prof. Nikola H. Debelić: Suicidalna demonizacija NDH i Ustaškog oslobodilačkog pokreta

21
Foto: Oskar Šarunić

HRVATSKO ŽRTVOSLOVNO DRUŠTVO
VII. KONGRES
Zagreb – Varaždin 30. rujna  – 02. listopada 2016.
OTVARANJE KONGRESA PETAK, 30. rujna  2016. 16.00 SATI
MUZEJ MIMARA

Izlaganje prof. Nikola H. Debelić: Suicidalna demonizacija NDH i Ustaškog oslobodilačkog pokreta

Ovim sažetim izlaganjem teme Suicidalna demonizacija NDH i ustaškog oslobodilačkog pokreta  želi se vlastima ukazati da je nužno prići sustavnom znanstvenom istraživanju bliže hrvatske prošlosti u kojoj su se rješavala sudbonosna pitanja hrvatskog naroda i države. Navest ćemo neke od tema iz ovog priloga koje će  biti podrobnije razmotrene u Zborniku radova VII. Hrvatskog žrtvoslovnog kongresa. To su:

Uvod – Demonizacija

1.    Hrvatska državnost i nasilje u monarhističkoj Jugoslaviji
2.    Prosvjed intelektualaca, Albert Einstein
3.    Narodni otpor i ustaški oslobodilački pokret, uspostava NDH
4.    Mišljenja stranih stručnjaka
5.    Ciljevi i načela NDH
6    M. Đilas: „Pokolj nad Hrvatima…“
7.    Zašto dosad nije istražena povijest II. svj. rata i poraća…    
8.     Homo sovieticus
9    Mr.sc. Bruna Esih: Nužna je potreba za utvrđivanjem pune istine
10.    Demonizacija sukladna velikosrpskim nazorima
Zaključak

Uvod     – Demonizacija

Po Lexiconu Prolexis, pod demonizacijom razumijemo snažno ocrnjivanje nekoga, čin blizak klevetanju. Kome je demonzacija, kao relikt totalitarizma, i kada donijela dobro?
Više od 70 godina, od svibnja 1945. do danas, upućuju se iz političkih i medijskih izvora najteže pogrde kao zločinački, genocidni, fašistički i mnogi drugi na ustaški pokret, NDH i na cjelokupno hrvatstvo (akad. D. Jelčić), bez da iza toga stoje vjerodostojni znanstveni nalazi. Trajna demonizacija kroz više od dvije trećine stoljeća upućenih na NDH i ustaše, uz masovne likvidacije zarobljenika i civila, imala je poguban, samoubilački utjecaj na narod, njegovu homogenost, nacionalni identitet, samosvijest i brojnost. Kakvi su izgledi za život i razvoj djeteta, čovjeka ili naroda koji je stalno udaran, vrijeđan i demoniziran? Nikakvi. Narod trajno izložen demonizaciji nestaje i pretapa se u nešto drugo, moguće upravo u subjekt svog demonizatora?! Primjera ima i previše. Tako i hrvatski narod kao da je stavljen u neki laboratorij na testiranje dokle može izdržati stalna vrijeđanja prije nego što jednostavno nestane?!

1.      Hrvatska državnost i nasilje u monarhističkoj Jugoslaviji

Nakon hrvatskog kraljevstva pod narodnom dinastijom, Hrvatska je i u uniji s Mađarima zadržala status kraljevine, a u zajednici s Habsburzima status Trojedine kraljevine. Završetkom I. svj rata Hrvatska je nametnutom odlukom grupe sabornika na čelu sa Svetozarom Pribičevićem i bez odluke Sabora, 01. prosinca 1918. u Beogradu ušla u državnu zajednicu sa Srbijom čime je izgubljena svaka hrvatska državnost, Sabor je raspušten, jedinstvena nacionalnost je postala jugoslavenska, a Hrvati su postali pleme.
Velikosrpsko ubijanje Hrvata-dobrovoljaca započelo je već 1916. u Odesi o čemu Miroslav Krleža kaže: „Tamo su pucale lubanje, tamo su se lomile kosti“. Nastavljeno je državnim i žandarskim nasiljem u Jugoslaviji, što potvrđuje akad. Dubravko Jelčić: „žandari ubijaju koga i kada hoće. Prođe malo koji dan da nije ubijen neki hrvatski seljak, a vrhunac je cinizma kada se obitelji ubijenoga pošalje račun za potrošeni metak kojim je ubijen njihov otac, brat…“. Sve maske su pale državnim ubojstvom Stjepana Radića i drugova u beogradskoj Skupštini lipnja 1928., a kada dr. Ante Trumbić, dr. Ante Pavelić i dužnosnici HSS-a, u diplomatskoj misiji za smirivanje velikosrpskog nasilja nisu dobili podršku velesila, postalo je jasno da je jedini način za opstanak hrvatskog naroda samoorganiziranje, borba za oslobođanje od nasilja beogradskog režima i uspostava samostalne hrvatske države.

