Prof. Matko Marušić: Sumrak komunizma u Hrvatskoj

0

Ovaj se naslov ne odnosi na radosni događaj da je SDP izgubio izbore u rujnu 2016., nego objašnjava zašto su komunisti izgubili izbore i zašto ih uvijek trebaju izgubiti.

Razlog je tome to što je komunizam budalaština. Svi koji su živjeli u komunizmu, uključiv i komuniste, znali su to sve godine otad, ali malo im je tko vjerovao: mlađi jer nisu mogli ni zamisliti da je istina o komunizmu onakva kakva jest, a stariji jer su ga se još uvijek bojali, i do smrti će ga se bojati, a za to su imali, i imaju, dobre razloge.

No, nikoga se ne treba bojati ako smo pošteni, jaki i ponosni.

Dana 13. rujna 2016. u emisiji Otvoreno HTV1 četiri stručnjaka su govorila o budućnosti Socijaldemokratske partije (SDP) i finim su riječima, i s velikim obzirom prema komunizmu – rekli istinu: komunizam je mrtav, iako ga nitko nije ubio. Gosti su bili dramaturg Vjeran Zuppa, sociolog Darko Polšek i novinari Tihomir Ponoš i Dražen Čurić. Oni su prvi put, ustima koje nisu „nacionalističke“ („revizionističke“, „ustaške“, „klerofašističke“ itd.), hrvatskoj javnosti objasnili istinu o komunizmu.

Tko ne vjeruje da su u tekstu koji slijedi točno prepričane ocjene rečenih stručnjaka, neka pogleda tu emisiju. Na neki način, ona je povijesna za hrvatski narod (http://www.hrt.hr/enz/otvoreno/). Na žalost, „Jutarnji je list“ u članku o toj emisiji (objavljen 16. rujna 2016.) sakrio sve bitne stvari koje su tamo izgovorene, a javnosti je prenio toliko nebitne dijelove da je pažljivu čitatelju sasvim jasno da je to napravljeno namjerno.

G. Vjeran Zuppa još uvijek ima tipičan način govora iskrenog intelektualca koji je prokomunistički djelovao u komunizmu: ne usudi se završiti istinitu i hrabru rečenicu, okoliša i izbjegava odgovor koji zna, miješa teme, ne imenuje osobe o kojima govori, češe s po kosi, dlanovima zaklapa oči i – završi tako da njegov govor nema ni kraja ni konca, a teško je razumljiv. To je kondicionirana tehnika opreznoga govora u komunizmu, koja vrijedi i za komuniste (v. Goli Otok, npr.). No, g. Zuppa zna što bi htio reći i u toj je emisiji rekao više nego ikad i više nego itko iz njegove svjetonazorske skupine.

Komunizam nema nutarnji identitet

Jedina politička filozofija hrvatske ljevice je marksizam, i to je g. Zuppa priznao, samo nije htio izgovoriti imena topoglednih filozofa Marxa Engelsa Staljina i Tita. Filozofsko uporište ljevica ima u jako starim, ili već mrtvim, marksistima u Francuskoj i Italiji koji se osobno ili u filozofiji svojih učenika, ne mogu pomiriti sa propašću svojega učenja za koje su ginuli i ubijali radnici i seljaci, a ne dotični filozofi, iako ni jedni ni drugi tu filozofiju nisu razumjeli. Ti se marksisti i danas hrane revolucionarnim zanosom Španjolskoga građanskoga rata. On je ključ njihova umovanja i djelovanja. Nazivaju se antifašistima jer tuguju nad porazom revolucije od Francove falange (fašista). Sve koji im proturječe nazivaju fašistima. Predstavljaju se kao socijaldemokrati, međutim bez radnika i seljaka. Zato se bore za prava manjina, napose onih kojima pripadaju. Njihovo je stanje toliko beznadno da publiciraju samo u novinama, i to svojima; bez novca iz komiteta časopisi su im propali, a u objektivnim znanstvenim časopisima nemaju što tražiti. Tako i hrvatski navodno briljantni marksistički mislioci, svi zajedno, nemaju ni jednu jedinu znanstvenu publikaciju u pristojnom međunarodnom sociološkom, politološkom ili filozofskom časopisu. Korčulanska ljetna škola intelektualnih tuluma potpuno je pala u zaborav, a kako i ne bi. Do Zuppe nitko nije rekao da je to stvarno današnje filozofsko stanje stvari na hrvatskoj ljevici.

prof. dr. Matko Marušić: Komunizam juriša na vlast s pomoću filozofije i religije antifašizma

Komunizam živi na sukobima

Glasoviti američki psiholog J. Haidt definirao je pet temelja morala: brižnost, pravednost, odanost vlastitoj skupini, poštivanje autoriteta i tjelesna i duhovna čistoća: Ljevičari imaju prva dva, a desničari svih pet (to su statistički pojmovi i ne treba ih uzeti doslovno niti na razini pojedinca). Valja uočiti da desnica ima odanost vlastitoj skupini kao moralnu sastavnicu, a ljevica je nema. Tu bi trebalo tražiti duboki psihobiološki razlog zašto je ljevica odbila glasovati za samostalnu Hrvatsku i zašto odbija svaki oblik pomirenja koji joj nudi desnica; tu pripadaju zajednička žalovanja za žrtvama, iskreno traženje istine i znanstveno utvrđenih podataka, zajednički (susjedni) grobovi žrtava totalitarnih režima, uljuđene rasprave i analize, trud oko suglasja i oko najmanjih pitanja i sl.

