Profesor B(os)anac na braniku Amerike

0

Postoje ljudi za koje je teško reći jesu li bolji ili gori. Takav odnos imam prema javnom i političkom djelovanju prof. Ive Banca. Privatno simpatičan i civiliziran sugovornik, Banac zadnjih godina predstavlja dragocjen glas u javnosti prije svega zbog svog demokratskog antitotalitarizma.

Suočavanje sa zločinačkim naslijeđem i njegovo raščišćavanje prečesto je zagovarano iz perspektive neartikuliranog, žrtvoslovnog antikomunizma koji nije polazio iz perspektive slobode, zakona i pravde, već je često znao tuknuti na zagovaranje i opravdavanje drugog totalitarizma. Bančev demokratski antikomunizam “antifašistima” je opasniji od folklornog ustašovanja, stoga je u zadnje vrijeme česta meta niskih medijskih napada onih s kojima je ranije bio u istom čamcu antituđmanizma i otvorenog društva.

ivo_banacEuropski dan sjećanja na žrtve svih totalitarnih i autoritarnih režima ovog tjedna je u hrvatskim medijima jedva i spomenut, što ne čudi budući da većinom medija, uključujući i nacionalnu televiziju, i danas upravljaju ljudi koji su taj posao odrađivali u totalitarnom režimu. Taj dan bio je povod javnoj tribini u Dubrovniku na kojoj su, među ostalima, govorili predsjednik HDZ-a Tomislav Karamarko i prof. Ivo Banac.

U upečatljivom izlaganju Banac me, govoreći o totalitarnim ostacima u Hrvatskoj, začuđujuće stavio u isti antidemokratski kontekst s Tomislavom Jakićem, titoističkom okaminom koja iskazuje nostalgiju za nesvrstanima i socijalizmom i žali što je nakon pada Berlinskog zida te divote pomeo američki model.

Nakon osvrta na Jakićevu jadikovku Banac dodaje: “Zanimljivo, istu primjedbu o američkoj potrebi ‘da svoj model demokracije šire svijetom’ možemo naći u jučerašnjoj kolumni Nina Raspudića, najmarkantnijeg predstavnika adolescentske protuzapadne desnice u Hrvatskoj.”

Nakon titoista Jakića, valjda radi ravnoteže totalitarizma, u kojoj bi onda njegova američka linija i danas sjajila kao optimalna aristotelovska sredina, Banac me nateže na poziciju nekakve desne antizapadne pozicije. Kakve ja veze imam s tim? što je tu desno, a što je protuzapadno?

Ako je prije sedamdeset godina Amerika bila sinonim za slobodu, poredak i pravdu, danas je to upitno. Russell Kirk, doajen konzervativne misli u Americi i američki domoljub par excellence, proročanski kratko prije smrti početkom devedesetih pisao je o zabrinjavajućoj “ideologiji demokracije” i “misiji preoblikovanja svakog naroda i svake kulture na američku sliku i priliku” umjesto razboritog prihvaćanja različitosti političkih i ekonomskih institucija diljem svijeta.

Upozoravao je da, ako se krene tim putem, američka vojska koja djeluje u inozemstvu uskoro neće biti ništa popularnija od Crvene armije. Prisilna ili apstraktna demokracija, piše Kirk, nametnuta narodima nespremnima za nju, najprije bi proizvela anarhiju, a zatim vladavinu silom. Tome doista i svjedočimo danas od Libije do Afganistana. Meni je potpuno razumljivo i legitimno da se Viktor Orban, kojeg Banac osuđuje, pita koji su interesi Mađarske i Europe da zaoštravaju odnose s Rusijom, kao što se, bez obzira na to hoće li se to svidjeti američkoj ambasadi, još uvijek smijem javno upitati koji je moj interes u američkom omogućavanju Bošnjacima da Hrvatima u BiH određuju političke predstavnike? Da bi američka fantazija o građanskom društvu bila zadovoljena? Da bi zadovoljili Tursku? Ili mogli okolo poput Clintona u Pakistanu, o čemu piše u svojoj autobiografiji, mahati s BiH kao primjerom da Amerika nije protiv muslimana jer im, eto, u BiH dozvoljava da se politički iživljavaju nad malobrojnijim narodom?

Složit ću se s Bancem da je zapadni oblik demokracije, iako nesavršeno, najbolje društveno uređenje do sada. Ali gdje su ga Amerikanci zadnjih dvadeset godina uspješno presadili? Što su napravili od Afganistana, Iraka, Libije, Sirije, Ukrajine? Što su uradili u BiH, osim što su politički ekstremizirali Bošnjake, učvrstili RS koji navodno kritiziraju, a frustrirane Hrvate gurnuli u centrifugalni Dodikov vagon?

