Pratite nas

Kolumne

Priznali nas! Ljudi priznali nam Hrvatsku

Objavljeno

na

SOBA 14/1

Svanulo je polako otvaram oči, uh nije san. Bolje da se nisam ni probudio. Surova istina. Soba 14/1. Polako se budim iz nekog polu sna.

Danima ne spavam, neće san, tuga, bol, batine, neznam ali umoran pomalo od svega. U daljini tek čujem zveckanje ključeva, pomislih de ostavi nas ionako će nas tuga ubiti.

Ali neće zlotvor, hoće i ovo malo ponosa ubiti u meni, nama, da nama svima a bilo nas je 182. Otključava, proziva, udara, puca pendrek ko pištolj, udara zločinac već izudarana tjela.

Traje to cijeli dan. Nitko se ne pita zašto, no čudno je tukli su i do sad. Ali ovo već sad dugo traje.

U kutku sobe čuje se vijest, priznali nas??????. Priznali nas!!!!!!!! Ljudi priznali nam Hrvatsku.

Sreći nikad kraja. Tuga jos veća, daleko od doma, od domovine, obitelji, ali neka nek drugi slave nismo uzalud živote dali. Soba 14/1 upisana velikim slovima a bilo je puno takvih soba.

Ubijenima u logoru Srijemska Mitrovica i svim poginulim za domovinu Vječna im slava i hvala.

Predrag Pedja Mišić / Kamenjar.com

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Silvana Oruč Ivoš: STEM revolucija u školama, a WC za djecu u šatoru

Objavljeno

na

Objavio

Vidjela žaba kako konja potkivaju pa i ona digla nogu. Tako možemo nazvati histeriju oko najave uvođenja informatike kao obveznog predmeta u osnovne škole.

Informatika mora biti in i moramo svi na ulice dati joj potporu. I tako će biti sve dok netko ne kaže da je car gol.

Nije nimalo popularno to reći, ali uvođenje informatike po novom modelu neće riješiti niti jedan problem koji imaju i učenici i profesori. Da se razumijemo, nemam baš ništa protiv informatike. Upravo suprotno. Taj je predmet itekako potreban u ovom ili onom obliku, uostalom već je kao takav zaživio još od 2006., ali fama koja se stvorila oko najave njegova obveznog uvođenja nije ni dobra niti je realna.

Silvana Oruč Ivoš

Priča o suvremenim tehnologijama u nastavi – u koje bi se u određenom vremenskom razdoblju trebali uložiti desetci milijuna eura, nakon što se osposobe stručnjaci koji će educirati nastavni kadar i osmisliti programe, a onda još milijuni eura da bi se nabavili najmoderniji uređaji, koji će za godinu do dvije dana biti stare kante te će trebati uložiti u nove – zvuči kao dobar vic. Ne zato što to nije moguće izvesti. Već zato što u Hrvatskoj postoje i škole koje nemaju ni toplu vodu, a kamoli Internet.

U nekim zagrebačkim školama, za koje se smatra da imaju znatno viši standard od škola u ruralnijim dijelovima Lijepe Naše, i dan danas u svim učionicama nije dostupna mogućnost spajanja na internet. Mnoge još nisu uvele e-dnevnike, a brojni zagrebački roditelji jako dobro znaju da ih učitelji i profesori s nelagodom vrlo često na roditeljskim sastancima moraju moliti da donesu papir za kopiranje kako bi učenicima olakšali nastavu ili papirnate ručnike kako bi djeca nakon pranja, mogla obrisati ruke.

No to nije nikakav drastičan primjer.

