Prof. dr. Slaven Letica: ‘NJIHOVA I NAŠA JEZIČNA DOMOVINA’

3

Inicijatori i potpisnici „Deklaracije o zajedničkom jeziku“ (južnih Slavena) napisali su, drsko i izazivački, na 50. obljetnicu Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika (objavljena je u tjedniku Telegram 17. ožujka 1967.), Deklaraciju o zajedničkom jeziku koja slijedi tradiciju jezičnog unitarizma dvaju poznatih, propalih, unitarističkih sporazuma: (a) Novosadskog dogovora (potpisanog 10. prosinca 1954.) koju su po nalogu KPJ napisali i potpisali neki od hrvatskih, srpskih, bosanskohercegovačkih i crnogorskih jezikoslovaca i (b) Bečkog književnog dogovora potpisanog na današnji dan, 28. ožujka 1850., kada se u Beču sastalo pet književnika iz Hrvatske, dva iz Srbije i jedan iz Slovenije radi dogovora o ujedinjenju književnih jezika Slovenaca, Hrvata i Srba.
Povijest se, dakle, ponavlja po treći put kao opasna farsa u vidu zlokobne Deklaracije o zajedničkom jeziku.

Za potpisnike Deklaracije „zajednički jezik“ je i dalje onaj „bečki“ i „novosadski“, ali oni više te zagovaraju korištenje istog naziva jezika, već nam milostivo dopuštaju da ga zovemo kako nam se hoće i prohtije: hrvatski, srpski, bosanski ili crnogorski.
Zasad nepoznati idejni tvorci TREĆEG UNITARISTIČKOG VALA svojom su Deklaracijom o zajedničkom jeziku skicirali konture nove, JEZIČNE BOJIŠNICE, na kojoj su njeni potpisnici sebe otvoreno, imenom i prezimenom, već postavili na jednu stranu.

Nema tu baš velikih iznenađenja. Pretežiti broj potpisnika dolazi zemljopisno iz Hrvatske, a svi oni, „zajednički jezik“, nekad se to zvalo „naš jezik“, smatraju svojom – da iskoristim analogiju s osvrtom Milana Kundere na izgubljeni zavičaj i domovinu genijalnog, inovativnog, skladatelja Igora Fjodoroviča Stravinskog – JEZIČNOM DOMOVINOM: bivšom SFRJ bez Makedonije, Kosova i Slovenije.

A evo što je Kundera napisao o jednoj drugoj domovini, glazbenoj domovini Stravinskog.
Nakon što je precizno izračunao koliko je godina genijalni skladatelj ruskih korijena živio i proživio u zemljama u kojima je živio i stvarao (Rusija 27, Francuska i frankofonska Švicarska 29 i Amerika 32), Milan Kundera ovako je opisao zašto najutjecajniji kompozitor XX. stoljeća nije mogao nijednu zemlju/državu smatrati vlastitom domovinom: „Nedvojbeno, Stravinski je u sebi nosio ranu svoje emigracije kao i svi drugi. Njegov bi umjetnički razvoj jamačno krenuo drukčijim putem da je mogao ostati tamo gdje je rođen. Njegovo putovanje kroz povijest glazbe počinje u trenutku kad njegova rodna zemlja za njega više ne postoji. Shvativši da je ni jedna druga zemlja više ne može nadomjestiti, on pronalazi domovinu u glazbi. To nije samo moj lijepi lirski izraz, već to mislim posve konkretno: njegova jedina domovina, njegova jedina kuća, bila je glazba, cjelokupna glazba svih glazbenika, povijest glazbe. Tu (u glazbi) se odlučio naseliti, ukorijeniti, stanovati. Tu je (u glazbi) pronašao svoje jedine sunarodnjake, jedine rođake, jedine susjede: od Perotina do Weberna. S njima je započeo dugi razgovor koji je prekinuo tek njegovom smrću.“ (Iznevjerene oporuke, str. 71.)

I dok je jezična domovina potpisnika Deklaracije „zajednički jezik“, jezična je domovina, primjerice, književnice Maje Hrgović hrvatski jezik.

Nju i sve nas kojima je hrvatski jezik JEZIČNA DOMOVINA Deklaracija o zajedničkom jeziku čini pomalo dužnima i ljutima. Maja je na svom facebook profilu tako zapisala:
„Ako netko pokreće prikupljanje potpisa protiv ovog demagoškog, političkog silovanja činjenica oko jezika, molim da doda moje ime. Ovo ruglo od ‘Deklaracije o zajedničkom jeziku’ ima samo jedan, perverzni cilj: učiniti od lingvistike slugu politike. Ne trebate, kao ja, imati diplomu kroatistike na Filozofskom fakultetu, da bi shvatili koliko je to duboko problematično. Hrvatski jezik nije srpski jezik, nikad nije bio niti će ikad biti, ma koliko to smetalo politikantskim starletama – obaju rodova i svih nacionalnosti“.