D. Polšek je obogatio Haidtove nalaze o ljevičarima kad je biranim riječima ali jasno rekao, a to je odmah potvrdio g. Zuppa, da se ljevičarska politika zasniva na sukobima i hrani se njima, a to s desnom nije slučaj! Evo nekoliko hrvatskih primjera.

1. „Mi ili oni“ rekao je Z. Milanović sto godina nakon strašne rečenice jednoga predvodnika hrvatskih Srba „Do istrage vaše ili naše“. Danas su sljedbenici Z. Milanovića „najžešći kritičari fašizma“, koji su izmislili – jer ga nema, ali njima treba kao osnova vođenja politike.

2. Istarski demokratski savez (IDS) svu svoju politiku („konzistentnu preko 20 godina“) zasniva na antifašizmu i bori se protiv nepostojećeg ustaštva, ali istodobno ne spominje da u Istri nije bilo ni ustaša niti ustaškoga terora, ali jest bio talijanski fašizam i fašistički teror. No, umjesto da IDS na taj strašni fašizam podsjeća talijanski jezik (ako ga već nešto treba podsjećati na tako davne i danas nevažne stvari), njih na talijanski fašizam podsjeća svaki oblik hrvatskoga domoljublja. Štoviše, ustraju na dvojezičnosti, tj. na talijanskom jeziku, u Istri, i to sveobuhvatno – u javnosti, dokumentima i školama i mjestima gdje nikad nije bilo i nema ni jednoga Talijana.

3. „Mi s desnicom ne ćemo koalirati i glasovat ćemo protiv vlade desnoga centra“ kažu vođe IDS-a, pokazujući time da nisu ni za zajedništvo niti za dijalog, što savršeno odgovara Polšek-Zuppinoj informaciji da ljevica politički živi od sukoba.

4. U Splitu je komunistički narodni heroj Veljko Neškovčin, po Partijskom zadatku, ubio Luku Čulića pred obitelji, samo zato što je g. Čulić bio predsjednik sindikata radnika HSS-a. Je li to ljevičarstvo borba za radnike, ili protiv glavne stranke hrvatskoga naroda?

5. Dobar život u demokraciji i slobodi, suzio je ljevici izbor tema za sukobe i malo po malo ostao joj je samo fašizam. Ljevica je ta koja u Hrvatskoj neprestano traži fašiste – da bi imala sukob a time i političku platformu. No, a fašista nema pa ona fašistima proglašava ljude koji veze s fašizmom nemaju. Svi ljevičarski povjesničari taje da je na izborima u Hrvatskoj 1939. postojala fašistička stranka i da je dobila (samo!) 150 glasova; kad – odjednom – čim je osnovana hrvatska država (bez obzira na njezine mane, koje se u času osnivanja nisu mogle potpuno predvidjeti), za ljevičare svi Hrvati postaju fašisti, a borba protiv te države i njezino uništenje glavni politički zadatak, s masakrom 200.000 ljudi nakon završetka rata. Je li to ta sjajna pobjeda antifašizma.

Nitko nije spomenuo da su i ovi izbori dokazali da u Hrvatskoj ne samo da nema ustaša, nego i da su malo tvrđi nacionalisti također malobrojni. To pokazuje propast pravaša, a najveća zanimljivost je u tome što ljevičarski intelektualci nad time ne trijumfiraju; sada znamo da je tome tako zato što ne će moći voditi nikakvu politiku – jer gube bazu osoba koje mogu optuživati za fašizam i ustaštvo.

Komunizam nema ni rukovoditelje niti birače

U jednom je momentu iznimno raspoloženi V. Zuppa otkrio svoju veliku bol: Ivica Račan potjerao je iz SDP-a barem stotinu vrsnih intelektualaca! To nisam znao, a tu vijest nisu prenijeli ni hrvatski mediji (zašto?). Ako je to radio Račan, kojega njegovi prikazuju kao blaga, demokratična i intelektualna vođu, što je tek radio Z. Milanović? Prije Račana – znamo – Tito je pobio tisuće hrvatskih intelektualaca, desnih i lijevih, te učenih svećenika i redovnika, poduzetnika, znanstvenika i umjetnika. Navodim tri primjera: strijeljan je Ljudevit Jurak, kao znanstvenik, jer je svjedočio jednu povijesnu znanstvenu istinu (Katynska šuma); uzapćen je i u zatvoru je umro Ivo Tartiagla, najuspješniji splitski gradonačelnik u povijesti grada, s tim da mu je „oduzeta“ golema imovina a ime ulice koja je nosila njegovo ime promijenjeno je u Ulicu prvoboraca; jedan je partijski sekretar, Stjepan Hršak, u Krapini, u jednoj noći 1945. osobno ubio 21 svećenika i redovnika i nakon toga doživotno vodio krapinsku partijsku organizaciju, uz obnašanje važnih upravljačkih funkcija.

