Prognanički centar Tasovčići: Privremeno rješenje im je dom već dvadeset godina

0

Ma, nismo ti mi pravi Indijanci, ali ovo je ovdje u kampu kao neki život u onim indijanskim rezervatima…, nekako preživljavamo, ali sve je ovo jadno i tanko…, u Božjim smo rukama… – ovom ne baš optimističnom upadicom dočekuje nas jedan od prognanika u prognaničkom kampu u Tasovčićima kod Čapljine.

U društvu ostalih susjeda prognanika nekako se, kažu nam, lakše razmotre sve aktualne teme, a posebno sve ono što je vezano za njihovu daljnju sudbinu u kampu Tasovčići, kako se od milja cijelo vrijeme i naziva ovaj prognanički centar.

Zamišljen kako bi primio stotinjak prognaničkih obitelji iz središnje Bosne i područja Konjica, sve dok se oni ne snađu u svom novom životu na području Čapljine i južne Hercegovine, ovaj je kamp otvoren još početkom 1994. godine i predviđen za privremeno rješenje. No, to “privremeno rješenje” traje već punih 20 godina, pa ovaj prognanički kamp ulazi u svoje treće desetljeće postojanja. Naravno, za mnoge prolaznike, a osobito strance jednostavno je neshvatljivo da i nakon toliko godina od završetka rata u BiH i dalje funkcionira jedan prognanički kamp u kojem prognanici žive u limenim i dotrajalim kućicama površine jedva desetak metara četvornih.

U početku je u kampu bilo useljeno više od 50 kućica podijeljenih u dva dijela pa je u njima bilo više od stotinu prognaničkih obitelji iz Kaknja, Kraljeve Sutjeske, Zenice, Konjica, Vareša… Danas je kamp u Tasovčićima u mnogo lošijem stanju jer se više nego prepolovio i po broju prognanika i po broju tih kućica zato što su mnoge od njih i odvezene i sada služe u neke druge svrhe na nekom drugom dijelu čapljinske općine. “Podizanjem tih kućica naravno da je nastao i problem oštećene kanalizacije pa evo već nekoliko godina vodimo bitku s ogromnim pacovima kojih je na svakom koraku pa stalno izlaze iz kanalizacijskih cijevi.

Evo, i dalje moram preko poklopca WC školjke stavljati nešto teško kako pacovi ne bi kroz nju izišli van u prostoriju u kojoj boravim i spavam. I dalje čekamo neko trajno rješenje vezano za ovaj kamp te da nas negdje smjeste u uvjetnije objekte i drugu lokaciju. Naravno, nada u bolje sutra je nešto što nas i drži – žali nam se prognanik Luka Budimir koji je uz sve to osuđen i na život u invalidskim kolicima. Zato mu je i dosta teže obavljati sve potrebne aktivnosti i poslove kako bi preživio kao i preostalih 60-tak prognanika u ovom kampu u Tasovčićima.

– Eh, kako je to, naravno, prije mnogo drugačije izgledalo. Sada je ovo život da te Bog sačuva jer se uvijek javljaju razne špekulacije oko toga što će biti s kampom i s nama u sljedećem razdoblju. Mora se nekako živjeti, ali uvijek ima nešto što nas muči. Nismo ni mi ovdje baš složni, pa ne znam što više i reći… – dobacuje prognanik Pavo Tunjić dok sav sretan dočekuje svoju kćer i unučiće koji su mu došli u posjet u kamp.

Od okupljenih prognanika doznajemo da ih najviše posjećuju strani hodočasnici koji dolaze u Međugorje pa onda svrate i do kampa u Tasovčićima. No, i te pomoći stranaca je mnogo manje u odnosu na neke ranije godine pa su prognanici primorani na daljnje preživljavanje.

U kampu je trenutačno najviše samaca prognanika, ali ima i mlađih obitelji s djecom koja se ovdje i nemaju baš gdje kvalitetno igrati jer je sve u derutnom stanju i nije baš preporučljivo da djeca hodaju po tim ostacima objekata u nekad prepunom kampu u Tasovčićima. Mnogi su se prognanici iselili iz kampa kada su napravili nove kuće na nekoj od lokacija u čapljinskoj ili stolačkoj općini, a sve to većinom od pomoći stranih donatora.   (VL)

facebook komentari