Prof. Damaška: Unatoč gubitku parnice, iz presude se stječe jasna slika o kalvariji kroz koju je Hrvatska prošla

4

Nakon presude Međunarodnog suda pravde o tužbama Hrvatske i Srbije za genocid, za HRT je ekskluzivni intervju dao ugledni stručnjak za usporedno pravo, prof. dr. sc. Mirjan Damaška, bivši prvi čovjek hrvatskoga pravnog tima, profesor emeritus na američkom Sveučilištu Yale, na čije je mjesto odlukom Vlade u listopadu 2013. imenovana profesorica Pravnog fakulteta u Rijeci Vesna Crnić Grotić.

>>Je li Vlada smijenila prof. Damašku kako bi Hrvatska ‘namjerno’ izgubila spor protiv Srbije?

Dr. Damaška nakon karijere na Pravnom fakultetu u Zagrebu, gdje je bio jedan od najvećih znanstvenih autoriteta na području kaznenog prava, nakon Hrvatskoga proljeća odlazi u Sjedinjene Američke Države. Redoviti je član Američke akademije znanosti i umjetnosti te dopisni član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti. Prof. Damaška prvi je put komentirao presudu i govorio o razlozima smjene s mjesta prvog čovjeka hrvatskoga pravnog tima.

Profesore Damaška, kako komentirate presudu Međunarodnog suda pravde  po tužbi Hrvatske protiv Srbije?

Presudi Međunarodnog suda pravde ne treba pripisivati veće negativno značenje od onog koje doista zaslužuje. Da bi se smanjilo nezadovoljstvo i razočaranje ishodom parnice, posebno u ratom napaćenim sredinama, treba imati u vidu da se u nadležnost suda ubrajalo samo pitanje državne odgovornosti zbog povrede Konvencije o genocidu. Odluka Suda da genocida nije bilo ne znači stoga da događaji koji su dali povoda parnici ne predstavljaju druge izvanredno teške zločine protiv čovječnosti i ratnog prava. Bilo bi stoga pogrešno kad bi zločinima pogođene osobe pomislile da im se presudom Međunarodnog suda pravde odriče status žrtve teških kaznenih djela. Naprotiv, obrazlažući zaključak većine sudaca da Hrvatska nije dokazala genocidnu namjeru Srbije, presuda jasno utvrđuje postojanje tih zločina. Bila bi još veća pogreška pomisliti da okolnost što Srbija nije osuđena za genocid znači da se ne može smatrati agresorom. Država može biti odgovorna za genocid a da nije počinila agresiju, baš kao što može počiniti agresiju a da ne bude odgovorna za genocid. Unatoč gubitku parnice, s njom povezani troškovi i napori hrvatskoga pravnog tima nisu ostali potpuno bez ploda. Iz presude se stječe jasna slika o kalvariji kroz koju je Hrvatska prošla tijekom Domovinskog rata. Saznanje o teškim stradanjima naših ljudi međunarodna je javnost, doduše, mogla dobiti i iz presuda Međunarodnoga kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju, ali samo u nepovezanim fragmentima zbog izoliranih činjeničnih utvrđenja u postupcima protiv određenih osoba. Tome nasuprot, presuda Međunarodnog suda pravde pruža sad panoramsku sliku strahota koje su se tijekom rata dogodile u Hrvatskoj.

International Court of Justice verdict on whaling
Je li standard dokazivanja genocida previsoko postavljen – kako smatra brazilski sudac Cancadao Trinidade – koji u izdvojenome mišljenju navodi „da na taj način genocid postaje zločin koji je gotovo nemoguće utvrditi„. Dodaje i kako „dokazi predočeni sudu pokazuju da u oružanim sukobima u Hrvatskoj nije zapravo bila riječ o ratu, nego o pokolju. Prema njegovu mišljenju, u Vukovaru, Iloku, Lovasu i Bogdanovcima očito je da su ne samo počinjena djela genocida (actus reus) nego i da je postojala namjera (mens rea).

