Pratite nas

Feljton

prof. dr. Slaven Letica: Kako je u Ustav ušlo ‘Svako ljudsko biće ima pravo na život’

Objavljeno

na

Sociolog i analitičar Slaven Letica pita se zašto Ustavni sud Republike Hrvatske već 25 godina nije donio odluku o usklađenosti zakona kojim se regulira pobačaj s hrvatskim Ustavom:

Nedavno (10. listopada 2016.) novi predsjednik Ustavnoga suda dr. Miroslav Šeparović, u izjavi za RTL, potvrdio je nakanu da će “njegov“ sud, nakon punih 25 godina skupljanja prašine u sudskoj pismohrani, u sadašnjem mandatu (koji, usput budi rečeno, traje do 2024. godine!) donijeti odluku jesu li odredbe Zakona o zdravstvenim mjerama za ostvarivanje prava na slobodno odlučivanje o rađanju djece iz pradavne – jugoslavenske, komunističke, samoupravne, nesvrstane i one Zakona o udruženom radu – 1978. u skladu ili u neskladu s Ustavom Republike Hrvatske, piše prof.dr. Slaven Letica/VečernjiList

Zahtjev za ocjenu ustavnosti spomenutog zakona podnijela je također davne 1991. predsjednica Hrvatskog pokreta za život i obitelj, kršćanska aktivistica i liječnica dr. Ružica Ćavar. U spomenutoj kratkoj televizijskoj izjavi dr. Šeparović je iznio svoje viđenje razloga zbog kojih je danas moguće, a punih 25 godina nije bilo moguće, donijeti odluku o podnesku dr. Ružice Čavar: “Smatram da je predmet tako dugo stajao na Sudu jer se radi o duboko svjetonazorskom pitanju. To je jedno toliko duboko svjetonazorsko pitanje, koje je izazivalo podjele u hrvatskom društvu, da su dosadašnji predsjednici, po mom mišljenju opravdano, zaključili da nije bilo sazrelo vrijeme da se ta tema stavi na dnevni red jer bi takve rasprave produbile dodatno društveni sukob. Ustavni sud mora djelovati umirujuće. Mislim da je danas Hrvatska dovoljno zrela država, da su se promijenile okolnosti, i da je sad vrijeme da Ustavni sud donese takvu odluku.”

“Argumenti“ koje je iznio novi predsjednik Ustavnog suda mogli bi se razumjeti, ne i uvažiti, da se radi o nekom političaru ili stručnjaku za samopomoć, osobno i kolektivno dušobrižništvo, tipa Brune Šimleše ili Brace sa Srebrenjaka, ali se nikako ne mogu prihvatiti kad ih izgovara ustavni sudac, štoviše, “prvi među jednakim ustavnim sucima“ – predsjednik Ustavnoga suda RH.

Izabrani izravnom pogodbom

Naime, nigdje u Ustavu RH, pa ni u Ustavnom zakonu o Ustavnom sudu RH, ne stoji odredba prema kojoj bi taj sud pri donošenju svojih odluka trebao uzimati u obzir je li neki predmet – duboko ili plitko – “svjetonazorsko pitanje“ i je li “država zrela“ ili nezrela (ponavljamo Šeparovićeve riječi) za donošenje svjetonazorski osjetljivih ili škakljivih pitanja. Temeljno, Ustavom RH (njegovim člankom 129.) precizno propisano, poslanje i ustavna obveza Ustavnoga suda je odlučivanje o suglasnosti hrvatskih zakona i drugih propisa s Ustavom RH.

Dakle, čuveni i mistični „ustavotvorac“ (taj ćemo pojam-poštapalicu brojnih istraživača i analitičara nešto kasnije demistificirati) nije dao pravo Ustavnom sudu da odgađa rasprave i odluke o svjetonazorski i drugačije osjetljivim temama, već je ustavne odredbe utemeljio na poznatom načelu filozofije i teorije države i prava: “Fiat iustitia, pereat mundus“ (Neka se pravda vrši, pa makar propao svijet). Na žalost, nije dr. Miroslav Šeparović prvi, a možda ni zadnji, predsjednik Ustavnog suda koji je javno priznao da ne poznaje i ne poštuje ustavno jasno propisano poslanje te institucije.

Tijekom procesa izbora najnovije “garniture“ ustavnih sudaca koji su na kraju izabrani “izravnom pogodbom“ (a ne poštenim javnim natječajem i natjecanjem) Tomislava Karamarka i Zorana Milanovića, bivša predsjednica Ustavnog suda (usput: znanstveno i stručno najsposobnija od svih dosadašnjih predsjednika) prof. dr. Jasna Omejec također je javno progovorila o razlozima zbog kojih je podnesak dr. Ružice Čavar 25 godina čamio u velebnim odajama Ustavnog suda. Evo što je kazala: “Kad sam dolazila na Ustavni sud, pitala sam tadašnjeg predsjednika (Jadranka) Crnića zašto to nije riješeno, a on mi je rekao: ‘Vidjet ćete zašto’. Drugi sastav Ustavnog suda nije imao kapacitet rješavati to pitanje i dobro da nije. Od 2011. sazrelo je vrijeme da se time bavimo. Ja to što nismo to odradili shvaćam kao osobni neuspjeh, ali nisam imala dovoljno snage da to stavim na sjednicu.“ (Citirano prema Večernjem listu, 17. svibnja 2016.)

Dakle, bivša predsjednica Ustavnog suda također koristi metaforu o sazrijevanju i zrelosti vremena, ali u javnu raspravu unosi i dva nova elementa: (1) tvrdi, bez dodatnog objašnjenja, da “drugi sastav Ustavnog suda“ – onaj na čelu kojeg je bio prof. dr. Smiljko Sokol i koji je 1999. biran također “izravnom pogodbom“ SDP-a i HDZ-a – “nije imao kapacitet rješavati to pitanje“ i (2) skrušeno priznaje da osobno “nije imala dovoljno snage“ da taj predmet “stavi na sjednicu“ te da činjenicu da taj predmet nije “odrađen“ smatra osobnim neuspjehom.

Bilo bi, dakako, zanimljivo doznati malo više o tome zašto dr. Omejec smatra da Ustavni sud dr. Smiljka Sokola nije imao “kapacitet“ (dade se pretpostaviti da je aludirala na stručni, znanstveni i intelektualni „kapacitet“) za rješavanje predmeta dr. Ružice Čavar i zašto misli da sadašnji sastav ustavnih (biran istom političkom nagodbom kao i onaj 1999., a opterećen nizom korupcijskih i plagijatorskih skandala) ima “kapacitet“ uhvatiti se u koštac s predmetom za koji su navodno sazreli vrijeme (Omejec) i država (Šeparović).

Puno babica, kilavo dijete

Sam predsjednik Šeparović, očito, nije uvjeren da sadašnji sastav Ustavnog suda ima – znanstveni, stručni, umni i intelektualni – “kapacitet“ za donošenje odluke o ustavnosti ili neustavnosti Zakona o zdravstvenim mjerama za ostvarivanje prava na slobodno odlučivanje o rađanju djece, pa najavljuje dugotrajnu, široku i duboku raspravu o tom predmetu: “Danas smo počeli s prvim radnim sastankom na kojem smo imali jedan radni materijal, predreferat i vodili smo raspravu o tome. Bit će mišljenja medicinskih stručnjaka, stručnjaka za obiteljsko pravo, zatim ćemo konzultirati međunarodne dokumente, praksu europskih sudova, razne udruge, koje o tome imaju svoja mišljenja, sve ćemo to staviti na stol, sve argumente razmotriti i onda donijeti odluku.“ (RTL, 10. listopada 2016.)