2.      Prosvjed intelektualaca

Protiv represije u Jugoslaviji, tamnici naroda, digli su svoj glas Albert Einstein, Ande Gide, R. Schumann i mnogi drugi, uzalud, diktatura se pojačavala. Miroslav Krleža piše: „U prvih deset godina Jugoslavije… 600 političkih ubojstava, 30.000 hapšenja i tri tisuće političkih emigranata“. Kardinal  Alojzije Stepinac  na suđenju u Zagrebu 1946. izjavljuje „hrvatski je narod u Jugoslaviji bio rob“.

3.      Narodni otpor i ustaški oslobodilački pokret, uspostava NDH

Pristaše samostalnosti osnivaju Hrvatski revolucionarni pokret – Ustaša, kojeg podržavaju i komunisti proglasom: “CKKPJ pozdravlja ustaški pokret ličkih i dalmatinskih seljaka i stavlja se potpuno na njihovu stranu“. Uz neaktivnost vodstva HSS-a, narod je predvođen ustašama i HSS-ovom Građanskom i Seljačkom zaštitom od 08. do 10. travnja 1941. samoinicijativno i skoro bez otpora oslobodio Zagreb i preuzeo  vlast o čemu akad. Dušan Bilandžić, partizanski general i prvoborac kaže: „Proglašenje NDH u koju je uvrštena i BiH izazvalo je gotovo euforično oduševljenje većine hrvatskog naroda.“ A kard. Alojzije Stepinac na suđenju u Zagrebu izjavljuje: „hrvatski se narod plebiscitarno izjasnio za vlastitu državu i ja bih bio ništarija kad ne bih osjetio bilo svog naroda“. Čak je Stjepan Mesić 1991. izjavljivao da je „uspostava NDH 10. travnja 1941. bila hrvatska pobjeda, jer smo time dobili priznanje Sila Osovine“. Kard. Stepinac je već u travnju 1941. služio u zagrebačkoj katedrali misu za NDH što je pred kraj života priznao i Tito.

4.      Mišljenja stranih stručnjaka  – Revolucija od 10. travnja 1941. bila je demokratska

Dr. Georges Desbons, vodeći francuski pravnik piše: “Bilo je logično da Hrvati zgrabe jedinstvenu priliku i proglase svoju nezavisnost. To se slagalo s nacionalnim imperativom“. Francuski pisac Christophe Dolbeau, autor brojnih radova o NDH,  navodi američku Deklaraciju o neovisnosti iz 1776. i zaključuje: “Hrvati su 1941. samo primijenili ta stara načela te je u tom smislu ustaška revolucija od 10. travnja bila demokratska.“ Britanski konzul u Zagrebu Thomas Rapp kazao je kiparu Ivanu Meštroviću 12. travnja 1941. prolazeći kroz Split: „Hrvatska država je tu i narod je za nju“ (I. Meštrović, Uspomene…). Mnogi autori ističu da je preuzimanje vlasti od strane ustaša i HSS-ove Građanske i Seljačke zaštite 09. i 10. travnja 1941. proteklo mirno, bez žrtava, što se nameće kao znakovita usporedba s krvavim partizanskim preuzimanjem vlasti u svibnju 1945. Suprotno tome jugoslavenska vojska je pri povlačenju 1941. obilato naoružavala srpski živalj, a još prije stvarnog ustroja NDH počinjeni su brojni zločini nad Hrvatima u Bjelovaru, Cimu, Ilićima kod Mostara i drugdje.

