F-22.

F-16 Block 70 je vrhunac evolucije 4. generacije borbenih aviona. U sebi objedinjuje sve revolucionarne karakteristike lovca 5. generacije: umreženost u realnom vremenu, senzorsku i podatkovnu fuziju, AESA radar.

Jedino izostaje stealth. Koliko je napredan, svjedoči i to da ih SAD namjerava naručiti nekoliko stotina da zamijeni izvanredne lovce presretače F-15 Eagle. Oni su, naime, stariji od 40 godina i naprosto ih se više neće moći držati u zraku.

Uspoređivati Block 70 s MiG-om 29 je neozbiljno, jer je Block 70 optimiziran da se ravnomjerno suprotstavi Su-35S, koji je u višoj kategoriji kao jedan od najboljih lovaca presretača na svijetu.

U slučaju da bude odabran, Hrvatska bi bila prvi korisnik Blocka 70. U praksi on pruža Hrvatskoj apsolutnu zračnu dominaciju za narednih 40 godina.

Nikakve modernizacije neće biti potrebne u tom periodu, jer riječ je o trenutno najsofisticiranijem borbenom avionu na svijetu, piše jutarnji list

Amerikanci su nam pomalo neočekivano ponudili potpuno nove borbene zrakoplove F-16

 

facebook komentari

Nastavi čitati

Analiza

Srbija je izvršila agresiju na Hrvatsku i BiH

Objavljeno

na

Objavio

Možda bi se i u ovom slučaju  HDZ-ovci trebali zapitati zašto je baš sada Pupovac otvorio pitanje pozdrava „za dom spremni“ i tako skrenuo medijsku pozornost sa ponovnog suđenja Jovici Stanišiću i Franku Simatoviću u Haagu i suđenja njihovu glavnom operativcu Draganu Vasiljkoviću zvanom Kapetan Dragan u Splitu.

Puno važnije od pozdrava „Za dom spremni“ bile su riječi tužitelja Douglasa Stringera u sudnici u Haagu:

Ovo suđenje bavi se kaznenom odgovornošću Jovice Stanišića i Franka Simatovića na temelju njihove vodeće uloge u udruženom zločinačkom pothvatu kojemu je cilj bio uspostava nacionalno homogenog teritorija na području Hrvatske i BiH. Njime su trebali dominirati Srbi i to se trebalo postići nasilnim uklanjanjem nesrpskog  stanovništva, ponajviše Hrvata i muslimana, kampanjom zločina koja je uključivala progon i ubojstva”, rekao je na početku ponovljenog suđenja u Haagu nekadašnjim čelnicima srbijanske Državne sigurnosti tužitelj Stringer.

Istovremeno u Splitu u završnoj fazi suđenja, Vasiljković je iznio svoju obranu, ali nije želio odgovarati na pitanja sudskog vijeća, optužbe i obrane. Kazao je da je cijeli sudski proces “opsesivno fašistički progon”, a nakon što ga je sudac Damir Romac upozorio da ne vrijeđa, nastavio je u  klasičnom srpskom tonu navodeći da od procesa ne bi ostalo ništa “kada bi isključili fašizaciju Hrvatske”!

CIA – Srbija je izvršila agresiju

A tko su zapravo bili agresori i fašisti pokazuje u detalje dokument američke obavještajne službe CIA-e (The Military Role of the Serbian Interior Ministry in the Yugoslav Conflict, napisan 26.10.1995, deklasificiran 01.10.2013)
https://www.cia.gov/library/readingroom/docs/1995-10-26C.pdf
u kojem su opisani korijeni srpskog terorizma i agresije na Hrvatsku čiji je nositelj bila Srbija i srpsko ministarstvo unutrašnjih poslova. Krajem osamdesetih u Beogradu Vlada Srbije pretvorila je svoje  Ministarstvo unutarnjih poslova (MUP) u glavni alat vlade koji će terorizmom pokrenuti sukob i tako omogućiti, uspostaviti, kontrolirati i braniti “Veliku Srbiju”.

Deklasificirani CIA izvještaj o ulozu srpskog ministarstva unutrašnjih poslova od 26. 10. 1995., objavljen ovdje u fdf formatu.

Organizaciju tog terorizma i pripreme za agresiju Milošević je povjerio  nekadašnjim čelnicima srbijanske Državne sigurnosti Jovici  Stanišiću i Franku  Simatoviću  koji su tajno formirali, pomagali i vodili tajne policijske i paravojne postrojbe, u stvari “odrede smrti”,  na području Hrvatske i BiH te su tako aktivno sudjelovali u udruženom zločinačkom pothvatu Srbije koji je za posljedice imao progon, ubojstva, deportacije i prisilno premještanje hrvatskog i muslimanskog stanovništva u ratovima devedestih godina.

CIA: Srbijanski MUP uplitao se u Hrvatsku i prije 1990.