Neki bi cinik kazao: Puno babica, kilavo dijete.

Međutim, tužna je istina da među današnjim hrvatskim, pa i europskim, pravnicima – znanstvenicima i sveučilišnim profesorima nema intelektualnih gorostasa tipa Vladimira Bayera (pisca nenadmašne znanstvene monografija „Ugovor s Đavlom“, Zora, Zagreb, 1953.) ili Juraja Andrassyja koji bi mogli samostalno, na zamolbu Ustavnog suda, pripremiti znanstvenu monografiju potrebnu za donošenje odluke o predmetu dr. Ružice Čavar. Utješno je za sadašnji sastav Ustavnog suda to da mu ne trebaju ni Bayer, ni Andrassy da bi po kratkom postupku donijeli odluku kako je Zakon o zdravstvenim mjerama za ostvarivanje prava na slobodno odlučivanje o rađanju djece iz 1978. savršeno usklađen s Ustavom SRH iz 1974. i u potpunoj suprotnosti s Božićnim ustavom iz 1990. (izglasanim 22. prosinca 1990.) i svim njegovim kasnijim inačicama. Ako ostavimo po strani činjenicu da spomenuti Zakon pojmovno počiva na terminologiji samoupravnog socijalizma (udruženi rad, zdravstvene organizacije udruženog rada), ostaje znatno važnija činjenica: njegovo je načelno i propisno polazište odredba Ustava SFRJ koju sadrži i članak 272. Ustava SRH iz 1974.: “Pravo je čovjeka da slobodno odlučuje o rađanju djece.“

Dosljedno toj odredbi, u Zakonu o zdravstvenim mjerama za ostvarivanje prava na slobodno odlučivanje o rađanju djece, pobačaj se naziva “prekidom trudnoće“ i zakonski se tretira isključivo kao – medicinski zahvat: “Prekid trudnoće je medicinski zahvat.“ (članak 15. Zakona). Iako svaka žena dobro zna da pobačaj nikada i nigdje nije bio i ne može biti puki “prekid trudnoće“ i “medicinski zahvat“, već duboko intimni i emocionalni problem koji opterećuje razmišljanja svake žene bez obzira na to je li ili ne dovedena u situaciju da odlučuje o pobačaju.

U tom smislu i javna tvrdnja dr. Miroslava Šeparovića kako je predmet dr. Ružice Čavar “svjetonazorsko pitanje“ nije pogrešna, ali je nepotpuna. Ljudske, posebice ženske, dvojbe, dramatične misli i odluke o početku (pa i kraju) ljudskog života, procesu razvoja ploda (embrija; veliki kršćanski umnik i možda najbolji poznavatelj ustavnopravne teorije i prakse u Lijepoj Našoj Petar Radelj u jednom znanstvenom eseju navodi brojne hrvatske istoznačnice i suznačnice za embrij: začetak, zanijetak, zametak i plod, zalažući se za to da do sada rijetko korištena imenica začedak mogla biti najbolji izbor za „ljudsko biće“ prije rođenja) i njegovom „donošenju na svijet“ ili pobačaju odavno su prestale biti predmet svjetonazorskih ratova iz 1960-ih i 1970-ih godina XX. stoljeća, postajući predmetom multidisciplinarnih stručnih, ali i svakodnevnih ženskih i ljudskih rasprava.

Za našu i buduće rasprave u Ustavnom sudu o predmetu dr. Ružice Čavar vrlo je važno znati kako je uopće došlo do sadašnje odredbe u članku 21. Ustava RH: “Svako ljudsko biće ima pravo na život. U Republici Hrvatskoj nema smrtne kazne.”

Kako je broj ljudi koji su iz prve ruke upoznati s pričom o pojavi “ljudskog bića“ u Ustavu RH sve manji (jedan od njih je, primjerice, dr. Darko Bekić, bivši predsjednikov savjetnik i karijerni diplomat, ali i časnik za vezu i tajnik Ustavotvorne komisije Predsjedništva RH i Ustavne komisije Sabora; drugi je dr. Smiljko Sokol, a treći Vladimir Šeks), osjećamo potrebu da tu zanimljivu priču podijelimo s čitateljima Večernjeg lista i zainteresiranom javnošću.

Priča počinje s Tuđmanom

Boljim poznavateljima procesa rada na tekstu Božićnog ustava poznato je da je u jednoj od posljednjih verzija teksta poglavlje “Osobne i političke slobode i prava“ stajala odredba preuzeta iz Opće deklaracije o pravima čovjeka: “Svatko ima pravo na život…“ Štoviše, u tzv. Krčkoj verziji ustavnog teksta stajala je i odredbe prepisana iz Ustava SRH 1974.: “Pravo je čovjeka da slobodno odlučuje o rađanju djece.“ Dakle, kako je ta odredba izbačena iz konačnog teksta ustava i kako je odredbu “Svatko ima pravo na život“ zamijenila kasnije izglasana odredba koja i danas predstavlja enigmu za brojne ustavne znalce, ali i za teologe, filozofe, liječnike i biologe koji se bave fenomenom početka života i perinatalnim razvojem “ljudskog bića“?

Priča počinje i završava odlukom dr. Franje Tuđmana da pri imenovanju Ustavotvorne komisije Predsjedništva RH – na čelu koje je osobno bio i koja je imala oko 200 članova – dokaže kako njegova ideja o nacionalnom pomirenju nije prazna fraza, već njegova praktična politička filozofija. Tvrdoglavo je inzistirao da među već spomenutih 200 članova Komisije koji su personificirali profesionalnu, nacionalnu, vjersku, svjetonazorsku i političku raznolikost (pluralizam) hrvatskoga društva budu i uzoriti kardinal dr. Franjo Kuharić, dr. Predrag Matvejević, dr. Žarko Puhovski i – Tanja Torbarina (prema kojoj je gajio posebne simpatije). Samo nekoliko dana nakon tih imenovanja, spomenuti su, svaki zbog svojih razloga, odbili biti članovima Komisije. Dr. Žarko Puhovski napisao je kratko pismo u kojem je objasnio kako ne želi biti članom komisije koja je napravljena na predlošku političke filozofije – Benita Mussolinija. Dr. Predrag Matvejević napisao je podjednako uvredljivo “pisamce“ na četiri stranice u kojem je lio suze zbog našega rušenja Jugoslavije i navodnog stvaranja nove NDH. Tanja Torbarina me nazvala i pitala me: “Je li se Tuđman zajebavao kad me je imenovao u tu komisiju?“ U radu komisije nije željela sudjelovati, ali je prihvatila Tuđmanov poziv na ručak i ugodni razgovor u Predsjedničke dvore koji su se tada nalazili u Visokoj 22.

