Pratite nas

Komentar

Prof. Matko Marušić: Sumrak komunizma u Hrvatskoj

Objavljeno

na

Ovaj se naslov ne odnosi na radosni događaj da je SDP izgubio izbore u rujnu 2016., nego objašnjava zašto su komunisti izgubili izbore i zašto ih uvijek trebaju izgubiti.

Razlog je tome to što je komunizam budalaština. Svi koji su živjeli u komunizmu, uključiv i komuniste, znali su to sve godine otad, ali malo im je tko vjerovao: mlađi jer nisu mogli ni zamisliti da je istina o komunizmu onakva kakva jest, a stariji jer su ga se još uvijek bojali, i do smrti će ga se bojati, a za to su imali, i imaju, dobre razloge.

No, nikoga se ne treba bojati ako smo pošteni, jaki i ponosni.

Dana 13. rujna 2016. u emisiji Otvoreno HTV1 četiri stručnjaka su govorila o budućnosti Socijaldemokratske partije (SDP) i finim su riječima, i s velikim obzirom prema komunizmu – rekli istinu: komunizam je mrtav, iako ga nitko nije ubio. Gosti su bili dramaturg Vjeran Zuppa, sociolog Darko Polšek i novinari Tihomir Ponoš i Dražen Čurić. Oni su prvi put, ustima koje nisu „nacionalističke“ („revizionističke“, „ustaške“, „klerofašističke“ itd.), hrvatskoj javnosti objasnili istinu o komunizmu.

Tko ne vjeruje da su u tekstu koji slijedi točno prepričane ocjene rečenih stručnjaka, neka pogleda tu emisiju. Na neki način, ona je povijesna za hrvatski narod (http://www.hrt.hr/enz/otvoreno/). Na žalost, „Jutarnji je list“ u članku o toj emisiji (objavljen 16. rujna 2016.) sakrio sve bitne stvari koje su tamo izgovorene, a javnosti je prenio toliko nebitne dijelove da je pažljivu čitatelju sasvim jasno da je to napravljeno namjerno.

G. Vjeran Zuppa još uvijek ima tipičan način govora iskrenog intelektualca koji je prokomunistički djelovao u komunizmu: ne usudi se završiti istinitu i hrabru rečenicu, okoliša i izbjegava odgovor koji zna, miješa teme, ne imenuje osobe o kojima govori, češe s po kosi, dlanovima zaklapa oči i – završi tako da njegov govor nema ni kraja ni konca, a teško je razumljiv. To je kondicionirana tehnika opreznoga govora u komunizmu, koja vrijedi i za komuniste (v. Goli Otok, npr.). No, g. Zuppa zna što bi htio reći i u toj je emisiji rekao više nego ikad i više nego itko iz njegove svjetonazorske skupine.

Komunizam nema nutarnji identitet

Jedina politička filozofija hrvatske ljevice je marksizam, i to je g. Zuppa priznao, samo nije htio izgovoriti imena topoglednih filozofa Marxa Engelsa Staljina i Tita. Filozofsko uporište ljevica ima u jako starim, ili već mrtvim, marksistima u Francuskoj i Italiji koji se osobno ili u filozofiji svojih učenika, ne mogu pomiriti sa propašću svojega učenja za koje su ginuli i ubijali radnici i seljaci, a ne dotični filozofi, iako ni jedni ni drugi tu filozofiju nisu razumjeli. Ti se marksisti i danas hrane revolucionarnim zanosom Španjolskoga građanskoga rata. On je ključ njihova umovanja i djelovanja. Nazivaju se antifašistima jer tuguju nad porazom revolucije od Francove falange (fašista). Sve koji im proturječe nazivaju fašistima. Predstavljaju se kao socijaldemokrati, međutim bez radnika i seljaka. Zato se bore za prava manjina, napose onih kojima pripadaju. Njihovo je stanje toliko beznadno da publiciraju samo u novinama, i to svojima; bez novca iz komiteta časopisi su im propali, a u objektivnim znanstvenim časopisima nemaju što tražiti. Tako i hrvatski navodno briljantni marksistički mislioci, svi zajedno, nemaju ni jednu jedinu znanstvenu publikaciju u pristojnom međunarodnom sociološkom, politološkom ili filozofskom časopisu. Korčulanska ljetna škola intelektualnih tuluma potpuno je pala u zaborav, a kako i ne bi. Do Zuppe nitko nije rekao da je to stvarno današnje filozofsko stanje stvari na hrvatskoj ljevici.