Nemojmo zaboraviti da u Hrvatskoj postoje osnovne i srednje škole u kojima je znatno gora situacija. Škole koje prokišnjavaju, škole koje nemaju grijanje pa učenici zimi doslovno sjede u kaputima, škole u kojima žbuka otpada sa zidova. Još početkom ove kalendarske godine u medijima je bila objavljena vijest koja bi se u današnje vrijeme mogla svrstati u rubriku vjerovali ili ne. U jednoj osnovnoj školi u Koprivničko-križevačkoj županiji 350 djece je nuždu bilo prisiljeno obavljati u – šatoru! Naime, jedan dio škole bio je zatvoren zbog opasnosti od klizišta. Takvi slučajevi, a spomenuti nije jedini, govore puno. Djeca u školama u Hrvatskoj nemaju isti standard ni iste mogućnosti. A to je prvo što se treba rješavati. Uostalom, jednaki standard za sve je i Ustavna obveza.

Činjenica je da je pitanje (ili problem) hrvatskog obrazovanja duboko ispolitiziran. Ne samo od vremena Jokića – kojeg je dekretom imenovao Milanović da provodi svoju ideološku kurikulnu reformu koja je, k tome, bila u potpunom nerazmjeru sa standardima i logikom – već i puno prije. Jer svaka garnitura koja dođe počinje od početka i svi se ponašaju kao da ni prije ni poslije njih nitko nije postojao. Svi počinju sa svojim reformama od kojih na kraju ne ostaje ni ‘R’. A možda i bolje da je tako jer ne služe nikome. Ni učenicima ni roditeljima, a niti olakšavaju situaciju potplaćenom i podcijenjenom nastavničkom kadru. Sve te strategije i planovi služili su isključivo za skupljanje kratkoročnih političkih bodova i za fotografiranje za pokoju naslovnicu u novinama.

I dok se u javnosti forsira sukob između buduće obvezne ‘moderne’ informatike i izbornog ‘zastarjelog’ vjeronauka (kao da netko ne može istodobno biti vjernik i recimo programer!?), djeca uče po prenatrpanom programu. I to samo zato što taj program moraju svladati kroz dvostruko manji broj sati nego njihovi vršnjaci u razvijenijim državama Europe. Posljedica toga je brzo zaboravljanje gradiva, učenje samo zbog ocjene i nužnost privatnih instrukcija kod kuće. I onda se čudimo poražavajućim prosječnim rezultatima znanja iz pojedinih predmeta (npr. PISA rezultata) i opće kulture koje naši učenici znaju pokazati u međunarodnim ili domaćim istraživanjima.

Na žalost, tako će i biti sve dok se ne napravi ozbiljna strategija koja će jasno kazati što se želi postići i kojim se smjerom treba ići te strategija koju će iznjedriti vrsni stručnjaci, a ne raznorazni ispolitizirani jokići. Zato je u pravu rektorica Zadarskog sveučilišta i donedavna predsjednica Posebnoga stručnog povjerenstva za provedbu Strategije obrazovanja Dijana Vican kada upozorava na činjenicu da najnoviji pilot projekt, koji se u sadržaju čak 80 posto odnosi isključivo na informatizaciju škola, ne rješava problem reformskih procesa u korist optimalnog opterećenja učenika u cjelovitom odrastanju, obrazovanju i odgoju.

I konačno, kada je riječ o predmetima oko kojih postoji prijepor trebaju li ili ne, pustimo roditelje da izaberu. Ako je pravo na izbor jedno od temeljnih demokratskih prava, onda pustimo roditelje, koji moraju biti prvi u odgoju djece, da izaberu ono što smatraju dobrim ili korisnim.

Silvana Oruč Ivoš/HrvatskoSlovo

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Tko dovodi Ruse u BiH?

Objavljeno

na

Objavio

Tko dovodi Ruse u BiH?

Optužnicom protiv Hrvata u “Foreign Affairsu” bošnjački je aktivist  pokušao prikriti već uznapredovalu zloćudnu bolest koja prostor Federacije pod muslimanskim nadzorom pretvara u isilovsku postojbinu, koja bi u novoj džihadističkoj taktici mogla imati vrlo opasnu ulogu u ratu protiv Zapada

Nedavno je u sklopu sve agresivnije politike bošnjačkoga vođe Bakira Izetbegovića prema hrvatskom narodu u BiH, ali i Republici Hrvatskoj jedan bošnjački aktivist američkom časopisu “Foreign Affairs” prodao, u sklopu sad već jasno prepoznatljive islamističke politike nepriznavanja Hrvata i Srba u BiH staru priču o hrvatskoj i srpskoj odgovornosti za nevolje koje su tu zemlju pogodile tijekom devedesetih godina prošloga stoljeća.