Uzoriti kardinal dr. Franjo Kuharić svoje pismo nije uputio poštom, već ga je predsjedniku Tuđmanu donio pomoćni zagrebački biskup, pisac i kolekcionar umjetnina mons. dr. Đuro Kokša. U kratkom pismu koje je, nakon odlaska mons. Kokše, Tuđman pokazao i pročitao dr. Darku Bekiću, Hrvoju Šariniću i meni (zatim ga je spremio u osobni sef, pa se može pretpostaviti da se nalazi u Tuđmanovu arhivu) Kuharić se ljubazno zahvalio na prijedlogu, uz konstataciju da kao biskup i kardinal ne može biti član državne Ustavotvorne komisije. Nakon toga je pristojno zamolio da bi njemu i Crkvi bilo izuzetno stalo da se u hrvatskom ustavu nađe odredba: “Jamči se nepovredivost ljudskog života od začeća do prirodne smrti.“

Molba-zahtjev kardinala Kuharića bili su potpuno logični i jedino mogući za vrhovnog pastira Crkve u Hrvata i papina biskupa i kardinala. Podjednako je logično bilo i to što tadašnja i današnja (!) hrvatska država takvu odredbu nije i ne smije ugraditi u Ustav RH: jer bi ona značila apsolutnu zabranu pobačaja, a stvorila bi i nerješive probleme pri određivanju “prirodne smrti“. Naime, čak i laicima, nekmoli liječnicima, odavno je poznato da su umiranje i smrt procesi koji mogu završiti srčanom, ali i moždanom smrću.

Kako je predsjednik Tuđman iskreno poštovao i volio kardinala Kuharića, zadužio je dr. Smiljka Sokola, dr. Darka Bekića i mene da u suradnji s mons. Kokšom pronađemo ustavnu odredbu koja bi bila kompromisna i koja bi zadovoljila Crkvu i državu. Rezultat toga je bilo izbacivanje iz Krčkog ustava odredbe o pravu čovjeka da slobodno odlučuje o rađanju djece (ta bi odredba ustavno ozakonila pravo na pobačaj) i formuliranje sadašnje odredbe članka 21.: “Svako ljudsko biće ima pravo na život.“ Predsjednik Tuđman zamolio me je da nazovem kardinala Kuharića i provjerim zadovoljava li ga nova formulacija. Rekao mi je da ga u potpunosti zadovoljava i da prenesem izraze njegove zahvalnosti predsjedniku Tuđmanu.

Pošto i danas brojni takozvani liberalni političari i mudraci kratkog umnog dometa inzistiraju na “pravu žene na pobačaj“, svakako treba kazati da u 21. stoljeću sazrijeva svijet kako je pobačaj “nužno zlo“ koje se ne smije ustavno i zakonski zabraniti, ali i koje se ne može smatrati dokazom ženske slobode i emancipacije, još i manje – metodom planiranja obitelji. U tom pogledu poučna je Rezolucija 1607 Parlamentarne skupštine Vijeća Europe (čije je poslanje promicanje i zaštita ljudskih prava i sloboda) od 16. travnja 2008. u kojoj piše kako se pobačaj ne smije smatrati metodom planiranja obitelji već krajnjim sredstvom. Kuharićeva tradicija poštovanja razlika u poslanjima Crkve i države postoji i danas, na što ukazuje i odgovor koji je zadarski nadbiskup Želimir Puljić nedavno dao Novoj TV o stajalištu KBC-a o pobačaju: “Svakako je tužna činjenica da se događaju takve stvari (pobačaji) i treba sve učiniti da sve žene koje dođu u takvu situaciju da dođu u napast nešto takvo promišljati, treba im pomoći da spase život jer život je svetinja. Naš Ustav govori o tome da je život zaštićen, da život treba štititi. U tom kontekstu i zakon pomalo odudara od toga. Zato treba sve učiniti da zakonska regulativa ne stavlja u pitanje život. U tom kontekstu jasno je da Crkva štiti život. Ne uplićemo se u zakonsku regulativu, ali želimo pomoći svima, a osobito ženama koje su u takvoj napasti i iskušenju, da se život spasi.“

Jesu li suci zreli?

Sve u svemu, može se kazati da Ustavni sud RH za raspravu i donošenje odluke o usklađenosti ili suprotnosti Zakona o zdravstvenim mjerama za ostvarivanje prava na slobodno odlučivanje o rađanju djece s Ustavom RH ne treba “zrelo vrijeme“ (Omejec) ili “zrelu državu“ (Šeparović), nego zreli, odgovorni, vjerodostojni i kompetentni Ustavni sud i suce koji poštuju svoje Ustavno propisane obveze.

Pitanje ostaje: Jesu li sadašnji suci Ustavnog suda – izabrani izravnom političkom pogodbom Zorana Milanovića i Tomislava Karamarka – dovoljno zreli, odgovorni, vjerodostojni i kompetentni za donošenje odluke koja, budimo sasvim otvoreni, zahtjeva samo jasno definiranje pojmova, prije svega onog o “ljudskom biću“ koje ima pravo na život.

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Feljton

Crtice uz biografiju rahmetli Alije Izetbegovića

Objavljeno

na

Objavio

Jedva da se Tito i ohladio, a njegov službeni životopisac, poltron, slugan i autor panegirika koji mu je vjerno služio sve do smrti, agitpropovac, prljavi propagandist komunističkog režima i ratni zločinac Vladimir Dedijer, s prijetvornošću i perfidnošću kakva se sreće samo kod do srži pokvarenih individua bez morala, karaktera i skrupula, kreće u obračun s njim.

S istim žarom s kojim ga je do tada veličao.

Zajednička je osobina svih kameleona da gazdi kad jednom zatvori oči i izgubi moć koju je imao, po pravilu trče prvi zakucati čavao u lijes – i ne samo to, nego se usput i nabaciti blatom na „lik i djelo“ dojučerašnjeg gospodara, nesvjesni valjda da iz toga po pravilu izlaze i sami još prljaviji nego su do tada bili.

To je sindrom gmizavaca, beskralježnjaka, najamnika koji cijeli svoj ovozemaljski vijek provode u sjeni „jakih“ i „moćnih“, bez vlastitog identiteta, imena, prezimena, stava i bez prava na mišljenje i slobodnu riječ. Ovi zarobljenici duha se (vjerojatno) podsvjesno, nagonski, vođeni svojim naglo oslobođenim frustracijama, žele osvetiti gospodaru zbog promašenih života, svjesni da su ih utrošili uzalud, jer ako čovjek od sebe napravi roba nema većeg  jamstva da je ovozemaljski život stukao uludo i to mu, koliko god glup i ograničen bio, kad-tad pukne pred očima. I budući da za to nemaju hrabrosti za života gospodara, osvećuju mu se nakon smrti.

Dakako, ima i obrnutih primjera – da se bivšeg nacionalnog ili ideološkog lidera nekritički i jednostrano hvali i post-mortem, čak što više, kuje u zvijezde i idealizira preko svake mjere – više nego za života, što obično ovisi od naslijeđenih sinekura (ili „tantijema“ čija isplata još uvijek teče), ali i od platežne moći obitelji pokojnika koja se bori za bolju prošlost svoga uglednog člana – više sebe, nego njega radi.

Rijetki su izbalansirani i objektivni prikazi, pogotovu radi li se o osobama koje spadaju u tzv. recentnu povijest. I što je vremenski odmak od nje i vremena u kojoj je živjela i djelovala kraći, za očekivati je da će i te objektivnosti i istine biti manje.

Htjedoh započeti nešto o Aliji Izetbegoviću, a misao mi pobježe na Tita i Dedijera, ne znam ni sam zašto.