Tako se u ovom izvješću piše  da postoje  ozbiljne naznake da je Srbijanski MUP bio uključen u organizaciju i  naoružavanje srpskih separatista u Hrvatskoj i BiH prije izbijanja rata, još od 1988., dakle nekoliko godina prije hrvatske samostalnosti.

Nakon hrvatske samostalnosti taj srpski plan dobio je na zamahu kada je u Knin sve češće počeo dolaziti Franko Simatović s dokumentima na ime Dragan Simendić, predstavljajući se kao novinar Politike ekspres.

Njegov glavni zadatak bio je nadziranje Dragana Vasiljkovića s kojim je  osnovao prvi teroristički kamp za obuku u Golubiću kod Knina, gdje su obučavane tzv. „Knindže“.

U drugom slučaju,  američkim službenicima  jedan “bivši pripadnik MUP-a Srbije“  rekao  da je Srbijanski MUP imao  dugu tradiciju sudjelovanja i uplitanja u unutarnje stvari u Hrvatskoj, u tzv. “Krajini”, puno prije početka otvorenog sukoba. Taj američki izvor posebno je naglasio da bi svaki istražitelj za ratne zločine trebao posebno pogledati uloge Radovana Stojičića- Badže i Franka Simatovića – Frenkija  koji su sudjelovali u organiziranju i naoružavanju Srba u  istočnoj Slavoniji.

Mnoga obavještajna izvješća upućuju da su šefovi Srpske tajne službe Jovica Stanišić i Franko Simatović preko svog poslušnika Milana Martića gotovo sigurno organizirali terorizam i vodili oružani otpor prema hrvatskoj vlasti 1990.-1991., radi stvaranja velike Srbije.

Borbene operacija Srpske specijalne policije

Kako piše u ovom obavještajnom izvješću, specijalne jedinice MUP-a Srbije od početka sukoba direktno su uključene u borbene operacije u Hrvatskoj, a poslije i u BiH. U većini slučajeva, njihova je glavna borbena uloga bila izvoditi “elitne pješačke  napade” i tako sačuvati “separatiste” od brzog poraza. Nakon osvajanja terena uslijedio bi teror, protjerivanje stanovništva, pljačka i uništavanje imovine.

Tako etnički očišćen teren čuvali bi lokani separatisti kojima bi zaštitu pružala JNA. Kada opisuju direknu vezu MUP-a Srbije sa srpskim teroristima u Hrvatskoj, u izvješću Amerikanci posebno naglašavaju ulogu Radovana Stojičića –Badže, za kojeg navode da je  kao “Pomoćnik inistra unutarnjih poslova  Srbije” zapovijedao jedinicom specijalne policije Srbije u Vukovaru tijekom rata 1991.

Odmah nakon toga, da bi se prikrila ta veza, beogradski radio je u prosincu 1991. izvjestio da je Stojičić bio i zapovjednik tzv. Slavonske teritorijalne obrane.

U „Oluji“ poslali 600 specijalaca u Istočnu Slavoniju

Kada su hrvatske snage krajem 1994. i početkom 1995. počele pomalo potiskivati srpske agresore, navode amerikanci, srpski MUP preventivno je preusmjeravao “specijalne snage” na okupirani teritorij tzv. “Krajine” nastojeći sačuvati otete teritorije.

U tom vremenu Milošević je bio naredio Jovici Stanišiću da rasporedi te “posebne jedinice” i da njihova osnovna zadaća u prvom redu bude odbijanje svakog hrvatskog napada, a zatim osposobljavanje “srpskih snaga Krajine” u naprednim taktikama pješačke borbe tako da mogu sudjelovati u borbenim operacijama ako Hrvatska vojska napadne.

Nakon uspješne hrvatske operacije “Oluja” u kolovozu 1995., navode Amerikaci dalje u izvješću, Srbija je bila zabrinuta da će ista sudbina pogoditi i Istočnu Slavoniju. Razna izvješća ukazuju da je Resor državne bezbednosti Srbije (RDB) odmah poslao svoju “specijalnu policiju” da u biti preuzme kontrolu sektora – politički i vojno – kako bi se osigurala kontrola Beograda i poboljšala “obrana”.

Američki vojni izaslanik u Beogradu dobio je podatke od svog pouzdanika da je 9. kolovoza 1995. posebni MUP-ov policijski konvoj s oko 600 dobro obučenih srpskih specijalaca prešao granicu i ušao u Istočnu Slavoniju, tj. u Hrvatsku.

Svaki tjedan po 20 kamiona streljiva za srpske teroriste

Amerikanci tvrde u izvješću da je tadašnji srbijanski ministar unutarnjih poslova Radmilo Bogdanović bio ključni posrednik sa srpskim terorističkim i paravojnim skupinama, uključujući Arkanovce i Šešeljevce. Bogdanović je u ime Srbije, kako se izvješćuje, bio glavni organizator i financijer paravojnih snaga.

Godine 1992. uz Bogdanovića, Amerikanci navode i pomoćnika ministra unutarnjih poslova Srbije Mihajla Kertesa kao ključnog čovjeka u formiranju i osposobljavanju terorističkih i paravojnih jedinica.