Iako Međunarodni sud pravde nije kazneni sud, njegovi su se suci u predmetu Bosna protiv Srbije odlučili primijeniti vrlo zahtjevan kriterij za dokaz genocidne namjere, kriterij koji se bitno ne razlikuje od anglo-američkoga dokaznog standarda u kaznenim postupcima. Odlučili su stoga da genocidna namjera ne može biti utvrđena ako lanac posrednih dokaza iz kojih se ta namjera izvodi ne isključi mogućnost nekoga drugog zaključka. Povodeći se za tim standardom, zaključili su da dokazi koje smo podnijeli ne isključuju mogućnost da su ubojstva i druge radnje koje mogu tvoriti genocid počinjene u namjeri da se Hrvati istjeraju iz određenih krajeva, a ne da se u tim krajevima fizički unište. Počinjena ubojstva, rasuđivala je primjerice većina sudaca, mogla su biti počinjena u namjeri da se hrvatsko stanovništvo navede na bijeg. No smatram da nije lako kritizirati odluku Međunarodnog suda pravde da se – iako nije kazeni sud – posluži tako zahtjevnim kaznenopravnim standardom. Odgovornost države za povredu Konvencije pretpostavlja, naime, usputno utvrđivanje vjerojatno najtežeg zločina među kaznenim djelima. Suvremeno se pak pravosuđe rodilo djelomično baš iz zabacivanja inkvizicijskog načela da se u pogledu najtežih kaznenih djela može ublažiti teret dokazivanja. Vratiti se tom prevladanom načelu nije nipošto lako! No složio bih se s brazilskim sucem da se u nekim epizodama, posebno iz istočne Slavonije, mogla utvrditi genocidna namjera, ako ne srpskog državnog vodstva, a ono određenih grupa pod njegovom kontrolom. Možda ću o značenju te okolnosti imati prilike nešto više reći u nastavku.

Za Hinu ste nakon smjene s mjesta prvog čovjeka našega pravnog tima naglasili kako Srbija u protutužbi nema izgleda dokazati da je Hrvatska operacijom Oluja iz 1995. prekršila odredbe Konvencije UN-a o sprječavanju i kažnjavanju zločina genocida iz 1948. Tako se i dogodilo. No srpski tim i nakon presude tvrdi kako presuda potvrđuje da su Srbi protjerani. O operaciji „Oluja„ više se ne može govoriti kao o zakonitoj vojnoj akciji usmjerenoj na oslobađanje teritorija – tvrdi Saša Obradović, šef pravnog tima Srbije.

Tvrdio sam da srpska protutužba nema izgleda na uspjeh zbog netom ocrtanog zahtjevnog kriterija za dokazivanje genocidne namjere. Naime, sve da je Kazneni sud za bivšu Jugoslaviju utvrdio namjeru hrvatskog vodstva da se “Olujom” Srbi istjeraju iz Krajine, ta zamišljena sudska konstatacija ne bi bila dovoljna za odluku o postojanju genocidne namjere. Ta bi namjera upozoravala na genocid samo ako bi se srpsko stanovništvo istjeralo u neki prostor u kojem ne bi moglo fizički opstati. Sjetimo se nedavnog istjerivanja pripadnike jedne stare sirijske vjerske sekte na planinu na kojoj nije bilo ni hrane ni vode, pa bi svi izginuli da se nije interveniralo. Samo se u takvim ekstremnim slučajevima namjera istjerivanja može postovjetiti s namjerom fizičkog uništenja. Nije mi jasno kojim se pojmom “zakonite vojne operacije” služi šef srpskog tima kad zaključuje da se nakon presude Međunarodnog suda pravde više ne može govoriiti o “Oluji” kao zakonitoj vojnoj akciji usmjerenoj na uspostavu teritorijalnog integriteta Hrvatske. Pročitajte kako presuda Međunarodnog suda interpretira zapise s brijunskog plenuma. Po toj interpretaciji ispada da razgovori iz kojih je srpska protutužba htjela iščitati genocidnu namjeru hrvatskog vodstva ne isključuju zaključak da se govorilo o izvođenju vojne operacije, praćenom sviješću da bi ta operacija, namijenjena uspostavi teritorijalne cjelovitosti, mogla dovesti do bijega Srba iz Krajine. Kad bi se vojne akcije mogle osuditi samo zato što su u njima počinjeni neki zločini, malo bi tih akcija preostalo koje bi zaslužile da ih se ne osudi.

Koliko će i kako presuda Međunarodnog suda pravde utjecati na pisanje povijesti o Domovinskom ratu i stvaranju neovisne Hrvatske? Ovdje se ističe kako je iz presude itekako jasno tko je bio agresor.
Ne bih se, nažalost, mogao složiti s tvrdnjom da je iz presude o genocidu jasno tko je bio agresor. Treba voditi računa o raskoraku laičkog, političkog i pravnog pojma agresije. Gledano iz pravne perspektive, presuda sadrži konstatacije koje mogu dati podlogu daljnjim prepirkama o pravnom značenju vojnog pohoda na Hrvatsku. Evo ilustracije. Napad na Hrvatsku može se tumačiti kao napad države na državu ili napad jedne sastojnice federalne države na drugu. Ako je u doba kad su u Hrvatskoj počinjeni teški zločini još postojala SFRJ, onda se u pravnom smislu ne može govoriti o agresiji kao napadu države na državu.  Je li sad za procjenu situacije mjerodavna okolnost da se u kritično vrijeme SFRJ de facto raspala na samostalne jedinice ili je pak odlučujuća okolnost da je u to vrijeme ona još bila na životu, premda samo u fantomskom pravnom smislu? Je li se Srbija, poput Botticellijeve Venere, rodila odjednom u punoj formi ili je nastajala tijekom određenog razdoblja? U parnici o kojoj je riječ Međunarodni sud pravde zastupa stajalište da je Srbija (FRJ) nastala potkraj travnja 1992. Prema mišljenju sudaca, SFRJ je, dakle, još postojala nakon vojnog pohoda na Hrvatsku, pa i nakon pada Vukovara. O tome trebaju li kroničari raspada Jugoslavije staviti naglasak na faktično ili pravno stanje vodit će se i dalje žučljive rasprave.