Obiteljska fotografija

Možda stoga što sam nedavno pročitao nekoliko neuspjelih (da ne kažem tragikomičnih) panegirika o Aliji državniku za sva vremena, spasitelju Bosne, beskompromisnom borcu za ovo i ono…a protiv ovoga i onoga (svega što nije bilo dobro, naravno) i tako dalje i tomu slično…(što me neodoljivo podsjetilo na hvalospjeve što ih je Dedijer skovao „u slavu Tita“ u knjizi-spomeniku „Velikom Vođi“ koja je svjetlo dana ugledala daleke 1953. godine – Josip Broz Tito. Prilozi za biografiju). Dedijer je okrenuo ploču čim je Broz sklopio oči i zagudio sasvim drugačiju pjesmu u Novim prilozima… (u tri sveska izdana od 1981. do 1984.), što je bilo sasvim u skladu a rađanjem velikosrpskog nacionalističkog pokreta koji svoju koncepciju nije mogao provesti bez rušenja karizme bivšeg jugoslavenskog diktatora.

S Alijom se danas u B i H događa sasvim obrnut proces – dakako, u okviru muslimanske unitarističke struje – koja u svom nekadašnjem nacionalnom lideru vidi sredstvo za jačanje težnji usmjerenih na islamiziranje ove države, ili barem današnje Federacije.

No, tko god se lati nemoguće misije s nakanom da Aliju prikaže kao junačinu, odlučnog, otresitog, hrabrog i poštenog čovjeka od riječi i karaktera, u najmanju je ruku na skliskom terenu. Jer, sam će ga Alija demantirati – ovo je ipak vrijeme elektronike…za one koji možda zaboravljaju.

U skoro vrijeme (kako najavljuju njihovi mediji) započet će snimanje TV serijala (u 6 epizoda) u turskoj produkciji pod nazivom „Alija“ (prilično „originalno“ mora se priznati), a u kojemu će se kao predložak primijeniti upravo ta idealistička matrica o Aliji „baš-čeliku“, „super-Aliji“, „extra Aliji“, „naj-Aliji“ (u svakom smislu i svakom pogledu). Da će biti baš tako i nikako drugačije, i da ćemo umjesto neodlučnog, labilnog, prevrtljivog smutljivca koji ništa od osobina pravoga lidera, političara i državnika nije imao, putem malih ekrana vidjeti Aliju u liku muslimanskog „supermena“ i „alfa mužjaka“, jamči nam dinastija Izetbegović preko koje se cijeli projekt vodi. Očekuju nas elegantni turski glumci i glumice, uredni i našminkani, gospodskih manira i naravno, mnogo fizički privlačniji i ljepši nego su bili Alija i njegova svita i uz sve to oprobani u turskim sapunicama. Svi su izgledi da će biti veselo, pogotovu za suvremenike kojima su on i ostali akteri još uvijek u sjećanju – i to onakvi kakvi su stvarno bili.

Budući da Alija nije Tito (mada je možda ponekad intimno i sanjao kako će postati nešto slično – barem u okviru B i H ako ne šire), kao što ni ja nisam Vladimir Dedijer (Bogu hvala), ovom prigodom odlučih uz (već poznatu) biografiju rahmetli Alije Izetbegovića navesti samo nekoliko natuknica – ili crtica (umjesto Priloga) ne bih li nekako pomogao popuniti praznine – pa kako tko shvati, od volje mu i halal mu bilo.

Logično, riječ je detaljima iz Alijinog života i postupcima koji su kontroverzni, proturječni i u priličnoj mjeri nekonzistentni, te uvelike odudaraju od takvog jednostranog romantičarskog pogleda kakav se njeguje među njegovim pristašama i obožavateljima u B i H.

Nadam se da će uz sve ostale materijale kojima raspolažu obitelj Izetbegović i ekipa koja radi TV serijal, dužnu pozornost pokloniti njegovom cjelokupnom „liku i djelu“, pa i mnogim pogrešnim „državničkim“ odlukama i potezima koje su svojom krvlju skupo platili narodi Bosne i Hercegovine, a prije svih Hrvati i muslimani.

Pa da krenemo od početka:

1).Nepoznato je gdje je Alija Izetbegović bio i što je radio u vrijeme Drugoga svjetskog rata.

Fotografije koje dokazuju (navodnu) pripadnost Alije Izetbegovića Handžar SS diviziji

Neki tvrde da je bio „antifašist“ i „partizan“ (sa 16-17 godina starosti), drugi kako je već 1940. (dakle u 15. godini života) postao članom „antikomunističke organizacije“ zvane „Mladi muslimani“ (sa sjedištem u Sarajevu), gdje se navodno „bavio humanitarnim radom pomažući izbjeglim i prognanim civilima, štiteći i skrivajući progonjene ‘bošnjake’ i popravljajući džamijske ruševine“ (ostaje enigma od koga je, kako i koga sve „spašavao“ i koje „džamijske ruševine“ sanirao, ali, eto, piše se…tu i tamo). Također se zadnjih godinu-dvije piše, kako je mlađahni Alija Izetbegović bio (ni manje ni više) nego pripadnik nacističke kvislinške formacije „Handžar SS divizije“ – u prilog čemu su objavljene čak i neke fotografije, ali o tomu nešto kasnije.

Zaključak koji se nameće nakon svega jeste: Za Aliju Izetbegovića se pouzdano ne zna gdje je bio i što je radio u vrijeme Drugoga svjetskog rata…što je prilično zanimljivo, budući da je rođen 1925. godine i o svemu zasigurno postoje pisani tragovi. Nije mogao u isto vrijeme biti komunist i antikominist, antifašist i islamski radikal.

2).Svjedoci smo mnogih praznina i nejasnoća u njegovom životopisu i u razdoblju poslije rata.

Jedino što je izvjesno, jeste da je 1946. godine Alija uhićen i da mu je suđeno od strane jugoslavenskog komunističkog suda (navodno zbog sudjelovanja u utemeljenju islamskog časopisa „Mudžahid“, kao i zbog pripadnosti organizaciji „Mladi muslimani“).

I to u cijelosti anulira njegovu navodnu „antifašističku“ i „partizansku“ prošlost, koja je po svemu sudeći najobičnija (i to nevješto sklepana) izmišljotina.

Alija je, naime, uhićen u vrijeme redovitog odsluženja vojnog roka u JNA i izveden pred sud (1. ožujka 1946.), te mu je izrečena kazna od 3 godine zatvora. Iz zatvora je izašao na slobodu – i vratio se u civilni život – točno 3 godine poslije (1. ožujka 1949. godine). Budući da je vojni rok u to vrijeme trajao 3 godine, postavlja se pitanje, kako to da je pušten, a da nakon zatvora nije odslužio ostatak gotovo trogodišnjeg vojnog roka? Kako je moguće, da je ovom „islamskom državnom neprijatelju“ u isto vrijeme teklo izdržavanje zatvorske kazne i služenje vojnog roka? Među kakve je to povlaštenike sustava spadao Alija Izetbegović?

3).U nedoumicu dovodi i ono što se s Alijom događalo desetljećima kasnije.

Naime, nakon izlaska s robije, on nesmetano upisuje i završava Pravni fakultet u Sarajevu i potom radi kao pravni savjetnik u više jugoslavenskih poduzeća, što je prilično neuobičajeno za jednoga kažnjavanog „narodnog neprijatelja“ (bio je suđen zbog „kontrarevolucije s pozicija islamskog fundamentalizma“ – što je bila jednaod najtežih kvalifikacija), pogotovu u tadašnjem sustavu u kojemu je temeljeni kriterij za obavljanje bilo kakvog pristojnog posla bila moralno-politička podobnost.