Banac ispravno kaže: “Taj upitni sustav vrijednosti, taj navodno ‘njihov’ (‘američki’) demokratski model, koji nasljednici lijevih i desnih totalitarizama prikazuju nama tuđim, demokracija je i nitko nam ga nije nametnuo niti nam je stran.” Slažem se i upravo je zato suprotstavljanje donedavnoj američkoj politici u BiH bilo borba za demokraciju, slobodu, nacionalnu ravnopravnost u složenoj državi i vladavinu prava. Je li u skladu s tim “demokratskim modelom” bilo nametanje Berijevih amandmana i izmjena izbornog zakona koja je omogućila preglasavanje malobrojnijeg naroda, uništenje i pljačka Hercegovačke banke, Inzkovo poništenje zakona matematike? Je li to možda rušenje demokratski izabranih vlasti putem “spontanih” prosvjeda kakve su režirali i u BiH u veljači ove? Koje su zadnje vijesti iz ambasade, što da danas mislimo, je li dobar ISIL ili Assad?

Je li se na dan obilježavanja žrtava totalitarizma moglo spomenuti da Amerikanci bez optužnice i suđenja drže u Guantanamu ljude dvostruko dulje nego što su “antifašisti” administrativnom mjerom patili nesretnike na Golom otoku? Pravdaju to borbom protiv terorizma, a istovremeno su stvorili tlo za njegovu eskalaciju od BiH do Sirije. Obrazovani i vjerujem dobronamjerni Banac u svom promišljanju politike ima dva ograničenja. Jedno je grčevita potreba da bude savršeno na liniji trenutne američke politike i brani neobranjivo i onda kada je očito pogrešna i u neskladu s deklariranim “američkim vrijednostima”. Drugo je njegov opsesivni antituđmanizam koji je više emo-cionalan nego racionalan i politički.

hqdefaultJedan od najupečatljivijih likova u Prosjacima i sinovima Amerikanac Joe dolazi u stari kraj i siromašnim, zatucanim rođacima koji se tiskaju oko njega priča o američkim čudesima, među kojima se ističe “kokoš po pečena, po varena, nerasičena”. Čini mi se da je uvaženi profesor početkom devedesetih došao iz Amerike sa sličnom pozom, ali ga nije dočekalo opće oduševljenje siromašnih, tupavih socijalističkih rođaka nego već podijeljene sheme u kojima za njega nije bilo dovoljno dobroga mjesta. Razvio je tada opsesivan antituđmanizam, što je, naravno, potpuno legitiman političkih stav, kad je racionalan, ali kod njega je uvijek više djelovao emocionalno-prznički. Za razliku novih vlasti u Zagrebu, nepogrešivo su ga nanjušili i šibicarski počeli tetošili mutni tipovi iz bošnjačke vrhuške, poput Rusmira Mahmutćehajića, ratnog potpredsjednika Izetbegovićeve vlade, bošnjačkog nacionalista i mistifikatora kojem je Banac nedavno u Americi objavio esej “Andrićizam: estetika za genocid” u kojem prokazuje velikog pisca kao preteču Ratka Mladića. Bošnjački šovinisti vodili su godinama Banca kao mečku od Sarajeva do Stoca da im priča protiv Tuđmana i Herceg-Bosne, kao oličenje “poštenog Hrvata” i intelektualni alibi za poklapanje malobrojnijeg naroda. Uz tetošenje tu se našao i Bosnian Institute, puno ugodnih sinekura i shema, i ono što je najvažnije, priča je bila potpuno na liniji tadašnje američke politike. Banac je, podržavajući američko protežiranje bošnjačkog nacionalizma, spajao ugodno s korisnim, dok je suprotstavljanje toj matrici, što su mnogi osjetili, značilo povezati neugodno sa štetnim.

Lutanje je išlo dotle da je preda mnom u studiju HTV-a Banac, koji je inače na drugim područjima osoba uzorne informiranosti i metodologije, tvrdio kako se ne može dokazati da su Bošnjaci izabrali Komšića. Tadaje veliki antitotalitarist podržavao američki projekt platformaške bošnjačke vlasti koju su formirali Lagumdžijini titoisti uz pomoć NDH nostalgičara koji su mu pristali biti hrvatski privjesci. Kako to da je danas bard antituđmanizma Ivo Banac blizak Karamarku koji poziva na povratak Tuđmanu? Je li se Banac obratio na tuđmanizam? Što ako se američka politika prema BiH, o čemu ima naznaka, doista promijenila? Hoće li onda i prof. Banac biti za treći entitet?

U Europi koja je prije sedamdeset godina bila razdrta fašizmom, nacizmom i komunizmom, Amerika je bila svjetlo slobode i odigrala je presudnu ulogu u stvaranju boljeg, slobodnijeg, pravednijeg i razvijenijeg društva. Amerika je, nažalost, danas država čija se vanjska politika nerijetko kosi s tim načelima. Ako moram izabrati između današnje Amerike ili Kalifata, Kine i Putinove Rusije, nemam dvojbe. Ali to ne znači da ću idolatrijski, kolonijalno prihvaćati svaki aspekt američke politike, pogotovo one koja mu bliske ljude svodi na građane drugog reda bez političkih prava.

Nino Raspudić/Večernji List

facebook komentari