prof. dr. Matko Marušić: Komunizam juriša na vlast s pomoću filozofije i religije antifašizma

Komunizam živi na sukobima

Glasoviti američki psiholog J. Haidt definirao je pet temelja morala: brižnost, pravednost, odanost vlastitoj skupini, poštivanje autoriteta i tjelesna i duhovna čistoća: Ljevičari imaju prva dva, a desničari svih pet (to su statistički pojmovi i ne treba ih uzeti doslovno niti na razini pojedinca). Valja uočiti da desnica ima odanost vlastitoj skupini kao moralnu sastavnicu, a ljevica je nema. Tu bi trebalo tražiti duboki psihobiološki razlog zašto je ljevica odbila glasovati za samostalnu Hrvatsku i zašto odbija svaki oblik pomirenja koji joj nudi desnica; tu pripadaju zajednička žalovanja za žrtvama, iskreno traženje istine i znanstveno utvrđenih podataka, zajednički (susjedni) grobovi žrtava totalitarnih režima, uljuđene rasprave i analize, trud oko suglasja i oko najmanjih pitanja i sl.

D. Polšek je obogatio Haidtove nalaze o ljevičarima kad je biranim riječima ali jasno rekao, a to je odmah potvrdio g. Zuppa, da se ljevičarska politika zasniva na sukobima i hrani se njima, a to s desnom nije slučaj! Evo nekoliko hrvatskih primjera.

1. „Mi ili oni“ rekao je Z. Milanović sto godina nakon strašne rečenice jednoga predvodnika hrvatskih Srba „Do istrage vaše ili naše“. Danas su sljedbenici Z. Milanovića „najžešći kritičari fašizma“, koji su izmislili – jer ga nema, ali njima treba kao osnova vođenja politike.

2. Istarski demokratski savez (IDS) svu svoju politiku („konzistentnu preko 20 godina“) zasniva na antifašizmu i bori se protiv nepostojećeg ustaštva, ali istodobno ne spominje da u Istri nije bilo ni ustaša niti ustaškoga terora, ali jest bio talijanski fašizam i fašistički teror. No, umjesto da IDS na taj strašni fašizam podsjeća talijanski jezik (ako ga već nešto treba podsjećati na tako davne i danas nevažne stvari), njih na talijanski fašizam podsjeća svaki oblik hrvatskoga domoljublja. Štoviše, ustraju na dvojezičnosti, tj. na talijanskom jeziku, u Istri, i to sveobuhvatno – u javnosti, dokumentima i školama i mjestima gdje nikad nije bilo i nema ni jednoga Talijana.

3. „Mi s desnicom ne ćemo koalirati i glasovat ćemo protiv vlade desnoga centra“ kažu vođe IDS-a, pokazujući time da nisu ni za zajedništvo niti za dijalog, što savršeno odgovara Polšek-Zuppinoj informaciji da ljevica politički živi od sukoba.

4. U Splitu je komunistički narodni heroj Veljko Neškovčin, po Partijskom zadatku, ubio Luku Čulića pred obitelji, samo zato što je g. Čulić bio predsjednik sindikata radnika HSS-a. Je li to ljevičarstvo borba za radnike, ili protiv glavne stranke hrvatskoga naroda?

5. Dobar život u demokraciji i slobodi, suzio je ljevici izbor tema za sukobe i malo po malo ostao joj je samo fašizam. Ljevica je ta koja u Hrvatskoj neprestano traži fašiste – da bi imala sukob a time i političku platformu. No, a fašista nema pa ona fašistima proglašava ljude koji veze s fašizmom nemaju. Svi ljevičarski povjesničari taje da je na izborima u Hrvatskoj 1939. postojala fašistička stranka i da je dobila (samo!) 150 glasova; kad – odjednom – čim je osnovana hrvatska država (bez obzira na njezine mane, koje se u času osnivanja nisu mogle potpuno predvidjeti), za ljevičare svi Hrvati postaju fašisti, a borba protiv te države i njezino uništenje glavni politički zadatak, s masakrom 200.000 ljudi nakon završetka rata. Je li to ta sjajna pobjeda antifašizma.