Alija 1946. u vrijeme kad je osuđen

Alija, dakle, nesmetano radi u državnim firmama i prima pristojnu plaću sve do 1983. godine, kad je ponovno uhićen i izveden pred sud zbog “Islamske deklaracije“ (koju je napisao 13 godina prije – 1970.). Zbog „planiranja stvaranja islamske države“ na području SFRJ, osuđen je s još 12 muslimanskih intelektualaca i dobiva 14 godina zatvora. S robije, međutim, izlazi već poslije 5 godina (1988.).

Postavlja se opravdano pitanje: Kako su Alija i njegovi suradnici mogli nesmetano raditi na projektu „stvaranja islamske države na području SFRJ“ godinama prije, a da na to nisu reagirale jugoslavenske komunističke službe kojima nije moglo promaknuti ni ono što se protiv Jugoslavije poduzimalo u emigrantskim krugovima, a kamo li u samoj zemlji? Kroz cijelo poratno razdoblje on je bio usko povezan s krugovima IVZ (Islamske vjerske zajednice), pa je stvar utoliko zanimljivija. SDB je to morala znati.

I, na kraju, tko i kako ga je pustio na slobodu prije isteka polovice kazne, uzme li se u obzir da se djelo zbog kojega je osuđen prema tadašnjem kazneno-pravnom zakonodavstvu SFRJ („kontrarevolucija“, odnosno, zločin „protiv naroda i države“) tretiralo kao posebno težak crimen? Zašto su komunisti imali tako benevolentan odnos prema muslimanskom radikalizmu i je li Alija kod njih uživao poseban status iz nekih drugih razloga, pitanja su koja još uvijek čekaju odgovore.

-nastavlja se

Zlatko Pinter/Kamenjar.com

 

facebook komentari

Nastavi čitati

Feljton

HRVATI KRALJEVSKOG GRADA JAJCA SLAVE POBJEDU

Objavljeno

na

Objavio

Hrvatima Jajca u čast 22. obljetnice oslobođenja grada

U srijedu, 13. rujna 2017., navršava se 22. godine od oslobađanja Jajca i Pougarja.

Dan je to kada će se tisuće Hrvata iz ovoga kraja razasutih diljem svijeta, sa svojim obiteljima, rodbinom, gostima i prijateljima, ponovno okupiti u svome rodnom gradu i okolici, iskazati zahvalnost hrabrim braniteljima i osloboditeljima i prisjetiti se vremena slave i ponosa, ali i kalvarije kroz koju su svi skupa prolazili ratnih 90-ih godina.

I ono najvažnije: još jednom će odati dužnu počast svim žrtvama i pomoliti se za njihove duše…jer sloboda je preskupo plaćena da bi oni koji su za nju dali najviše bili zaboravljeni.

Od velikog je značaja da se Hrvati i to ne samo iz Jajca, nego i iz svih drugih krajeva Herceg Bosne okupljaju i podsjećaju na istinu, pogotovu danas kad se ta istina od strane mnogih pokušava izokrenuti i iskriviti s namjerom dokazivanja kako su Bošnjaci najzaslužniji za obranu Bosne i Hercegovine, pa i krajeva koji bi da nije bilo hrvatskih snaga sasvim sigurno završili u granicama „republike srpske“.

Rat je za Hrvate u B i H započeo napadom srpsko-crnogorskog agresora na selo Ravno i njegovim razaranjem (1. listopada 1991. godine), kada je Alija Izetbegović u ime Predsjedništva B i H (!?), odnosno, muslimanskog naroda (uzurpirajući tu funkciju i zanemarujući činjenicu da je dio B i H napadnut) proglasio „neutralnost“ i u službenoj izjavi rekao: „Zapamtite, ovo nije naš rat“.

Za muslimane je početak rata i danas 1. travnja 1992., jer očito nikad nisu hrvatske prostore smatrali dijelom B i H.

Zar još uvijek nekomu treba dokazivati da je srpski agresor upravo zahvaljujući Armiji B i H i njezinoj brutalnoj agresiji na srednju Bosnu – u namjeri osvajanja hrvatskih prostora – zauzeo preko 70% B i H i to uglavnom ona područja u kojima su oni (muslimani) bili u apsolutnoj, natpolovičnoj ili relativnoj većini u odnosu na ukupno stanovništvo, te da je stvarno oslobađanje B i H započelo tek prestankom muslimanske agresije na Hrvate i zajedničkim angažiranjem HVO-a i HV-a?

Činjenice su neumoljive i one nepobitno dokazuju, da su se muslimanske snage, nakon što ih je srpski agresor potisnuo iz istočne Bosne i Posavine okrenule protiv Hrvata, okruživši njihove enklave i u ta područja planski naseljavajući desetke tisuća svojih izbjeglica, da bi potom krenule u otvorenu agresiju.

Svoje su namjere, uostalom i oni sami jasno potvrdili na„Prvom bošnjačkom saboru“ održanom 27/28. rujna 1993. godine u Sarajevu, na kojemu se okupila njihova politička, vjerska i intelektualna elita ojačana „poslanicima“ i vojnim zapovjednicima Armije B i H s terena, koji u „pobjedničkom“ zanosu prijete kako će „uskoro dotući ovog slabijeg neprijatelja“ (HVO) i onda „krenuti na jačeg“ (VRS), najavljujući čak „prodor prema Jadranu“ i „oslobađanje Gruda i Neuma“.

Zar su to mogli biti hrvatski saveznici? Oni koji su potpisivali sporazume s Republikom Hrvatskom i predsjednikom dr Franjom Tuđmanom o zajedničkoj obrani B i H, a nisu ih se nikad držali?

Nakon što je ovaj plan propao, jer su Hrvati najveći dio svojih prostora obranili, Alija Izetbegović i njegovo vodstvo primorani su prihvatiti Washingtonski mirovni sporazum (ožujak 1994.), prekinuti agresiju i otpočeti suradnju s Hrvatima, pa čak pristaju i na konfederaciju s Republikom Hrvatskom, dok vojna komponenta hrvatskoga naroda (HVO) i Hrvatska zajednica Herceg Bosna (na koju se oni danas nabacuju blatom!?) ULAZE U VOJNI I DRŽAVNI SUSTAV FEDERACIJE KAO LEGALNE SASTAVNICE.

U prvoj zajedničkoj (združenoj) operaciji kodnog naziva „Cincar“ (1. do 3. studenoga 1994.) HVO i Armija B i H oslobađaju Kupres i Kuprešku visoravan (HVO ulazi prvi u Kupres 3. studenoga), a potom slijede presudne operacije Hrvatske vojske i HVO-a („Zima ’94.“, „Skok 1.“, „Skok 2.“, „Ljeto ’95.“, „Maestral“, „Južni potez“), kojima se uspostavlja ravnoteža snaga i srpski agresor potiskuje, čime se stvaraju preduvjeti za potpisivanje sporazuma u Daytonu. Tomu u znatnoj mjeri doprinosi i blistava pobjeda HV u operacijama „Bljesak“ i „Oluja“ (svibnja i kolovoza 1995.).

Od svih ovdje spomenutih operacija, dijelovi Armije B i H sudjeluju samo u dvije – „Cincar“ i „Maestral“, u svim ostalim združene postrojbe Hrvatskoga vijeća obrane i Hrvatske vojske odnose pobjede – bez ičije pomoći, vlastitom krvlju i žrtvama.