5.    Ciljevi i načela

Temeljni cilj ustaškog pokreta je bio uspostava hrvatske države, što je ostvareno uz plebiscitarnu podršku naroda. Sasvim je netočno da je ikakvo etničko čišćenje, na pr. Srba ili Židova bilo cilj ustaškog pokreta, o čemu svjedoči i činjenica da je u Hrvatskim oružanim snagama djelovalo 28 generala Židova i 13 generala Srba, među kojima možda i najvažniji gen. Đuro Grujić, Srbin, zapovjednik Tjelesnog zdruga dr. Ante Pavelića. Predsjednik vlade i neki ministri bili su islamske vjeroispovjesti, a u Saboru je zastupnik Srbin dr. Savo Besarović. Nacionalna, moralna i etička, obrazovna i kulturna sastavnica NDH,  nisu ni približno znanstveno obrađene.
Koliko je u vrlo brutalnom ratu bilo moguće (četnički i partizanski pokolji  istočna Lika, Bosna, Dalmacija i njihova odiranja kože, nabijanje na kolac itd.), NDH je pokušala održati razinu pravne i socijalne države o čemu bi također bilo dobro otvoriti raspravu temeljenu na činjenicama. Djeca s Kozare su zbrinuta vjerojatno najbolje što se u onim uvjetima moglo, kod časnih sestara i hrvatskih obitelji, suprotno sramotnim krivotvorinama bivšeg sustava i njegovim glasnogovornicima. Hrvatska vlast je bila naročito oštra u kažnjavanju, pa i smrtnom kaznom, prijestupa samih pripadnika hrvatske vojnice koji su se ogriješili o stegovna pravila. Od strane dosadašnjih vlasti prešućena je, između ostaloga i ta usporedba, a zloglasni partizanski general Kosta Nađ kaže: „Stopedeset hiljada protivnika vlasti palo je u naše ruke i ‘prirodno’, na kraju smo ih sve likvidirali. Odmah sam izvestio Tita o ovomu ‘uspehu’.“ („Reporter“ Beograd, 13. siječnja 1985.)

6.    „Pokolj kakav je počinjen nad Hrvatima europskoj je civilizaciji nepoznat“ (M. Đilas, Wartime, 1977., New York).

Titov jugokomunističko/partizanski režim počinio je od 1941. do 1951. (1945. – 1951. komunističke likvidacije, Jasenovac) nad Hrvatima genocid kojeg su stotine tisuća žrtava bačene u skupna grobišta i jame kojih je broj za sada zaustavljen na 1700, ali stalno se otkrivaju nova stratišta, kao na pr. rudnik Pečovnik-Košnica sa 12.000 zabetoniranih  Hrvata, kako izvještavaju istraživač Roman Leljak i zastupnica u Saboru mr. Bruna Esih.
Do danas nijedna hrvatska vlast nije jasno osudila ni partizanski genocid ni njegove počinitelje, naprotiv, nagrađeni su najvišim položajima i punih 71 godinu obnašaju oni, njihovi sinovi i sljedbenici najviše političke i upravne dužnosti. Nitko od počinitelja genocida nije kažnjen, moralno osuđen ni izložen na stup srama. Tu se izdvaja važan znanstveni doprinos toj temi, knjiga pod naslovom „Etička osuda Tita i njegovih sljedbenika“ Hrvatskog nacionalnog etičkog sudišta, rad grupe autora. Knjiga je predstavljena u veličanstvenom ozračju u prepunoj Velikoj Koncertnoj dvorani Vatroslav Lisinski dana 31. listopada 2015.
Pitamo: Zašto je NDH, o čijim navodnim nedjelima ne postoje vjerodostojni podaci ni uvjerljivi materijalni pokazatelji, stalno demonizirana kao zločinačka, a veliča se počinitelje najvećeg europskog pokolja civila i jugokomunističkog genocida, pa ime JBTita, najodgovornijeg za genocid i jednog od najvećih svjetskih zločinaca 20. stoljeća, još uvijek nagrđuje najljepši trg u Zagrebu?

7.    Zašto do sada nije znanstveno istražena povijest NDH i poraća i provedena otvorena demokratska rasprava o tom sudbonosnom razdoblju?