Nitko nije spomenuo da su i ovi izbori dokazali da u Hrvatskoj ne samo da nema ustaša, nego i da su malo tvrđi nacionalisti također malobrojni. To pokazuje propast pravaša, a najveća zanimljivost je u tome što ljevičarski intelektualci nad time ne trijumfiraju; sada znamo da je tome tako zato što ne će moći voditi nikakvu politiku – jer gube bazu osoba koje mogu optuživati za fašizam i ustaštvo.

Komunizam nema ni rukovoditelje niti birače

U jednom je momentu iznimno raspoloženi V. Zuppa otkrio svoju veliku bol: Ivica Račan potjerao je iz SDP-a barem stotinu vrsnih intelektualaca! To nisam znao, a tu vijest nisu prenijeli ni hrvatski mediji (zašto?). Ako je to radio Račan, kojega njegovi prikazuju kao blaga, demokratična i intelektualna vođu, što je tek radio Z. Milanović? Prije Račana – znamo – Tito je pobio tisuće hrvatskih intelektualaca, desnih i lijevih, te učenih svećenika i redovnika, poduzetnika, znanstvenika i umjetnika. Navodim tri primjera: strijeljan je Ljudevit Jurak, kao znanstvenik, jer je svjedočio jednu povijesnu znanstvenu istinu (Katynska šuma); uzapćen je i u zatvoru je umro Ivo Tartiagla, najuspješniji splitski gradonačelnik u povijesti grada, s tim da mu je „oduzeta“ golema imovina a ime ulice koja je nosila njegovo ime promijenjeno je u Ulicu prvoboraca; jedan je partijski sekretar, Stjepan Hršak, u Krapini, u jednoj noći 1945. osobno ubio 21 svećenika i redovnika i nakon toga doživotno vodio krapinsku partijsku organizaciju, uz obnašanje važnih upravljačkih funkcija.

Ukratko, ljevica je pobila, odstranila ili neutralizirala i desne i lijeve intelektualce, pa je tako i ona ostala bez dobrih rukovoditelja (v. Ivica Račan).

V. Zuppa je odmah nakon otkrivanja razloga zbog kojih SDP ima katastrofalno rukovodstvo, ispovjedio svoju dodatnu zabrinutost – da srž članstva čine komunisti staroga kova. Tu se čak i malo gorko osmjehnuo. Da, najžešći, nesalomljivi članovi i glasači SDP-a su ljudi tipa Ivana Fumića koji je već u dobi od oko sedam godina zaslužio partizansku spomenicu, a danas priča isto što je pričao pri primanju te spomenice.
Radnika i seljaka u SDP-u nema. Oni su u HDZ-u, jer radnici i seljaci nisu samo ugrožena klasa, nego su i normalno domoljubni ljudi. Njih SDP-ovi vrhunski intelektualci poput Zorana Milanovića nazivaju papcima, šakom jada i drugim pogrdnim imenima, a lijevi ih mediji obilježavaju kao neprosvijećenu hadezeovsku biračku jezgru na koju se ne može utjecati, jer ne čita Zuppine, Flegine, Lalovčeve i Vujićeve tekstove. Trebalo bi odgovoriti na pitanje što je te ljude prosvijetlilo da glasuju za HDZ i da se bore u Domovinskom ratu.

U odnosu na kadrovsko stanje u SDP-u, crne vijesti su nadalje proširili i ostali sudionici emisije. Najprije je D. Čurić rekao da su kandidati za Milanovićevo nasljeđe Ranko Ostojić, S. Hajdaš Dončić i T. Picula „slabi“, a onda je T. Ponoš rekao da je Ostojić „blijeda kopija Z. Milanovića“. Tu je Zuppa dodao da je onda Hajdaš Dončić „loša kopija Z. Milanovića“. Odmah ujutro nakon te večeri Hajdaš Dončić je odustao od natjecanja, jer, stvarno, iz usta ljevičarskoga mislioca formata V. Zuppe, biti loša kopija Z. Milanovića gotovo da je jednako tragično kao biti ustašofil.

Kuda ide hrvatsko ljevičarstvo?