Armija B i H nema nikakve veze s oslobađanjem Jajca i Pougarja. Dok su u početnoj fazi obrane (1992. godine) i dali neki doprinos, oni u oslobađanju Jajca 1995. nisu sudjelovali i naprosto je smiješno slušati što danas neki od njih govore. Jako dobro znaju da su u to vrijeme vodili svoje operacije u zapadnoj Bosni (Sanski Most, Ključ…)

Unatoč svemu, oni svake godine upravo ovih dana kad Hrvati slave oslobađanje kraljevskog grada Jajca i odaju počast svojim žrtvama, na zidinama tvrđave razvijaju svoje zastave – zastave države i Armije, koje, istini za volju nisu niti postojale u vrijeme operacije „Maestral“ 1995. godine.

Zaboravljaju da se povijest ne može ukrasti niti istina prekriti lažima, koliko god one velike i drske bile.

Hrvati razvijaju svoj stijeg, stijeg s povijesnim hrvatskim grbom, stijeg svoga naroda pod kojim su ginuli i krvarili i s kojim su ušli u kraljevski grad Jajce 13. rujna 1995., na povijesnoj tvrđavi što ju je sagradio plemić i vladar hrvatske krvi, Hrvoje Vukčić Hrvatinić, utemeljitelj grada Jajca.

Istina o hrvatskom puku i njegovoj povijesti u Jajcu i srednjoj Bosni urezana je u tvrdoj stijeni i zalivena krvlju i to izbrisati ne mogu nikakve laži i krivotvorine.

 

Golgota je započela 1992.

 Velikosrpska agresija na općinu i grad Jajce započela je sredinom ožujka 1992. godine (dakle, 2 tjedna prije službenog „početka rata u B i H“ koji za muslimane počinje punih 6 mjeseci nakon agresije na Ravno!?) u sklopu „Operacije Vrbas 92“, kojom je agresor nastojao ovladati strateškim prometnicama i energetskim potencijalima na Vrbasu (hidroelektrane Jajce I i Jajce II), te potom staviti pod nadzor šire područje Vrbaske župe, što  bez osvajanja ovoga srednjo-bosanskog grada nije bilo moguće. Prije izravnih napada, agresor je zauzeo dominantne kote i položaje na prilazima Jajcu, tako da je jedina veza sa slobodnim dijelom Bosne bio šumski put preko Turbeta (smjer kojim je kasnije prolazio koridor nazvan Put spasa).

Četnici su 23. ožujka napali selo Ljojiće koje su iznenađeni i slabo naoružani mještani nastojali grčevito braniti. Tadašnji Izvršni odbor SO Jajce primoran je 7. travnja proglasiti izvanredno stanje za područje cijele općine, a već sutradan, 8. travnja, gine Franjo Ladan Pancer, jedna od prvih hrvatskih žrtava u ratu u B i H. Dva dana poslije, u Zagrebu je formirana studentska postrojba Hrvatskog vijeća obrane pod zapovjedništvom Stipana Spajića, koja u Jajce stiže 1. svibnja.

Srpske snage (postrojbe „JNA“ i četnici) okružili su grad  i okolna sela sa svih strana, a topnički udari na samo središte Jajca započeli su 27. svibnja i od tada su topnički i kombinirani tenkovsko-pješački napadi postali svakodnevica. Naročito veliki pritisak dolazio je iz smjera Banja Luke i Mrkonjića. U samo 46 dana izvedeno je 128 napada, a prvi udar agresorskih zrakoplova uslijedio je 12 kolovoza i to izravno na grad Jajce.

Područje Jajca i Pougarja branilo je ukupno oko 3.500 bojovnika (iz sastava sedam jajačkih bojni, Duvanjske bojne Jajce, Pougarske bojne, I. bojne Kotor Varoš, hrvatskih postrojbi iz Lašvanske doline, postrojbe HOS-a i TO B i H – koja je bila sastavljena uglavnom od muslimanskih boraca), a bojišnica se protezala u duljinu 125 kilometara.

Od tih 125 kilometara, hrvatske postrojbe držale su 106 kilometara prve crte (85%), a ostatak muslimanske (koje su sebe tada nazivale „TO B i H“- „Teritorijalna odbrana B i H“).

Hrabri branitelji odolijevali su punih 7 mjeseci neusporedivo jačem, brojnijem i tehnički nadmoćnijem neprijatelju. U potpunom okruženju, bez logistike i mogućnosti redovite dopreme naoružanja, streljiva, hrane i sanitetskog materijala, činili su nadljudske napore kako bi obranili svoje prostore, domove i obitelji. U ratnoj bolnici (smještenoj u samom gradu Jajcu), dnevno je zbrinjavano i obrađivano na stotine ranjenika – branitelja i civila, a u njoj je nekoliko mjeseci požrtvovno i vrijedno radio i kirurg afričkog podrijetla popularni „dr Ben“ (Benjamin Alfred Markin). Ratna je bolnica zbog stalnih topničkih i zrakoplovnih udara morala na kraju biti evakuirana na sigurnije mjesto – u objekt HE Jajce koji je bio ukopan u brdo iznad rijeke Vrbas.

Kroz cijelo vrijeme ratnih sukoba, nastojalo se iz okruženja izvlačiti civile i oni su napuštali grad Putem spasa (uskim koridorom preko krševitog planinskog terena u smjeru Travnika – jedinom komunikacijom koja je život značila za hrvatsko i muslimansko stanovništvo srednje Bosne, a vodila je preko prostora pod kontrolom HVO-a). Na mjestima je koridor bio jedva širine puškometa, izložen stalnim napadima srpske agresorske strane (kasnije i muslimanskih postrojbi koje su sprječavale dostavu materijala i humanitarne pomoći i pljačkale konvoje), a koristio se uglavnom noću i bez paljenja svjetala na vozilima. Unatoč odredbama Ženevske konvencije, srpski agresor je redovito tukao po kolonama civila koje su se izvlačile iz okruženja.

Žestoki višemjesečni napadi toliko su iscrpili branitelje da je crta obrane počela popuštati i neprijatelj ih probija 30. listopada 1992. godine, kada započinje povlačenje hrvatskih branitelja i civila.

Kasnije su počele kolati lažne tvrdnje iz redova Armije B i H, kako je HVO Jajce „izdao grad“, no prava istina je posve drugačija.

Hrvati su se zadnji povukli s područja Jajca i Pougarja, a muslimani jako dobro znaju što su činili i kako su se ponašali.

Osim domaćih bojovnika HVO-a, u obranu Jajca upućeni su i pripadnici HVO-a iz Hercegovine, kojima muslimani nisu dali proći, nego su ih zadržali i blokirali kod Vakufa i Bugojna, a isto tako su postupili i s pojačanjem koje je dolazilo iz Busovače. Hrvati Jajca tada nisu znali da je Armija B i H već započela rat protiv njih (na području Travnika su 20. listopada na kukavički i podmukao način – iz zasjede – ubili prvog zapovjednika HVO-a Travnik Ivicu Stojaka i potom započeli otvorene napade na postrojbe i objekte HVO-a, pogotovu skladišta i rezerve nafte) pa su još punih 10 dana pružali otpor kao da su saveznici.