Odbijajući prihvatiti tadašnje međunarodne planove o unutarnjem ustrojstvu zemlje Alija Izetbegović je odveo zemlju u ratni kaos, koji je na kraju završio etničkim čišćenjem Hrvata iz područja pod muslimanskom i srpskom vlašću, a za diplomatskim stolom i praktično srpsko-bošnjačkom podjelom zemlje na dva entiteta.

Aktualna priča odjevena je u novo ruho o navodno zajedničkoj hrvatskoj i srpskoj  operaciji pozicioniranja ruskih interesa u BiH kako bi se danas iz te zemlje širio kaos na Europsku uniju i druge dijelove zapadnoga svijeta.

Ključni igrači u tom navodnom Putinovu pothvati su hrvatski član Predsjedništva BiH Dragan Čović i predsjednik Republike Srpske Milorad Dodik. Nasuprot njima bošnjački aktivist sugerira kako bošnjačka strana eto  brani interese NATO saveza i Europske unije.  Ključni argument za takvu tezu  navodno su dugotrajna savezništva i veze Dodika i Čovića te HDZ-a i SNSD-a

Sličan, ako ne i istovjetan model raspodjele krivnje na srpsku i hrvatsku stranu izrastao je i tijekom rata u BiH, a kao glavni argumenat slovila je danas već raskrinkana lažna optužba Miloševića i Tuđmana o podjeli BiH u Karađorđevu. Nema dvojbe kako je ratna propagandna umotvorina tada omogućila bošnjačkoj Armiji BiH da potpuno očisti starosjedilačko stanovništvo, odnosno katoličke Hrvate iz središnje Bosne kako bi taj komad zemlje pretvorili u poligon za kasnije džihadističke operacije protiv Zapada.

Naime u sastavu Armije BiH posebno su krvoločni bili pripadnici odreda El Mudžahid, koji su počinili niz ratnih zločina s ritualnim smaknućima, a koja su kasnije poput dekapitacija prakticirali pripadnici ISIL-a na području Iraka i Sirije. Bošnjački analitičar Dževad Galijašević tvrdi kako su, između ostaloga čak šesterica napadača na Svjetski trgovinski centar 11. rujna 2001. u New Yorku bili pripadnici odreda El Mudžahid ili su pak nakon rata uvježbavani u kampovima na području BiH, odakle su bošnjačke snage etnički počistile Hrvate.

Čak i pojedini mediji iz BiH navode Izvješće  zajedničke Komisije američkoga Senata i Kongresa neposredno nakon terorističkih napadaja o tomu kako su vlasnici bosanskohercegovačkih putovnica Halid Al Midhar, pilot koji se zrakoplovom zabio u WTC u New Yorku i Muhamed Ata, koji poginuo tijekom terorističkoga napadaja, bili pripadnici odreda El Mudžahid.

Kasnije je utvrđeno da je i drugi pilot, Navak Elhamzi kao pripadnik odreda El Mudžahid sudjelovao u ratu u BiH, a kao napadači, utvrđeno je da su sudjelovali i Zijad Jarahašević, Halid šeik Muhamed i Remzi Bin Elsibiha, koji su također imali izravne ili neizravne veze s BiH. S druge pak strane, kako bi teritorijalno učvrstio islamistički poligon u središnjoj Bosni Alija Izetbegović je tijekom rata Srebrenicu prepustio na milost i nemilost Srbima, a s tog područja 7.500 pripadnika Armije BiH prebacio u središnju Bosnu, kako bi je očistio od Hrvata.

