Prof. Filip Lukas o Jugoslaviji

    0

    Na čemu je Lukas temeljio svoj otpor beogradskoj politici zatiranja hrvatske narodne samobitnosti?

    Temeljio ga je prije svega na naglašavanju toga da hrvatski narod ima svoju vlastitu kulturu, različitu od srbijanske (bizantske), pa stoga ne može biti ni jugoslavenske nacije, jer je ona obična fikcija. Svaki, dakle, narod ima svoj duh koji se objektivizira u kulturi, i upravo ga ta kultura diferencira od svakoga drugog naroda.

    Hrvati su i Srbi stoga dvije kulture i dva naroda, pa je prema tome jugoslavenstvo negacija kulturnog principa uopće.
    S obzirom na to da je narodna kultura prema Lukasu glavni dokaz protiv narodnoga jedinstva Srba i Hrvata, on je morao obraditi filozofski, sociološki, etnološki, povijesni, kulturni i geopolitički aspekt kulture i naroda općenito, a hrvatskog naroda i kulture napose.

    Temeljne karakteristike hrvatskog naroda tako su prema Lukasu sljedeće:

    a) Hrvati nisu nikada bili osvajači, makar su pokazali kroz cijelu svoju povijest borbenost kao „prvi vojnici na svijetu”,
    b) Druga je njihova značajka etika i religioznost,
    c) Treće, osjećaj za pravdu, pravo, težnja i borba za slobodu,
    d) Četvrto: osjećajnost, koja često svraća poglede s prave stvarnosti i vodi do velikih iluzija i nada u pomanjakanju realizma.

    flukas1
    Prof. Filip Lukas

    Ove je karakteristike Lukas ustanovio komparirajući hrvatsku i srbijansku kulturu i mentalitet. Zaključak je bio nedvosmislen: hrvatstvo i srpstvo se međusobno isključuju zbog razlike u mentalitetu, koja proizlazi od razlike kulture i povijesti, stoga jugoslavenska država nužno mora biti instrument nametanja kulturne hegemonije, bilo Hrvata nad Srbima (što Hrvatima nije bio cilj), bilo Srba nad Hrvatima (što se je u praksi manifestiralo kao balkanizacija i primitivizacija hrvatske kulture i hrvatskog naroda općenito).

    U jednome radu Lukas je bit svojih pogleda o odnosu kulture i naroda u kontekstu ideologije jugoslavenstva sumirao ovim riječima:„Jugoslavenstvo je isto tako psihička abstrakcija i nije drugo nego aprioristička formula, kojom se htjelo na osnovi vanjskih značajka, posebice jezika, riješiti nacionalno pitanje ovdje na Jugu, bez obzira na to, da su ovdje već postojale izgrađene tri duhovne stvarnosti i tri narodne individualnosti.

    Poglavito pogreška jugoslavenske kulturne cjelovite zamisli kod njezinih pokretača bila je ta, što oni nisu vidjeli, da je svaki od naroda na Jugu prema duhu već ostvario svoju kulturnu ideju i dalje je sa životom razvijao, te što su prešli preko aksioma, da svaki posebni oblik kulture živi jedino od isključenja drugih posebnih kultura. U svakoj se kulturi očituje posebna crta, koja je luči od drugih kultura, zato svaka ima svoju strukturu, i odnos pojedinih sastavnih česti je za svaki narod drugačiji. Baš iz tih razlika stvaraju se narodne kulture”.

    Definirajući pojam narod Lukas je zapisao:”Kako je pak svaka kultura izraz posebne narodne duše, jer narod i nije drugo nego duhovno načelo i jedna duhovna obitelj, rođena iz žrtava, uspomena, boli i veselja u prošlosti te želja, da živi zajednički u sadašnjosti, to već ta hrvatska posebna kultura stvara od Hrvata poseban narod”.

    Za Lukasa kultura je „više ili manje uravnotežena i harmonička sinteza ćudorednih načela naučnih spoznaja, društvovnih i pravnih uredaba, estetskih tvorevina na polju umjetnosti i književnosti, te materijalnih uspjeha na gospodarskom polju”.

    Prema Lukasu, „nigdje u svijetu ne stvara narode metaforički i nijemi glas krvi, već glas kulture, svijesti, volje, osjećaja i govora”, jer je „biološki glas krvi” samo „sirova materija, a da dobije pravu vrijednost, treba joj forme i ideje, a tu ideju daje u najvećoj mjeri nacionalna ideja”.

    ŽeljkoStanić/kamenjar.com

    facebook komentari