Temelji vojske Hrvata u B i H postavljeni su 8. travnja 1992. godine osnivanjem Hrvatskog vijeća obrane – HVO

Borbe za Jajce u znatnoj su mjeri usporile planove srpskog vojnog vrha. Do kraja listopada izvedeno je nekoliko kombiniranih operacija u koje je bilo uključeno sve čime su srpske snage raspolagale, ali odlučan otpor branitelja svaki je put spriječio njihovu realizaciju. Srpska je vojska vršila česta pregrupiranja i reorganizaciju svojih napadačkih postrojbi, uz stalno uvođenje svježih snaga u napadna djelovanja.

U završnim operacijama srpske su snage oko Jajca imale raspoređenih više od 220 topničkih oruđa raznih kalibara. Osim nebrojenih topničkih, tenkovskih i pješadijskih napada, branitelji grada otrpjeli su i 120 zračnih udara, a na Jajce je palo preko 120 tisuća granata.

Obrana Jajca bila je slomljena ponajviše zahvaljujući slaboj logističkoj potpori, velikom broju poginulih i ranjenih i nemogućnosti uvođenja svježih snaga sa slobodnog teritorija, kao i lošoj koordinaciji s postrojbama Armije BiH. U jutarnjim satima 29. listopada došlo je do povlačenja dijela postrojbi Armije BiH s položaja, nakon čega su se povukle i postrojbe HVO-a kako ne bi pale u okruženje. Istog dana srpske snage su ovladale gradom Jajcem, a tisuće civila i vojnika danima su se nakon toga izvlačili do slobodnog teritorija.

Opsadu Jajca od početka je vodila je 30. krajiška divizija koja je u tim borbama imala 275 poginulih i 966 ranjenih pripadnika. Nisu dostupni podaci za gubitke ostalih srpskih postrojbi koje su sudjelovale u napadima na Jajce. Tijekom sedam mjeseci opsade u napadima na grad bilo je angažirano (u raznim fazama njihovih borbenih djelovanja), 18 lakih pješačkih brigada, 2 oklopno-mehanizirane brigade, ratno zrakoplovstvo, topnički i raketni divizioni iz sastava 1. Krajiškog korpusa, bojna vojne policije, postrojbe CSJB Banja Luka, pričuvni sastav policije iz Mrkonjić Grada i Skender Vakufa, te postrojbe „Teritorijalne odbrane“ snage četiri satnije (čete).

Bio je to angažman desetaka tisuća srpskih vojnika i samo je bitka za Vukovar usporediva s obranom Jajca, jer, s druge strane, kako je već rečeno, Jajce je branilo devet (9) bojni HVO-a (sedam iz Jajca, jedna iz Pougarja i bojna Kotor Varoš) te postrojbe „TO“ (kasnije „Armije BiH“), sve u svemu oko 3.500 ljudi.

Kako bi slomili moral branitelja, Srbi su čak svome ratnom zrakoplovstvu upućivali zahtjeve za napade na Stari grad i svetište Svetog Ive u Podmilačju ističući u obrazloženju da bi rušenje crkve „djelovalo zastrašujuće za neprijatelja i utjecalo na gubitak morala“. 

Tijekom borbi u Jajcu poginulo  je 108 pripadnika HVO-a Jajce (tijela 5 branitelja još uvijek nisu pronađena). Poslije pada grada, na drugim bojišnicama poginulo je još 75 jajačkih Hrvata iz sastava jajačke brigade „Hrvoje Vukčić-Hrvatinić“ i drugih postrojbi HVO-a ( 24 poginula u Središnjoj Bosni, 26 poginulih na uskopaljsko-ramskoj bojišnici i 25 poginulih na drugim bojišnicama Herceg Bosne). Nakon povratka u Jajce i do okončanja Domovinskog rata poginulo je još 12 jajačkih branitelja, dakle, ukupno 200 hrvatskih bojovnika.

Tijekom šestomjesečne okupacije grada Jajca ranjeno je 526 pripadnika Hrvatskog vijeća obrane Jajce, Pougarje i Kotor Varoš ( Stožer i pridodate postrojbe 29, I bojna 156, II bojna 77, III bojna 31, IV bojna 26, V bojna 31, VI bojna 10, VII bojna 58, Pougarje 74, Kotor Varoš 34 ranjena i 9 poginulih). Nakon pada Jajca po bojišnicama Herceg Bosne ranjeno je 157 pripadnika HVO-a Jajce, po povratku u oslobođeni grad Jajce do okončanja rata ranjeno je 47 pripadnika HVO-a Jajce.

 

Maestral je donio slobodu

Vojno-redarstvena operacija „Maestral“ odvijala se od 8. do 15.rujna 1995.godine i u njoj su sudjelovali:

  • gardijska brigada HV (koja razbija prednju crtu neprijateljske obrane i zauzima Pribelju, planinski masiv Jastrebnjak i Dragnić Podova)
  • gardijska brigada HV (brzim prodorom razbija snage neprijatelja i zauzima prijevoj Mliništa)
  • HGZ, ojačan 60.dgb „Ludvig Pavlović“, i dijelom Specijalne policije MUP-a HR HB (zauzima planinu Vitorog)

Nakon proboja 4. i 7. gbr HV, 3.gbr HVO-a preuzima dostignutu crtu 7.gbr HV, prelazi u napadna djelovanja i zauzima područje Poljanice – planina Klekovača – g.Ribnik.

Poslije uvođenja u borbeni raspored 4.gbr  HV (splitskih „Paukova“) u području Dragnić Podova (10/11. rujna ), 2.gbr HVO udara u bok i leđa neprijateljskih snaga i vodi žestoke borbe na prostoru od Raduškog kamena do Strojica. Istog dana (11.9.) brigada je u potpunosti izvršila zadaću, presjekla komunikaciju Kupres – Strojice – Šipovo i ovladala prostorom s.Ljuša.

U nastavku operacije ide se u oslobađanje samoga Jajca. Zapovjednik Hrvatskih snaga general pukovnik Ante Gotovina radi pregrupiranje, formira operativni smjer i određuje glavne snage, koje čine: 2.gbr HVO, Specijalna policija MUP-a HR HB, ppn „Gavran 2“ i bojna Jajce. Zapovjednikom snaga imenuje brigadira Stanka Soptu, a zamjenikom brigadira Zlatana Miju Jelića.

Dana 12.9.1995.godine snage na operativnom pravcu nastavljaju napadna djelovanja i nakon cjelodnevnih žestokih borbi na pravcu Strojice – s.Babići – područje Grbavice, zauzimaju ključnu kotu Gorica, čime su stvoreni uvjeti za brz prodor prema Jajcu.

Paralelno na lijevom boku napadna djelovanja provodi 1.gbr HVO „Ante Bruno Bušić“, 6.dgb „Ludvig Pavlović“ satnija taktičkih snajperista GS HV, te 12.rujna 1995.godine u večernjim satima oslobađaju grad Šipovo i nastavljaju napadna djelovanja prema selima Trnovo i Majdan.

U noći  12/13. rujna, borbene grupe 2.gbr HVO  i Specijalne policije MUP-a HR HB ubacuju se preko Ćojlučkog brda i Paromlina i formiraju mostobran na rijeci Vrbas, te u jutarnjim satima 2.gbr HVO, Specijalna policija MUP-a HR HB i bojna Jajce ulaze u grad Jajce, zauzimaju kotu 453 (Tvrđava) te u potpunosti ovladavaju hrvatskim kraljevskim gradom Jajcem.