Ubijanje povijesti jednog naroda znači ubijanje tog naroda. Narod bez povjesnice praktički ne postoji, on je fikcija, mit, prostor otvoren za krivotvorine, za sakrivanje zločinaca i počinitelja genocida. Bivši je titoistički režim stavio zabranu na znanstvena istraživanja u strahu od istine, a umjesto znanosti uvedena je totalitaristička dogma da ustaše ne mogu biti predmet rasprave, kao ni njihovi domoljubni ideali za koje se patilo i umiralo, jer oni su, po komunističkoj mantri, samo oličenje krajnjeg, apsolutnog zla, a toj ubilačkoj dogmi ne trebaju ni istraživanja ni povijesne istine. Sprječavanje istraživanja povjesnice 20. stoljeća, posebno II. svj rata i poraća  i odsustvo dijaloga jedan je od bitnih propusta dosadašnjih hrvatskih vlasti, uključivo sadašnju. Je li to izbjegavanje faktografije i borbe mišljenja daje nekome pravo na demonizaciju bilo koje društvene grupe, od religijske do političke? Zašto se ne otvore rasprave o ustaškom pokretu temeljem postojećih saznanja, koliko god bila nepotpuna?

8.    Homo sovieticus

Kakvi su izgledi za život, razvoj i uspjeh djeteta, čovjeka ili nekog naroda koji je stalno udaran, kažnjavan i vrijeđan. Nikakvi. Narod desetljećima zatiran i progonjen – nestaje. Svih ovih desetljeća od 1945. iz zemlje su iseljavali i spašavali glavu prvenstveno domoljubni Hrvati koji, uz nasilje i siromaštvo, nisu mogli trpjeti stalna ispiranje mozga, dok „djeci komunizma“, moćnoj i bogatoj, ne pada na pamet napuštati svoj feud. Naprotiv, iseljavanje ili suptilno protjerivanje nezaposlene djece prohrvatskih nepodobnika opterećenih stigmom ustaša, dobro dođe djeci tajkunskih novokomunista jer se odlaskom nepodobnih istovremeno smanjuje i broj prohrvatskih glasača koji su se usudili izabrati Kolindu, a ne njihovog crvenog Ivu, Plenkia a ne Zokia! Sve je brojnija političko-novčarska vladajuća klasa kojoj je ova, od crvenih predaka nasljeđena država zlatni rudnik i oni čvrsto ostaju na njoj. Inozemstvo je dobro za oploditi imovinu i pohraniti utržak, sve drugo je ovdje za njih bajkovito i višestruko bolje, a vama uzalud trud i sretan put, svirači!
Na onoj drugoj,  manje sretnoj strani, usporedo s demonizacijom vršen je preodgoj čovjeka, usađivanje straha, pranje mozga i lomljenje ličnosti u svrhu stvaranja homo sovieticusa, jednog pristojnog, krajnje poslušnog zombia. U kombinaciji s agitpropskom demonizacijom hrvatstva taj je proces u Hrvata prodro duboko i danas je i predobro vidljiv kroz endemsku hrvatsku šutnju i plašljivi oportunizam velikog dijela intelektualaca.

9.    Mr.sc. Bruna Esih: „Nužna je potreba za utvrđivanjem pune istine“

O Jasenovcu i drugim lokacijama navodnih zločina NDH napisane su u prošlom režimu tisuće tona knjiga što sve skupa akad. Dušan Bilandžić naziva „smećem“.  A kakova je bila ta povijesna znanost u jugokomunističkoj Jugoslaviji piše akad. Dubravko Jelčić: „jugokomunistička je historiografija imala jedini sveti cilj, a to je diskreditirati pred europskom i svjetskom javnošću Hrvatsku, svaku Hrvatsku i svako hrvatstvo“. Upravo to sustavno zatiranje hrvatstva traži najodlučniju akciju nove hrvatske vlasti. Zastupnica u Saboru i izaslanica Predsjednice Republike Bruna Esih kaže: „Nužna je potreba za utvrđivanjem pune istine. Otvorimo arhive i ne dopustimo da šačica onih nečiste savjesti upravlja našim društvom. Bez istine o povijesti u Hrvatskoj ne će biti pravde. Državna vlast treba donijeti političku odluku o suočavanju s prošlošću što traži i Rezolucija Vijeća Europe, da se znanstvenicima i istraživačima omogući cjelovit uvid u povijesnu građu i izvore….. i nastavlja: kod  protivnika istraživanja prošlosti prisutan je strah od gubitka pozicija moći i stoga im odgovara širenje poluistina i neistina. Protivnicima suočavanja s prošlošću odgovara neznanje, jer u njemu se krije čitava njihova moć.“ Kraj navoda.