U sadašnju pak kampanju protiv Hrvata, a riječ o pokušaju da se hrvatskom narodu u BiH ospori pravo da kao konstitutivni narod sam bira vlastite političke predstavnike, Bakir Izetbegović je uključio predstavnice srebreničkih ratnih žrtava, poput udruge  Majke Srebrenice, ali i sam vrh Islamske zajednice na čelu s reisom Huseinom Kavazovićem.

Oni, unatoč brojnim islamističkim kampovima uz granicu s Republikom Hrvatskom, na području od Tuzle do Kladuše, jurišaju na hrvatske dužnosnike koji činjenično upozoravaju na moguće terorističke prijetnje iz susjedstva. Kako je pak Dragan Čović, jedini od tri člana Predsjedništva BiH predan politici euroatlantskih integracija, on zbog svog zauzimanja postaje glavna meta islamističkih ekstremista, koje u političkom smislu predstavlja Bakir Izetbegović i njegova stranka SDA.

Uostalom, prema tvrdnjama oporbenoga bošnjačkog političara Fahrudina Radončića, iza svojedobnoga ubojstva federalnoga ministra policije, Hrvata Joze Leutara, stajao je upravo Bakir Izetbegović!

Kako, prema pisanju medija, u Izetbegovićevu specijalnom ratu protiv hrvatskoga naroda sudjeluje i bosanskohercegovačka Obavještakno-sigurnosna agencija – OSA ključni predstavnici hrvatskoga naroda u BiH trebali bi biti posebno oprezni kako im se ne bi opet ponovio slučaj Leutar, a time propalo i njihovo zauzimanje za promjenu nametnutoga izbornoga zakona.

Tezu na početku spomenutoga bošnjačkog (islamističkog?) aktivista o združenom pothvatu Hrvata i Srba da u BiH dovedu Ruse jednostavno otklanjaju aktualne činjenice o političkoj povezanosti, s jedne strane srpskoga vodstva s Moskvom, a s druge bošnjačkoga s Turskom. Dok je rusko gospodarstvo,a onda i politički paternalizam duboko ušao Republiku Srpsku, bošnjačka je politika Alijin “amanetom” neraskidivo povezana s Erdoganovom Turskom.

Te dvije države – Rusija i Turska – u mnogočemu zajednički nastupaju protiv Zapada, a Turska je sklapanjem ugovora o kupnji ruskoga raketnog sustava S-400 praktično odbacila savezništvo sa SAD-om, dok istodobno verbalno-diplomatski ratuje s Njemačkom i Europskom unijom.

Koliko se Erdoganova Turska okrenula Putinovoj Rusiji i koliko su daleko u područje potpunoga nepovjerenja otišli sadašnji tursko-američki odnosi pokazuje i raščlamba turskoga provladinog lista “Sabah“ koji konstatira završetak jedne epohe i predviđa kaos u svim državama koje se nalaze na trasi “Puta svile”, koji zahvaća i balkansko područje s BiH.

Tako saveznici iz Sirije postaju i saveznici u BiH, koja tek u tom sklopu postaje poligon za vođenje budućih operacija protiv Zapada, a kad su u pitanju one islamističkoga karaktera, nije pretjerana tvrdnja kako upravo bošnjački prostor u Federaciji postaje glavni poligon. Nu da bi on mogao biti i funkcionalan potreban mu je otvoreni izlazak na more s jedne strane te na sjeveru luka na rijeci Savi oko koje su već načičkani islamistički kampovi.

Optužnicom protiv Hrvata u “Foreign Affairsu” bošnjački je aktivist samo pokušao prikriti već uznapredovalu zloćudnu bolest koja prostor Federacije pod muslimanskim nadzorom pretvara u isilovsku postojbinu, koja bi u novoj džihadističkoj taktici mogla imati vrlo opasnu ulogu u ratu protiv Zapada.

Ivan Svićušić

Miroslav Tuđman: Ulazak BiH u EU se ne može i neće dogoditi ako Hrvati ne dobiju punu ravnopravnost u BiH

facebook komentari

Nastavi čitati