Među dijelom javnosti postavlja se pitanje – je li se, s obzirom na tešku dokazivost genocida, tužba uopće morala podizati  i zašto se od nje nije odustalo, posebice nakon što je 2007. odbijena tužba BiH protiv Srbije. Znamo da nijedna vlada zbog niza razloga od tužbe nije ni željela ni mogla odustati – kako vi gledate na te dvojbe?
Istina je da su izgledi na uspjeh hrvatske tužbe bili minimalni, posebno nakon što je odbijena tužba BiH protiv Srbije. No treba uzeti u obzir da bi odluka o povlačenju tužbe teško pogodila hrvatsku javnost, posebno u ratom opustošenim krajevima i od onih koji su u ratu podnijeli žrtve. Stoga se nada u uvodno spomenutu panoramsku sliku događaja – koju bi presuda mogla pružiti – učinila dovoljnim razlogom da se od tužbe ne odustane. Moje je mišljenje da bi izgledi na uspjeh bili malo bolji da smo tužbu izmijenili. Dokazati genocid Srbije bilo je moguće samo ako bi Sud napustio dokazni standard koji je postavio u predmetu BiH protiv Srbije. No na nevoljkost sudaca da utvrde genocid Srbije upozoravali su i politički razlozi: latentno prisutne bile su želja za održavanjem simetrija s parnicom BiH, kao i briga za poboljšanje odnosa Srbije i Hrvatske. Smatram stoga da bismo imali malo bolje šanse da smo tužbu ograničili na ono što bi bilo lakše dokazati i što bi suci lakše “progutali” iz političkih razloga. Umesto da se Srbija tuži da je prekršla Konvenciju o genocidu time da je sama počinila genocid, trebalo je preinačiti tužbu pa tužiti Srbiju da je prekršla Konvenciju time što nije spriječila genocid neke paramilitarne grupe kojoj se genocidna namjera u nekoj epizodi mogla lakše dokazati. Nije s tim u vezi na odmet uzeti u obzir da je Konvencija izvorno zamišljena samo zato da se utvrdi odgovornost države za nesprečavanje i nekažnjavanje genocida. Stajalište da država sama svojim genocidnim ponašanjem može prekršiti Konvenciju izražen je tek u parnici Bosne protiv Srbije unatoč protivljenju sadašnjeg predsjednika Međunarodnoga kaznenog suda.

Nakon razrješenja s mjesta pravnog zastupnika Hrvatske niste htjeli javno govoriti o razlozima odlaska, no vaše se ime nakon presude i dalje spominje u javnosti. Neki idu tako daleko da se presuda doživljava kao neuspjeh kojem je pridonijelo i vaše razrješenje. Želite li danas govoriti o razlozima odlaska i je li se moglo učiniti više?
Uvjeren sam da ishod parnice ne bi bio drugačiji da sam ostao na položaju pravnog zastupnika Hrvatske. Koliko sam imao prilike ustanoviti, moja je nasljednica vrlo dobro obavila svoj dio posla. Kad je pak riječ o razlozima mog odlaska, najvažnii je taj da sam ostao bez utjecaja na odluke koje su se donosile u Zagrebu i Londonu. Britanski dio tima nije sa mnom uopće komunicirao, a odluke su se u Zagrebu donosile u zadnji čas, na način na koji nisam vičan djelovati. Postao sam tako fikus koji nisu zalijevali iz Zagreba, pa sam se uklonio da ne uvenem. Mučila me i okolnost da mi se učinila privlačna izmjena tužbe koju sam maločas spomenuo. No da bi se to dogodilo, bile su mi potrebne političke veze koje nisam imao.

[ad id=”40551″]

facebook komentari

  • Ljuta Trava

    Sve je nama kristalno jasno profesore .

  • Stipan Jurisic

    Drugim rijecima iz Zagreba je Prof. Damaska sustavno opstruiran. Nije imo podrsku politike. Za mene znaci da su politicari isli za time da izgubimo. Ima ovdje i elemenata krivicnoga djela veleizdaje sto ce trebati naknadno utvrditi.

  • EMINƎM

    Hrvatska opterećena komunističkom mladeži i stareži nije mogla postići više u ovom slučaju , Hrvatska država je relativno i dobro prošla kakvu prosrpsku Vladu imamo, lignyu predsjednika hvala Bogu izgubismo,
    Tek kada Hrvatska vlast bude bez kumrovečkog kadra i čista od komunista , tada će biti slobodna zemlja.