10.     Demonizacija sukladna velikosrpskim nazorima

Žalosna je činjenica da se i u toj sastavnici hrvatska vlast odmah od ’45. povinovala optužbama iz Beograda, a i danas se vidi suglasnost u tim stavovima, pa čak i planiranje novih napadi na hrvatstvo na međunarodnom planu (pripremanje izložbe u UN, širenje četništva).

Zaključak:

1.    Pozivamo vlasti da se bez odlaganja priđe organiziranom znanstvenom i multidisciplinarnom istraživanju hrvatske bliže povijesti od strane vjerodostojnih stručnjaka. Najviše je zanemareno razdoblje II. svjetskog rata i poraća, izloženo brojnim kontroverzama i krivotvorinama.
2.     Da se odmah prekine s pogubnim i hrvatskog naroda nedostojnim demonizacijama ideoloških protivnika i
3.     da se o svoj problematici omogući rasprava i dubinska analiza na širokom tematskom i stručnom planu. Tek kada cijeli narod bude doveden na razinu općeprihvaćenog, demokratskog, na činjenicama utemeljenog i domoljubnog razmišljanja, s pravom ćemo kazati Još Hrvatska ni propala.   Hvala.

Prof. Nikola H. Debelić, dr.dr.h.c.

Kamenjar.com

facebook komentari

  • NDH

    Grujić, Besarović i ostali nisu nikakvi Srbi već Hrvati pravoslavne vjere što su hrabro posvjedočili krvnicima prije likvidacije!

    • Malleus_Haereticorum

      Moraš razlikovati etničku pripadnost od političke pripadnosti. I u Domovinskom ratu 1991. je bilo Srba koji su se borili na hrvatskoj strani, koji su Hrvatsku smatrali i koji i sada smatraju svojom domovinom. I danas imamo političkih Hrvata koji su etnički Srbi. Evo, Igor Vukić i Predrag Mišić su dva primjera takvih ljudi. Ne smijemo činiti nepravdu nikomu, jer čovjek ne bira gdje će se i kako roditi. Čovjeka određuje njegova slobodna volja, a ne DNK ili što drugo. Uglavnom se slobodna volja u životu svakoga čovjeka očituje u tome hoće li prihvatiti istinu ili laž. A bilo kakve rasne teorije neka su daleko od nas.

      • NDH

        Ne trabunjaj nego knjigu u šake… Moraš naučiti razlikovati istinu kojunapisah gore od laži!

        • Malleus_Haereticorum

          Nisi ti knjiga toliko ni vidio koliko sam ih ja već zaboravio.

          • NDH

            Vidi se nema šta… Zato ne se ne prosipaj s onim što ne znaš, a “zaboravio si”…
            Odaje te ovo “rasne teorije”… Bu buuu… dobro ne boj se… hahahaha…
            A sada radi drugih koji čitaju…

            Kad je Eugen Kvaternik digao ustanak većinu su činili pravoslavci, a svi su bili Hrvati…
            “A nije tomu davno, što se za to kod nas u Hrvatskoj još nije znalo. Meni je već evo pedeseta godina, a još imam, hvala Bogu živa otca, koji mi danomice veli: “Sinko, ovo je sramota! Kakovo srbstvo i kakova srbska vjera? Što su onda Rusi, koji su takodjer pravoslavni”? I to mi veli priprosti krajišnik Ličanin, koji nije učio nikakovih visokih školah. Na našu svetu pravoslavnu crkvu izvješavala se politička zastava tudje države, a mi ne znamo da smo ikada bili Srbi ili srbske vjere….
            Nu, ja sam uvjeren da još i danas imade mnogo pravoslavnih, koji se poput mene i moga otca sa ponosom nazivlju Hrvati, kao što smo se nekoć svi zvali, a bit će ih s vremenom još i više, koji će se odreći opasne i zlokobne igre s našim vjerskim svetinjami, jer bi nam se inače moglo dogoditi, da ćemo biti izključeni i u tudji i u svom rodjenom narodu.