Osobno smatram da bi upravo Maja Hrgovic, Milana Vuković Runjić, Ivana Šojat i još poneka pjesnikinja, spisateljica, pa i znanstvenica i znanstvenik mlađi od Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika trebali napisati Deklaraciju o hrvatskom (književnom, pjesničkom, znanstvenom, stručnom i inom) jeziku u 21. stoljeću.
To sam Maji napisao na facebooku, a ona mi je pristojno odgovorila: „Dragi Slaven Letica, baš sam o ovome razmišljala. Ali još uvijek se kolebam, možda ova lakrdija uopće ne zaslužuje odgovor, možda je naprosto treba ignorirati, gdje bismo bili da reagiramo na svaku budalaštinu…“

Mogu se s Majom složiti da se radi i o „lakrdiji“ i o „budalaštini“, ali se nikako ne slažem da na Deklaraciju i zajedničkom jeziku ne treba reagirati.
Naime, čak i letimičan pogled na njene potpisnike daje naslutiti da je njihov odnos sličan onom od prije 167 godina kada su Bečki književni dogovor potpisalo pet hrvatskih, dva srpska i jedan crnogorski književnik.
Djelomični popis potpisnika objavljen u današnjem Večernjem listu daje naslutiti da Hrvati opet Srbima i inima nameću – zajednički jezik.

Zato još jedna hrvatska šutnja nije i neće biti zlatna.

Evo potpisnika: Dubravka Ugrešić, Edo Popović, Daša Drndić, Slobodan Šnajder, Olja Savičević Ivančević, Damir Karakaš, Bora Ćosić, Vedrana Rudan, Roman Simić, Snježana Banović, Svetislav Basara, Dragan Velikić, Alida Bremer, Ermin Bravo, Branko Buden, Balša Brković, Ivan Čolović, Svetlana Slapšak, Filip David, Boris Dežulović, Rajko Grlić, Tatjana Gromača, Srećko Horvat, Željko Ivanković, Ante Tomić, Viktor Ivančić, Dejan Jović, Mirjana Karanović, Željko Komšić, Enver Kazaz, Snježana Kordić, Pero Kvesić, Aleksandar Hut Kono, Predrag Lucić, Nebojša Lujanović, Dragan Markovina, Josip Mlakić, Branislav Oblučar, Teofil Pančić, Vuk Perišić, Nikola Petković, Drago Pilsel, Boris Postnikov, Heni Erceg, Nenad Rizvanović, Mima Simić, Biljana Srbljanović, Faruk Šehić, Rade Šerbedžija, Lenka Udovički, Igor Štiks, Vladimir Arsenijević, Vladislav Bajac, Nikola Bajto, Asja Bakić, Ahmed Burić, Marinko Čulić, Ferida Duraković, Zdravko Grebo, Fadila Nura Haver, Oto Horvat, Saša Ilić, Ivan Ivanji, Ante Lešaja, Mirjana Miočinović, Boris Pavelić, Borka Pavičević, Ana Pejović, Vuk Perišić, Vesna Teršelič, Srđan V. Tešin, Nenad Veličković, Zdravko Zima, Jasmila Žbanić, Jasna Šamić, Elma Tataragić, Srđan Srdić, Tijana Spasić, Adis Šušnjar, Vuk Uskoković, Borka Rudić, Nela Pamuković…

Napomena: za ilustraciju posuđujem nekoliko uradaka Mirka Ilića kojem je “umjetnost domovina”.

Prof. dr. Slaven Letica

facebook komentari

  • Tyrex Rex

    Nikakvi to stručnjaci nisu.To su opet “kulturnjaci” zadojeni Orjunaštvom i neo-jugoslovenstvom.

    • Sivooki

      To su opet onih 15 koji imaju petnaest NVO, u kojima svatko od njih predsjednikuje. A mi plaćamo.

  • bubnjar

    Pa vratimo se korienima, bar u osobnoj uporabi za početak.
    Vratimo se našem pravopisu, vratimo ĕ, da ga možemo izgovarati štokavski, čakavski i kajkavski, kako želimo, dajmo više prostora izvornim hrvatskim govorima, privatno i u komentarima…..
    Pa da vidimo što će onda biti.
    Kaj ne?