Koliko je bila intenzivna ta zločinačka djelatnost možemo vidjeti po dijelu izvješća u kojem Amerikanci opisuju kako pomoćnik šefa Resora državne bezbednosti (RDB) Franko Simatović zvani “Frenki” dvaput tjedno organizira transport streljiva po deset (10) kamiona, pod pratnjiom MUP-a, iz tvornice Krušik u Valjevu, za srpske teroriste u Hrvatskoj i BiH.

Čini se da su ove misije koordinirane s Jugoslavenskom narodnom armijom (JNA)” pišu američki obavještajci.

Specijalna policija MUP-a Srbije tijekom ratova u bivšoj Jugoslaviji razvila je reputaciju “elitnih borbenih snaga” zbog svoje rigorozne i temeljite obuke. Služba u specijalnoj policiji bila je dobrovoljna, prema izvješću američkog vojnog izaslanika. Svaki dobrovoljac prolazio je odgovarajuća fizička i psihološka testiranja te medicinske pretrage.

Nakon toga dobrovoljci bi prolazili godinu dana posebne izobrazbe koja je uključivala osnovnu i specijaliziranu. Tako su obukom dobrovoljci mogli naučiti različite vještine, osnovne taktike pješaštva, borilačke vještine, borbu noževima, planinarenje, padobranstvo, korištenje eksploziva, upoznavanje stranog oružja i obuku timova za posebne misije, navode Amerikanci.

Zanimljivo je  da je srpska specijalna policija, kako su to uočili Amerikanci, imala obuku koja je bila gotovo identična obuci koju su imale specijalne snage JNA a poslije Vojska Jugoslavije. Primijećeno je da je Vojska Jugoslavije davala odgovarajuću potporu srpskom MUP-u u obuci osiguravajući oklopna vozila, tenkove, raketne bacače, padobrane i slično.

Isto tako, primijećeno je da je velik broj časnika Vojske Jugoslavije prelazio u specijalne snage MUP-a Srbije, zbog većih plaća, privilegija i drugih materijalnih davanja koje je osiguravao Miloševićev režim. Odlijev časnika iz Vojske Jugoslavije u srpski MUP bio je toliko velik da je o tome raspravljano i Vrhovni  Savet obrane Jugoslavije u siječnju 1994. na kojem je rečeno da je gotovo trideset posto (30%) posto časnika napustilo vojsku i prešlo u MUP Srbije.

Kao što vidimo iz ovog američkog dokumenta, Srbija je preko svog Ministarstva unutarnjih poslova izvršila agresiju na Hrvatsku i BiH. Nastojanja mnogih da to prikažu kao građanski rat ili da prikažu srpske specijalne snage “samoorganiziranim sitnim kriminalcima”  kakvi su bili arkanovci, ljudima koji se vole praviti važni svojim vezama i zaslugama i po kavanama tražiti kavgu, ovim dokumentom padaju u vodu.

Radi se o puno značajnijim akterima srpskog zločinačkog plana, ljudima poput načelnika „Resora javne bezbednosti“ i zamjenika ministra policije Srbije Radovana Stojčića Badže i takvih.

Odgovornost hrvatskog pravosuđa

Zahvaljujući čitavom nizu uglavnom nerazjašnjenih ubojstava, od “velikih imena” srpskog četništva devedesetih ostali su samo Jovica Stanišić, Franko Simatović i Dragan Vasiljković zvani “Kapetan Dragan” jedini živi svjedoci srpske agresije na Hrvatsku. Upravo oni, kako pokazuje i ovaj dokument CIA-e,  bili su idealani za dokazivanje Srpske agresije, zločinačkog plana i zapovjedne linije koja vodi točno u Beograd.

Recimo, Vasiljković je bio dovoljno nisko na hijerarhiji da zna što se događalo na terenu, a dovoljno visoko da poznaje i beogradsku stranu priče, stranu planiranja i podrške bez kojih do zločina nikada ne bi došlo. Drugi “preživjeli” svjedoci, Jovica Stanišić i Frenki Simatović, su eksponenti upravo te „beogradske strane“.

Nažalost, hrvatsko pravosuđe nikada nije imalo tužitelja koji bi se imalo ozbiljnije pozabavio dokazivanjem srpske agresije, iako je za to postojala, a i danas postoji  sva dokumentacija i stručna pomoć hrvatske obavještajne zajednice. Čak se čini da su taj posao otvoreno sabotirali.

Da su se Mladen Bajić i Dinko Cvitan angažirali u progonu ovakvih ratnih zločinca s barem približnom strašću s kojom su gonili Antu Gotovinu, Mirka Norca i mnoge nedužne hrvatske branitelje danas bi u sasvim drugom svjetlu gledali Pupovca i njemu slične koji se rugaju pravdi, rugaju žrtvama i rugaju državi od koje žive.

Autor: Joško Buljan

facebook komentari

Nastavi čitati