            Marko Mileusnić, saborski zastupnik
            U Maksimiru 18. listopada 1895.”
            Na pitanje predsjednika suda pukovnika dr. Josipa Hrnjčevića kako je kao pravoslavac mogao stupiti u hrvatsku vojsku general Grujić (Hrvat pravoslavne vjeroispovjesti, posljednji načelnik glavnog stožera NDH) mu je odgovorio:

            “Ponosan sam što sam pripadnik te vojske, jer iako sam pravoslavne vjere, ipak sam bio i jesam Hrvat!”
            Dr Savo Besarović je neposredno prije izvršenja smrtne kazne uzviknuo: “Imao sam čast da sam bio ministar u vladi Nezavisne Države Hrvatske. Umirem kao Hrvat za svoju domovinu Hrvatsku. Živio doktor Ante Pavelić. Živio hrvatski narod !“
            Pa zato i ponavljam Grujić. Besarović nisu nikakvi srbi nego Hrvati pravoslavbe vjere što hrabro posvjedočiše pred komunističkim krvolocima…
            A šta bi bilo da su bili ovakvi koji trabunjaju na osnovu onoga što su kao pročitali, a zaboravili sa srcem u petama!

          • Malleus_Haereticorum

            Eugen Kvaternik, Politički spisi, Znanje, Zagre 1971., str. 93:
            „Prvi Hrvat i Južni Slaven koji je upravo zakucao na vrata Zapada, nailazi na sve drugo doli kršćansko „pulsate et aprietur vobis“, on je ružno odbijen a ne odbija se nekažnjeno onoga koji nije došao moliti već nuditi; ja sam se odlučio, bilo šta bilo; već sam poduzeo sve korake da bih predusreo nesreću koja bi mogla pogoditi Južne Slavene ako bi slijedili neslavensku politiku koja je nedostojno odbijena, tj. da se oslanjaju na Zapad a ovaj na nas, budući da nipošto nisam da Hrvati postanu izdajice svoje slavenske rase, već da svojom nezavisnošću i slobodom napreduju u razumskoj kršćanskoj civilizaciji i da budu ponos svoje slavenske rase, kao što francuska rasa nije ponos latinske rase; budući da je to jedini cilj prema kojem treba da teže velike grupe evropskih rasa, htio sam da različite rase djeluju jedna na drugu, pa bi se tako izbrisala međusobna neprijateljstva, ali to nisu htjeli razumjeti; u redu! Mi ćemo se Hrvati još jednom sjetiti da smo prije svega Slaveni! “

            Nemam više vrjemena za tebe.

          • NDH

            Tako… i ne trabunjaj više… man se Hrvata koji nisu kukavice!

          • NDH

            Na pitanje predsjednika suda pukovnika dr. Josipa Hrnjčevića kako je kao pravoslavac mogao stupiti u hrvatsku vojsku general Grujić (Hrvat pravoslavne vjeroispovjesti, posljednji načelnik glavnog stožera NDH) mu je odgovorio:

            “Ponosan sam što sam pripadnik te vojske, jer iako sam pravoslavne vjere, ipak sam bio i jesam Hrvat!”
            Dr Savo Besarović je neposredno prije izvršenja smrtne kazne uzviknuo: “Imao sam čast da sam bio ministar u vladi Nezavisne Države Hrvatske. Umirem kao Hrvat za svoju domovinu Hrvatsku. Živio doktor Ante Pavelić. Živio hrvatski narod !“
            Pa zato i ponavljam Grujić. Besarović nisu nikakvi srbi nego Hrvati pravoslavbe vjere što hrabro posvjedočiše pred komunističkim krvolocima…
            A šta bi bilo da su bili ovakvi koji trabunjaju na osnovu onoga što su kao pročitali, a zaboravili sa srcem u petama!

          • Sidland

            Nije potrebna prepirka, činjenica je da se propustilo na vrijeme formirati Hrvatsku pravoslavnu crkvu, a to je iskoristila svetosavska državna srbska crkva i nakon 500 godina hrvatski pravoslavni narod prevesti velikom većinom u srbski, a to naročito kroz formu “jugoslovenske” države. Ne postoji primjer u svijetu da20 30 generacija naraštaja povećavaju svoju brojnost u odnosu na domicilno hrvatsko stanovništvo….. to je već gore donekle objašnjeno.