Sutradan (14. rujna), u nastavku napadajnih djelovanja, snage 2.gbr HVO  i Specijalne policije MUP-a HR HB, bojna Jajce Gavran-2 i 81.gb HV („Virovitička“), ovladavaju cijelim međurječjem Vrbasa i Ugra s dominantnim visovima Vitovlje, Ranča i Kljun, te Hidroelektranama „Jajce 1“ i „Jajce 2“, čime su područja Podmilačja, cijelo Pougarje i Dobretići u potpunosti oslobođeni.

Istodobno s napadnim djelovanjima na južnom dijelu jajačke bojišnice, dio snaga 2.gbr HVO uz koordinaciju s 81.gb HV ostvaruje uspjeh i na sjevernom dijelu bojišnice, ovladava prostorom s.Barevo i s.Mile, dok 81.gb HV ostvaruje uspjeh komunikacijom Jezero-Mrkonjić Grad i ovladava naseljem Majdan, čime su zadaće operacije „Maestral“ u cijelosti izvršene.

U obrambenom Domovinskom ratu 195 Jajčana pripadnika HVO-a dalo je svoj život, 5 se još uvijek vode kao „nestali“, 696 dali su svoje dijelove tijela, a neki od njih su i više puta ranjavani.

 

Hrvati Jajca na povijesnoj vjetrometini

 Na kraju, da se osvrnemo na trenutak i na prošlost kraljevskog grada Jajca, jer on i njegovi branitelji to svakako zaslužuju.

Najstariji artefakt koji spominje grad Jajce potječe iz 1396. godine i nalazi se u naslovu splitskog hercega Hrvoja Vukčića Hrvatinića, koji se nazivao conte di Jajce (grof od Jajca), dok je naziv kraljevskog grada dobio po tomu što je u njemu stolovao i okončao svoj ovozemaljski život posljednji bosanski kralj Stjepan Tomašević.

Turci ga osvajaju 1463., ali jeseni iste godine oslobađa ga hrvatsko-ugarski kralj Matijaš Korvin koji na tom području uspostavlja Jajačku banovinu za obranu od Turaka. U vrijeme vladavine Osmanlija grad gubi značaj koji je do tada imao. U očuvanju vjere i narodnog identiteta najveću ulogu igraju franjevci iz Fojnice. Nasilje nad katolicima uzima maha i mnogi bježe iz grada. Crkva sv. Marije pretvorena je u džamiju a toranj svetog Luke u minaret. Požar koji je buknuo 1656. godine teško je oštetio grad. Broj vjernika opadao je i zbog epidemija kuge koje se javljaju u prvoj polovici XVIII stoljeća, ali već 1798. godine on naglo raste. Franjevci sredinom XIX stoljeća pokreću školstvo, a pred kraj turske vladavine podižu crkvu i samostan. Bosna Srebrena imala je također velikog značaja za održanje našega puka u ovom području.

Sve do kraja XIX i početka XX stoljeća, u Jajcu gotovo nema pravoslavnog pučanstva, ali budući da upravo tada teče proces njihova identificiranja sa srpstvom (pod uplivom i propagandom Srbije i Srpske pravoslavne crkve), ovaj novonastali „etnikum“ u desetljećima koja slijede počinje igrati sve značajniju ulogu, što je posebno bilo izraženo u vrijeme obje Jugoslavije (kako Kraljevine, tako i one socijalističke).

U studenome 1991. godine, nakon formiranja Hrvatske zajednice Herceg Bosne, Jajce ulazi u njezin sastav.

Zbog svoje ljepote i geostrateškog položaja, ali i zbog prirodnih resursa, Jajce je bilo zanimljivo mnogim osvajačima koji su ga kroz povijest svojatali i željeli, ali su ga Hrvati uvijek branili i bili spremni na svaku žrtvu za njegov opstanak.

Tako je bilo i 1992. kada su se Jajčani suočili s jednom od najvećih pogibelji i tragedija u dugoj i slavnoj povijesti toga grada.

Prema popisu pučanstva iz 1991., u Jajcu je živjelo 45.007 stanovnika. Od toga je 17.380 (ili 38,61%) bilo Bošnjaka, 15.811 (ili 35,13%) Hrvata, 8.663 (ili 19,24%) Srba, 2.496 (ili 5,54%) Jugoslavena i 657 ostalih (ili 1,48%). Područje Pougarja koje je oduvijek nastanjeno većinom Hrvatima isključeno je 1963. iz općine Jajce i pripojeno općini Skender Vakuf, nastanjenoj većinskim srpskim pučanstvom. Time je nacionalna struktura u Jajcu promijenjena na štetu Hrvata. Međutim, 1991., Pougarci su izlaskom na referendum odlučili da se ovaj kraj vrati u sastav općine Jajce. Slijedom toga broj Hrvata porastao je za oko 5.000 i njihov udio u ukupnom broju stanovnika u Jajcu iznosio je 41,60% (20.761), dok je Bošnjaka bilo 34,91% (17.422), Srba 17,37% (8.666), te ostalih 6,12% (3.054).

Unatoč navedenim statističkim podacima, Srbi su isticali svoje „istorijsko“ pravo na Jajce te su početkom 1992. godine započeli s pripremama za njegovo osvajanje. Grad je bio u iznimno lošoj strateškoj poziciji zbog potpune okruženosti srpskim općinama (Skender Vakuf, Mrkonjić Grad i Šipovo), kao i zbog relativne blizine Banja Luke. Srpski vojni i politički vrh stoga je smatrao da jajački branitelji neće pružiti značajniji otpor. No, kao i u mnogim ranijim slučajevima poznatim  iz rata u Hrvatskoj, njihove prosudbe su se pokazale potpuno promašenima.

U jesen 1992. Jajce je okupirano, ali sloboda je svanula 13. rujna 1995. godine.

Bilo je to ispunjenje sna tisućama Jajčana nakon tri godine teškog prognaničkog života. Dok su se još vodile borbe kod Mrkonjić Grada, tisuće jajačkih Hrvata vratilo se i počelo obnavljati svoje porušene i opljačkane domove. Bio je to najmasovniji povratak prognanog puka u neko (do tada) okupirano mjesto u novijoj povijesti Bosne i Hercegovine.

I ove će godine Jajčani i Pougarci doći svome kraju u pohode i prirediti vatromet u čast velike pobjede, s ponosom se sjećajući tih dana, kada su krajem ljeta 1995-e postrojbe Hrvatskog vijeća obrane i Specijalne policije MUP-a HR HB s postrojbama Hrvatske vojske, u briljantnoj vojno-redarstvenoj operaciji „Maestral“ uspjele razbiti srpske snage na prilazima Jajcu i 13. rujna  ovladati središtem grada i svim strateškim pozicijama na području općine Jajce i Pougarja.

 

Hrvatski puk neće zaboraviti one iz čije je krvi niknula sloboda.

Njihovu žrtvu prinesenu na Oltar Domovine sačuvat će vječno u sjećanju, isto onako kako je kroz sva stoljeća čuvao uspomene na svoje znane i neznane mučenike i junake, a naš Nebeski Otac neka im podari milost Kraljevstva Nebeskog.

 

NEKA IM JE VJEČNA SLAVA I HVALA I LAKA IM BILA HRVATSKA GRUDA!

POČIVALI U MIRU BOŽJEM

 Zlatko Pinter/Kamenjar.com

facebook komentari

Nastavi čitati