Lijevi mislioci, dakle, nisu ništa smislili, i sav teret marksističke misli pao je na Fumiće i dio feministica koje sebe smatraju previše uzvišenim da bi se bavile propagandom uporabe udnih navlaka. Tako se filozofija ljevice svela na borbu za ljudska prava, a ljudska prava na pravo na svaki oblik aktivnosti koje obični ljudi nazivaju bludom. Otud se tanki potočić ljevičarske misli dijeli na tri rukavca: GONG-ovsku borbu protiv ustaštva, huškanje žena protiv muškaraca i nastojanja Štulhofera i Hodžića da djecu uvjere da nemaju spola, i da ga ne će imati ni kada odrastu. Stvar je zeznuo Milanović kad je, nedovoljno prosvijećen, javno na TV rekao da nije za to da homoseksualni parovi posvajaju djecu. Trebao je znati da je to fašistički stav.

Nema nade, a ne će biti ni pokušaja (v. Milanović i branitelji), da se radnici i seljaci privuku u SDP. Oni odbijaju feministice i salonske intelektualce već na osnovi organoleptičkih svojstava, a radnici i seljaci sa SDP-om ne mogu, jer vjeruju u Boga i Domovinu. Ispada da će, kad pomru stari komunisti (prema Zuppi današnje jezgro SDP-a), SDP ne će imati birača osim nekoliko malih Zelića koji se dobro razvijaju u velike Fumiće.

Na kraju će ispasti da hrvatski desničari okupljeni oko HDZ-a morati sami oformiti neku ljevičarsku stranku, jer je još davno Franjo Tuđman rekao da čovjek treba i desnu i lijevu nogu da bi stajao. A hadezeovcima je Franjo Domovina za koju bi oni sve učinili. Bio bi to dobar put u svehrvatsko pomirenje. Na koncu uvijek dođemo do pitanja pomirenja, no rasprava o tome treba dugo vrijeme, velik prostor i drugo m

narod.hr

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Komentar

Račan-Lončarova smrtna presuda Hrvatskoj! Hrvatska je izdajom dovedena pred smrt….

Objavljeno

na

Dezintegracijski procesi SFRJ uzrokovani su mnoštvom povijesnih, kulturoloških, gospodarskih te inih uzročnika. Rasprave o tom procesu trajati će desetljećima..

Racionalnost, konstruktivnost i umjerenost hrvatskog suverenizma zrcali se iz dokumenta pod nazivom Model konfederacije u Jugoslaviji, koji predsjedništvu Jugoslavije u listopadu 1990., predlažu Hrvatska i Slovenija.  Prijedlog je odbijen.

Nažalost, kao puno puta u povijesti hrvatske pregovaračke i opće pozicije grubo su rušene i unutar Hrvatske.

1. Prvi višestranački izbori u Hrvatskoj nakon II svjetskog rata, održani su u prvom krugu 27.travnja 1990., te u drugom krugu 6.svibnja 1990.  Na izborima je uvjerljivo pobjedio HDZ. Dotadašnja, komunistička, Račanova, Vlada,SKH-SDP, je 23. svibnja 1990. – svega osam dana prije okupljanja prvog demokratskog, višestranačkog saziva Sabora sa HDZ-ovom većinom, predala cjelokupno naoružanje hrvatske Teritorijalne obrane neprijateljski nastrojenoj JNA. Takva vrsta odluke, tijekom prijelaznog, tehničkog mandata Vlade nije dopuštena i debelo vonja veleizdajom.  Zapovjednik teritorijalne obrane bio je Ivica Račan.

 Hrvatska je tako ostala bez mogućnosti naoružavanja 273000 vojnika, bez lakog topništva minobacača,lakih oklopnih vozila,….. 

Istovremeno, slovensko rukovodstvo,  donosi zdravorazumsku i zakonitu odluku te odbija predati oružje svoje TO u ruke JNA. 

U isti izdajnički kontekst može se svrstati odluka sborskih zastupnika SKH-SDP, koji demonstrativno napuštaju sabornicu tijekom glasovanja o Deklaraciji o proglašenju suverene i samostalne Hrvatske, sukladno volji građana izraženoj na referendumu 19.svibnja 1991.