          • Pero Ercegovac

            Ja nisam Slaven. Ja imam 12a2b ili EU7 genotip, odnosno hrvatsko-dinarski genotip. Da je Kvaternik znao za genetiku on ne bi ovu glupost progovorio. Mi smo kao Irci. Irci su kelti koji govore jedan germanski jezik, engleski, ali nisu Germanci. Mi smo Hrvati koji govore jedan slavenski jezik ali po genetici nismo Slaveni. Slavenski genotip u Hrvata je oko 15% i se nalazi u Slavoniji. Kao Mađari koji govore Ugro-finski jezik ali nose slavenski gen. Srbijanci inače, 48%, nose bugarsko-turski genotip, nisu in oni Slaveni ali definitivno genetsko nemaju veze s Hrvatima. I svi grobovi iz rano srednjeg vijeka koji su bili istraženi u Srbiji, odnosno staroj Raškoj, pokazuju avarsko porijetlo starog stanovništva što znači da nemaju mušku poveznicu sa suverenim Srbijancima. Zato govorim ajmo na testiranje i riješiti ovaj problem za sva vremena. Ako pravoslavac ima EU7 onda je Hrvat.

          • Malleus_Haereticorum

            Kvaternik je imao tipične zablude 19. stoljeća. To je stoljeće rasnih teorija, mjerenja lubanja, noseva i tko zna čega sve ne. No, upravo zbog te svoje zablude, o „slavenskoj rasi“, komunistima nije smetao Eugen Kvaternik, naprotiv. Isto tako nije smetao ni Strossmayer. Naprotiv, taj nam je prokletnik uvalio jugoslavenstvo na velika vrata. U načelu nemam ništa protiv da se provode genetska iztraživanja o podrijetlu određenih nacija ili skupina nacija. Ali zastupam mišljenje da čovjeka određuje njegova slobodna volja, a ne genotip. Čovjek koji svojim djelom pokazuje da je Hrvat, Hrvat je u političkom smislu. Genetikom je dobio što je dobio i to nije presudno za određivanje hrvatstva.

          • Pravoslavac

            He he… zaboravio pročitati… he he…

  • sjena

    Poštovani učesnici u komentarima u vezi ovog izvanrednog članka , stvarno ne mogu shvatiti kako neki ne mogu shvatiti kako Hrvati ne bi mogli biti vjernici različitih vjera; katoličke-najbrojniji,muslimanske -umjereno, pravoslavne -HPC. ( nema veze sa SPC-om jer je to “državna crkva” Srbije), židovske-po ženi, reformatorske i t.d.

    Inaće svojevremeno sam prije par godina napisao ,NDH nije bila takozvana država ,jer imala je sve elemente kao i svaka druga država tog dijela XX st.( NB, sudove ,oružanu silu,monetu,PTT,numizmatika ,kulturu ,školstvo,kazalište ,šport,reprezentacije i tako dalje i dalje ,diplomaciju )
    Političari !!!!????, prestanite dobivati živčani slom kada netko spomene NDH ili “za dom” kao lozinku ,a dobije odziv ” spremni “.
    Još nešto ( LAŽNI DUŠEBRIŽNICI NEKA NE BUDU BUKVALCI ) kako to da od tog ” silnog mnoštva ustaških stratišta “ima jako malo posmrtnih ostataka ( valjda nisu imali dezintegrator ), dok je iza “partizanskog divljaštva” ostalo mnogo “užasnih grobišta ” te očiti demografski pad hrvata !!!!!

    za dom !

    • Malleus_Haereticorum

      Pravoslavlje, kao razkolnička vjera, svoje postojanje duguje državnom suverenu, ma koji to bio. Slično je i s heretičkom anglikanskom crkvom. To su, dakle, od ljudi stvorene crkve i kao takve su neautentične. Jedino Katolička Crkva za svog tvorca ima Boga, Isusa Krista. Sve druge su „man made“ izmišljotine. Što se NDH tiče, tu je sve jasno–potrebno je sve iztražiti na pravi znanstveni način. Da, NDH je bila autentična država. Komunisti su lagali o tomu, pa prema tome nisu nimalo vjerodostojni. Isto kao i za NDH, tako i za komunističku SFRJ valja sve iztražiti na jednak način.