Ukratko, ljevica je pobila, odstranila ili neutralizirala i desne i lijeve intelektualce, pa je tako i ona ostala bez dobrih rukovoditelja (v. Ivica Račan).

V. Zuppa je odmah nakon otkrivanja razloga zbog kojih SDP ima katastrofalno rukovodstvo, ispovjedio svoju dodatnu zabrinutost – da srž članstva čine komunisti staroga kova. Tu se čak i malo gorko osmjehnuo. Da, najžešći, nesalomljivi članovi i glasači SDP-a su ljudi tipa Ivana Fumića koji je već u dobi od oko sedam godina zaslužio partizansku spomenicu, a danas priča isto što je pričao pri primanju te spomenice.
Radnika i seljaka u SDP-u nema. Oni su u HDZ-u, jer radnici i seljaci nisu samo ugrožena klasa, nego su i normalno domoljubni ljudi. Njih SDP-ovi vrhunski intelektualci poput Zorana Milanovića nazivaju papcima, šakom jada i drugim pogrdnim imenima, a lijevi ih mediji obilježavaju kao neprosvijećenu hadezeovsku biračku jezgru na koju se ne može utjecati, jer ne čita Zuppine, Flegine, Lalovčeve i Vujićeve tekstove. Trebalo bi odgovoriti na pitanje što je te ljude prosvijetlilo da glasuju za HDZ i da se bore u Domovinskom ratu.

U odnosu na kadrovsko stanje u SDP-u, crne vijesti su nadalje proširili i ostali sudionici emisije. Najprije je D. Čurić rekao da su kandidati za Milanovićevo nasljeđe Ranko Ostojić, S. Hajdaš Dončić i T. Picula „slabi“, a onda je T. Ponoš rekao da je Ostojić „blijeda kopija Z. Milanovića“. Tu je Zuppa dodao da je onda Hajdaš Dončić „loša kopija Z. Milanovića“. Odmah ujutro nakon te večeri Hajdaš Dončić je odustao od natjecanja, jer, stvarno, iz usta ljevičarskoga mislioca formata V. Zuppe, biti loša kopija Z. Milanovića gotovo da je jednako tragično kao biti ustašofil.

Kuda ide hrvatsko ljevičarstvo?

Lijevi mislioci, dakle, nisu ništa smislili, i sav teret marksističke misli pao je na Fumiće i dio feministica koje sebe smatraju previše uzvišenim da bi se bavile propagandom uporabe udnih navlaka. Tako se filozofija ljevice svela na borbu za ljudska prava, a ljudska prava na pravo na svaki oblik aktivnosti koje obični ljudi nazivaju bludom. Otud se tanki potočić ljevičarske misli dijeli na tri rukavca: GONG-ovsku borbu protiv ustaštva, huškanje žena protiv muškaraca i nastojanja Štulhofera i Hodžića da djecu uvjere da nemaju spola, i da ga ne će imati ni kada odrastu. Stvar je zeznuo Milanović kad je, nedovoljno prosvijećen, javno na TV rekao da nije za to da homoseksualni parovi posvajaju djecu. Trebao je znati da je to fašistički stav.

Nema nade, a ne će biti ni pokušaja (v. Milanović i branitelji), da se radnici i seljaci privuku u SDP. Oni odbijaju feministice i salonske intelektualce već na osnovi organoleptičkih svojstava, a radnici i seljaci sa SDP-om ne mogu, jer vjeruju u Boga i Domovinu. Ispada da će, kad pomru stari komunisti (prema Zuppi današnje jezgro SDP-a), SDP ne će imati birača osim nekoliko malih Zelića koji se dobro razvijaju u velike Fumiće.

Na kraju će ispasti da hrvatski desničari okupljeni oko HDZ-a morati sami oformiti neku ljevičarsku stranku, jer je još davno Franjo Tuđman rekao da čovjek treba i desnu i lijevu nogu da bi stajao. A hadezeovcima je Franjo Domovina za koju bi oni sve učinili. Bio bi to dobar put u svehrvatsko pomirenje. Na koncu uvijek dođemo do pitanja pomirenja, no rasprava o tome treba dugo vrijeme, velik prostor i drugo m

narod.hr

facebook komentari