2.Vijeće sigurnosti UN, 25. rujna 1991., donosi odluku o embargu na oružje za područje SFRJ. Argumentacija te odluke temelji se na “činjenici da je Jugoslavija pozdravila namjeru VS UN-a, u pismu upućenom od njezina predstavnika i “nakon što je saslušana izjava ministra vanjskih poslova Jugoslavije”.

U arhivu UN-a, dakle, ostalo je zapisano da je Budimir Lončar, tadašnji ministar vanjskih poslova Jugoslavije, presudno utjecao da se uvede embargo na nabavu oružja, u trenutku kad je Hrvatska bila u najgoroj vojnoj situaciji.

“Svrgavanje hrvatskih neofašista” je počelo već 1. listopada. Srbija koristi embargo i šalje ultimatum RH i počinje granatirati Dubrovnik, JNA pokušava zatvoriti obruč smrti oko Vukovara. Žestoki napadi JNA i pobunjenih hrvatskih Srba te četničkih postrojbi iz Srbije istovremeno se odvijaju diljem Hrvatske. Kadijević izjavljuje “cilj JNA je svrgavanje neofašističkih hrvatskih vlasti”. Tuđman 5. listopada poziva sve građane RH na obranu. Alija izetbegović pak izjavljuje: “Zapamtite, ovo nije naš rat”. Dva zrakoplova JNA 7. listopada raketiraju Banske dvore. Sabor RH dan poslije proglašava JNA i Srbiju agresorima.

Hrvatska je izdajom dovedena pred smrt….

Ž.M. Zenga/Kamenjar.com

facebook komentari

Nastavi čitati

Komentar

Akademik Davorin Rudolf: Premijeri mogu pitanje zaljeva riješiti uz kavu u pet minuta!

Objavljeno

na

Objavio

Slovenska  strana, točnije ministar vanjskih poslova Erjavec, svojedobno je izjavio kako se problemi s Hrvatskom ne mogu riješiti u idućih sto godina. Čini se kako se od te izjave do danas ništa nije promijenilo.

Hrvatska je izišla iz arbitraže, a nakon govora našeg premijera Plenkovića na zasjedanju Oće skupštine UN-a Slovenci su otkazali sastanak u Zagrebu.

Gostujući iz splitskog studija u Studiju 4, Davorin Rudolf naglasio je kako pitanje granica  nije stranačko pitanje . To je vitalno nacionalno pitanje.  Trebamo mogučnost opoziva političara koji strše s neodmjeenim i za Hrvatsku štetnim izjavama.

Potpuno je neshvatljiva pretenzija Slovenije da čak i nalaže našem predsjedniku Vlade što mora govoriti kad je na međunarodnim pozornicama.  U svojoj sam karijeri susretao mnoge ministre vanjskih poslova, ali ovakvog kao što je ovaj slovenski još nisam nikad, naglasio je Rudgolf. Više od oštre reakcije Ljubljane zanimljivije su mu oštre reakcije u zemlji. Nastup Vesne Pusić koja je govor Plenkovića prozvala štetnim, politički je nedopustiv, neutemeljen i diletantski. Ostao sam jako začuđen, naglasio je.

Granica na moru je crta sredine, jednako udaljena od obje obale. Sud je presudio da Sloveniji ide 4/5 zaljeva ili 80 posto, obrazlažući presudu na redikulozan način. Srećom ta presuda nije na snazi jer je naš Sabor donio odluku da napuštamo arbitražu, podsjetio je Rudolf. Zalaže se za model kondominij ili koimperij (zaljev Fonseca, Bodensko jezero..) kojim, kada nema teritorijalnih pretenzija, bi se Hrvatska i Slovenija složile da Savudrijski zaljev bude zajednički, da dijelimo suverenost, da nema granica, da ga zajednički koristimo – za ribolov, plovidbu i što je izuzetno za važno ekologiju. Spor koji traje već 27 godina, premijeri mogu dogovoriti uz kavu u pet minuta, poručio je!

Neka međunarodna zajednica uhvati Ljubljanu za uši i pita što oni to prijete, što oni hoće. Samo strpljenja, bit će sve u redu, zakljućio je Rudolf.

Akademik Davorin Rudolf: Predlažem kondominij – rješenje koje nije ni prohrvatsko ni antislovensko

facebook komentari

Nastavi čitati