      • Pravo kom krivo

        Istraženo je davni dana! Trebali bi tebe čekati…

      • sjena

        Što to nije jasno za komunističku SFRJ,da ,partizanija nije istražena odnosno nije istinita !!!

        • Malleus_Haereticorum

          Udbini arhivi još nisu dostupni, barem ne u Hrvatskoj, nisu iztražena sva mjesta gdje su partizani izvršili svoj zločinački naum nad hrvatskim narodom, itd. itd.
          A zašto ti to mene pitaš, a?

          • sjena

            “tako i za komunističku SFRJ valja sve iztražiti na jednak način.”
            to što sam Vas pitao ,je na temelju ovog !

    • Pero Ercegovac

      Spremni!

  • Sidland

    Činjenice iznesene u ovom tekstu su opće poznate, međutim iste se moraju stalno ponavljati, a kao što vidimo imati će odjeka u široj javnosti tek u trenutku kada dospiju na Hrvatsku dalekovidnicu. Kao što je gdin. Roman Leljak dobio prostor na HRT u emisiji otvoreno gdje je taksaktivno naveo mali dio zločina počinjenih od strane JBTita i njegovih koljača. Zasluga nije naša već slovenskog predsjednika Pahora koji se pojavio u Barbarinom rovu. Osvjetljenje istine treba početi od vrha države, recimo ukoliko Hrvatska predsjednica potakne povijesnićare i da im prostora u javnim medijima kolo će se zakotrljati.

  • Prolaznik

    Ne mogu se načuditi kako neki pokušavaju kao nekakve učene budale osporiti hrvatstvo našem revolucionaru i patniku Eugenu Kvaterniku (kad bukvalno u današnje vrijeme citiraju “slavenstvo”) koji nam svima mora biti zvijezda vodilja, a posebno mladima…
    “Ono što Zrinski i Frankopani nisu uspjeli ostvariti 1671., pokušao je dvjesto godina kasnije hrvatski pravnik, političar, pisac i revolucionar Eugen Kvaternik (1825.-1871.), jedan od onih iznimnih Hrvata za koga se može kazati da je bio opsjednut Hrvatskom i njezinom samostalnošću i da je cijeli svoj život posvetio borbi za slobodu hrvatskog naroda. Uz bana Josipa Jelačića, Oca domovine Antu Starčevića i Josipa Franka, Kvaternika bez ikakve dvojbe možemo svrstati u najznačajnije hrvatske političare 19 st., dakako ako gledamo hrvatsku, a ne jugoslavensku političku liniju.
    U doba formiranja država nacija Kvaternik je, uz naravno Starčevića, izradio najjasniji politički program kojim je zahtjevao uspostavu hrvatskog identiteta i položaja u tadašnoj Europi. Kvaternikov nacionalno-politički cilj bio je uspostava Trojedne Kraljevine Hrvatske kao hrvatske države u Monarhiji ili izvan nje, što je smatrao i važnim korakom u rješavanju tzv. istočnog pitanja koje je zaokupljalo pozornost europske javnosti. U tu je svrhu – napose tijekom prve emigracije od 1858. do 1860. – nastojao pridobiti saveznike i u Europi – od Moskve i Pariza do Torina i Züricha. Akademik Dubravko Jelčić s pravom stoga ističe kako je Kvaternik bio prvi hrvatski političar 19. st. koji je nastojao internacionalizirati hrvatsko pitanje. Međutim, Kvaternikovi pokušaji ostali su bez uspjeha: kao i mnogo puta prije i kasnije, uši europskih političara bile su gluhe za rješavanje hrvatskog pitanja. Spoznavši činjenicu da Europa nema namjeru pomoći u rješavanju hrvatskog pitanja, a ne nalazeći saveznike niti među hrvatskim političarima, Kvaternik je u svome dnevniku gotovo očajnički zapisao:“ Oh, kako je tužno biti zastupnikom naroda bez novaca ostavljen od svih“. No, Kvaternik ipak nije očajavao nego je i dalje nastojao za Hrvatsku izboriti ravnopravnost i mjesto među narodima Srednje Europe.”